nedjelja, 10.09.2006.

Mirko

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service



Čovjek iz malog slavonskog sela, Privlaka kod Vinkovaca još kao dječak se razlikovao od drugih dečkića.
Mirko Filipović Crocop.
Dok su drugi bezbižno igrali nogomet, on je želio postati bolrilački šampion.
Nije imao novca i neke uvijete ali je imao volju i srce, šampionsko srce.
To šampionsko je taman toliko veće od drugih da se izdvoji ali iza njega stoji puno više nego se čini na prvi pogled.
Kao i kod svakog šampiona, Dražena, Janice....
Uporni rad, odricanje, žrtve, patnje, bol, krvi, znoj i suze...
Mirkove su danas bile suze radosnice na sreću.

Kao mladić je izbjegao iz ratnog okruženja Vinkovačkog kraja u okolicu Varaždina i dugo putovao na trening svakodnevno.
Već spreman i bolji i od starijih mangupa jer je u svojoj skromnoj kučici si u štali napravio malo vježbalište.
Rano je ostao bez oca kojem je i posvetio današnji naslov prvaka grand prixa pride-a u ultimate fightu.
Nije imao nikakv potpore već je sve sam napravio.
Od boksa preko kickboxa do ultimate fighta.
Tek mu je u Zagrebu njegov današnji manager i drugi otac kako kaže, Zvonimir Lučić - Cuki pomogao jer je prepoznao kako pak on sam kaže "ono nešto" u tom mladiću.

Pratili su ga mnogi problemi, ozljede u finalima, jaz i jal ljubomornih hrvata koji nikako nisu podnosili uspjeh jednom srčanog dečka iz slavonskog sela.
Ipak večina je vjerovala u njega i bodrila ga.
Iako sam kritizirao neke njegove poteze jer i sam sam proveo dobar dio života u borilačkim sportovima, bilo mi je od početka jasno da je poseban, močan, znalac.
Čak su mi govorili da ga previše idealiziram.
Ne, znao sam da je šampion što su mnogi osporavali.
Zračio je time.
Jednostavno sam znao.

Mnogi će reći kako je ultimete fight pregrub i brutalan sport.
Slažem se, mislim da bi trebla se neka pravila modificirati.
Ali, vjerovali ili ne, unatoč krvi i batinama pa i ozljedama, puno, da puno je manje ozljeda nego u nogometu ili košarci gdje se udara podmuklo, s leđa i sl.
Ovdje su borci spremni na sve, pripremljeni.
Često su i prijatelji, zajedno treniraju, druže se i svakako poštuju.
Tko se je borio s nekim, trenirao borilački sport zna da kod teških situacija u takvim susretima čovjek spozna neke osjećaje koje inaće ne može spoznati.
Nije tu, barem kod večine izražena neka agresiva i želja za uništenjem nego više za preživljavanjem, pobjedom, često kada se primjeti da je protivnik u "banani" stane se, uspori, pošujuć protivnika.
Istina na profesionalnoj razini to ide malo više, do predaje suca, borca ili trener ali se SVJESNO ide u to, nema prljavosti kao i drugim sportovima.
U tim trenucima "grubog" fighta čovjek spozna mnoge osjećaje kao što su poštovanje, strah, panika, ali nevjerojatno... i prijateljstvo, povezanost.
Odatle ono neočekivano grljenje i ljubljenje poslije borbe.
Ako ništa drugo, barem je muški i pošteno za razliku od većine osjećaja koje čovjek daje ili primi u životu.
Veliko i dragocijeno iskustvo.

Mirko je veliki sportaš, jedan od največih u nas.
Ovo pobjedu, pojas prvaka i pehar je posvetio pokojnom ocu za kojeg je rekao da mu je najviše žao što nije s njime danas da skupa proslave taj veliki ostvareni san.
San uspjeha u sportu kojem se bavi Mirko, u kojem je postao najbolji u svijetu.
Plakao je na kraju meča, kao i mi mnogi jer znamo što je to i kolijko vrijedi, koliko je potrebno i šta prijeći.
Mirko je nagrađen za pošteni trud i rad i koliko se mnogima ne sviđao taj sport, zaslužio je biti prvak i poštovanje.
Bravo Mirko, hvala ti za sve. Osvojio si to i za nas.

- 13:02 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.09.2006.

Otmica

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Sinoć sam bio šokiran intewievom male Natasche.
Kolika snaga, razum.
Nevjerojatno.
Život promijenjen u minuti.
Kako kaže, primjetila je nekog čovjeka kako joj stoji na putu i osjećala se loše. Mislila si je kako je neće ujesti pa je produžila. Nažalost.
Ili tko zna, možda na sreću nekih drugih koje će njen put spasiti. Samo Bog zna.
Nikako nisam mogao razumijeti njeno razumijevanje za osjećaje za zlostavljaća i njegovu familiju.
Uza sve svoje kršćanstvo neznam iskreno bi li našao toliko ljubavi u sebi.
Jer još i danas žalim što nisam prebio lika u vojsci koji me je šlatao dok sam spavao.
Trebalo bi najviše žaliti zlostavljaće, zle ljude jer njihova propast je najčešće vječna, to se ne može mjeriti s nikojom patnjom.
Ali lako je reći ili napisati.

