petak, 07.03.2008.
Dinamika života
Učio sam da je dinamika odnos najmanjih i najvećih vrijednosti.
Izuzetno važna stvar u elektronici i prijenosu informacija ( signala ).
Što mi smatramo dinamikom ?
Nekom užurbanošću, tempom ?
Također postoji i pojam "normalna raspodjela" što označava vrijednosti koje su više ili manje konstantne ali su uvijek u nekom ograničenom skupu, tj. područje gdje se odvija najviše događaja. Ostale vrijednosti i događaji se smatraju ekstremima i utječu na statistiku ali normalna raspodjela ( distribucija ) je skup za sebe i odražava relno statističko stanje bez tih ekstrema.
Primjerice prosječna plača u hrvatskoj je oko 4750 kuna.
Neki imaju 2000, neki 200.000.
Tako dođemo do prosječne vrijednosti kada sve zbrojimo i pomnožimo do 4750.
Ako izumemo ekstreme dolazimo do velike večine koji su u nekim normalnim okvirima. Primjerice, 80%, dakle velika većina se nalazi u nekom području od 2500-4500 kuna plaće.
To pokazuje da 80% hrvatskih građana zarađuje prosječno 3500 kuna a ne 4750 koji prosjek diže manjina s ogromnim plaćama te je to kao prosjek svih građana koji ipak ne pokazuje realno stanje života.
Eto to je normalna raspodjela, realni pokazatelj stanja.
Dinamika je nezaobilazna ipak jer diktira neke odnose, bez obzira što je većina drugoj priči i ne bi ju možda trebalo zanimati dalje od toga.
U stvarnom životu, držimo li se mi normalnih stanja, uobičajenih ?
Marimo li za ekstreme ?
Je li nas briga za dinamiku koja ipak određuje put, iako nas nije možda briga za njih ili ne vidimo put ?
Nekako mi se čini da svatko gleda svoj posao i upravo tu vidim suprotno gledanje od ovoga gore napisanog.
U gornjem dijeli sve stavljamo zajedno, i superbogate i prosječne pa se zavaravamo kako nam i nije toliko loše.
Ekomonski hrvatska ima jedan od najgorih odnosa najveće, prosječne i najmanje plaće.
To daje vrlo nerealnu sliku statisčkih pokazatelja koje nam sreviraju mediji.
I mi to prihvaćamo da je baš to relano stanje i da je to normalno.
Zašto onda u životu, svatko gleda sebe ?
Zašto u ekonomskom odnosu prihvaćamo one s ekstremnim plaćama da nam lažno dižu prosjek a u živom životu ne prihvaćamo najsiromašnije ?
Ponašamo se kao da nas se ne tiču.
Možda okrenemo koji broj 060 i uplatimo par kuna.
Možda ostavimo koju bocu pokraj smeća da sirotinja ljuta ne mora kopati i mislimo da smo dobrotvori !
Zar stanje društva nije zdravo onoliko koliko nam je zdrav odnos prema najjadnijima ?
Zar taj odnos prema ekstremno bijednima ne bi trebao biti dinamika našeg života ?
Zar ta dinamika ne utječe na nas ili se držimo "normalnog" stanja ?
Je li to normalno ?
Što je normalno ?
Zašto prihvaćamo ekstreme u računici ekonomskoj koja nas zavarava a izbacujemo ekstreme iz brige o njima gledajuć svoja posla misleći da smo normalni ?
Jesmo li normalni dopuštajuć esktremno siromašnima da uopće bivaju, da postoje ?
Bl. Majka Tereza je koračala siromašnom četvrti.
Gledajuć tužno zavapila je Bogu . " Bože zašto to dopuštaš " ?
"Ne dopuštam" - začu glas u sebi, " tebe sam stvorio" !
- 10:51 -
