Međugorski glas

31.08.2008., nedjelja

Djeco draga

pjeva Marija Bošnjak Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Svim posjetiteljima bloga, a svakako i onima koje to nisu, želim mirnu i blagoslovljenu svetu nedjelju! Kada biste, djeco, znali kako ljubi srce moje, duše bi vam obasjali sretni sati, zlatne boje. Molite se, mili moji, neka ljubav rađa riječi, uz vas uvijek Majka stoji, zagovorom rane liječi. Kada biste, djeco, znali kako zbog vas suze lijem, kako za vas, moji mali, s tamom zloga bitku bijem; odmah biste srca svoja Srcu mome darovali, skupa bismo nakon boja Božjoj slavi zapjevali. Kad bi vaša srca znala koliko vas Majka voli, od sreće bi zaplakala, nestali bi strah i boli. Prenite se, djeco draga, jer vam Isus radost spravlja, čekat će vas ispred praga Božje kuće pune slavlja.

- 07:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2008., ponedjeljak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. kolovoza 2008. godine

Gospin preklinjući poziv na obraćanje Pod međugorskim brdima, na kolovoškom suncu, kao i Gospine riječi, zriju vinogradi, puni zlatnih i modrih grozdova. Pune se sjajem i toplinom kasnoga ljeta, uronjeni u gustu svjetlost što se na izmaku vrućeg mjeseca rukuje s modrinom rađajućeg rujna. Hoćemo li prispjeti na berbu, hoćemo li biti berači plodova što su ih mukotrpnim radom, molitvom i odricanjem uzgajale ruke vrijednih i odanih pokoljenja? Hoćemo li biti pripravni za dan kad s Gospinih usana poteče zadnja poruka?! Hoće li nam se otvoriti oči i uši, hoćemo li imati spremna srca za sve ono o čemu nam je govorila? Hoće li mnogima biti uzaludne pouke i savjeti koje nam je davala, hoćemo li se i dalje oglušivati na lekcije kojima nas je učila abecedi vjere, kojima nas je dozivala na obraćenički put, na usku stazu kojom nam je hoditi? Jer sve ono što nam godinama blago, uporno i strpljivo ponavlja, nauk je koji će nas dovesti do slobode, jedina nada koja će nam osvijetliti staze prema vječnosti, bezuvjetna istina koji će nas vratiti sa stranputica tuge i očaja. Nama nije ulaziti u tuđe živote, uspoređivati se s drugima i govoriti o njihovoj nevjeri, a sebe samozadovoljno svrstati među one koji pripadaju vjerničkom stadu, koji su bliži Gospodinu i samim tim u povlaštenom položaju, okupani milostima koje drugi nemaju. Pogledajmo u vlastitu nutrinu te otklonimo barikade i nanose mulja koji nas priječe u osobnom obraćenju. Da ne bismo upali u jamu duhovne oholosti, da se ne bismo prepustili veličanju vlastitih vrijednosti, potrebno nam je stalno obraćenje, ponovno ustajanje poslije pada i još žustrije koračanje u svjetlu vjere na kraćem ili dužem zemaljskom putu koji nam je darovao Gospodin. Rast u vjeri podrazumijeva svakodnevno preispitivanje svega učinjenog i rečenog, svega