četvrtak, 31.12.2009.

Laici i Crkva

Potaknut prošlim postom, tj. reakcijama na njega, odlučio sam napisati ovaj.
Smatram da je prilično neiskorištena uloga laika u Crkvi. Očito je da je premalo svećenika koju se ne mogu dovoljno posvetiti duhovnosti i evangelizaciji pa time postaju, manageri, financijaši, građevinari i svašta nešto. Laici se pak drže nekih učmalih udruga koje služe manjim dijelom za humanirarni rad koji je prevažan a većim za druženje, ponešto i molitve, zajedničke mahom.

Crkva kao institucija nije neka poludivlja zadruga koja će kao neke tzv. civilne udruge istrčavati mahnito režući na druge lobiranjem svojih interesa. Crkva je iskusna organizacija koja se temelji na hijerarhiji i poslušnosti. Na promišljanju i osluškivanju vremena. Ona ne istrčava nepotrebno, no često se nađe u situaciji sa zakašnjelom reakcijom. To se može obrazložiti neodlučnosšću, manjkom pouzdanja ili pak kukavičlukom.
Je li to baš tako ? Nije, ali nije ni daleko od istine. Istina je često negdje na pola puta. Mnogi će sve češće javno reći, na praktične vjernike pritom mislim a ne na frustrirane huškaće protiv Crkve, da je današnja KC u hrvatskoj zatočenik povlastica. Lako je reći kako KC dobiva 300 milijuna kuna godišnje od države. To se čini velik novac ali kada se rasporedi na sve župe, to tek ispada dvije prosječne plače na mjesec. S obzirom na potrebe, to je tek dio potreba koje se nikada ne mogu namiriti. Dobijaju mnogi za netransparentne programe i velike plaće dok Crkva ima najozbiljniji program i pastoral, humanitarni i duhovni koji zahtijeva sam čovjek i zbog kojeg Crkva postoji a ne zbog sebe.

Sasvim je jasno da upravljanje tim novcem nije lak posao. Da je više laika voljno ući u institucije Crkve kako bi preuzelo brigu o neduhovnim stvarima, svećenici bi se mogli više posvetiti duhovnom. A ne da netko ima problema s ispovijedi, duhovnim razgovorom, misnim nakanama i sl. Svećenici neopterećeni poslovanjem bi bili duhovniji, jači.
Šta će nam više Crkava a manje ljudi. Više tornjeva a manje svećenika ? Nije li primjer zapada najbolji učitelj gdje katoličke crkve postaju đamije ?
Žalosno bi bilo kada bi razlog Crkvene šutnje bio u nekakvom povlaštenom financijskom položaju gdje se ona možda ne želi zamjeriti vlasti.
Sjetimo se da su u vrijeme komunizma crkve bile punije i da je tada rasla crkva kao sociološki faktor. Osim toga treba vlast pritiskati na povrat imovine. Ako se je aboliralo stanovištvo koje je bilo protiv naše države od kojih su neki bili dio oružane pobune i tima se vrća i obnavlja imovima, e onda braćo ima i Crkva pravo na to kao graditelj hrvatstva na ovim prostorima i njen glavni zaštitnik i skrbnik !

Laicima nije alko ući u Crkvene institucije iz više razloga. Prvi je svakako financijski. Reče mi jedna teologinja jednom - ne dao ti Bog da dođeš na crkvenu plaću. S druge strane, vlada nepovjerenje ka laicima. Više manje neopravadano. Opet nešto jako važno jest glas laika kao dijela crkve. I institucionalne i neinstitucionalne. Osobno mi se čini da je službena Crkva taoc pritisaka na nju. Mogu shvatiti da ne želi ulaziti u sukobe i još više davati materijala napadima na nju. Svakako treba izbjegavati nepotrebne polemike. Ali ne mogu shvatiti nedostatak hrabrosti u svjedočenju osnovnih istina svoga nauka te glasnijoj zaštiti dostojanstva čovjeka, krščanskih vrednota i morala te zaštiti nacionalnih vrijednosti i interesa.
Laici bi bili u boljoj poziciji kada bi mali prostora da izriču stav većine crkve - vjernika laika.

