petak, 11.02.2011.
Prvi post
Jedan sam od onih tipova ljudi kojima vlastite misli ne daju mira. Upravo iz tog razloga počinjem pisati ovaj blog.
Pisala sam ga i prije mnogo godina kada su moje misli i osjećaji bili samo hrpa mnogočega, svačega i ničega. Kažu da sam s godinama postala ozbiljnija, no čitajući svoje stare postove ipak pronađem duboko u sebi onu istu klinku.
Voljela bih vratiti barem mali dio toga vremena. Iako su se tada problemi činili nepremostivi sada djeluju prilično smiješni. Kako uopće usporediti problem koji se zove đačka ljubav ili jedinica u školi sa problemom koji se zove nezaposlenost ili račun za plin (vodu,struju,telefon, i par ostalih za koje nisam siugurna za što su)!?
Radoholičar sam.
Priznajem i toga sam svjesna.
Znate li u čemu je problem s radoholičarima?
Ja znam. Radoholičari prebrzo izgore. Daju svoj život, vrijeme i ljubav za posao. Bilo kakav posao u bilo koje vrijeme. Ne govorim samo o poslu - 8 sati u firmi. Govorim o poslu prije posla i poslu nakon posla. Oni koji pate od ove bolesti znaju o čemu pričam. Što radoholičati imaju od tog silnog rada? Novac?
Moj otac je radoholičar. Prilično sam sigurna da je to naslijedna bolest. Uvijek sam se ljutila zbog toga na njega. Najviše u trenutcima kada mi je trebao otac i prezirala sam sve novce na svijetu zbog kojih njega nije bilo. A trebao mi je.... barem par minuta dnevno.
Postala sam ista svoj otac. Isprva sam radila samo da bih ukrala njegovo vrijeme, a danas mi je posao srastao sa životom.
Postala sam ista on, a to mi je najdraži dio mene. Čudna je ta veza oca i kćeri, vrlo čudna. Samo očevi i kćeri znaju o čemu govorim.
Obećavam sama sebi; iduće godine idem na odmor...
- 13:49 -