dobrog ili lošeg što smo napravili mišlju, riječju, djelom i propustom. A kada vidimo da nam je revnost popustila, odmah pristupimo sakramentu pomirenja. Jer malo je onih koji su plod posebnog Božjeg zahvata, koji je Savla, čudesno i trenutačno, promijenio u Pavla, kojega je do kraja ispunila ljubav nebeska, koji je, zapaljen vatrom Duha Svetoga, žarkom riječju i svjedočenjem, Isusu dovodio nove obraćenike. Dok čitam posljednju Gospinu poruku, osjećam kako u Djevičinim rečenicama titra razočaravajući prizvuk, koji se ponajprije odnosi na odazvane. Jer mnogima koji su zakoračili na put istine nedostaje budnost i ustrajnost, brzo se opuštaju i prilagođavaju mudrosti svijeta, a pozornost im odvlači zov poganskih nimfi i mamci pokraj puta. Zlatno pravilo onome koji je na putu prema izabranom cilju glasi: ne osvrći se, ne vraćaj se na polazište, nego žustro koračati naprijed prema odredištu! Zato Gospa poziva one koji su prihvatili i prigrlili njezine savjete da naprave još odlučniji svjedočki iskorak, da se posvete životu u kojem neće prevladavati mlakosti i kompromisi, da dosljedno, u istini i ljubavi, pokažu da su Isusovi. Majka od dječice očekuje jaču i potpuniju predanost svjetlu Uskrsnuloga, traži da s povjerenjem i nadom prihvatimo Onoga koji je spasenje i život. Ne treba nas čuditi Gospina zahtjevnost jer s nama je već dvadeset i osmu godina, a mnogi u njezinoj školi, ne svladavši gradivo, ponavljaju razrede, tapkaju u mjestu i osvrću se za kumirima svijeta. Marija je brižna majka koja gotovo nikada ne prigovara, a još rjeđe podiže glas jer ona je oličenje strpljivosti, poniznosti i nježnosti. Ali nas preklinje da se oslobodimo straha, da se ne plašimo svijeta, njegovih perfidnih laži, podvala i ucjena, da se ne bojimo smrti u kojoj nemamo što izgubiti jer smo i sami život i svjetlost u Onome koji je na križu smrt pobijedio. Ako smo već primili nezasluženi plamen vjere, besplatnu ljepotu istine, najveći dar Gospodinova milosrđa, utisnut u srce i dušu, onda bismo u potpunom povjerenju i predanosti trebali slijediti i svjedočiti radost primljenoga. A to možemo i moramo činiti svakodnevno, u svim prigodama i situacijama, u susretu s bližnjima, u druženju s potrebitima, u razumijevanju vlastitih problema, u borbi sa sijačem grijeha, koji nam muti vidike, koji varkama zamagljuje jasnoću u kojoj se zrcali Božja volja. Nama je ljubiti i praštati, i po uzoru na prve kršćane, djelom i životom evangelizirati svijet. Nama je priznati vlastite slabosti i ne prikazivati se drukčijima nego što jesmo, nama je potrebna iskrenost i odbacivanje dvostrukih kriterija, dakle, raditi ono što govorimo i govoriti ono što živimo, nama je odbaciti farizejstvo, himbenost i prenavljanje. Kad prihvatimo spomenuta načela, nećemo