nedjelja, 09.04.2017.

Tko pjeva zlo ne misli


Polako odlaze dragi likovi iz meni najboljeg hrvatskog filma. Najboljeg iz žanra urbane komedije, koja oslikava male ostatke jednog načina života iz zlatnih dana Zagreba, a koji su se provlačili još u vrijeme moje mladosti.
Relju Bašića, Zagrebom znanog, pozdravljanog na ulici, uvažavanog u svakoj javnosti, kao Gospona Fulira , često sam susretao u Gradu, jer je živio u najstrožem centru u mojoj blizini. Pozdravljao sam ga kao i stotine sugrađana, a on bi strpljivo otpozdravljao s visine... bio je vrlo visok. Prilikom jednog mimoilaženja pozdravio sam ga, on otpozdravi i upita : "A odakle se mi poznajemo ?" "Paaa, iz Zagreba" odgovorio sam zatečen pitanjem. "Rođen sam i živim na Zrinjevcu" brzo sam dodao. "A, to je već rijetkost" komentirao je i pozvao me da ga posjetim u njegovim službenim prostorijama u Ilici 31 otkud je upravljao svojim vlastitim osnovanim kazalištem. Iako poslije godinama nije više koristio te prostorije, još i danas je na vratima njegovo ime.
Zadnje desetljeće svojeg života, proveo je više u stanu, jer je bio teško pokretan, a u njegovoj zgradi nije bilo lifta. Samim tim bio je sve manje vidljiv u javnosti i pomalo padao u zaborav, mada je kod kuće radio, pisao za kazalište i film. Iako znamo da svatko mora umrijeti, vrlo žalim za likovima iz moje mladosti, koji su mi bili ponekad i uzorom. Relju će do kraja zaboraviti, takav je život, dok jesi jesi, kada te više nema , bez tebe se može.


07:58 | Komentari (24) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.