Kommentar (0) - print - #

četvrtak, 15.10.2009. u 16:48

Napuštajući Portugal

"Airplane travel is nature's way of making you look like your passport photo." (Al Gore)


Prvi put u životu ja se nisam veselila odlasku kući. Možda zato što je ovo ipak bio turistički put, za razliku od mojih poslovnih putovanja. A možda zato što ostavljam najdražu osobu na svijetu... a možda zato što je doma 15 stupnjeva, a u Portugalu 30.

Ovo pišem za svojim radnim stolom i kompletna amnezija... Ne mogu se ničeg sjetiti...




Spomenula sam u prošlom postu zločestu Leilu (ful sliči na ovu sa slike) koja mi je muke dala na putu od Porta do Londona... Neću ponavljati kako nisam mogla spavati zbog nje, kako me bockala i kako je cilo vrime pričala, pivala, stavljala noge na sjedalo itd itd... Ja sam pisala svoje dojmove (prošli post). Ali, ne ide to tako lako. Mala je vidila da me može gnjaviti i to je lipo koristila... Doslovno se naslanjala na mene, rastezala se preko 3 sjedala... Ne želim se prisjećati svega (baš mi je digla tlak), ali moram spomenuti jednu stvar:
Mama ju je učila kako da napiše svoje ime, pa mamino, pa tatino, pa MOJE. I onda me pita (na portugalski): "Kako se zove tvoj muž?"
I onda je pisala njegovo ime. Kad je krenulo slijetanje, pokušala je uzeti moj jastučić. B.I.T.C.H.



Stansted. Opet u NON EU redu stojim. Uveselilo me što je EU red 3x veći od našeg. Manje ću čekati, a u ovom redu je puno zanimljivije... Meksikanci, Azijati i ekipa koja je bila presumnjiva (Arapi) pa su ih stavili na neku posebnu klupicu. Tražili jadni papire koji im garantiraju da nisu opasni za UK. Morali su sve prevrnuti iz ručne prtljage. Prvo što je izašlo iz torbe bio je Kuran. Ee.. ne bi ja nosila Kuran na put. Ako već moram/želim čitati ga - kopirala bih 20ak stranica i stavila u fasciklu. Zajedno sa garantnim pismom.

I eto mene na redu.
"Hello." kažem ja nasmiješeno.
"Gdje ideš?" pita on nezainteresirano.
"Doma." ponosno kažem ja.
"Gdje je to?" razočarano će on.
"Hrvatska." kažem ja veselo.
"Gdje si bila?"
"Portugal"
"Što si tamo radila?"
"Išla viditi muža."
"Zašto si išla preko Londona? Što nema ništa direktno do Portugala?"
"Ima, ali nema ovako jeftino."
"Znači, sve je u novcima."
"Pa je, kad si volonter 3 godine."
"Socijalna radnica pa volonter. Od čega živiš?"
"Živim s roditeljima."
"Aha, mora da su presretni zbog toga."
"Da. Niste još čuli ovakav mix podataka."
"Čuo sam ja još puno gore od ovog, vjeruj mi."
"Kako nećeš kad svakakve gluposti pitaš."
(ovo zadnje nisam rekla)



Prtljaga me već čekala... Bila je lakša nego kad sam išla (samo ja mogu se vraćati lakša nego što što sam išla) i to me veselilo ali isto sam par puta hodala ko pijana...

Greška mog muža: Rekao mi je da radije koristim karticu nego da plaćam u eurima (jer imaju oni svoj konverter funta-euro). Ja sam poslužna žena pa sam u svakom dućanu malo je ispeglala. Ne želim znati koliko.

Otišla sam do mjesta gdje smo ja i Šimon sjedili. Na tom mjestu sjedili su neki drugi ljudi, a mjesto gdje sam ja sjedila bilo je prazno. Krenula sam sjesti na to isto mjesto i zaustavi me neki tip i pita na snažnom britanskom da gdje letim i da zbog svoje torbe (one naprtnjače koja je prepuna kopčica) možda neće sve biti u redu i da zamotam torbu - za pola cijene od regularne... Zahvalila sam tom trgovcu i krenula prema sjedalu, ali sad više nije bilo prazno.