bježati od vlastitih slabosti, propusta i nestalnosti, nećemo glumiti svece i propovijedati neproživljenu i nedoživljenu duhovnost. Vratit ćemo se jednostavnosti, svakodnevnom životu u kojem se ne događaju čuda, ali u kojem i iz kojeg će se rađati i širiti blagoslovljeni spokoj i donositi plodove mira i ljubavi, utjehu i radost onima koji još ne upoznaše ljubav Božju. Eto, takva bi trebala biti Gospina dječica, tiha i ponizna i po tome prepoznatljiva u svijetu punom nemira, privida, laži i izkrenutosti. A oni kojima je Bog dao propovjedački dar govora neka budu predvodnici stada Gospodnjega, neka hrabrošću i nepokolebljivošću svjedoče istinu, neka ne uzmiču pred prijetvornim argumentima lažnih proroka, neka prokazuju poroke i naopakost, neka traju u neprolaznoj snazi Isusovih riječi i neka javno osuđuju zlo, uvijek razlikujući grijeh od grješnika i zavedene od zavodnika. I ne zaboravimo da je naša vjera izrasla iz Isusova groba, da je bujala zahvaljujući mučeničkoj krvi, da je cvjetala u svjedočkoj žrtvi onih koji nisu uzmicali pred prijetnjama svijeta. Sjetimo se da i danas u mnogim državama diljem kugle zemaljske, svjedoke vjere još uvijek muče i šikaniraju, progone i ubijaju, a tako će se nastaviti do svršetka svijeta. Kako li tek opominjuće zvuče snažne Gospine riječi što odzvanjaju u pustoši svijeta, u praznim i hladnim srcima iz kojih je protjeran glas punine, u kojima se ugasilo svjetlo istine i pobjegla savjest. Svijet u kojem je i za koji je umro Isus, donoseći čovjeku otkupljenje i spasenje, odbacuje svoga izbavitelja i prihvaća nauk kneza propasti. A Gospa, koja nikada ne osuđuje, već moli i preklinje, žalosnu činjenicu o čovjekovoj oholosti, sebeljublju i površnosti, izražava ublaženim riječima u kojima za nevjerne kaže da ne osjećaju potrebu tražiti Isusa i ne žele ga upoznati. A ne upoznati Isusa znači ne otkriti puninu iz koje izvire mudrost dobrota, istina, svjetlost, ljubav i milosrđe. A onaj tko ne slijedi Gospodina i njegove riječi, bez obzira je li ateist ili je pripadnik neke druge vjere, završava uvijek na stranputici, opredjeljuje se za laž, tamu i propast, odbacuje zapovijede ljubavi i nauk istine. Zato nas Majka i potiče da se klanjamo Isusu, da se priklonimo radosti i nadi, da svojim primjerom budemo oni koji će ufanje i mir prenositi srcima koje nemaju Isusa, dušama u kojima je žar nebeski prekriven debelim slojem pepela, zatrpan gustim mrakom lašca od početka. Draga Gospina dječice, dragi vjernici, molitvom i djelima ljubavi pripravimo put ponovnom Gospodinovu dolasku i zahvalimo Bogu na Međugorju, predajmo se Bezgrješnom Srcu Marijinu, srcu koje će trijumfirati i pobijediti zloga, srcu iz kojeg nam teku milosti, srcu koje nam zagovorima uslišava molbe i besplatno dijeli darove rajske.

