nedjelja, 10.09.2006.
Mirko
Čovjek iz malog slavonskog sela, Privlaka kod Vinkovaca još kao dječak se razlikovao od drugih dečkića.
Mirko Filipović Crocop.
Dok su drugi bezbižno igrali nogomet, on je želio postati bolrilački šampion.
Nije imao novca i neke uvijete ali je imao volju i srce, šampionsko srce.
To šampionsko je taman toliko veće od drugih da se izdvoji ali iza njega stoji puno više nego se čini na prvi pogled.
Kao i kod svakog šampiona, Dražena, Janice....
Uporni rad, odricanje, žrtve, patnje, bol, krvi, znoj i suze...
Mirkove su danas bile suze radosnice na sreću.
Kao mladić je izbjegao iz ratnog okruženja Vinkovačkog kraja u okolicu Varaždina i dugo putovao na trening svakodnevno.
Već spreman i bolji i od starijih mangupa jer je u svojoj skromnoj kučici si u štali napravio malo vježbalište.
Rano je ostao bez oca kojem je i posvetio današnji naslov prvaka grand prixa pride-a u ultimate fightu.
Nije imao nikakv potpore već je sve sam napravio.
Od boksa preko kickboxa do ultimate fighta.
Tek mu je u Zagrebu njegov današnji manager i drugi otac kako kaže, Zvonimir Lučić - Cuki pomogao jer je prepoznao kako pak on sam kaže "ono nešto" u tom mladiću.
Pratili su ga mnogi problemi, ozljede u finalima, jaz i jal ljubomornih hrvata koji nikako nisu podnosili uspjeh jednom srčanog dečka iz slavonskog sela.
Ipak večina je vjerovala u njega i bodrila ga.
Iako sam kritizirao neke njegove poteze jer i sam sam proveo dobar dio života u borilačkim sportovima, bilo mi je od početka jasno da je poseban, močan, znalac.
Čak su mi govorili da ga previše idealiziram.
Ne, znao sam da je šampion što su mnogi osporavali.
Zračio je time.
Jednostavno sam znao.
Mnogi će reći kako je ultimete fight pregrub i brutalan sport.
Slažem se, mislim da bi trebla se neka pravila modificirati.
Ali, vjerovali ili ne, unatoč krvi i batinama pa i ozljedama, puno, da puno je manje ozljeda nego u nogometu ili košarci gdje se udara podmuklo, s leđa i sl.
Ovdje su borci spremni na sve, pripremljeni.
Često su i prijatelji, zajedno treniraju, druže se i svakako poštuju.
Tko se je borio s nekim, trenirao borilački sport zna da kod teških situacija u takvim susretima čovjek spozna neke osjećaje koje inaće ne može spoznati.
Nije tu, barem kod večine izražena neka agresiva i želja za uništenjem nego više za preživljavanjem, pobjedom, često kada se primjeti da je protivnik u "banani" stane se, uspori, pošujuć protivnika.
Istina na profesionalnoj razini to ide malo više, do predaje suca, borca ili trener ali se SVJESNO ide u to, nema prljavosti kao i drugim sportovima.
U tim trenucima "grubog" fighta čovjek spozna mnoge osjećaje kao što su poštovanje, strah, panika, ali nevjerojatno... i prijateljstvo, povezanost.
Odatle ono neočekivano grljenje i ljubljenje poslije borbe.
Ako ništa drugo, barem je muški i pošteno za razliku od većine osjećaja koje čovjek daje ili primi u životu.
Veliko i dragocijeno iskustvo.
Mirko je veliki sportaš, jedan od največih u nas.
Ovo pobjedu, pojas prvaka i pehar je posvetio pokojnom ocu za kojeg je rekao da mu je najviše žao što nije s njime danas da skupa proslave taj veliki ostvareni san.
San uspjeha u sportu kojem se bavi Mirko, u kojem je postao najbolji u svijetu.
Plakao je na kraju meča, kao i mi mnogi jer znamo što je to i kolijko vrijedi, koliko je potrebno i šta prijeći.
Mirko je nagrađen za pošteni trud i rad i koliko se mnogima ne sviđao taj sport, zaslužio je biti prvak i poštovanje.
Bravo Mirko, hvala ti za sve. Osvojio si to i za nas.
- 13:02 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
