petak, 18.05.2018. u 11:15
Drugi dan edukacije za šeficu
Nakon što je prvi dan prošao jako opušteno, entuzijastično, zabavno i u jako dobrom društvu, drugi dan je bio poprilično drugačiji.
Taman kad sam trebala izaći iz kuće, saznala sam da nisam dobila posao za kojeg sam bila uvjerena da ću dobiti. Es hat nicht geklappt, to je sve što ti kažu. It didn't work. Nije išlo. Ili kako da već objasnim da sam spušila.
I tako vozim biciklu po kiši, u glavi klapa informacija da nije klapalo. Uđem u podzemnu i točno kod lika s nekim katastrofalnim parfemom. Kao da mi se već ne povraća od onih dana u mjesecu i kao da mi već nije muka od toga da nikad neću dobiti posao dok se god za posao prijavi bilo koja osoba koja fluentno špreha njemački, još mi trebao i gospodin Smrdekalo. Toliko dugo smo se vozili zajedno da sam se na kraju navikla na miris, jer je postao dio cjelokupnog prostora, a i nos mi je vjerojatno ušao u neki stand by mode.
Kad sam napokon našla točnu sobu gdje se seminar održava (naravno da sam se izgubila - izgubila sam se i prvi dan, ali bilo mi je žao uništiti pozitivnu notu blog posta pišući o tome), unutra je bilo 20 ljudi. 3x sam pogledala jesam li na pravom mjestu i kako je od 7 došlo na 20. Manji prostor, tri puta više ljudi i predavač koji izgleda kao intelektualna verzija zagorca Dudeka. Samo s nešto više kose. Nije nas tražio da se predstavimo, odmah je krenuo na svoju temu (možete zamisliti da ste seminaru gdje vam neko objašnjava pravne/financijske/administrativne razlike između d.o.o., obrta, slobodnih umjetnika i slične klasifikacije pravnih osobnosti). Uglavnom, bilo je naporno, zagušljivo i jako mi se piškilo. Sat ipo bez pauze nas je držao, gotovo bez ikakve interakcije s nama. Tu i tamo bi nas pitao pitanje za koje je samo očekivao dizanje ruke (tko od vas radi u partnerstvu, tko od vas planira xy...).
Ako bi ljudi nešto pitali, više manje sam uspjela skužiti koji su njihovi poslovni planovi... lektori, pisci, coach-evi, budući vlasnici firmi za čišćenje poslovnih prostora i slično. Moram priznati da me malo (ok, puno) nasmijao dečko, od kojih 180+ kg, kad je rekao da planira prodavati sportsku opremu i sve vezano uz sport. Kad nemaš zraka u sobi, kad ti se toliko piški da poželiš da si uzeo kćerinu pelenu sa sobom, kad se jako usredotočiš na informacije koje ti daje na bavarskom njemačkom - jednostavno ti sve postane smiješno.
I naravno da su mi i misli počele lutati... onako poluošamućena mislim se: Zašto predavač ima bijelo-žutu kosu? Zašto mu je kosa počela žutjeti? Vidiš, vidiš, sad mi malo sliči i na Woody Allena. Kombinacija Dudeka i Woody Allena.
Tad sam već počela biti extra gladna. Da sam doma, do sada bih već 4x jela i otvorila frižder barem 14 puta. Ovako još malo moram izdržati i onda ću spavati u podzemnoj, pokušavajući razbistriti glavu i opustiti se prije nego što kćer navali s milijardu pitanja zašto.
