ponedjeljak, 25.04.2016. u 17:57
Vremenske (ne)prilike
Probudila sam se jutros i vani je bilo oblačno. Obavila sam najbrže što sam mogla svoj jutarnji ritual i brzim korakom krenula prema školi. Vani je bilo oblačno i padala je sitna kišica. Pješačila sam do podzemne slušajući neki podcast o sexu i razmišljala kako je teško naći inteligentnu diskusiju na tu temu. Iz podzemne sam izašla i počeo je padati snijeg. Kupila sam sendvič u pekari. Izašla sam iz pekare, izašlo je sunce i nebo se plavilo. U školi je bilo zanimljivo, ali ja sam bila umorna. U pauzi sam pogledala nebo i bilo je sivo i tmurno. Učili smo one glupe glagole koji se rastavljaju i razbacuju po rečenici kao kad kćerkica razbacuje igračke – uvijek ih nađeš na nemogućim mjestima. Izašla sam iz škole i nebo je izmjenjivalo sunce s oblacima, praveći trik s vremenom, kao s kartama. Pješačila sam malo da uhvatim zraka (lažem, da kupim sladoled). Do ulaska u podzemnu uhvatila me lagana kišica. Vraćala sam se doma pospana i gladna i neću reći koliko sam slatkog danas pojela jer će se ispasti da ova glavobolja i zamagljivanje vida je od slatkog, a (ni) je. Sjela sam na kauč i pogledala kroz prozor – padao je snijeg ko u srcu zime. Nakon turobnog filma Tko se boji Virginije Woolf počela sam pisati ovaj post dok je vani sjalo sunce kao da smo u lipnju.
