četvrtak, 25.06.2009.

ZBogom Esko

Dugo sam nagovarao oca da mi nabavi psa. Kada sam imao 21.godinu popustio je nakon što sam se rasplakao a to nisam nikada činio, jer sam zaista želio psa. Nisam tada samostalno mogao kupiti psa niti sam imao svoj stan.

Jednog jutra prije 13,5 g. došao sam u Rudeš, naselje u Zagrebu, sat vremena ranije (8.00) nego su trebali po dogovoru stići uzgajivaći rottweilera iz Vinovaca kako nebi prodali prvome kupcu koji naiđe štene koje sam dogovorio kupiti preko telefona. Vlasnici su bili taman stigli i premještali kuju i desetak štenaca iz karavana u dvorište. Rekao sam vlasnicima kako sam došao po mužjaka a vlasnik mi tada reče kako je dobro da sam došao rano jer je trebao po jedinog preostalog mužjaka doći neki čovjek iz Zagreba u 9 sati. Pa to sam ja bio, rekoh mu, a on se počeo izvlačiti kako bi ipak čuvao psa. Vlasnici su došli taj dan iz Vinkovaca i namjeravali su sve prodati, pošto su tjedan dana ranije preko oglasnika dogovorili s mnogo kupaca. Kada sam po oglasniku prevrtao brojeve prodavača legala, ovo leglo je bilo najjeftinije. Odustao sam od kupovine velikog i najljepšeg psa pa sam išao na najjeftinijeg, činilo mi se to poštenije.
Ovi štenci su bili nekako sitniji i čupaviji. Kao narast će i dlaka će otpast za koji mjesec su mi rekli, ali kuštrav je ostao do kraja života i manji ( 34 kg umjesto 50). Bilo mi je posebno drago što ne moram birati jer bi mi to bilo teško. Uzevši najeftinijeg mužjaka i jedinog (druga dva iz legla su prodana u Osijeku i Vinkovcima), na psiću sam napravio mali križ na glavi, dao mu pusu i zamolio Boga da mi samo bude dobar i da nam bude lijepo. I pretekao me dragi Bog s uslišanjem molitve. Rekao sam tada psiću otprilike " stari moj, eto ja sad tebe uzimam za svoga psića i vjerujem da ćemo zajedno svašta proći barem 10 godina". Baš sam nekako osjetio tog psa, ne znajući da će mi zarobit srce svojim malenim poštenim životinjskim srcem i dušicom.

Zaista je bio poseban psić, na glasu rottweilera kao opasnih pasa, on to nikada nije bio. Jedna žena je rekla kako je on rottweiler ali da on to nezna. Mama je govorila da je on pilić u duši. Nikada nije zarežao na nikoga, kamoli napao. Njega su tukli često, mali i veliki a on bi se bacao na leđa. Mnogi bi se smijali i kada bi u širokom luku zaobilazio i najmanje pse. Uopće mu nije bilo do rasprave s nikime. Jednom se doduše branio kada ga je napao neki veliki bokser dok ga je sestra šetala. Kada su se uhvatili za njuške, sestra mi je rekla kako je moj dobri Esko očicama gledao nju jer nije znao što se događa i što bi on sada trebao raditi. Mi smo izbjegavali sve situacije gdje je bilo agresivnih pasa, bojeć se i za njega i da se ne nauči na tuču. Iako manji za svoju pasminu, bio je iznimno jak i spretan pas koji je bio i takav preopasan da bi ga se naučilo da se tuče, makar i brani. Tako da smo i zauzimali stav i micali se ili rastjerivali agresiven pse i glupe iskompleksirane vlasnike.
Bio je povučen i nezainteresiran za fajt ali bi se uvijek postavljao u obranu nas. Kada bi se mi doma zafrkavali i mahali, odmah bi došao uredovat, lajat na nas da nas upozori da se primirimo a ako bi nastavili, skočio bi između nas da se ne "tučemo" pa neka on dobije batine a nas da zaštti jedne od drugih.