Klerici koji se ne libe hrabro reći što većina misli kao don Kaćunko ili vlč.Sudac su često od Crkve micani u stranu. Jasno je zašto "zavisni" mediji razapinju takve kao njih dvojicu dok primjerice vrlo rado puštaju don Grubišića da lamentira i moralizira koji pak jako miriše na masoneriju u Crkvi o čemu govori najviše njegove javno djelovanje i slizanost s nekim strukturama, medijskim ponajviše. Takve mediji miluju kao i karidnalovu poruku o "grijehu struktura" s kraja devedesetih koju kardinal propušta u desetljeću na izmaku potcrtati još jasnije jer grijesi struktura su u proteklom desetljeću jako, jako žešći nego oni u devedesetima koji su ipak donijeli mnogo dobra čak u ratu a ovi danas gotovo ništa osim jada i bijede bez rata.

Zašto Crkva svakoj vlasti jasno ne kaže što misli. Čega se boji ? Ugovora s Vatikanom ? E pa to nije lako razriješiti. Ma da i je, pa šta ? Šta je važnije, državna milostinja koju uzgred budi rečeno država daje mnogima šakom i kapom, ili obveza zaštite pravde ?
I da mi je vidjeti tko će KC u hrvatskoj oduzeti financijsku pomoć nakon hrabre društvene uloge te iste crkve ? Da mi ih je vidjeti na prvim izborima !
I povrh toga, mogu laici kršćani osnovati jednu ozbiljnu demokršćansku stranku pa da vidimo gdje smo. Samo treba hrabrosti i Bog će nas pratiti !

Ne trabamo nikako mi frustrirani vjernici, stanjem u društvu ali i pasivnim djelovanjem Crkve kao institucije, pljuvati po svojom idući u nepotrebnu krajnost jer i mi smo crkva i mi smo odgovorni za naše svećenike i redovnike. Još manje trebamo ići u krajnost pasivnosti i šutnje. Dakle svakako trebamo ono što nam jako fali i za što smo odgovorni, glasnije i jasnije tražiti svoje mjesto u crkvi te tražiti još jasnije i glasnije od crkvene hijerarhije da isto tako jasnije i glasnije nas zastupa i štiti u javnosti jer joj je to i dužnost. Mi nismo crkva sakristije nego crkva života. Mi nismo kipovi niti oltar niti klupe ili dvorane za pjevanje niti orgulje. Mi smo život. I radnik i siromah i političar. Imamo pravo na sve. Na stav, na zaštitu kršćanskih vrijednosti na kojima počiva europa i naša domovina.

Ako protivnici krščćasnkih vrijednosti i morala imaju pravo napadati Crkvu i zastupati svoje interese preko svojih političara i udruga tzv. civilnog društva, medija i lobija, e imamo i mi isto to pravo kao i dužnosti biti dijelom svega toga i boriti se za svoje kao i što imamo pravo braniti Crkvu ali ju i pritiskati da se bori jasnije za nas sve.
Imamo obvezu za sve to. Ako nam ne daju prostora, imamo pravu na katolički televiziju ali ne da se zatvorimo u nju i sakrijemo nego da kroz nju budemo otvoreni za sve ali i budemo dio drugih. Ne smijemo se getoizirati. Ne smiju nas od nikuda istjerati. Trebamo javno svjedočiti svoju vjeru i time ohrabriti mnoge da se ne osjećaju kao čudaci.
Prije svega, što je bila i namjera pisanja ovog posta, jest, da ne pljujemo po svojoj Crkvi zbog frustriranosti njene pasivnosti, nego da djelujemo u njoj, da tražimo prostor i da tražimo od institucionalne Crkve da jasnije, glasnije i hrabrije počne govoriti što treba govoriti. Na to imamo pravo. Ne gaziti crkvu nego izgrađivati je i poticati. Time ne griješimo se u ništa. I ne odustajmo kao nas odbiju ili razočaraju. Budimo uporni. I Bog će se smilovati na upornost pravednika.