Međugorski glas

02.07.2011., subota

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. srpnja 2011. godine

Poziv na očišćenje S jedne strane tama svijeta, a s druge svjelost križa, lijevo široke stranputice, a desno uski kameniti put posut ružama i trnjem, okrenut svijetloj budućnosti koja vodi kraljevstvu nebeskome. Na nama je da se odlučimo što ćemo prihvatiti, uroniti u magluštine prividne sigurnosti i krenuti ravnim putem prema ponoru ili pak zakoračiti prema zovu svjetlosti do kojeg vodi strma staza, popločena radosnim odricanjem i obrubljena smicalicama ričećeg lava. Hoćemo li se teturati između svjetla i tame, između dobra i zla, između istine i laži, između privida i jasnoće, hoćemo li istrunuti u mlakosti, ravnodušni za svijet u sebi i svijet oko sebe? Imamo li hrabrosti ponijeti teret života, imamo li snage oduprijeti se zavodljivosti svijeta, imamo li oči kojima ćemo u šarenilu ponuda prepoznati zlatnu svjetlost križa? Imamo li srca koja su spremna otvoriti okna bolnom, ali očišćujućem sjaju Isusovih riječi, imamo li razum do kojeg može doprijeti jednostavna, jasna i opominjuća glazba Gospina glasa. Zna Prečista da je čovjekov put obraćenja u početku težak i bolan korak, da je podzemljarima teško izaći na svjetlost, da zatanjenim očima srca i duše, nenaviklim na sjaj, istina u prvom trenutku može biti zasljepljujuća. Uostalom, to se dogodilo i svetom Pavlu na putu obraćenja dok je u njemu umirao Savao i rađao se preporođeni svjedok Radosne vijesti, koji se, hodeći stranputicom, odjednom našao na putu. Nama je zagristi i pregristi konopce navezanosti, odmaknuti se od navika, uljuljanosti i uspavanosti, odbaciti okove tvrdoglavosti i oklope sebeljublja, izaći iz začaranog kruga i okrenuti lice osvježujućem vjetru što struji s visina. Nama je izbaciti ustajalost i gnjilež iz začaranih srdaca, iz zavedenog uma i ranjenih osjetila. Nama je napustiti ustajalost nesigurnosti i straha te pristupiti sakramentu pomirenja, jedinom melemu koji nas oslobađa od nakupina mraka, koji nas ozdravljuje od oholosti, koji nam otklanja posljedice grijeha i donosi slobodu. Nama je prepoznati vlastiti kavez ispunjen otrovom što se izlio iz ljubomore, zavisti i opačina, što se umnožio u razvratu i nečistoći, što se nagomilao na trulom zdanju pohlepe. Nama je otvoriti oči i vidjeti što smo i kakvi smo, nama je priznati pred bližnjima i pred Bogom da smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Srce ispunjeno gorčinom i ogrezlo u opačinama ne može primiti darove Božje, a niti čuti šapat umilnoga glasa koji ga neumorno i usrdno zove, ne može doživjeti radost ljubavi i osjetiti toplinu milosrđa. Ono, kao ni usahla grana, ne cvjeta i ne miriše, ne daje plodove i ne donosi blagoslove. Ono nije s Gospodinom, već naprotiv, uvučeno u zamke zloga, priklanja se zlu i naopakosti, Božje zakone zamjenjuje ljudskim umotvorinama, a ljubav podređuje oholosti i sebičnosti. Ono nije s Isusom, a niti u Isusu, već se priklanja nagovorima svijeta, sahne u tamnici egoizma i trune u pećini samozadovoljstva. Ono ne može napraviti iskorak iz žabokrečine navika, iz kaljuže ustajalosti i blata zabluda. Ono ne može činiti ispravne i pravedne stvari jer je daleko od istine, daleko od ljubavi, daleko od Boga i bližnjega. Ono ne može biti u jedinstvu s drugima jer je i samo u sebi razjedinjeno, nesigurno i uplašeno, ranjeno i kratkovidno. Ono ne može, kako kaže Gospa, biti primjer drugima, a najmanje onima koji još nisu upoznali ljepotu ljubavi Stvoriteljeve. U takvim srcima nitko ne može prepoznati Isusove učenike, nitko u njima ne može nazrijeti svjetlost dobrote Božje. Takva srca mogu svjedočiti samo naopakosti, iz njih se širi mrak pohlepe i tama prijetvornosti, u njima prebiva hladnoća i dah truleži. Zato nas Majka i poziva na svetu ispovijed, na često pristupanje sakramentu pomirenja, na neprestanu i ustrajnu molitvu u kojoj ćemo razabirati što su ponude zloga, a što darovi Duha Svetoga. Jer i najmanja klica grijeha, ako nam je Gospodin ne iščupa iz oranice srca, brzo će se razmnožiti i zagušiti sve ono što je na njoj od Boga zasađeno, zaklonit će prilaze svjetlosti i zaustaviti dotok topline. Ako želimo slijediti Gospu i biti njezini, onda se ne smijemo oglušiti o njezine savjete, ne smijemo tek polovično prihvaćati njezine dobronamjerne majčinske riječi, već činiti ono što nam govori, čuvati se svega što nas odvodi iz okrilja njezina plašta. Dok se oko nje okupljamo puni zanosa, želja i iščekivanja, ne smijemo smetnuti s uma da se radost i krjepost mogu uliti tek u očišćena srca i da nam njezine zagovorne molitve mogu pomoći tek kad odbacimo vlastite planove, kad se odreknemo prkosa i tvrdoglavosti, kad prebrodimo sumnje i prezremo propadljivi nauk svijeta. Kad to učinimo, donijet ćemo radost Bezgrješnom srcu i konačno shvatiti značenje njezinih riječi: „Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu!“

- 14:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.