Ubrzo je postao miljenik kvarta. Izdaleka bi ljudi micali ili podizali pse kada nas nebi prepoznali ali čim bi vidjeli da je to dobri Esko, nasmijali bi se i puštali pse a moga dobricu dragali govoreći mu kako je on najbolji pas u kvartu. Na moru, naša kuća je bilo jedino mjesto gdje bi mačke slobodno šetale i ležale. On ih uopće nije gledao, samo ponekad s sigurne distance pomirišao, okrenuo se i nastavio svojim putem. Znao se na cesti i mimoići s nepoznatom mačkom. One su valjda kužile da je moj Esko bezopasan.
Na moru je pak bio jedan zločest pas neodgovornog vlasnika koji je napadao sve živo. Mješanac, velik kao moj. Jednom ga je zaskočio kada je prolazio skrivši se iza nekog zidića. Esko je počeo bježati, ovaj bi ga jureć za njime ugrizao jednom, dvaput. Ja sam već tražio neki kamen da pogodim prgava i svima omražena psa dok mog Eska nije stjerao uz ogradu naše kuće pa nije imao kamo. Tek tada je u njemu jednom i nikada više proradio instikt za preživljavanjem i dok ga je stisnutog uz kut kamene i ćelične ograde ono đubre po treći put napalo, Esko je kao munja skočio na njega, i bacio ga pod sebe. Ovaj je zacvilio kao miš i pobjegao za čas. I nikada više mu se nije približio. Malo nakon toga došao mi je susjed neznam da li se ispričati ili prigovoriti napomenuvši da je njegov pas sav krvav. Malo mi je falilo da ga ne bacim preko ograde van, ipak je bio stariji čovjek.

Bilo je puno dogodovština s Eskom, mogao bi knjigu napisati. Nijedan dan nije prošao da se nisam raznježio, nasmijao. Bio sam ponekad i pregrub s njime. Njega to nije tangiralo. On mi je vraćao na to još većom ljubavlju da mi je uvijek bilo teško za svaku pogrešku. Čim bi se ja prestao ljutiti, on bi poskakivao kao majmunčić. Kako su godine prolazile, njegov karakter je ostajao isti. Bio je zaigran kao štene uvijek, pun psećih štoseva. Znao sam vrlo brzo da ću jako patiti za tim psom, jer bio je zaista poseban i znao sam da imao na desetine pasa poslije, da nijedan nebi bio kao on. Niti sam imao namjeru imati psa nakon njega. Jer jedno je pas a drugo Esko. Moj dobrica Esko. Moje malo zlato, moja srećica, moje malo pseće srce, moja ljubav.

Bili smo svagdje skupa. Išli na nasip, maksimir, vodio sam ga u zagorje, svagdje. Najviše sam volio sam otići s njime na more. Kao dva pustinjaka smo se družili. To je bio pravi prijateljski odnos vlasnika i psa. Nisam se nikada volio zvati njegovim gazdom nego sam mu govorio da je on gazda. Shvatio sam da je Esko bio pas kojeg mi je Bog dao da naučim što je bezuvjetna ljubav. Čak vjerujem da Esko nije znao da postoji išta osim ljubavi. Ljubav mu je bila jedino poznata i jedino je nju znao davati. Čudio bi se vidljivo kada bi se netko ljutio ili bio loš prema njemu, bilo čovjek ili pas. Imao je stotinu izraza lica, imao je neku nejverojatnu osobnost da sam si puno puta govorio kako je on ipak samo pas i čudio se iznova. Čak sam bio tip koji nije volio zabrijavanje na životninje i prije se sprdao ljudima koji su pretjerano navezani na pse i druge životinje. Ali Esko me slomio. Previše sam ga volio. Ušao mi je u srce i dušu, ubio me dobrotom.

Nikada nisam jeo a da njegova njuškica nije bila prisutna i upozoravala me da je red na njega. Davao bi mu samo ono što smije, voće, povrće, bijelo meso, rjeđe nešto drugo. Često sam spavao zgrčen jer bi se uvukao pod noge. Na trosjedu u dnevnoj sobi bi spavao kao čovjek s glavom na jastuku. Ubrzo je i kod roditelja spavao na jastuku kada ih nebi bilo. Nije im smetalo ! Nije nikada volio biti sam, gdje god je netko od nas ukućana išao, on bi nas slijedio.

Kada sam otišao u vojsku, jako sam ga razočarao. Kada bi god odlazio, nebi me htio niti pogledati. Ležao bi na svojoj ležaljci, malo me gledao, malo okretao glavu. Kada bi pak dolazio, još prije nego bi ušao u haustor, on bi zavijao po kući, tako da su moji znali da ću doći za koju minutu.