Sjela sam na susjednu klupicu, pokraj dvoje mladih. Ona, Litvanka (Litvanska verzija Cameron Diaz), on (doseljenik) Šveđanin. On je želi upoznati, pita pitanja koja ona jedva razumije... nadam se da ja neću biti nikom nepoznatom toliko naporna koliko je on njoj. Barem ne na aerodromu :) Saznala sam da oboje moraju biti na kolodvoru do jutra (a bilo je oko 15h). Blago njima. Not.

Prošla sam check in bosonoga. Došla do gejta i nakon 11 dana čula više hrvatskog jezika nego portugalskog.
Znala sam da ću uskoro biti doma...

A što se događalo u avionu London-Zadar i nakon slijetanja saznat ćete uskoro...

Ostavljam vas sa zanimljivim dijalogom u avionu: (šteta što nisam bila tamo, ali očito netko jest)

Muhammad Ali: "Superman don't need no seat belt."
Flight attendant: "Superman don't need no airplane, either."

Kommentar (6) - print - #

Lisabon, Lisbon, Lisboa - 2. dan

I've been traveling all over the world for 25 years, performing, talking to people, studying their cultures and musical instruments, and I always come away with more questions in my head than can be answered. (Yo-Yo Ma)


Ove dojmove zapisujem u avionu jer mi mala, zločesta djevojčica nije dala da spavam ili da barem pokušavam zaspati. Kad je vidila moj jastučić za spavanje, htjela ga je i ona; kad ga nije dobila, onda me bockala da ja ne mogu zaspati. Kako nisam spavala, uzela sam rokovnik i počela pisati ove retke koje sad čitate. E, sad je i mala htjela pisati pa je mamu izgnjavila da joj da paipr i olovku. Jedino dobro je to što mi je dala žvakaču i mentos bombon. Valjda se neću ugušiti.

Kommentar (7) - print - #

utorak, 13.10.2009. u 23:51

Lisbon, Lisabon, Lisboa - 1. dan

“Culture is the sum of all the forms of art, of love, and of thought, which, in the coarse or centuries, have enabled man to be less enslaved” (Andre Malraux)

Vožnja vlakom do Lisabona opisana je u prošlom postu. Mogu reći da sam se osjećala ugodnije (odmah nakon one prve muke) nego sada u ovom bržem, modernijem i napučenijem. A i noć se je spustila pa se osjećam ko u nekoj tubi koja se ljulja.

Lisabon, Lisbon, Lisoba... glavni grad Portugala. Tjedan dana ne bi bilo dosta za ovaj grad.

Vlak, metro, ask me Lisboa (turistički info centar), hotel.
Sve brzo, sve jednostavno. Smjestili smo se u hotelu koji je u centru grada, po cijeni od 60 eura po noći s uključenim doručkom. Odličan je osjećaj izaći iz hotela i biti u centru grada.

Kommentar (6) - print - #

ponedjeljak, 12.10.2009. u 11:08

Vlak za Lisabon

“All travel has its advantages. If the passenger visits better countries, he may learn to improve his own. And if fortune carries him to worse, he may learn to enjoy it.” (Samuel Johnson)


Jedva sam se probudila. Ovdje kao da je potrebno 12 sati sna da bi se funkcioniralo. Muž napravio doručak. Na katu iznad nas, tušira se Tajlanđanin a čuje se kao da kiša pada. Žurba na kolodvor. Pukao mi je batun (dugme) na gaćama (hlačama). Gaće mi padaju a nema vremena tražiti šigurecu (zihericu). Ulazim sa poluspuštenim gaćama na kolodvor u Aveiru. Nema karata, samo ovih za prvi razred. Kupili ih. Potrošili previše (24 eura u jednom smjeru za 1 osobu bez popusta). Vlak je došao u minutu.

Na našu veliku sreću, dobili smo apsolutno najbolje mjesto koje je moglo biti. Sjedalo sa stolićem (za dvoje). Sad sam stavila laptop i pišem ove rečenice. Putovanje do Lisabona traje oko 2 ipo sata. Ostat ćemo spavati 1 noć kako bismo vidjeli sve čari toga grada kojeg svi hvale.

