nedjelja, 23.07.2006.
Posramljen...
Danas sam bio na misi u bolnici u Krapinskim Toplicama koju je služio pt. Luka Rađa.
Većinom su u dnevnom boravku prenamjenjenom za takve prilike u malu kapelicu bili bolesnici iz te ustanove, mahom ljudi u kolicima i sa štakama. Bilo je sve ispunjeno tako da sam bio ispred ulaza.
Bilo mi je teško gledati sve te ljude, većinom mlade i njihov težak i gorak križ.
Ali kako ga nose, to je bilo dirljivo. S koliko pouzdanja...očima ispunjenima patnjom ali bez prigovora...bez bora prigovaruša mrštečih....njihove misli nisu kao moje lutale od raznih mojih umišljenih i meni naoko važnih problema...oni su jednostavno bili na toj misi...takvi kakvi jesu...nepotpuna zdravlja ali potpuno prisutni duhom...
Kada su prisutni govorili svoje želja za uslišanjem nakon kojih smo govorili " Gospodine usliši nas " , jedna je gospođa rekla kako je sretna da joj je Isus dao taj križ bez kojega bi bila daleko od Boga...
Gle, postao sam u tom trenu kao onaj podrugljivi rimljanin - " pa ona još i ljubi svoj križ "....
Gledam sve te ljude kako uzdignute glave kroz hropce od katetera u grlu i ponekim jaukom ponosno ipak drže glavu gore....a ja, zdrav ko dren, čio i prpošan spustih glavu fokusirajuć pod...sjetim se svih svojih želja i pozdrava Bogu, prohtjeva, prigovora...zamjerki čak...prijedloga, dogovora, pregovora, cjenkanja....
Posramljen bijah, jer uvidjeh svoju bijednost i nezahvalnost...koliko, dokle ?
Do sutra ?
Bolje da se ni ne probudim ako tako kratko bude probuđena moja svijest.
Ako se izgubi u magli moje oholosti, mlakosti nerelanosti smisla života.
Što je život nego put do Boga, traženje ?
Što s onim koji Ga upozna a živi kao da ga ne pozna ?
Jel takav kao lik iz neke priče gdje se hvali svojim prijateljem ali kad ga sretne na ulici, spusti glavu i prođe...
Ako je netko s tolikim križem, vjerojatno i zbog toga da s njime dođe k Isusu ali i da druge odvede...što je s nama koji nemamo takav križ ?
Zašto ga nemamo ?
Zar nije naša obveza, poslanje, kušnja, pomoći nositi takvima, dati od sebe više nego što mislimo da Bog traži ili nam je dao na teret ?
Jer ako vjerujemo u Boga a nije na nas stavio te kušnje i poslanja kao invalidima, što nam je činiti...koja je naša uloga, poslanje, gdje je naša kušnja ?
Nije li baš ta situacija u kojoj smo uvaljeni lako, baš naša najveća kušnja ?
Nije li ta lakoća življenja znak da napokon prihvatimo križ svoj na koji nismo prisiljeni ali što ne znači da ga nema, nego je jednostavo pokraj nas a mi ga ne vidimo...nismo ga još primili, podigli i krenuli...kada to shvatimo, što nam preostaje još nego krenuti stazama života...pravim putem kojim želimo doći k Isusu...putem kojim se dolazi po križu....
- 23:26 -
Komentari (16) - Isprintaj - #