Znao sam ga i istrčavati. U šumi maksimir prvi put sam se namučio da nađem put. On bi samo šnjofao i pratio me. Drugi put kada sam promašio put, on bi zastao i nije htio dalje, sve dok nisam shvatio da je tu pravi put. Volio je trčanje ali ne i istrčavanje s biciklom. To mu je bilo mučno. Otkrio sam to kada bi se nakon nekoliko izlazaka s biciklom, čim bi se ja primio bicikla, on bi pobjegao ispod kreveta ili se skrio iza wc školjke. Odustao sam od toga. Volio sam ga voditi djedu i baki. Baka nikako nije volila pse i nagovarala me da ga prodam susjedima. Mislim si, tako će mi srce svaki put pucati kada ga budem sretao zbunjenog.
Nedugo, slomio je i baku i navikao se namjestiti pokraj njene fotelje a ona bi ga sva ozarena češkala štapom po leđima. Ustvari nije bilo čovjeka koji ga nije volio.

Često samo se svađali tko će ga šetati, bio je to pravi gušt. Kada bi zalutao netko novi sa psom, čudio bi se zašto taj opasni pas nije vezan. A moj Eskonja bi posve miran prolazio pokraj svakoga psa i sve bi im bilo brzo jasno. Prije tjedan dana, komunalni redar je upozorio sestru da ne smije šetati velikog psa bez uzice, a sestra nije stigla niti izustiti šta nego su drugi šetaći pasa se pobunili i govorili redaru da je to najbolji pas u kvartu. Često bi psi lajali i režali na njega, on uopće nebi se obazirao na njih. Vlasnici tih pasa bi svoje smirivali i govorili – „pa vidiš kako je on dobar, zašto laješ na njega...mogao bi te pojesti za večeru a vidiš kako je miran:“

Kada bih dolazio izvana ujutro, šetali bi u zoru u miru. Nije mu uvijek pasalo ići u šetnju ali je bio toliko poslušan, toliko dobar. Tek kada je bio stariji, nevoljko je izlazio. Šta god bih mu reako, poslušao bi.

Doduše, zalajao je na jednog čovjeka jednom. Za tog čovjeka sam kasnije čuo da je prijateljima iz kvarta prijetio sjekirom, a meni je kasnije rekao da vežem psa jer je naoružan !!!

Eh, da, moram priznati da je ipak jednom ugrizao nekoga. Moj prijatelj Fadil, koji je radio građevinski posao na jednoj zgradi na moru ga je jako volio. Obično bi ga primao za šiju i tresao a ovaj bi nešto gugljao, bezveze. Tako su se igrali. Jednom dok sam Fadilu i dečkima na građevini donio pizze i lignje , Fadil je nakon nekoliko piva zaskočio Eska iza leđa i grubo ga primio za šiju. Bio sam dva metra od njih i promatrao. Esko se nešto trznuo prilično brzo ali nisam uspio zapaziti ništa. Fadil se uhvatio za ruku i zgrčio lice. Rekoh mu da šta glumi jer sam stajao pored i nije bilo šanse da ga ugrize. No Esko ga je prepadnut i ne znajuć tko ga „napada“ instiktivno ugrizao tolikom brzinom da ja to prostim okom nisam uspio registrirati. Esko je brzo prepoznao Fadila i odmah mu počeo lizati ranu. Ja sam se ispričavao Fadilu iako pas nije bio kriv jer tako zasta lud čovjek može priči psu, bilo kojem, pa ni vlasnik. Fadil je samo rekao, oprosti Esko, nisam te trebao tako preplašiti i počeo ga hraniti lignjama. Esko je pokunjeno cijelo vrijeme bio uz Fadila kao da mu se ispričavao.

Vrijeme je prolazilo, Esko je stario. Nakon 8-e godine više nismo trčali po naispu. S 9 je ozbiljno ozlijedio ligamente nakon jednog skoka s stepenica. S deset je imao probema s prostatom. Sve to su liječili grozni veterinari o kojima sada neću pisati. Vrijeme je prolazilo, osjetilo se na Eskovom tijelu da nema više one energije i snage kao nekad. Više bi se izležavao i spavao ali je uvijek za svoje godine bio prilično živahan. S 13 godina je samostalno išao na drugi kat uz stepenice, skakako na krevete. Dok opet veterinar mu nije prepisao neke lijekove za neku glupost od kada više nije mogao uz stepenice niti na krevet. Nosio bi ga i podizao, spuštao. No, opet je bio vrlo razigran i živahan, pun energije i dobrote. Često bi imao“ nasmijanu facu“.