I dok muž se igra sa GPS-om i traži hotele, ja razmišljam da li ću prvo povratiti ili se onesvijestiti. Od jutra mi nije dobro i uopće ne znam kako ću izdržati cijeli put. I još me ove gaće muče!

Zapravo, mislim da će mi se desiti treća opcija, a to je da će mi srce otkazati. Svaki put kad prođe drugi vlak pored našeg vlaka, ja mislim da ću umriti jer tako jako lupne da mislim "evo na, letimo sa tračnica". Srce me doslovno izda.

Iako sam cijeli blog posvetila putovanjima, nisam ja neka putnica, a još gora sam u prosljeđivanju dojmova. Sva moja dosadašnja putovanja, bila su vezana za posao, ovo mi je prvo koje je kompletno turistički i nisam se navikla da moram toliko toga isplanirati. Naravno, ne moram, ali onda postoji ogromna šansa da hrpu stvari propustim jer ne znam što se nudi.

Sretna sam na tehnologiji koja mi omogućava da s vama podijelim ono što se događa upravo ovog trena, dok sjedim u vlaku, imam internet i mogu ugodno iskoristiti vrime...

U sljedećem postu: Lisabon sa slikama. Stay tuned...



p.s. Upravo je iz vlaka izašao jedan stari čovik i iz kese mu se je doslovno izlijevala tekućina. Šteta što ga nisam uspila slikati.Izgledala je kesa kao da ima dvije špine (pipe) iz koje curi tekućina. Nadam se da nije kateter.

Kommentar (10) - print - #

nedjelja, 11.10.2009. u 16:28

Coimbra - grad studenata

“He who does not travel does not know the value of men.” (Moorish proverb)


Dok neki samo čekaju moj post o portugalskoj hrani, moram nastaviti pričati o gradovima koje sam posjetila jer mi jedno sjećanje brzo zamijeni drugo... stoga, krenimo sa novim gradom: COIMBRA.

Aveiro. Željeznički kolodvor. Via Coimbra A.
Da se ne razmećem svojim (ne)znanjem, o Coimbri možete pročitati ovdje.

Za 57 minuta stigli smo na željeznički kolodvor koji se nalazi u centru Coimbre. Vrijeme je bilo prekrasno. Toplo, preko 26 (čujem da je u Hrvatskoj kiša!). Djelatnik turističke je taman bio na pauzi pa smo sami istraživali centar grada. Dok se Dariju jako svidio grad, meni je izgledao kao ogromni shopping centar na otvorenom. Ne računajući sve ono što je na brežuljku (o tom ćemo poslije), u podnožju grada sve vrvi dućanima (odjeća, obuća...) i restoranima (iako manje nego u Portu).

Bila je subota, domaći su kupovali, turisti razgledavali, a ja i Dario smo tražili restoran za jesti. Odmah da vam kažem naučenu lekciju: Ne ulaziti u restoran gdje menu nije na engleskom.Uđeš unutra, čini ti se sve OK, a onda nemaš pojima što znači koja riječ i o čemu se radi. Većina ekipa ipak ne zna engleski.

Oni ne znaju, menija nemaju na engleskom... definitivno promašaj. Dario je dobio friganu ribu koju mu bolje baba spremi, a htio je "tradicionalno spremljenu tradicionalnu ribu". No eto...

Naravno, cijene variraju. Oni restorani gdje piše "preporučeno" (i onda potpis od koga) su uvijek skuplji, ali uvijek i s gostima.
S punim trbuhom, sa kartom dobivenom od turističke zajednice, krenuli smo - u brdo.Odmah sam postala živčana. "Ne da mi se gledati njihovo sveučilište... to je daleko, to je visoko, ajde ti ja ću te čekati doli u The Body shop-u..." ali išla sam. Vukao me za ruku ko neka mini dizalica. Ja ne znam kako studenti mogu ići svaki dan pješke. Garant ima neki autobus - svakih 5 minuta. Kad sam se napokon dovukla do Sveučilišta, trebalo mi je par sekundi da dođem sebi a onda padnem u trans. Ne zbog umora nego zbog ljepote. Zgrade ogromne kao da viču: "Ovdje studenti nešto znače." O studentima ću u jednom zasebnom postu, jer su jednostavno fantastični!

Zgrade fakulteta su jednostavno veličanstvene...

