četvrtak, 27.07.2006.
Operacija
Gospa od zdravlja
Helena je uspješno operirana, no to je tek prva i lakša operacija.
Za oko tjedan se očekujuje druga, veća, o kojoj puno toga ovisi.
Tek sad treba moliti i pokazati Bogu koliko nam je stalo do nje.
Helena
- 14:04 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
srijeda, 26.07.2006.
Isčekivanje
Danas malena Helena bi trebala biti operirana.
Stalno mislim na to, molim, razmišljam tražim poruke koje nam dragi Bog želi prenijeti preko ovakvih sudbina.
Baš na jednom sportskom forumu se dopisujem s jednim likom o porukama raznih tzv. proroka u raznim vjerama.
A šta će bolja poruka od ovakve.
Tko je čitao njen blog jasno mu je šta želim reći.
Čitao sam puno puta o smislu trpljenja i patnje. O trpljenu koje posvećuje i prosvjetljuje duše.
Bl. Ivan Merz govori da čovjek trpljenjem može više učiniti za kraljevstvo nebesko nego raznim drugim djelima.
Uvijek mi je bilo čudno da koja vajda od posta ili prihvaćanja trpljenja gdje se ništa pametno kao ne događa umjesto da konkretno odem nekome i dam nešto, pomognem...
Naravno da je to lijepo ali trpljenjem čovjek, kako sam shvatio udarajuć glavom o riječi, drugačije počinje shvaćati svijet oko sebe. Naravno kada prihvati to trpljenje.
Ali ne samo to, on tada mijenja svijet.
Ako molitvom možemo učiniti čudo, tj. privoliti Boga da On koji je svemoguć učino nešto veliko, kako tek Bog gleda na to da trpimo za opće dobro ?
Hah, vjerujem da mu je to najdraže.
Njemu koji je dao sina za spas nas.
Mogao je i bez toga ali tada nebi se ispunila savršenost i smisao života i vremena.
Njegov sin je bio žrtvovan radi pravednosti koja je temelj savršenstva.
Jer sami nismo bili sposobni kadri se spasiti. Bog je to zna jer vidi svo vrijeme od početka do kraja i intervenira, potiče nas, hrabri i neki mu pozitivno odgovarju spašavajuć sebe i druge od propasti koej je bez Boga neminovna. Jer smo ljudi, preslabi i oholi.
Tako i mi trpimo radi pravednosti, pravednosti koja mora biti ispunjena...kao u devetnici Srcu Isusovu gdje se govori da se klanjamo Isusu mjesto svih onih koji neće da se klanjaju, da Ga ljubimo mjesto svih onih koji neće da Ga ljube...
Helenina žrtva je naknada ne samo za njene životne puteve koji su ju odveli krivim stazama nego i za sve slične.
I samo Bog zna što je najbolje i pravedno, savršeno njenoj sudbini.
Ako nas napusti to za nju neće biti tragedija ali za nas hoće.
Njena žrtva će kako god bilo posvetiti i promijeniti mnoge jer takve priče mijenjaju kamen a kako ne osjetljive grješne duše.
I one koji čitaju njenu priču i neprimjetno njena žrtva će dana Bogu biti prenesena drugima.
Tko zna, možda je netko trpio da bi se i ona obratila.
Ali ne trpe svi, barem ne jednako. Onima kojima Bog daje da trpe, daje im jer to mogu, jer su posebni. I zanimljivo je kako oni koji najviše trpe imaju i najveću vjeru ?!
I kad molim za Helenu, molim nek bude Božja volja , kako je i ona sama rekla.
Ali malo sam bezobrazan i molim Boga da i ako je imao neki drugi plan da ga promijeni i da nam Helenica svjedoči još dugo primjerom svojim i bude put mnogima.
Tko ih bolje razumije do nje ?
Zašto nas Bog nebi uslišao u molitvama ?
Ako je spasio cijeli narod koji je trebao zatrti na molitvu i molbu jednoga Mojsija, što nebi i nas uslišao, nas sijaset za jednu djevojku ?
Vjerujem u uspješnu operaciju i oporavak.
Nijedna druga opcija me ne zanima.
Bože, ti bez čije privole se nit travka ne njiše na povjetarcu, ozdravi nam Helenu, čuj vapaje naše.
Ti ionako imaš vojske anđela, a mi, tko će ostati ako nam sve uzmeš ?
- 11:47 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
nedjelja, 23.07.2006.
Posramljen...
Danas sam bio na misi u bolnici u Krapinskim Toplicama koju je služio pt. Luka Rađa.
