Međugorski glas

02.01.2011., nedjelja

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. siječnja 2011. godine

Zajedništvo s Isusom Postoje raznorazna zajedništva, interesne skupine, udruge koje slijede ili propagiraju kojekakva načela, kojih planovi vode različitim ciljevima, kojih se programi vrte u zatvorenom krugu i koji su ograničenog dosega. Postoje klubovi i društva koja ne gledaju dalje od vlastitog plota, koja ne vide ljepotu i raznolikost stvorenoga svijeta, koja se povode za modom vremena, u njemu se rađaju i umiru, osnivaju i nestaju, preformiraju i deformiraju, moderniziraju i preobličuju, rađaju, umiru i nestaju. Sve je podložno mijenama, potrebama trenutka, postoje izvanjski razlozi zbog kojih nas nešto s nečim spaja i veže, ujedinjuje i razjedinjuje, privlači i odbija. Dok rastemo i skupljamo životna iskustva, naše potrebe se mijenjaju i naši svjetonazori vrludaju od svjetlosti do tame, naši osjećaji variraju poput oseke i plime, naše se zablude preodijevaju u još pogubnija lutanja, kojima je konstanta tek nemir i nesigurnost, slutnja i neznanje. I tako, koturajući se u vremenu i prostoru, okovani krutošću svijeta i zavedeni neispunjenim sanjama, tražeći smisao u vrtlozima besmisla, najčešće se priklonimo očaju i gorčini, postajući zarobljenicima nemoći i ravnodušja. Sva druženja s kumirima svijeta odvode nas u prazninu, sva veličanja moćnih i slavnih dovode do razočaranosti, sve slijepe privrženosti političkim, sportskim, medijskim i inim zvijezdama završavaju pod hladnim tušem otriježnjenja, pod mlazom raspadljivog privida koji se izlijeva iz grotla sljepoće, koji opčinjenošću zastire put popločen istinom i nadom. Pozna Gospa naše manjkavosti, našu zaslijepljenost, naše strahove kojih je sjeme u nagovorima zloga, ali isto tako poznaje i dubinu naših žića, ispunjenu čežnjom za mirom i ljubavlju, za radošću koju jedino možemo naći u njezinu Sinu. Zato nas i poziva na zajedništvo s Isusom, na susret s Onim u kojemu je cjelina i punina, vječnost i ljepota. Moli nas da se vratimo Ocu, da postanemo Božja obitelj, da se klonimo laži i pričina, da se ne ugledamo u naopakosti bližnjih, da ne slijedimo ljudske grijehe, da se ne klanjamo čovjeku, ma kako izgledao moćan i snažan. Jer to je bijeg od istine, put bez puta, nada bez nade i život bez života. Poziva nas na slobodu naše volje, koju nam je darovao Otac nebeski, na snagu savjesti u kojoj plamti istina, po kojoj uvijek možemo razlučiti dobro od zla, po kojoj se možemo opredijeliti za svjetlo, po kojoj se možemo odreći svega što vodi u mlakost i sjenovitost. Jer mi smo po duhovnoj slobodi volje pozvani spoznati istinu, dobro ili zlo. Jedno je biti zaveden u trenutku slabosti, a sasvim je drugo neprestano, dragovoljno i slijepo slijediti oca propasti, dati se umrtviti i opiti surogatima života. Možemo se itekako oduprijeti zovu varki i tlapnja, ali nas komoditet, inertnost i uljuljanost u kolotečinu trajanja, odvlače s puta na stranputicu, s goleti, na kojoj struji čisti vjetar, u zavjetrinu ispunjenu teškim i omamljujućim mirisima pohote i pohlepe. Hvata nas spletkaroš u mrežu lažne sigurnosti za kojom žudi naša pala narav, ispunjena obiješću i sebeljubljem. Ljudska sklonost da za sve nedaće okrivljuje drugoga, a ponajprije Gospodina, traje od praroditeljskog pada, od onog inatnog trenutka kad im je zmija obećala da će biti kao Bog, svemoguć i sveznajući i da više neće služiti Stvoritelju, već bogovima, bićima što se iznjedriše iz pobune i prijezira, što se uzoholiše i postadoše suprotnost Onome koji ih je u ljubavi i iz ljubavi stvorio. Istina se ne da duplicirati, niti multiplicirati, ona je jedna i jedina, ili je ima ili je nema. Ona izvire iz ljubavi i ne pozna zavist, zlobu, dvoličnost i ljubomoru. Ona je čista i ne dodiruju je sjene, ona je jasna i ne podliježe dvojbama, nju nitko ne posjeduje, ali svi u njoj traju, dišu i rastu, u njoj se rađaju i umiru, iz nje su pozvani na život vječni. Ona otkupljuje i obnavlja, dijeli pljevu od zrnja, mutež od bistroće i ljubav od osjećaja. Ona u znamenu križa postaje dobrota i milosrđe, smrti otupljuje žalac, iz propadljivoga izvlači nepropadljivo, vremenito preobražava u puninu, nestalno pretvara u vječno. Odricanje od svijeta i svega onoga što nam svijet nudi, vodi pravom Bogu i pravom čovjeku, oličenom u osobi Isusa Krista, Sina Očeva i Marijina, po kojem Bog čovjeku dariva Otkupljenje, po kojem čovjek i Duh Sveti, preko Djevice, sklopiše prisno i nerazdvojno prijateljstvo. Isus je sagradio Crkvu koju ni vrata paklena neće razoriti, kojoj sve sile tame neće oduzeti svjetlo. On je trs iz kojeg rastu mladice zajedništva, izdanci koji donose plodove, koji su upravljeni vršenju Božje volje i koji snagu crpe iz molitava. Na tom i takvom putu Gospa će nam uvijek biti na pomoći i nikada nas neće ostaviti same i nezaštićene.

- 12:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.