Kommentar (5) - print - #

subota, 10.10.2009. u 10:22

Ribeira

“Life is full of beauty. Notice it. Notice the bumble bee, the small child, and the smiling faces. Smell the rain, and feel the wind. Live your life to the fullest potential, and fight for your dreams.” (Ashley Smith)

Porto je grad kojeg se jednostavno mora vidjeti cijelog. I bez kiše. I takav je bio današnji dan. Bez kiše i s puno volje otkriti sve što taj grad skriva.
Opet smo uhvatili Dalmatinski vlak (oko podne). Ovajput smo vježbali izgovar portugalskih riječi odnosno naziva stanica. Apsolutno sam sve krivo izgovorila. Ono malo talijanskog što znam kompletno mi je odmoglo. Barem smo se dobro zabavili.

Porto nas je dočekao s malo sunca i malo više oblaka. Odmah smo se uputili do turističke (sve znamo sad!) i pokupili sve što nam treba. Kupili smo kartu za vozikati se cijeli dan, dobili upute kako što manje pješačiti i tako...

Prvo što smo napravili, išli smo ručati. To će nas kasnije koštati svih muzeoloških iskustava. Ručak je bio najskuplji do sad, ali i dalje jeftiniji nego u Hrvatskoj. Malo mi je tužno koliko je skupo kod nas jesti van svoje kužine... Portugal ima bolji standard od nas i još im je spiza jeftinija, kako u dućanu, tako i u restoranima. Neću sad o kužini, tome ću posvetiti zaseban post, jer se ima o čemu pisati.

Nakon kraće šetnje oko trga, odlučili smo potražiti uspinjaču (volim uspinjače!) i voziti se do dijela koji je kompletno drugačije lica porta a zove se RIBEIRA. Iako smo imali mapu, nismo (tako lako) našli uspinjaču. A cijeli Porto je tri put gori od Rijeke. Uzbrdo, nizbrdo. U principu, taj centar grada i nije tako velik koliko je nemoguće za moje mišiće da otpješače toliko.

Mužić je prvo htio vidjeti pogled s mosta. Negodovala sam što mora viditi apsolutno svaki kut Porta (a posebno ove visoke kutove), ali ajde. Krenuli smo prema mostu i došli do sredine. Odjednom mi je došlo slabo. Ona ista slabina kakvu ljudi osjećaju (pretpostavljam!!) kad su u malim prostorima ili nekim prijevoznim sredstvima. Pobigla sam najbržim mogućim hodom do početka mosta i pokušala doći k sebi. To mi se nikad nije u životu dogodilo. Nemam nikakvih strahova (osim ići sama po mraku, ali to je opravdani strah jer svašta se može dogoditi ovako zgodnoj i lipoj curi!) i po prvi put mi noge počnu klecati i ja uhvatim crtu. Uglavnom, ne sviđa mi se to jer i na povratku iz Porta u Aveiro, vlak je prolazio mostom i meni je došla muka. To nikako nije dobro. Što će mi tek onda biti u avionu? :) A avion obožavam!

Otom potom...

Put do uspinjače bio je kao lift. Zapravo, bio je lift. Nared ulice uđeš u prozirni lift (zato ga nismo ni skužili) koji te voli u podzemlje :) Poništiš kartu i uđeš opet u prozirnu uspinjaču zajedno sa još max 24 osobe. Kad smo mi išli, sve klupice su bile zauzete. Jedan gospodin (cca 55 god) mi se ustao i pustio da sjednem. Najprije nisam htjela da mi prepusti mjesto, ali onda sam popustila (ipak sam se nahodala...). Odmah do mene bila je naljepnica na kojoj je pisalo da se osoba treba dignuti u 3 slučaja: Ako uđe osoba s invaliditetom, osoba s djetetom i trudnica. Sad sam se već uvridila...

Izlazak iz uspinjače i pogled prema mostu (lakše ga je gledati dok stojiš čvrsto na zemlji) i ovom donjem dijelu Porta ostavio me speachless... Osjećala sam se kao u nekom filmu. Gondole, mostovi, duga šetnica, specifične stare slatke zgrade, hrpa kafića, restorana i turista... jednostavno nevjerojatno... možda bolje da sami pogledate i kažete kako vam se čini po slikama.

