megastaar.blog.hr

utorak, 03.10.2006.

Obiteljska pravila

Tomislav Tomasić, prof.

Molitveno-slavljenički aspekt

Čitanje: Lk 4,16-21; 28-30
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na men je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima."Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.


Trenutak razmišljanja i razgovor na temelju pročitanog teksta:

Kako se Isus osjećao u Nazaretu?
Da li su ga nazarećani uistinu poznavali?
Koja je posljedica posjedovanja iskrivljene slike o Isusu?
Da li ja članove svoje obitelji promatram onakvima kakvi oni uistinu jesu ili ih želim prilagoditi svojoj slici koju sam ja stvorio o njima?
Što je najveći uzrok svađi u vašoj obitelji?

Poučni dio

Priča o Hughu: Rodilo se jednom biće kraljevskog roda po imenu Hugh. Hugh nije bio nalik ikome tko je ikada živio niti ikome tko će ikada živjeti. Hugh je bio dragocjen, neponovljiv, neusporediv, poput dijamanta od milijardu dolara. Prvih petnaest mjeseci Hugh je sebe poznavao samo po odrazima u očima onih koji su za nj brinuli. Bio je strašno nesretan. Njegovi su brižnici, premda nisu bili slijepi, na očima imali naočale. Svaki je par naočala na sebi već nosio neku sliku. Tako je svaki brižnik vidio Hugha samo prema slici na svojim naočalama. Dakle, iako su Hughovi brižnici bili fizički nazočni, nijedan ga od njih zapravo nikada nije vidio. Kad je Hugh narastao, bio je tek mozaik slika koje su drugi o njemu stvorili, no nijedna nije bila doista njegova. Nitko ga nikad nije stvarno vidio, pa mu nitko nije niti mogao u odrazu vratiti pravu sliku njemu nalik. Zbog toga je Hugh mislio da je on taj mozaik slika. Zapravo nije znao tko je.
Katkad u mrklini noći, kad je bio sam, Hugh bi shvaćao da nešto nadasve važno nedostaje. Iskusio bi to kao da ga nagriza neka praznina. Hugh je pokušao ispuniti tu prazninu: moći, svjetskom slavom, novcem, imetkom, umjetnim uzletima, hranom, seksom, uzbuđenjima, zabavom, vezama, djecom, radom pa čak i tjelovježbom. Ali, ma što činio, tu nagrizajuću prazninu nije odagnao nikad. U tišini noći, kad sve razonode prestaju, čuo bi miran, tih glas kako šapće: Ne zaboravi, molim te, ne zaboravi me! No, na žalost! Hugh je zaboravio i u smrt otišao a da nikad zapravo nije saznao tko je!
Tko je u ovoj priči Hugh?
Da li sam svjestan kako je moje dijete ili supružnik dragocijen, neponovljiv, neusporediv, poput dijamanta od milijardu dolara?
Da li svom djetetu pomažem da upozna sebe i svoje darove ili mu namećem lažnu sliku koju sam ja u svojoj mašti stvorio o njemu?
Što je uzrok mnogim našim ponašanjima kada odrastemo?
Da li će dijete formirati ispravnu sliku o sebi ponajviše ovisi o nama. Obitelji su mjesta gdje se po prvi put uspostavljaju odnosi. Obitelji su tamo gdje smo prvi put saznali za sebe po odrazu u očima roditelja, tamo gdje smo sebe prvi put vidjeli. U obitelji učimo o emocionalnoj bliskosti. Učimo prepoznati osjećaje i kako ih izraziti. Roditelji određuju koji su osjećaji prihvatljivi i za obitelj dopustivi, a koji su osjećaji zabranjeni. U obitelji se prilagođavamo potrebama našeg obiteljskog sustava.

03.10.2006. u 20:19 • 7 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.