Svima je uvijek bio jako drag. Prije 3 mjeseca nakon 2-3 sata čekanja kod veterinara se naglo napio vode pri čemu se napuhao zraka te smo ga odveli na ispuhivanje. To se ponovilo prošli tjedan no bez naglog pijenja vode ili hrane. Bio je to recidiv na koji nisamo bili upozoreni. Otišli smo opet istim vetrinarima ne sluteći da nam je to posljednji put. Nisu ga liječili po propisu koji sam provjerio na nekoliko strana i nakon dva sata mučenja je odjednom kolabrirao. Bio sam u šoku, on ali i ja i sestra. Došli smo s psom koji se igrao cijeli dan zdrav a sada je bio na rubu smrti. Došao je i otac jer smo mu rekli da ide na hitnu operaciju koju možda neće preživiti. Majka nije imala snage. Zaista smo ga voljeli kao člana obitelji. Ma kojeg člana, bio je iznad svih, glavni lik, ljubimac, zabavljač, ljubav sviju.
Operaciju je nakon 5 i 1/2 sati od dolaska k vetrinarima preživio uz samostalno disanje iako kažu da takve incidente kod pasa prežive samo oni koji budu operirani unutar sat vremena !!!
Mi to nikako nisamo mogli znati, a vetrinarima se ne mogu načuditi, kao ni drugi veterinari koje sam konzultirao. Makar što da se čudim, kada ljudi proživljavaju slično, pa i djeca.
Cijelo vrijeme u prva dva sata pokušaja ispumpavanja zraka iz želuca nije ni jednom zacvilio. Bio je toliko poslušan i vjeran da je patio grozno a vjerovao je da mora. Bio je u dušici svojoj jako hrabar. Valjda mene nije htio iznevjeriti. Izgledao je nakon toga grozno. Tu sliku neću nikada zaboraviti. Iskrenute glave, isplaženja jezika, zgrčenih nogu. Nisam očekivao takvu reakciju niti su nas upozorili. Kasnije sam saznao da je to bilo vrlo ozbiljno ako se ne reagira brzo. Sat vremena smo čekali i kirurga da se smisli. Kako je onako u polukomi nakon sondiranja želuca, čekajući operaciju u takvom stanju, potpuno blijedih sluznica kada su ga stavili na pokretni stol, skupio snage pomaknuti glavu i pogledati nas milo sve svojim toplim dragim očicama. Kao da se opraštao s nama. Tu sliku ću uvijek nositi u srcu, dok sam živ, to mi se zabolo kao trn u prsa i nikada neće izaći.

Nakon svih tih pustih sati i dva i pol sata operacije, čudili smo se da je živ. Rekli su nam da su prvi dan-dva najkritičniji. Ujutro, nekoliko sati nakon operacije smo ga posjetitli. Bio je u nekoj polukomi. Jedva da je disao i pomalo treptao. Nisam bio siguran jeli spava ili ne. Nije reagirao. Tek jednom je skrenuo pogled na sestru u podnevnoj posjeti i pomaknuo usta kada ga je majka dragala.

Bio sam očajan, ipak nadajuć se da će se oporaviti. Molio sam se da preživi ali ne pod svaku cijenu, bilo bi mi grozno da živi i da se pati. Govorio sam mu da smo mi stari kompići da ćemo opet na more, u šetnju, da ćemo se igrati, dragati, kao nekad...
Nisam izdržao da ne zaplačem jer sam nekako u duši znao da se rastajemo. Moj psić i ja. Prolazilo mi je sve kroz glavu. Dan kada sam se žurio u osam ujutro po njega da ga netko drugi ne uzme...šetnji, trčanja, kupanja, sunčanja, samovanja na vjetru i suncu, maženja, lajanja, svađanja, briga i srahova, igranja, loptica , igračaka s kojima se igrao do kraja života. Trenutaka kada bi me svi gazili a moja srećica bi ludovao od sreće kada bi došao kući....