Pošto smo sve počeli relativno kasno, svi su nam se muzeji zatvorili isprid nosa. Svi rade do 19h.
Jedino što smo od muzeja vidili bio je njihov muzej fotografije.

Vratili smo se autobusom na glavni kolodovor i uputili se za Aveiro... Putem doma razmišljali smo o sljedećem putu... Comibra? Ne znam još. Saznat ćete/ćemo uskoro.

Kommentar (11) - print - #

četvrtak, 08.10.2009. u 18:31

Porto - neobican grad II. dio

“A poet is someone who stands outside in the rain hoping to be struck by lightning.” (James Dickey)

Prije nego nastavim priču o Portu, moram navesti da onaj restoran u kojem nas je gospođa počastila s konkretnim popustom je imao zanimljivi wc. Točnije, zanimljivu kvaku koja mi je ostala u ruci.
Kako sam tek prebolila trbušnu virozu, odlasci u wc bili su češći nego surfanje po internetu (a to se s ničim ne može usporediti). I kažem ja Dariju: "Idem na wc. Nemoj se prestrašiti ako me nema duže vrijeme. Užasno me boli drob." I onda sa zahodom završim za 1 minutu i ostane mi kvaka u ruci. Preznojila sam se. Ni sama ne znam kako sam se uspila izvući odande, ali odjednom mi je kišni Porto izgledao sunčanije nego ikad.

Kommentar (5) - print - #

Foto - stan i pogled s prozora

“There is a garden in every childhood, an enchanted place where colors are brighter, the air softer, and the morning more fragrant than ever again.”
Elizabeth Lawrence


Ima nešto posebno u ovom stanu i starom dijelu Aveira...
Djeca se igraju na ulici,
stariji se dovikuju na 50 metara...
Sve me to podsjeća na ulicu gdje sam odrasla...

Kommentar (0) - print - #

utorak, 06.10.2009. u 21:46

PORTO - neobičan grad I. dio

“Change yourself, and fortune will change” (portuguese proverb)

Dok je Tajlanđanka već u 7 ujutro lupala po stanu i spremala se za Porto, ja sam još ležala i davala prednost snu. Digli smo se u 10h i po sporom Dalmatinskom običaju otišli na vlak u 12:14. Kad smo već izašli i napravili 100 metara, Dariju se učinilo da bi mogla padati kiša. No, nismo se vraćali.

Inače, 05. 10. je nacionalni praznik.

Vlak, koji, kako sam već rekla, liči više na tramvaj nego na vlak, već nas je čekao. Najgore je bilo prijeći prvu stanicu (Cacia) jer tamo gadno zaudara. Da nemaš osjet njuha, točno možeš vidjeti kad dođeš do te lokacije jer svi se počnu komešati, stavljati ruku na nos, stavljati rukav na usta i nos... ja sam panično tražila parfem po ruci, kao da tražim bočicu s kisikom.

Glavni kolodvor (Campanha) izgleda kao zagrebački glavni kolodvor, a posljednja stanica iliti kolodvor Sao Bento izgleda kao beogradski.

Kad smo izašli, pred nama se prikazao jedinstveni i velik Porto. Pogled je za mene bio kao za Robina Williamsa u "Ja ću budan sanjati" - jednostavno veličanstven i tako nestvaran.




Prvo što smo htjeli napraviti jest pronaći turističku zajednicu gdje ćemo saznati što sve trebamo viditi i gdje je to što trebamo viditi. Međutim, pronalazak turističke bio je avantura sama za sebe. Pošto je cimerica Tajlanđanka otišla barem 3 sata prije nas, zvali smo je da vidimo gdje je ona i njeno društvo. Bili su u shopping centru. Njen kolega nam je dao uputu koja nas je odvela u kompletno krivom smjeru. Zapravo, turistička je bila tamo, ali nije bila otvorena, a njegova preporuka bila je toliko sampouzdana kao da tog trena stoji u toj turističkoj i čavrlja s djelatnicom.