Većinom su u dnevnom boravku prenamjenjenom za takve prilike u malu kapelicu bili bolesnici iz te ustanove, mahom ljudi u kolicima i sa štakama. Bilo je sve ispunjeno tako da sam bio ispred ulaza.
Bilo mi je teško gledati sve te ljude, većinom mlade i njihov težak i gorak križ.
Ali kako ga nose, to je bilo dirljivo. S koliko pouzdanja...očima ispunjenima patnjom ali bez prigovora...bez bora prigovaruša mrštečih....njihove misli nisu kao moje lutale od raznih mojih umišljenih i meni naoko važnih problema...oni su jednostavno bili na toj misi...takvi kakvi jesu...nepotpuna zdravlja ali potpuno prisutni duhom...
Kada su prisutni govorili svoje želja za uslišanjem nakon kojih smo govorili " Gospodine usliši nas " , jedna je gospođa rekla kako je sretna da joj je Isus dao taj križ bez kojega bi bila daleko od Boga...
Gle, postao sam u tom trenu kao onaj podrugljivi rimljanin - " pa ona još i ljubi svoj križ "....
Gledam sve te ljude kako uzdignute glave kroz hropce od katetera u grlu i ponekim jaukom ponosno ipak drže glavu gore....a ja, zdrav ko dren, čio i prpošan spustih glavu fokusirajuć pod...sjetim se svih svojih želja i pozdrava Bogu, prohtjeva, prigovora...zamjerki čak...prijedloga, dogovora, pregovora, cjenkanja....
Posramljen bijah, jer uvidjeh svoju bijednost i nezahvalnost...koliko, dokle ?
Do sutra ?
Bolje da se ni ne probudim ako tako kratko bude probuđena moja svijest.
Ako se izgubi u magli moje oholosti, mlakosti nerelanosti smisla života.
Što je život nego put do Boga, traženje ?
Što s onim koji Ga upozna a živi kao da ga ne pozna ?
Jel takav kao lik iz neke priče gdje se hvali svojim prijateljem ali kad ga sretne na ulici, spusti glavu i prođe...
Ako je netko s tolikim križem, vjerojatno i zbog toga da s njime dođe k Isusu ali i da druge odvede...što je s nama koji nemamo takav križ ?
Zašto ga nemamo ?
Zar nije naša obveza, poslanje, kušnja, pomoći nositi takvima, dati od sebe više nego što mislimo da Bog traži ili nam je dao na teret ?
Jer ako vjerujemo u Boga a nije na nas stavio te kušnje i poslanja kao invalidima, što nam je činiti...koja je naša uloga, poslanje, gdje je naša kušnja ?
Nije li baš ta situacija u kojoj smo uvaljeni lako, baš naša najveća kušnja ?
Nije li ta lakoća življenja znak da napokon prihvatimo križ svoj na koji nismo prisiljeni ali što ne znači da ga nema, nego je jednostavo pokraj nas a mi ga ne vidimo...nismo ga još primili, podigli i krenuli...kada to shvatimo, što nam preostaje još nego krenuti stazama života...pravim putem kojim želimo doći k Isusu...putem kojim se dolazi po križu....
- 23:26 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 20.07.2006.
24
Prije 24 godine rodila se malena Helena.
Helena kao moja najbolja prijateljica iz djetinjstva.
Iz vremena kada smo kao djeca nevino trčkarali nošeni vjetrom Božje ljubavi i sreće, nevino bez grijeha, neopterećeni problemima svijeta, bez straha o kojem nam nitko nije pričao...
Bilo je lijepo biti dijete.
Čitam malenin blog i sav taj put...put iskušenja, povratka na pravi put.
Dopisujem se s njom ponekad ali teško dokučujem ju jer jezik anđela jednostavno neznam.
Osjećam njenu toplinu i Božju prisutnost....boluje od teške bolesti a ja baš slušam Olivera kako pjeva " ne ostavljaj me sad".....
Vjerujem da Bog zna što je najbolje za nju i nadam se najboljemu.
24 godine su joj, kao 24 sata, jedan dan života.
Kao starogradska pjema ..." jedan dan života da ostane meni i njega bih draga poklonio tebi "
Njen dan, svaki dan, jest poklon Božji svima nama.
Njena priča jest životna priča, pobjeda života, pobjeda nad smrti.
malena
- 23:04 -
ponedjeljak, 10.07.2006.
...malena...
Namjeravao sam napisati nekoliko tema no trenutno ne pišem jer me posve zaokupio blog i stanje jedne blogerice koji vrijedi pročitati cijeli.
Prekrasno svjedočanstvo izlaska na pravi put, trpljenja i ustrajnosti u vjeri i primjera mnogim mladima i ne samo njima.
blog malene
- 11:38 -