Natascha je kao djevojčica odlučila kako sama kaže s 12 godina pobijediti.
Vjerojatno je svojim duhom i otmičara pokušala promijeniti.
Veli kako ga je prisiljavala da slave Božić i Uskrs.
U toj maloj je bilo Božjeg Duha.
Tu sam shvatio riječi bl. Merza kako trpljenje je najjača stvar u posvećivanju ljudi.
Nije imala mise, ispovijedi, pričesti, svećenike, časne ali je Isus bio s njom.

Nisam mislio da ću ovo napisati što slijedi jer mi nit danas nije jasno što je bilo.
Išao sam svaki dan u isto vrijeme, istim putem na košarku u jednu ulicu.
Imao sam desetak godina.
Primjetio sam nekog neobičnog čovjeka obučenog kao kauboj od glave do pete, od čizama do nekakvog prsluka i šešira.
Čak je imao i neku veliku pozlaćenu šestokraku zvijezdu. Baš je bio neobičan i uočljiv.
Kod dućana na uglu se pozdravio s nekim poslovnim čovjekom s torbom koji je bio jako ozbiljan i služben za razliku od kauboja. Totalno različiti ljudi što me čudilo kako se znaju i pričaju.
Bilo me pomalo strah takvog čudaka kauboja, bio je malo puniji. Kao kakav zlikovac iz vestrena.
Krenuo sam dalje kroz ulicu misleć da dvojica i dalje pričaju, bili su mi čudni ali se nisam želio okretat jer me je bilo strah.
Ipak u jednom trenu, dvadesetak metara dalje krajičkom oka sam primjetio malu macu na rubu podrumskog prozora. Okrenuo sma se instiktivno za njom jer je bila preslatka i uočio tako i kauboja kako užurbano ide drito prema meni.
Bilo je nekako očito da ide točno na mene vrlo užurbano i odlučno kao kad netko hoće nekoga zatuč ljutit na nešto ali bez riječi.
Kako sam bio strašljiv uvijek i iako je bio dan i ljudi na ulicama skrenuo sam odmah kod jednog parkiranog auta lijevo na ulicu a na moje opće čuđenje lik je vrlo žustro kao u video igrici isti čas skrenuo za mnom na tek koji korak iza mene.
Sad me već mala panika uhvatila iako sam bio svjestan da je to vrlo čudno kao i to da je pol bijela dana. Krenuo sam pak oko auta nazad po ulici jer je on bio već jako blizu a on opet za mnom na samo korak.
U taj čas sam intiktivno počeo sprint koliko sam god mogao.
Lik je nešto promrmljao negodovajuć.
Mislio sam u prvi tren da sam pretjerao i da je nešto htio ali kad sam nakon što sam umakao razmislio, nije mi bilo jasno koji klinac nije viknuo za mnom da nešto treba iako neznam što bi mogao od mene trebati, klinca od deset godina kad je bilo ljudi koje je nešto mogao pitati ako je tražio nešto.
Nisam se nikome zamjerio da bi to bio otac nekog klinca ili klinke.
Logično bi mi bilo da je što htio da bi rekao nešto a ne zaletavao se te kada bih skrenuo, skrenuo bi i on bez riječi, jednom pa drugi put. Previše da bi ostao hladan.
Sva sreća da sam ga skužio na vrijeme.
Dotrčao sam kući uspuhan i majka kad me vidjela blijedog je mislila da je nešto s srcem jer sam imao kao dijete problema s srcem. Pa je i ona problijedila.
Rekao sam joj odmah još na vratima da me manijak pratio ( tada nisam znao za izraz pedofil ).
Majka je bila jako uznemirena ali je na kraju zaključila da je neka zabuna ili da sam krivo shvatio jer je bilo preneobično u to doba u centru grada da je htio nešto loše.
I danas se zna zekat na taj događaj koji meni nikada nije bio zeka.
S današnjim iskustvom sigurno nebi izletavao na cestu i vjerojatno bih obratio pažnju na neki kombi ili auto sumjnivi ali tko zna u panici čovjek ne razmišlja racionalno.
Bog mi je dao brzinu koja me je možda spasila tko za nečega, a možda sam i zabrijao, neznam. Samo znam da mi nikako nije bilo jasno ponašanje onog kauboja, nikako.
Zalijetavanje na mene bez riječi, i tek kada sam trčao kao sumanut je prozborio.
Da napomenem da sam odrastao u kvartu gdje je puno parkova koji su naravno bili uvijek okupljalište pedera i prostituki. U centru grada, divota !
Ali sam se bar naučio da po noći idem kući okolo parkova. I da brzo trčim bez razmišljanja, pa makar zabrijao i ispao smiješan.
Baka mi je jednom rekla da je sreća da sam takav kod jednog drugog slučaja.