Došli smo do prekrasne katedrale odakle se prostirao prekrasan pogled na već pomalo tužni Porto. Kiša je počela. Turistička zatvorena. Mi ne znamo gdje smo i gdje idemo. Krenemo stepenicama (strmim i dugim) prema dolje. Ja uvjerena kako ćemo doći do rijeke i onda pješke po ravnini, ali ne, moja prostorna orijentacija je toliko loša da sam aposlutno sve krivo povezala. I nađemo seispred Igreja de Sao Lourenco. Pokisli, hladni, mišići bole od stepenica... Ispred nas restoran - doslovno izveden iz kamenja. Moram priznati da je izgledao poprilično neugledno, a ja nervozna, a muž pored mene ne zna kako ta ublaži nastalu situaciju.
Prava komedija je počela je kad smo sjeli u taj restoran.
Konobarica (mislim da je ujedno i vlasnica) ne zna engleski, toliko je glasna da su mi bubnjići skoro pukli. Priča na portugalski kao da smo mi rođeni portugalci... A doli, u prizemlju, nekolicina gostiju (vjerojatno stalnih) igraju karte i toliko viču da bi netko drugi pomislio da se svađaju. Ali ne i ja. Ipak, ja sam dite s otoka gdje se svi deru, ali zapravo samo pričaju - malo u afektu. MOgu zamisliti kako je nekom drugom bilo čuti njihovo "čavrljanje uz karte". Vjerojatno bi mislili da svaki tren će neko izvaditi nož.
Ti muški u kafiću/restoranu slično su pričali kao žitelji mjesta Kali na otoku Ugljanu. Sličnost je bila tako velika da se meni na trenutak učinilo da mi je tetak dolje. To mi je popravilo pokislo raspoloženje.
Cijene su bile podnošljive. 7 eura za pohanu puretinu s pomfrijem i malo salate. Međutim, dobiješ 2 ogromna komada mesa, a ne kao kod nas - štede gdje god stignu. 5 eura za pečenu svinjetinu s pomfrijem. Gratis riža. Super mi je njihov kruh - više u obliku peciva (šlapice ili bubice) a nikad narezane fete. Kako je glad bila manja, tako je dobro raspoloženje bilo veće.

Žena se je stvarno trudila maximalno oko nas. Pošto ja znam (malo) talijanski, to je bila salata od jezika. Portugalski, engleski, talijanski i hrvatski. Sve to zajedno rezultiralo je sa: 10 eura. Da, žena nam je sve, uključujući i piće, naplatila 10 eura. Nas dvoje smo pokušali objasniti da kako 10 eura kad to nije niti obrok, a kamoli još i piće... Međutim, žena se samo smješkala i rekla je da je OK. Di to možete doživiti? A ne znam ni čime smo zaslužili.

Vratili smo se ponovno do katedrale i pokušali pronaći "pravi" put. Kiša bi stala, pa počela opet. Nije nam dala mira. A onda... grandiozni trg...

... nastavit će se ...

Kommentar (4) - print - #

ponedjeljak, 05.10.2009. u 22:43

Prvi dojmovi

“My affection hath an unknown bottom, like the Bay of Portugal” (William Shakespeare)


Kad sam kročila u vlak za Aveiro (s aerodroma u Portu na metro, s metroom do željezničkog kolodvora) jako sam se čudno osjećala. Počevši od činjenice da sam nakon tako dugo putovanja, napokon na željenoj destinaciji, do toga da se vozim u vlaku koji izgleda kao tramvaj samo što ide i do 150 kilometara na sat.

Dok je muž čitao zapise iz bilježnice (posljednja 2 posta), ja sam gledala kuće u prolazu.

Ovo je moj prvi turistički put nakon organiziranih ekskurzija pa možda neću ispuniti svoja očekivanja da napišem zanimljivo štivo koje će netko htjeti pročitati. Sva dosadašnja međunarodna iskustva protekla su u poslovnom znaku: Tirana, Sarajevo, Amsterdam, Sinaia, Skopje...
I sve je bilo riješeno i organizirano. I bilo je jako puno hotelskog prostora. Cijeli dan u principu. I puno nepoznatih ljudi.