Počeo sam bolno jecati, odlazilo je moje srce s njime, sva dobrota koju sam primio, sva ljubav od tog malog krznenaša kuštravog, tog bića koje me jedino bezuvjetno voljelo...
U tom trenu kada mi je bol bila najveća, Esko je počeo drhtati cijeim tijelom, to malo snage...pokazivao mi je time koliko me voli, znao je da sam mu ja valjda vlasnik jer kažu da pas izabere vlasnika. Makar su drugi ukućani bili i više s njime. Maknuo sam se da ne pati. Drugi posjet, popodne je bilo nažalost i posljednji naš susret. Približio sam se i govorio mu koliko ga volim. Zapanjio sam se kada je poćeo jecati samnom i gutati slinu. Suze su mi samo klizile, poželio sam otići s njime. Kao što sam jednom pročitao...kada umrem, želim otići tamo gdje je moj pas...bilo mi je to tada hereza, ali tada sam se baš tako osjećao. Kakav bi to Raj bio bez moga maloga psića ? Plakali sao tako zajedno, kao što smo se nekad veselili, uživali u životu...najljepše nam je bilo kada smo bili sami, moj pas i ja.
Godinama nisam išao na more u sezoni. Dosta mi je bilo cuganja, brijanja, cura, prekenjavanja....odlazio sam izvan sezone s svojim spićem, uživati u samoći....znao sam već tada da jednoga dana kada ga ne bude, da ću kao starac vapiti Bogu, da mi samo na tren da podragam čupavo krzno, da kada prislonim lice uz njegovu njuškicu, da osjetim kako diše moj psić. Ma da samo čujem njegov lavež, sve boli bi nestale, izliječio bi mi sve patnje. Moj mali liječnik, psiholog, duhovnik...

Otišao sam oko pola pet popodne. Rekao vetrinaru kako ću doći još oko devet. Rekao je da neću moći ući ali sam ja znao da hoću, da nema šanse da me netko zaustavi. Oko osam sati navečer sam počeo spremati po stanu, malo veće spremanje nakon čega sam planirao ići vidjeti Eska.
Kada sam već bio pri kraju, čuo sam kao neki huk, kao da čujem svoga psa kako zavija, taj zvuk je bio jako snažan, kao da je dolazio s neba, sa svih strana. Naježio sam se koliko je to bilo nešto snažno. Pogledao sam na sat, bilo je 20:45. Brzo sam zaboravio na to, pospremio do kraja i sa sestrom krenuo oko 21:15 na veterinu. Ušli smo oko 21:25. Imao sam neki loš osjećaj, upalio svjetlo i nervozno krenuo prema kavezu gdje je Esko ležao pod infuzijom i lijekovima. Pogledao sam ga i bio je prilično miran. Nadao sam se da je živ. Imao je poluotvorene oči, pogledao sam na područje trbuha gdje je bio operiran. Nije se pomicao. Sestra je počela plakati i pitati jeli diše. Zaštitar je rekao kako diše ali ja sam mu stavio dlan na glavicu, osjetio da nema života u njemu i rekao- „uginuo je“. Sestra je počela jecati, i ja za njom. „Nema više moga psića, moj pas, moj mali pas...“.....jecao sam. Gledali smo nepomično u njega u nejverici. Dobri Esko je uginuo. Nismo mogli vjeovati da je došao taj dan. Vetrinarka ga je s stetoskopom poslušala i potvrdila smrt. Rekla je da je bio živ u 20:15 kada ga je obišla.
Nazvali smo oca. Rekao je majci samo, - „nema ga“. Nema više našeg ljubimca. Koji nas je sve zbližio i ujedinio. Koji nas je slomio jedinim načinom, ljubavi, bezgraničnom ljubavi. Nisu nam htjeli dati tijelo ali je otac bio prilično odlučan da ga odnese. Jer kad su ga već izmrcvarili nestručnim lijećenjem, nije bilo šanse da im ostavimo i tijelo da ga kasape dalje.
Pokopali smo ga na moru u dvorištu vikendice. Da nam čuva kuću, jedinu gdje su mačke slobodno i bezbrižno šetale. Plakao sam dugo, još plaćem i plakati ću uvijek za dobrim Eskom, rottweilerom s dušom malog pilića. Psićem kojega su svi obožavali. Kako bi moji nekome priopčili da je Esko uginuo, ljudi bi puštali suze. Toliko je bio omiljen zbog svoje vesele naravi i dobročudne dušice. I danas mi susjeda priča kako ju je jednom polizao po nogama i obrecnula se na njega. To više nikada nije radio ali joj se uvijek milio i stavljao glavicu u krilo. Pustila je suzu i ona.