- 20:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.08.2008., petak

Krunidba

Iz Međugorja vraćaju me puti milosnom vrelu zavjetnog vremena, izniču dani svjetlom ogrnuti, u njima blistaš, Gospe okrunjena. Isusov cjelov miluje ti čelo, Očeva ljubav daruje te djeci, u Duha Svetom proslavljeno tijelo molitvom časte anđeli i sveci. Pravednost Božja prijestolje ti kleše od mjesečine, zlata i safira, zvjezdani vijenac oko glave pleše, zanjihale se granice svemira; vjerom i nadom lije radost sveta, prožima srca do svršetka svijeta.

- 06:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.08.2008., ponedjeljak

Zvon Gospina glasa (2)

Tekst govore: Petar Vulić i Jakov Džolić Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Blažena očekuje promjene u našim srcima, nada se da ćemo već danas početi mijenjati svjetonazore koji su rasadnici naopakosti i ovisnosti. Želi nas vidjeti hrabre i nepokolebljive, čvrste i ustrajne, plemenite i razborite. Čeka našu odluku i uporno ponavlja tople i ohrabrujuće rečenice, koje izniču iz mudrosti njezina srca u kojem se blista i ziba beskrajno more ljubavi, svjetlost koja nas dodiruje krijestama samilosnih valova i obujmljuje plimom dobrote. Štiti nas Gospa od lukavština zloga i čuva u zavjetrini svoga plašta, upozorava nas da smo zarobljenici sljepoće, da trajemo u vremenu kratkotrajnih istina i još krhkijih znanja, u vremenu gdje mudrost svijeta vrluda kroz vlasite zablude, gdje se takozvana velika otkrića i novi znanstveni pomaci urušavaju pred naletom novih spoznaja, gdje mijene i nedorečenosti tapkaju u krugu. Svim snagama se veleumni trude barem dodirnuti kapljicu sveznanja što je na nas milosrdno kapnula s izvora punine, ali mrak oholosti omamljuje razum i osjetila te nam ne dopušta razumjeti jednostavnost bogatstva i ljepotu istine. Dok god ne budemo molitvom i poniznošću surađivali s mudrošću Stvoriteljevom, dok god se budemo oslanjali na vlastite snage, Gospodin nam neće odškrinuti tajnovita vrata istine koja prosvjetljuju i oslobađaju zarobljena srca. Uzaludno je kucati na prozore Božje kuće ako u srcu nije pohranjen ključ Isusovih riječi, ako dragovoljno, s plimom ljubavi i osekom odricanja, ne prihvatimo nauk Sina Čovječjega, ako ne odbacimo zavodljivost svijeta i ne uronimo u svjetlosni zov Duha Svetoga. Dok nam Gospa govori o velikoj prilici za obraćenje te življenju u miru i ljubavi, prisjetimo se svih onih velikih čuda koja su se u tišini, bez halabuke, dogodila u Međugorju. Osvrnimo se na milosti koje su, šireći se iz ovoga svetoga mjesta, prožele svijet. Tisuće molitvenih skupina diljem kugle zemaljske najočitiji su dokaz Božjeg zahvata, plod njegove ljubavi koja je zapalila i razbuktala ugarke vjere, zapljusnula radošću staništa žalosti, tjeskobe i gorčine. Kolikim je obiteljima koje su bile pred raspadom vraćena nada u zajedništvo, koliko se duša, zahvaljujući molitvi, vratilo sa stranputica, kolikima su ozdravile oči zaslijepljene blještavilom lažne sreće. Koliko je tek svećenika međugorska svjetlost izvukla iz krize, koliko je novih duhovnih zvanja rođeno zahvaljujući Marijinim dugogodišnjim ukazanjima, koliko se srdaca oslobodilo iz krletaka u kojima je stolovao pogubni i bolesni svjetonazor, kolikima se vratilo tjelesno i duševno zdravlje! I najsumnjičaviji moraju priznati da se nigdje i nikada nije dogodio takav duhovni preporod, takve promjene u ljudskim srcima, kao među međugorskim brdima. Nikada nije bilo tolikih čudesnih obraćenja, počev od onih koja su se zbila trenutačno, nakon vrlo kratkog vremena provedenog u Gospinoj blizini, do onih u kojima je međugorsko sjeme vjere poslije puno godina proklijalo i procvjetalo te ih vratilo na put istine. Već dozrijevaju plodovi svetosti i skoro će žetva, spremna je Marijina vojska, koja će riznicu Majčina srca ispuniti zlatnim zrnjem. U malom Međugorju, velikom duhovnom središtu svijeta, svetom mjestu u koje nam dohodi milost rajska, zbit će se početak veličanstvenog nebeskog zahvata koji će odvojiti svjetlo od tame i laž od istine. Kad šikne svjetlost iz desete tajne, otpast će svi proceduralni postupci koji vode priznanju nadnaravne pojave i događaja, nestat će svi razlozi koji su dovodili u sumnju autentičnost Gospinih ukazanja. Cijela će se Crkva pokloniti pred vjerodostojnošću znaka za koji će jamčiti istina i jasnoća Božje svemogućnosti i milosrđa, kristalna čistoća Marijina glasa i tisućljetna proročka mudrost Objave. nastavak slijedi...

- 07:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.08.2008., nedjelja

Jesmo li narod nade? (3)

