megastaar.blog.hr

subota, 21.10.2006.

Odgovorno roditeljstvo

Tomislav Tomasić, prof.

Kada govorimo o odgovornom roditeljstvu tada mislimo na odgovorno darivanje života i odgovorno odgajanje. Odgoj čini sastavni dio cjelovitog rađanja. Dijete se ne rađa samo po tijelu nego i duhu, tj. odgojem i zato je odgoj prirodno dovršenje čina rađanja.
Darovati život i prihvatiti ga u ozračju ljubavi obveza je roditelja o čemu govori i Deklaracija o kršćanskom odgoju Gravissimum educationis u br. 3. kada kaže kako je «odgojna uloga roditelja takve važnosti, da se teško može čim drugim zamijeniti».

Zasigurno je svakom roditelju cilj biti što bolji roditelj. A kakav je to dobar roditelj, ili dobar supružnik, ili dobro dijete? Uzrok mnogim obiteljskim problemima je što roditelji često zamijenjuju dva dobra: korisno dobro (dobro samo ukoliko ispunjava svoju svrhu) i moralno dobro (dobro u sebi, bez obzira da li koristi svojoj svrsi ili ne). Ako rađanje promatramo samo kao korisno dobro, tj. dijete je dobro samo ako meni služi i stvara mi zadovoljstvo, tada abortus postaje jedino rješenje za uklanjanje nečega što me dekomoditira. Da abortus ništa ne rješava potvrđuju i podaci jedne studije iznesene na međunarodnom kongresu u Rimu 1993.g., koja pokazuje da većina žena ispitanih nakon počinjenog abortusa priznaje pojavu neurotičnih smetnji, imaju tegobe sa snom ili su zatražile lijekove – psihotike. Ljudska spolnost je od Boga stvorena i predstavlja moralno dobro kao puninu bračne ljubavi. Crkveni dokumenti ljudsku spolnost shvaćaju kao sudjelovanje u stvaralačkoj Božjoj ljubavi (usp. GS br.49).
Ako roditelji odgajaju dijete samo pod vidom korisnog dobra, a ne moralnog dobra, tj. ako kažu kako je dijete dobro samo kada je poslušno i mirno, time dijete pretvaraju u svojevrsnog roba koje mora uvijek biti poslušno svojim gospodarima – roditeljima. Tada možemo govoriti o svojevrsnom obliku nasilja u obitelji. Ako se pak dijete odgaja pod vidom moralnog dobra, tj. ako se dijete prihvaća kao bezuvjetno dobro i onda kada radi nešto što nije po volji roditelja, tada ćemo uspjeti zadovoljiti djetetovu potrebu za ljubavi čak i onda kada učini nešto što nije po našoj volji. Stav roditelja: ja te prihvaćam i volim i ako si napravio nešto loše, a sada ćemo se zajedno dogovoriti o tome što treba napraviti da se to ne dogodi i drugi put, čini bit Isusove pedagogije razlučujući osobu kao moralno dobro od samoga lošeg čina. Dakle, roditelji su odgovorni za ozračje ljubavi u obitelji. Međutim, mi ne možemo djetetu dati takvu bezuvjetnu ljubav ako je i sami nismo dobili od svojih roditelja. Dijete uči doživljavati ljubav promatrajući svoje roditelje i njihovu međusobnu ljubav. Dijete ćemo odgajati ako radimo više na sebi nego na djetetu. Mi odgajamo više s onim što prešutimo nego s onim što kažemo.
Brak je jedina zajednica gdje vrijedi da je 1+1=3. Po sakramentu ženidbe muž i žena nisu sami, oni mogu računati s još jednim članom koji može učiniti i ono što je njima nemoguće, a to je izvor svakog dobra - Bog. Tu nazočnost Božjeg blagoslova i ljubavi jačamo obiteljskom molitvom i svetom misom.
Roditelji upravljaju sustavom koji se naziva obitelj i samo o njima ovisi da li će on
biti uspješan ili neuspješan. Tu odgovornost ne možemo prebaciti na nekoga drugoga. Potrebno je učiniti sve u izgrađivanju dobre i zdrave obitelji utemeljene na moralnim vrijednostima, a tada se možemo moliti da Bog blagoslovi naš trud.

utorak, 03.10.2006.