Teško mi je bilo gledati kako se pati sve to vrjeme ali najgore mi je bilo što je u svojim posljednim trenucima bio sam u mračnom kavezu. Nisam stigao u 8 sati kao ono jutro kada sam išao po njega u Rudeš. Ovaj put sam došao poslije 9 navečer i zakasnio.
Sjetio sam se tek kod kuće onog huka, zavijanja u 20:45 i znao sam da me je moj Ećica pozdravio posljednji put. Javio mi je da je gotovo za ovaj život od njega, da mora ići, da mu tjelešce više ne može izdržati. Da se nada da je bio dobar i da se silno trudio i da mu oprostim kada nije bio dobar. A bio je uvijek. Jer kad bi i nešto zgriješio, pojeo nešto s trave, sam bi se odao, nije znao muljati. Bio je tako drag.
Koliko mi je dao ljubavi, toliko me sada ubija tuga. Žao mi je što nisam bio bolji prema njemu jer ako je tko zaslužio u mome životu da budem bolji, to je svakako on.

Puno su mi značile poruke dragih ljudi koji su aktivni vjernici i objašnjavali mi da i psići idu u Raj. Jer kako kaže jedna moja prava prijateljica - „gdje je ljubav, nema kraja...i što je veća ljubav, patnja je veća... ne može biti konačnogdje je živila ljubav, kakvo bi to bilo nebo ako u njemu nebi oživilo sve što je ljubilo – svako živo biće. „

Hvala ti Bože što si mi obogatio život od moje 21-e do 34-e godine, svu moju mladost s tim dragim stvorenjem. S mojim malim četveronožnim prijateljem iz svijeta životinja. S likom pobjeglim iz crtića, s oživljenim likom iz neke bajke. Prijatelji, cure, svi su dolazili i prolazili, Esko je bio uvijek tu, vjeran i dobar, predobar.

Moj svileni, pjenasti, milutinović, kokošasti pas, lisac u kokošinjcu, gligor, pasić vasisdasić, eskonja, ećica pećica mala srećica, milenko, ružni, spić, mrušavi, smrudljivi, ružnjikavi, krzenaš, voluharica, plišani, dragan, tonkić polonkić, eskobar la grande, ljubek, pufasti, pjenica, ćenica penica, ćenčić, babona, sić, pasić, psić, psetance, paćence, ćenac, bubsorinjo, zumbić bumbić, ruža puža, konjić grbonjić, dagica, kubica, ljubica zubica, mile kekin, non, dobrica, ćeno, pić, buduleja, rotkvić, rotkvićasti, psić urmašićar, ljubček, tunce, samski, srćeko, srce malo pasije, đubrence, simica, moja ljubav.

Eskić moj dragi, neću zaboraviti nijedan trenutak s tobom. Jedno dijete je reklo kako njegov pas nije mrtav jer je u njegovom srcu, tako si i ti u mom. Lijegam i dižem se s tjeskobom, rasplačem se svako malo, fališ mi, vidim te svagdje, pazim da vratima te ne lupim kada ulazim u stan. Znam da je mnogo muka veće, da ljudi poznaju puno veće patnje. Ali to ne može maknuti moju tugu. Najviše mi je žao što nisam bio bolji. Pogotovo što se nisam zauzeo kako sam trebao za tebe a ne prepustio te nestručnim bezosjećanjim vetrinarima. Što si uginuo sam u mraku. To me boli. Što sam zakasnio, a želio sam da u tvojim posljednjim trenucima budem uz tebe, ma koliko me bolilo, da ti olaškam odlazak tvog malog psećeg životića. Ipak, naučio sam od tebe puno. Da za voljene treba dati sve. Da se treba odlučno zauzeti za bližnje. Ako neću znati prema ljudima, svakako ću se kod Boga zauzimati za ljude u potrebi. Hvala ti za to. Naučio si me i da se ne srami ljubavi i vjerujem se da ću, gdje već me odvede život, nositi te u srcu i da češ živjeti u uspomenama.
Ne, neću imati drugog psa. Znaš da ja samo jednom mogu voljeti. Kao stare udovice u crnini svoje muževe. Tako i ženu, samo jednu mogu zavoljeti i jednom voljeti u jednom životu. Samo jednu obitelj imam. Jednoga Boga. Nema podvojenosti u ljubavi.
Znaš da bi sve dao da te još jednom mogu zagrliti i izljubiti, da odemo nas dvojica muških sami na more, na miru da se družimo, da nas nitko ne smeta.
Bio si čista ljubav, neiskvarena, nepatvorena, iskrena, bezuvjetna,. Nakon tebe predragi moj psiću više ništa neće biti isto.
Do nekog novoga svijeta i susreta u vječnosti,

zBogom Esko, silno sam te volio.