Naši današnji političari nisu dorasli izazovu vremena u kojem žive, dopustili su da se iz njihove sebičnosti grijeh lakovjerja, propusta i neodgovornosti proširi na sve strukture društva. Umjesto da prozru igru svjetskih udvarača, ucjenjivača i lažaca, dragovoljno su prihvatili sve hule koje se odnose na hrvatski narod. Kakav smo mi remetilački faktor, kome smo mi to naudili i kome nanijeli štetu, kakva smo mi velesila i kakva je to u nama snaga od koje strepi svijet? Najvjerojatnije potkopavamo nečije planove pa zato i jesmo Božja snaga, izravno u Međugorju potvrđena, i zato knez svijeta širi bezočnu i bezrazložnu mržnju prema svemu što je hrvatsko. Što reći o našim vlastodršcima kojima je u srce i pamet ugrađen osjećaj krivnje za sve zlo što su ga napravili drugi. No to bi također u jednu ruku mogao biti i dobar znak jer smo svjesni svoje malenosti pred Bogom i svoje ljudske grješnosti. Možda smo pak žrtve vlastite iskrenosti, koja graniče s naivnošću i koju besramno zloporabe oni koji ne poznaju i ne priznaju Božje zapovijedi. Pitam se kako nam mogu prigovarati i kojim pravom moralizirati oni što ne opažaju brvna u oku svome, a vide trun u oku brata svojega, dok u isto vrijeme naši izbrani predstavnici i vođe, umjesto dosljedne i hrabre borbe za prava svog naroda, predaju nas na milost i nemilost gospodarima svijeta. Skloni su oponašanju, pa sukladno tome, po uzoru na zapadne kolege paradiraju ispod laščeva slavoluka, druže s manekenkama i novovjekim guruima, besramno nam pokazuju obraze na divovskim plakatima, razveseljavaju nas ishitrenim osmijesima i ispraznim obećanjima. Mi smo, izgleda, jedina zemlja na svijetu kojoj nije stalo do vlastitih granica i koja ne želi znati dokle se proteže hrvatsko ozemlje. Da mislimo zrelije i pametnije, već bismo davno na malom ostatku, nekoć velebne države, postavili čuvare, jer to bi trebao biti prioritet svake naše vlade. Od toga nas neizravno odvraćaju i izaslanici takozvanih demokratskih država, koji su u temelje vlastite državnosti ugradili krv i znoj obespravljenih, potlačenih i koloniziranih naroda. Naprotiv, oni nam drže predavanja i objede o tekovinama zapadne civilizacije. Bože moj, kakvo licemjerje! Oni koji su se obogatili na milijunima nedužnih žrtava, koji su svoje bogatstvo stekli na nepravdi, dakle prokletstvu, spočitavaju nam mračnu prošlost, a i sami vele da nijedan zločini ne zastarijeva. Predali smo policiju u ruke tuđim obavještajnim službama, vojsku rastočili i navodno profesinalizirali. Što će nam takva oružana snaga? Kao da ćemo voditi imerijalističke ratove, kao da namjeravamo zauzimati tuđi teritorij. Eto, ukinuli smo i obvezni vojni rok, pa se danas ročnici prijavljuju dragovoljno, a izbor najpodobnijih odvija se po čudnim političkim kriterijima. Što je ostalo od domoljublja i rodoljublja? Siguran sam, ako dođe vrijeme da se Hrvatska, kao u nedavnom Domovinskom ratu, još jednom bude branila oružjem, da će u prvim redovima opet biti oni koji nisu prošli nikakvu vojnu obuka, ali će zato imati srce puno ljubavi i dostojanstva. O zanemarenom jeziku da i ne govorima, o podvalama i pljuvanju na hrvatsku književnost i kulturu, ravnu onima u drugim europskim zemljama, ne treba ni govoriti, spominjanje duhovnog nasljeđa dežurnim dušebrižnicima tjera pjenu na usta, a isticanje hrvatskog znakovlja izaziva bijes u srcima čuvara krivotvorene povijesti. Opet smo, gledajući očima svijeta, gotovo u bezizlaznoj situaciji, iznova stiješnjeni između Istoka i Zapada, između mraka i pomrčine. Uvozimo opačine i nemoralne zakone, ustoličujemo one koji nas