četvrtak, 30.03.2017. u 12:36
Blic teretana
Brzopotezna pitanja o teretani:
1. Najdraži trenutak u teretani?
- Kad idem doma.
2. Kome najviše zavidiš u teretani?
- Onima koji upravo izlaze iz teretane.
3. Najdraža sprava?
- Ona s kojom sam završila.
4. Najbolje vrijeme za odlazak u teretanu?
- Što ranije, dok još nisam svjesna gdje sam i što radim.
5. Koliko dugo ostaješ u teretani?
- Jedan sat. Naravno, školski, ne sunčani.
6. Je li teretana pomogla oko problema sa spavanjem?
- Kako ne, prije nisam mogla spavati ni popodne ni navečer. Sad ne mogu samo navečer.
7. Je li teretana pomogla oko prehrane?
- Naravno, jedem više.
8. Kako ide odricanje od slatkiša?
- Koje odricanje? Već sam se odrekla sat vremena života u teretani, nešto mi treba vraćati smisao životu.
9. Jesi li upoznala koga u teretani?
- Kako ću upoznati kad ne mogu do zraka doći niti da svoje ime izgovorim.
Eto... to su moja iskustva.
Sad odoh popiti kavu, slatkiš i idem spavati.
(Napisano u 12:40)
četvrtak, 16.03.2017. u 21:22
Fitness - kao
Već mjesec dana idem u teretanu. Ko je rekao da će mi vježbanje dati energije, lagao je. Ko je rekao da ću se bolje osjećati, neka odradi 100 sklekova za kaznu. Naporno je i ne da mi se i samo mi se spava. I dosadno mi je.
U životu sam ukupno bila možda mjesec ili dva u teretani (i tad i sad je jednako prezirem). Sve mi ide na živce - svlačenje, oblačenja, znojenje a ne da mi se tamo tuširati. Sve.
Do sada su mi prišla 2 tipa. Oba mišićava, zgodna, privlačna, samopouzdana. Oba s istim motivom. "Oprostite, ja sam trener i ne koristite spravu ispravnu. Evo da vam pokažem." Sad kad ih vidim, brže trčim do sprava s kojima znam baratati, jer ne mogu od srama još jednom doživjeti takav ulet.
Jedino što me spašava je muzika. Slušam španjolski bend Ska-p i imeđu pisanja dviju FB poruka, pokušavam malo "odvoziti" cardio spravu pa se onda baciti na ostale sprave. A svaki put kad krenem u odrađivanje tih 20 minuta - pomislim "Zašto jedem ovoliko junk-a; lakše bi bilo ne-jesti nego vježbati. Mišiće ovako i onako neću dobiti jer čim osjetim da se koristi, napravim pauzu."
A najdraže mi je zaparvo prešetavanje između sprava. Kao - radim pauzu između dvije vježbe. A pauza traje 4x duže nego što sam vježbala. I kao izgledam mudro dok čitam upute o korištenju na njemačkom, a ne bih mogla razumjeti ni da su na hrvatskom.
Žene u svlačionici ne skrivaju svoja gola tijela, a dio njih stoji ispred ogledala i vježba gledajući kako joj se mišići napinju. Ja se jedva ujutro pogledam u ogledalo prije nego izađem iz stana, a kamoli da ću 45 minuta diviti se svojim bicepcima (a kojima, jadna ne bila).
Valjda mi je teretana do daljnjega neka vrsta posla. Njemački mogu vježbati s ljudima koji će mi pomagati namjestiti sprave. Besplatna škola, pravo bodulski.
nedjelja, 12.03.2017. u 22:47
Das Ende
Sjedim u radnoj sobi pokušavajući osjetiti početak ostatak svog života. Završila je nastava njemačkog i do daljnjega nemam školu te ponovno gubim redoviti kontakt s ljudima. Okrećem se traženju posla/volontiranja. Pokušavam složiti novi životni raspored...
U petak sam imala B1 ispit. Po posljednji put okupio se razred. Više nikada neću vidjeti sve te ljude na jednom mjestu. Vjerojatno više neću nikad vidjeti njih 90%. S obzirom da sam nekoliko dana prije dobila želučanu virozu od koje sam se danima oporavljala te s obzirom na činjenicu da je kćerkica baš uoči ispita odlučila ne spavati san pravednika, na sam ispit sam došla dosta umorna i, kako to kod mene uvijek biva, emocionalna. I dok sam se trudila svu koncentraciju dati ispitu, nisam mogla suzbiti sve emocije koje su mi strujile kroz tijelo. Zar nisu završetci tužni? Čak i kad ih jedva dočekaš. Ostane neka praznina. Ta praznina je dobra, jer daje mogućnost da je se ispuni novim ljudima i novim emocijama i onda opet novim završetcima. :)
I dok smo tako nestrpljivo čekali u hodniku, stigla je djelatnica i odvela nas je na 4. kat. Kako smo se približavali učionici, tako sam sve više prepoznavala prostor, slike na zidovima... i broj na vratima. 40. Kako ga zaboraviti kad je učionica gdje završavam Integracijski kurs ona ista učionica gdje sam ga i započela u travnju. Ulazak u učionicu ispunio me sjećanjima i emocije su navrle. Gotovo da sam osjetila duh mog starog razreda. I još uvijek mogu točno reći gdje je tko sjedio. I koje smo posteri izradili i objesili na zid. I u mojoj glavi, svi smo sjedili zajedno - stari razred koji je davno završio B1 je bodrio moj novi razred. Svi prekrasni ljudi koje sam upoznavala u proteklim mjesecima i koji su mi ispunili ovu njemačku svakodnevicu su se spojili u mojim mislima.
Unatoč svim emocionalnim preprekama, dosta sam dobro riješila test. Ispred zgrade sam dočekala kolege i svakog zagrlila znajući da ga/ju više nikad neću vidjeti (Facebook se ne računa).
Doma sam išla s Eritrejcem koji je bio neobičajeno dobro raspoložen - kao da mu je pao kamen sa srca jer više nema škole (ili zato što zna da me više neće vidjeti). To je onaj osmijeh osobe koje se pomirila s porazom. On će svakako utvrđivati gradivo B1 nivoa. Pitao me što ću sada nakon škole... nisam imala precizan odgovor. Nemam ni sada. Tražit ću neki posao... nekako ću ispuniti dane... kćerkica će sigurno odraditi red virusa, red bakterije pa ću vjerojatno biti doma zatočena više nego što bih htjela, ali ono... dani prolaze štogod da u njih utrpali ili iz njih izbacili.
Nakon dugo vremena odvezla sam se doma na bicikli. Svaki nalet vjetra otklonio je dio mojih misli, sve dok na pragu stana nije ostala samo misao na muža (koji čeka kebab preko sat vremena jer sam pričala s kolegama duže nego što sam planirala) i kćerkicu koja je jedva dočekala da me uzme za ruku i odvede u svoje kraljevstvo igračaka koje se najčešće nalazi duboko ispod kauča.