Natascha nažalost kada je primjetila sumnjivca nije pobjegla. Kaže kako je jako žalila što toga dana nije prešla cestu.
Da kad ju je uhvatio da nije mogla izustiti ni glasa.
Vjerujem joj jer jedna prijateljica je kad ju je napao neki bolesnik u Novalji također nije mogla imati glasa nit rekacije.
Sad možda i nema smisla govoriti što je trebalo. Što je bilo, prošlo je.
Nadam se da će Natascha svoj život što bolje iskoristit.
Ne mogu zaboraviti taj smiješak jučer koji joj se otimao između suza, grčenja ruku, slika užasa na njenu licu.
Taj smiješak koji je toliko želja nekome iskreno dati a nije mogla.
Anđeoski smiješak.
Te ruke, ručice stisnute, nikako i nikada neću moći shvatiti...tko je mogao te dječje ručice zlostavljati ?
Tko ?
Tko si je uzeo pravo uzeti djetinjstvo, nevinost, najmanjemu i nezaštićenom, najnevinijem ?
Tko ?
Netko je rekao ( Isus ? ) jednom da tko sablazni najmanje da mu je bolje da si objesi kamen oko vrata i utopi se.
Nema gorega.
To je krajnji grijeh i zlo koje nema usporedbe s ničime.
Najveći užas.
Kada sam gledao jučer na tv te ručice stisnute od tjeskobe pomislio sam si...ako bi vrijedilo za nešto umrijeti, to bi bio jedan od najvećih razloga kada bi čovjek bez razmišljanja prihvatio žrtvu.










- 10:50 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

- 01:03 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Image and video hosting by TinyPic




" Dragi Bože,
nemam pojma kamo idem.
Ne vidim put ispred sebe.
Ne znam zasigurno gdje će to završiti.
Niti zaista poznajem sebe,
a činjenica da mislim da
slijedim tvoju volju
ne znači da zbilja tako i činim...

Ali ja vjerujem da želja da Ti ugodim,
Ti već ugađa....

I nadam se da imam tu želju...."

Thomas Merton OCSO

Image and video hosting by TinyPic

Free Web Counter





Lako je teoretizirati o kršćanstvu i ushićivati se za Gospodina Boga, kad On od nas ništa ne traži, ali biti praktičnim katolikom mora biti moja svrha.

Bl. Ivan Merz


Image and video hosting by TinyPic

Linkovi


Molitva

Trapisti
Kartuzijanci
Hrvatski Karmel
Karmel
bl. Ivan Merz
Misionari Krvi Kristove
Kap dobrote
Zaklada Biskup Josip Lang
Udruga bl. Ivan Merz



Blogovi koje posjećujem češće nego druge


Ossimpleljubica
Ema
Magdalena
Dido
Cruce
Boljun
UPS!D
Monasticism
Timotej
Osmijeh
Masora
Davor
Julijana
Zaljubljena u...
Dori

Kratki espresso
Don Blog



Image and video hosting by TinyPic





Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ovi gore su sveci s kojima ponekad pričam. Naravno da su mi uzori, svatko na svoj način sa svojim jedinstvenim posebnostima. Sv. Josip ponizan i vrijedan zaručnik Isusove majke, potomak Davidov. Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa, svetica koja je zadnje godine života živjela u velikoj vjerskoj suhoći, primjer predanosti Bogu i kada nema nikavih osjećaja, nevjerojatno Božje djelo. Ovaj bradati je sv. Charbel Makhlouf, monah koji je većinu života proveo u samoći - legenda, baš kao i bl. Ozana Kotorska koja je oko pola stoljeća provela kao "zazidana djevica" u samoći svoje sobice, moleći se Bogu za spas mnogih duša.


Biti monah znači ne o Bogu propovijedati, već Boga živjeti i životom ga svjedočiti. Biti molitelj, onaj koji neprestano slavi i posreduje Božju milost nebrojenim ljudima koji u tmini hode..


Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju ! (Mt 9, 37-38)


Pati bez suze, živi bez psovke i budi mirno nesretan. Tašte su suze, a jadikovke neće ublažit gorki san. Podaj se pjanom vjetru života, pa nek te vije bilo kud; pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud. Leti ko vihor što vir ga vije, ZA LET SI, DUŠO STVORENA ! Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena.

Tin Ujević



Plod tišine je molitva.
Plod molitve je vjera.
Plod vjere je ljubav.
Plod ljubavi je služenje.
Plod služenja je mir.

bl. Tereza iz Kalkute



I pustinjak ima svoje getsemaske casove, jedan više, drugi manje. Nitko tko se odlučio poći za Isusom, nije pošteđen od njih. Kršćanstvo je vjera križa, put prema uskrsnom jutru ide kroz mrak Golgote.

O kartuzijancima
.


Jedno molim od Jahve,
Ovo tražim
Da stanujem u domu Jahvinu
Sve dane života svojega,
Da gledam draž Jahvinu
I razmišljam o hramu Njegovu.

Psalam 27, 10




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Hermano Zacarias

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se