razaraju iznutra, zvijeri prodajemo nacionalno bogatstvo, zadužujemo se kod onih kojima smo poklonili banke i novac, klanjamo se onima koji su nas do jučer ubijali i izrabljivali, a danas nas ponižavaju, sudimo najboljim sinovima i kćerima vlastitog naroda, osiromašujemo duhovne i materijalne izvore te pilimo granu na kojoj sjedimo. Ponovno smo u zagrljaju zvijeri, a ulaskom u NATO pakt osjetit ćemo njezine pipke, dok će nas eventualno pridruživanje Europskoj uniji uvući u njezine ralje. Možda se iz svega izvučemo uz Gospin zagovor, a možda nam je suđeno ponijeti još teži križ od dosadašnjeg, da bismo bili glasnici nade u smrtnoj agoniji svijeta. Ne zavaravajmo se, ni od koga nećemo previše dobra naučiti, a još manje mudrosti usvojiti. Oslonimo se na iskustvo naših predaka, neka nam uzor budu naši velikani, blaženici i sveci, neka nam njihova mučenička krv bude svjetlo koje će tjerati tamu, neka nam Kraljica Hrvata bude Jutarnja zvijezda koju ćemo slijediti na uskom putu spasenja. I danas me jednakom milinom, što znači da potječu s istog izvora, preplavljuju Gospine poruke zajedno s riječima blagopokojnog pape Ivana Pavla II., koje je izrekao prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj, 8. lipnja 2003. godine na riječkoj Delti, još uvijek nas krijepe i bodre, odzvanjaju u srcima poniznih i vjernih, bujaju u dušama svih onih kojima lažac nije zamračio srce i um. „Budite narod nade! Budite narod koji moli! Budite narod koji vjeruje u riječ koju nam je dao Bog i koja se ostvarila u Kristu!“ Bila je to potpora i priznanje svima koji su ostali odani pradjedovskom zavjetu, poziv da se ne odreknemo puta koji vodi u život vječni. Bio je to dan u kojem su vjerničke duše u čistom lipanjskom nebu, prožetom radošću Duha Svetoga i sjajem Marijine krune, mogla vidjeti zgusnuto vrijeme u blijesku vječnosti i čuti kako se s Prijestolja slave slijevaju molitve onih što obijeliše haljine u krvi Jaganjčevoj. Bio je to zvuk nebeske glazbe što je davala snagu umornom Papinu glasu, iz kojeg su tekle nečujne, ali otvorenim srcima, jasne proročke riječi:“Bit ćete narod nade“! Na kraju ću dodati nekoliko rečenica o još jednom Gospinom izabraniku kojeme se javljala dvadeset pet godina. On je don Stefano Gobbi, talijanski svećenik, a imao je iskustvo nutarnjeg govora. Od 1972. do 1997. godine obraćala mu se Gospa i davala poruke. Preko njega je Bezgrješna osnovala Svećenički marijanski pokret. Za vrijeme boravka u Zagrebu, 20. rujna 1996. godine dobio je poruku iz koje izdvajamo onaj dio u kojem Gospa govori hrvatskom narodu: „Na ovu se naciju moj protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca. Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. ALI SAD VAS ČEKAJU JOŠ VEĆE MUKE!“ Eto, danas nakon dvanaest godina, možemo i sami prosuditi koliko je poruka bila proročka i točna, kako se obistinila. Ali, ne bojmo se, s nama je Kraljica neba i zemlje. Predajmo se njezinu Bezgrješnom srcu i izvršavajmo njezine savjetu, pa će se sve pretvoriti u dobro. Molimo i svjedočimo, držimo se Božjih zapovijedi i vjerujmo u svemogućnost Gospodinovu. Zahvalimo nebu što nam je darovalo Međugorje, što nas je počastlo milošću i poslalo nam Onu koja je milosti puna, Majku da nas hrabri i tješi, uči i vodi u ovom teškom, ali milosnom vremenu. Sudjelujmo u Velikom Božjem plana! Dragi čitatelji u ovaj tekst, koji sam prelomio u tri dijela, a zamislite, ja sam ga zamišljao puno kraćim, jedva da sam obuhvatio petinu onoga što sam želio reći. Zato ću ga najvjerojatnije polako nadopunjavatije, ako me ne odnesu neke druge obveze.