Obiteljska pravila

Tomislav Tomasić, prof.

Molitveno-slavljenički aspekt

Čitanje: Lk 4,16-21; 28-30
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na men je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima."Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.


Trenutak razmišljanja i razgovor na temelju pročitanog teksta:

Kako se Isus osjećao u Nazaretu?
Da li su ga nazarećani uistinu poznavali?
Koja je posljedica posjedovanja iskrivljene slike o Isusu?
Da li ja članove svoje obitelji promatram onakvima kakvi oni uistinu jesu ili ih želim prilagoditi svojoj slici koju sam ja stvorio o njima?
Što je najveći uzrok svađi u vašoj obitelji?

Poučni dio

Priča o Hughu: Rodilo se jednom biće kraljevskog roda po imenu Hugh. Hugh nije bio nalik ikome tko je ikada živio niti ikome tko će ikada živjeti. Hugh je bio dragocjen, neponovljiv, neusporediv, poput dijamanta od milijardu dolara. Prvih petnaest mjeseci Hugh je sebe poznavao samo po odrazima u očima onih koji su za nj brinuli. Bio je strašno nesretan. Njegovi su brižnici, premda nisu bili slijepi, na očima imali naočale. Svaki je par naočala na sebi već nosio neku sliku. Tako je svaki brižnik vidio Hugha samo prema slici na svojim naočalama. Dakle, iako su Hughovi brižnici bili fizički nazočni, nijedan ga od njih zapravo nikada nije vidio. Kad je Hugh narastao, bio je tek mozaik slika koje su drugi o njemu stvorili, no nijedna nije bila doista njegova. Nitko ga nikad nije stvarno vidio, pa mu nitko nije niti mogao u odrazu vratiti pravu sliku njemu nalik. Zbog toga je Hugh mislio da je on taj mozaik slika. Zapravo nije znao tko je.
Katkad u mrklini noći, kad je bio sam, Hugh bi shvaćao da nešto nadasve važno nedostaje. Iskusio bi to kao da ga nagriza neka praznina. Hugh je pokušao ispuniti tu prazninu: moći, svjetskom slavom, novcem, imetkom, umjetnim uzletima, hranom, seksom, uzbuđenjima, zabavom, vezama, djecom, radom pa čak i tjelovježbom. Ali, ma što činio, tu nagrizajuću prazninu nije odagnao nikad. U tišini noći, kad sve razonode prestaju, čuo bi miran, tih glas kako šapće: Ne zaboravi, molim te, ne zaboravi me! No, na žalost! Hugh je zaboravio i u smrt otišao a da nikad zapravo nije saznao tko je!
Tko je u ovoj priči Hugh?
Da li sam svjestan kako je moje dijete ili supružnik dragocijen, neponovljiv, neusporediv, poput dijamanta od milijardu dolara?
Da li svom djetetu pomažem da upozna sebe i svoje darove ili mu namećem lažnu sliku koju sam ja u svojoj mašti stvorio o njemu?
Što je uzrok mnogim našim ponašanjima kada odrastemo?
Da li će dijete formirati ispravnu sliku o sebi ponajviše ovisi o nama. Obitelji su mjesta gdje se po prvi put uspostavljaju odnosi. Obitelji su tamo gdje smo prvi put saznali za sebe po odrazu u očima roditelja, tamo gdje smo sebe prvi put vidjeli. U obitelji učimo o emocionalnoj bliskosti. Učimo prepoznati osjećaje i kako ih izraziti. Roditelji određuju koji su osjećaji prihvatljivi i za obitelj dopustivi, a koji su osjećaji zabranjeni. U obitelji se prilagođavamo potrebama našeg obiteljskog sustava.

03.10.2006. u 20:19 • 7 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.