Proèitala sam ovu knjigu kao treæu po redu ove godine, po maminoj preporuci. Knjiga je dobra.

Biografska je prièa o Ayaaninom fizièkom i emocionalnom putovanju u slobodu - tranziciji iz plemenskog mentalnog sklopa koji strogo nadzire svaku žensku misao i postupak u život slobodnog i ravnopravnog pripadnika otvorenog društva. Kroz prièe o izazovima s kojima se suoèavala, Hirsi Ali prikazuje teškoæe u pokušaju pomirenja suprotstavljenih islamskih i zapadnjaèkih vrijednosti. Opisuje brojna iskušenja u životu nakon što je bježeæi od neželjenog braka raskinula veze s obitelji i borbu da odbaci naslijeðenu kulturu praznovjerja i zastarjelih shvaæanja što su u poèetku usporavala njezino uklapanje u zapadnjaèko društvo. Ona iznosi vrlo dirljivu prièu o pomirenju sa svojim pobožnim ocem neposredno pred njegovu smrt, koji je se odrekao kad je nakon napada 11. rujna odbacila islam.

"Nomatkinja" je prikaz obitelji koju je razdvojio sukob civilizacija, ali isto tako i dirljiva, optimistièna i èesto humorom prožeta prièa o susretu jedne žene odrasle u Africi i Europi sa suvremenom Amerikom. Ovi memoari pokazuju Hirsi Alino intelektualno sazrijevanje iznoseæi njezine stavove jednako kao njezina iskustva, te misiju da prenese važnu i hitnu poruku upozorenja Zapadu na širenje prijetnje radikalnog islama, koji ugrožava otvorena društva izvana i iznutra. Hirsi Ali upuæuje apel temeljnim zapadnjaèkim institucijama - sveuèilištima, feministièkom pokretu, pa èak i kršæanskim crkvama - da osmisle posebne, inovativne metode pomoæi muslimanskim useljenicima u svladavanju prepreka i izazova koje je i sama iskusila, i otpora fatalnoj privlaènosti fundamentalizma i terorizma.

Autoricu se jako dojmilo kad je èula glas Oriane Fallaci preko radija, što opisuje pri kraju knjige, a odnosi se na vrijeme neposredno prije smrti slavne spisateljice.

Na jednom mjestu u knjizi opisuje prabaku i kako je ista rodila blizance. U jednoj je ruci nosila djecu, a drugom rukom vodila na povezu kozu i ovcu na ispašu.

Iako mi je "Žudnja za životom", Irvinga Stonea, napisana davne 1934. godine, što opisuje život Vincenta Van Gogha, a èita se na dušak, ponajbolja od sedam ovogodišnjih proèitanih knjiga, "Nomatkinja" sigurno zauzima drugo mjesto.



Još jedna knjiga koju sam u zadnje vrijeme proèitala, poèevši s èitanjem ljetos u Varaždinskim Toplicama, a završivši tek prije nekoliko dana u Zagrebu, jer sam u meðuvremenu morala dovršiti èitanje "Žudnje za životom". Inaèe sam veæ prije èitala dnevnike njezinog junaka Adriana Molea i dobila od nje posvetu i autogram kad je daleke 1982. godine bila u Zagrebu. Žao mi je da je tako mlada umrla.

Toplo preporuèam i ovu knjigu.

Pri kraju Dnevnika HRT-a objavili su vijest da je umro Milan Jajèinoviæ, novinar, dugogodišnji kolumnist u Veèernjem listu. Bio je moj kolega po bolesti, kako to obièavamo reæi. Nekoliko godina za redom viðali smo se na bolnièkim odjelima i u Varaždinskim Toplicama na stacionarnoj rehabilitaciji, gdje sam ga i upoznala 2004. godine i tada smo razmijenili brojeve naših mobilnih telefona. Komunicirali smo uglavnom prigodom blagdana, uvijek želeæi svako dobro jedno drugome i našim obiteljima. Ponekad bih pozitivno reagirala na pokoji Milanov èlanak u Veèernjem listu i poslala bih mu SMS poruku podrške i èestitanja na odlièno obavljenom poslu.

"Pisao je svoje kolumne i ostale tekstove èak i onda kada više, doslovno nije bio u stanju fizièki pisati. Nego je govorio i diktirao svoje misli supruzi Veri. Kada više nije mogao govoriti, onda je šaptao. Kada nije mogao više niti šaptati, onda je pronalazio nevjerojatne i èudesne naèine da svoju misao prenese na papir i web Veèernjeg lista.

Malo je njegovih stalnih èitatelja znalo s kakvim se naporima Milan susreæe kako bi njegova kolumna "Politièka šahovnica" izašla uredna, smislena i poslana na vrijeme. Premda je radio u nekoliko legendarnih hrvatskih redakcija, u Veèernjem je listu proveo najduže vremena, punih 27 godina i one su bile njegove najplodnije autorske godine."

Gospoða Vera je predavala mom starijem sinu etiku u tehnièkoj školi, a on je bio jako zadovoljan jer je imao peticu iz tog predmenta. Još i danas se s poštovanjem i rado prisjeti svoje srednjoškolske profesorice. Njega sam zamolila da gospoði pošalje poruku sauèešæa u ime cijele naše obitelji.



Arhivska fotografija: Milan Jajèinoviæ potpisuje knjigu (2004) Tada se još mogao prebaciti iz invalidskih kolica u stolac, bez pomoæi druge osobe. Bolovao je od multiple skleroze.

Još jedna kolegica po bolesti, Zdravka, koja je èesto bila protagonist mojih blogerskih napisa, postala je baka malenoj Sofiji, a to sam saznala jer sam nakon dosta vremena ukljuèila svoj mobilni telefon. Doèekala me poruka koju sam proèitala samo nekoliko sati nakon što je bila poslana i naravno, odgovorila sam na nju, èestitajuæi srdaèno, novopeèenoj baki Zdravki.

Smrt i novi život u jednom danu. Tako to ide i èini ovaj naš svijet.

Pred smræu nemoæno sliježemo ramenima i poginjemo glavu, a novom životu se veselimo, jer svaki novi život nam ulijeva nadu da æe biti dobar, zdrav i sretan te na radost i dobrobit novoroðene osobe i njenog okruženja.



Ova beba nije Zdravkina unuèica Sofija, veæ sam tu sliku pronašla na webu i uèinila mi se zgodna za ilustraciju posta.

Moj tata je na neki naèin " poludio ili podjetinjio ", jer se pod stare dane prijavio na facebook, a na to ga je nagovorila moja sestra. On sam kaže da mu je život luda kuæa otkako je na facebooku. Ponekad se toliko zabavi ureðivanjem svog profila da zaboravi ruèati, a to mu se nikada prije nije dogaðalo.

Prvi facebook prijatelji smo mu bili; sestra, ja i naši muževi, a po tom i moj stariji sin. Sad se mreža prijatelja pomalo širi, tako da je komunicirao i s mojom prijateljicom iz osnovne škole. Živa ludnica! - rekla bih ja. Moj tata bi rekao: "Prva liga!".

Moj mlaði sin postao je nedavno vjernik u baptistièkoj crkvi i uskoro ga oèekuje krštenje na kojem æemo biti prisutni kao obitelj. Pozvao je svoje kolege s posla i užu rodbinu. Njegovi kolege s posla su takoðer vjernici u drugim vjerskim zajednicama. Uglavnom, vidjet æemo i to èudo.



Moj tata i mlaði sin tijekom druženja u kafiæu Potepuh iznad Dolca.