I dok kuće nestaju iza mene, ne razmišljam apsolutno o ničemu. Sat vremena do Aveira i srušiti se na krevet. Jedina misao vodilja. Što mislite koliko košta karta Porto-Aveiro (sat vremena vožnje, oko 70 km ceste)? 2 EURA I 15 CENTI. Gotovo nevjerojatno ha? :)




Centar Aveira je presladak (kako putopisno od mene), a stan u kojem ću biti narednih 10 dana mi se čini kao dizajniran da se za njega kaže da je "tipičan stari portugalski stan" (iako nijednog osim ovog još nisam vidila). Otvoriš vrata i onda imaš stepenice koje te vode u stan (tj. i one su dio stana) i onda na lijevo kuhinja, poprilično čudno složena i do nje wc a na lijevo kad se uđe, sobičak mog dragog. Na prozorima su one prave škure.

Upoznala sam njegovu cimericu. Njeno ime zvuči kao neka britanska mobilna mreža. Iz Tajlanda je i također na stručnoj praksi. Jedno od prvih stvari koje mi je rekao o njoj jest da često ide po shopping centrima - uvijek gleda odjeću, ali sama ili u ženskom društvu... S muškima ni u ludilu. To joj je jako čudno i nikad to nije napravila. Kad ju je Dario pozvao da odu zajedno, ona se sva zbunila.

Kako sam zaboravila jaknu u prijateljičinom autu, bila sam primorana kupiti nešto ovdje. Dok sam tražila jaknu, sreli smo Tajlanđanku samu u shoppingu. Sad se pitam da li je to zaista šopingira ili samo razgledava po cijeli dan? Ja sam kupila jaknu i pojela topli sendvič u toplom stanu sa najtoplijom osobom na ovom svijetu.

Život je lijep. Posebno zbog stvari koje nisu stale u ove retke ;)

vaša d.s.o.

napisano 5.10.2009. za 4.10.2009.

Kommentar (4) - print - #

Sleepless in London Stansted

“The meeting of two personalities is like the contact of two chemical substances; if there is any reaction, both are transformed.” (Carl Gustav Jung)


Kad sam završila s talijanskim Poljacima, bila sam izvan sebe. Umorna, sva neispavana. Krenula sam tražiti mjesto gdje ću zaspati, skrasiti se. Sve zauzeto. Ništa od mog spavanja na aerodromu. A baš sam htjela (right).
U hrpi poluzaspalih, zaspalih i kompletno izgubljenih na podu, izvirila je glava jednog, kasnije ću saznati, Poljaka.
Moje sjedenje uz njega i bezobrazno započinjanje razgovora unatoč njegovom kroničnom umoru, pretvorilo se u prekrasno iskustvo nalik na ono u "Before Sunrise", samo bez ljubavnog elementa.

Kommentar (5) - print - #

nedjelja, 04.10.2009. u 22:41

Via London Stansted

I fly because it releases my mind from the tyranny of petty things. ~Antoine de Saint-Exupery


13.5 kg pokazivala je digitalna vaga u zračnoj luci "Zadar". Odlično. 2,5 kg lakša od dozvoljenog, 10 kg teža od onog što moja leđa mogu podnijeti. Čekanje na zadarskoj zračnoj luci i nije tako loša stvar. Imaš 3 izlaza. Koja je šansa da fulaš ili ne vidiš svoj "gate"? Moja. Kad sam se digla sa relativno udobne stolice, red za GATE 01 je bio prevelik (simpatično ovo "01" a ne "1", kao da će tamo ikad biti "10,11..."
Prije nego sam uskočila u red, kupila sam pola litre vode. 14 kuna. Ima da ima samopunjenje. Drugačije ne priznam.

Smiješna mi je ekipa koja zove putnike: "This is last call" i onda to ponove 3-4 puta. Pa sto bih onda trčala na prvi poziv.

Komično je kako u Zadru avioni imaju isti cestu kao auti. Auti čekaju da avioni prođe. Samo čekam dan kad će avion čekati da auta prva prođu.


Obožavam letjeti. Svaki put kad uzlijećemo ja sam najsretnija osoba na svijetu (ipak, nisam kupila srećke koje su se prodavale u avionu).
Sjedila sam do 2 mlađe Francuskinje. Najprije su se svađale, onda smijale, pa se jedna izula. Nemam ništa protiv izuvanja, ali tako kratak let (2,2h) ... pa zar ne mogu toliko izdrzati u cipelama?

Ne znam da li do Hrvata ili sam to samo ja, ali kad god putujem (bus, avion, vlak...) uvijek ponudim sa svojim grickalicama svoje suputnike. Nezamislivo mi je uživati u perecima, bombonima, žvakama, čokoladi ili nećem desetom, a da ne ponudiš čovjeka koji sjedi pored tebe. Ali njoj nije. Kako je odmotala vrećicu bombona, tako je i smotala. Ja sam izvadila svoje perece i ponuda njih dvije. Kroz sjedenje u redu, preko hrane, uvijek dođeš i do priče. Tako sam saznala da se jedna vraća doma iz posjeta Lijepoj našoj, a druga osim posjeta našoj Domovini, putuje i za južnu Ameriku.




Došli smo 20 minuta ranije. Mislila sam da toga nema u zračnom prometu. Da to moja mama zna rekla mi bi: "Pazi s kim se voziš. Nemoj nikad s onima koji se žure."

Kad smo stigli u London Stansted - dijelimo se samo po 1 kategoriji. EU - rest of the f.... world. Moraš ispunjavati neke formulare, pa odgovarati na pitanje tko si i što si.Takva mi pitanja stvaraju jezu.
"How long will you stay in UK?"
-It's seams like forever.
"Why are you going to Porto?"
- To live with my husband.
Naravno, nisam to ništa rekla.

Nije sve tako crno. Ima nešto i komedije u našem balkanskom redu. Iza mene bile su dvije gospođe (okolica Dubrovnika - po naglasku). Trudila sam ih se ne slušati, ali jednostavno su bile prezabavne u svojoj iskrenosti. Evo samo crtica iz tog razgovora:
"Tamo! Piše ti tamo na power point prezentaciji", kaže jedna misleći na digitalne oglase koji se vrte oko naših glava.
"Eno gle, pošo na pauzu." misleći na jednog od 4 djelatnika koji su nas primali. Apsolutno ništa nije moguće drugo nego pauza.
U to dolazi na drugo mjesto jedna gospođa. Razgovara s kolegama i smije se. Ne zna da li je samo došla na kratko ili ne (na kraju je stvarno preuzela smjenu), ali znale su naše Hrvatice:
"Ko je ona sad?"
"Zabavljačica."

Nakon što sam preuzela prtljagu koja se sad činila kao da ima 300 kila, uslijedila je potraga za wc-om, informacijama i hranom. WC riješeno, hrana nešto kasnije, ali potraga za jednom informacijom ("Molim vas, gdje mogu ostaviti torbu do check-ina") nikako. Zamislite velik, ogroman prostor gdje je sve zatvoreno - samo stoji jedna osoba, žutim svjetlom obasjana. Znaš da nije tu za tebe, znaš da te ne mora niti pogledati, znaš da je prekidaš u poslu, ali je tebi važniji život vlastite kralježnice: "Excuse me..." Jadan čovjek podigne glavu i kaže da svakih 30 sekundi ga je netko nešto pitao (no shit - jedini si živući tamo!). Pomagao mi je koliko je mogao. Da imam više novaca nego što imam, kupila bih mu čokoladu. Možda i hoću.

Tražila sam prvi kafić di se mogu srušiti i našla sam PONTI's mangiare bene. Kako sam tek preživjela trbušnu virozu, nisam jela danima a i kad jesam minimalno. Zato sam sada morala biti izrazito pažljiva, pa sam izabrala nešto što nikad nisam jela :) Avokado s piletinom i šunkom. Stvarno je bilo super. Moram reći da ovaj slatki talijanski bar drže Poljaci.

Samo sekundu ranije, bila sam sretna jer sam vidila daje 1:15, ali nije. Zaboravila sam staviti sat unatrag. Tek je ponoć i kvarat i ja sam popila svoj čaj, pojela sendvič a to što mi je jaketa ostala na otoku u prijateljičinom autu i što mi je hladno i što mi se spava i što sam sama... to sve skupa ništa ne znači ekipi koja je sjela u Ponti's, otvorila svoje iz kuće donesene sendviče i piće i ne razmišljaju u poljskoj obitelji koja dočekuje zoru na terminalu (ko ubogi Tom Hanks).

Kommentar (3) - print - #