- 19:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.08.2008., petak

Uznesenje Marijino

pjevaju Marjanski tići Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Najmlađa i najmanja Gospina dječica iz sveg glasa pjevaju Nebeskoj majčici. Glasa se slavuj na izmaku dana, sklopljene ruke kraj raspela mole, nad malom kućom čempresova grana rasipa boju tirkiza i smole. U blagom šumu meka svjetlost slijeće, podiže k nebu Djevičino tijelo, titraju zvuci kao plamen svijeće, rana se večer odijeva u bijelo. Zasjale zvijezde nad Gospinom glavom, zlatna se staza prema nebu poruža, odlazi Majka, ovjenčana slavom, u radost vječnu, u vrtove ruža. Beskrajna čežnja s radošću se stapa, na vrata rajska kuca ura sretna, izlijeće miris iz srebrnog slapa, latice sipe kao kiša cvjetna. Šire se zviježđa, razmiču eoni, iz srca svijeta svjetlost tjera tmušu, anđeo čuvar glasnicama zvoni, predaje Bogu Marijinu dušu.

- 06:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Velika Gospa

Danas je dan slavnog Gospina uzlaska u nebo, blagdan u kojem su sažete sve naše nade da ćemo jednom i mi biti uzdignuti, da ćemo trajati u radosti i ljepoti novoga neba i zemlje, da ćemo biti Bogom ispunjena stvorenja. Ono što se oduvijek u Kristovoj Crkvi slavilo i vjerovalo, da je Marija uznesena na nebo tijelom i dušom, papa Pio XII. uzdigao je na razinu dogme na blagdam Svih svetih, 1. studenoga 1950. godine. Ona koja je milosti puna, u kojoj se utjelovila Riječ, u kojoj se sjedinilo božansko i ljudsko, tijelo i vjera, duša i nada, poniznost i ljepota. Ona koja je potpunim predanjem Bogu u svjetlost pretvorena, čije nam je srce darovalo nebesku hranu, euharistijsko zajedništvo Boga i čovjeka. Danas se blagdan Marijina uznesenja slavi diljem svijeta, ali naročito u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su se vjernici posebno časte Majku Gospodinovu. Zato i Marijin protivnik, neprijatelj ljubavi, dobrote i nježnosti, s tolikom mržnjom pljuje po hrvatskom narodu. No, Djevica će mu na kraju ipak zgnječiti glavu i baciti ga tamo gdje će biti plač i škrgut zubi. Rijeci hodočasnika koji će se danas okupiti u Marijinim crkvama i kapelama želim radostan blagdan! Neka im se srca preporode u sakramentu pomirenja i neka brige, boli, želje i nadanja predaju onoj koja ih nikada neće iznevjeriti. Onima koji se još dvoje između zemaljskog i nebeskog, želim da donesu čvrstu odluku i odbace idole svijeta, koji im ništa ne mogu ponuditi doli nemir, grijeh, očaj i beznađe. Radujem se s tobom, Kraljice srca moga!

- 06:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.08.2008., četvrtak

Jesmo li narod nade? (2)

Velike milosti uvijek se daju onima koji su spremni i sposobni nositi teške križeve, kojima snaga vjere nadjačava i najveće smicalice i zamke zloga, kojima se svjedočenje i žrtva okrunjuju slapom blagoslova. Nije nam Majka izgovorila spomenute riječi zbog toga da bi nam povlađivala i da bi u nama probudila oholost, već zato da bi nas ohrabrila i osokolila, ulila nadu u srca, osnažila u vremenu poslije 1984., danas već davne godine, da bi nas pripremila za dane u kojima upravo živimo i za vrijeme koje će uskoro doći. Ravnajući se po Gospinim riječima, mogli bismo zaključiti da je Bog hrvatskom narodu namijenio posebnu ulogu na kraju vremena. Možda zato i nismo nikada bili do kraja porobljeni i potlačeni, već smo sačuvali svijest o vlastitom identitetu i poslanju. A sada, prošetajmo malo kroz prošlost, pogledajmo kako se odvijala drama na prostorima u kojima smo obitavali i pokušavali izgraditi život u miru i ljubavi. Kao što je već, nadam se, svima znano, u ove krajeve dođosmo u sedmom stoljeću, spuštamo se na more do Solina, a od 641. godine, za pontifikata pape Ivana IV., povezujemo se s Katoličkom crkvom i od tada počinje naše pokrštavanje. Prvi hrvatski kralj Tomislav okrunjen je 925. godine u Hercegovini, pretpostavlja se u današnjem Tomislavgradu i poznat je po tome što je spasio Srbe od najezde Bugara. Dva stoljeća poslije obvezujemo se papi Agatonu da nikada nećemo udariti na tuđu zemlju. No, za nas je, bar u ovom tekstu, najbitniji knez Branimir. On je osujetio plan svoga prethodnika, kneza Zdeslava, da narod odvoji od čvrstog jedinstva s Apostolskom Stolicom. Preko svog izaslanika, ninskog biskupa Teodozija, dopisivao s ondašnjim papom Ivanom VIII. Postoje tri Papina pisma naslovljena na nadnevak od 6. lipnja 879. godine u kojima glavar Svete Stolice blagosliva hrvatski narod i potvrđuje mu prava da živi vlastitim životom u svojoj državi, njegujući i razvijajući vlastitu kulturu. Prihvatio je i odobrio bogoslužje na slavenskom jeziku. Zauzvrat, knez Branimir priseže na vjernost Svetoj Stolici i još jednom obećaje da hrvatski narod nikada neće voditi osvajčke ratove. Zavjet smo održali do dana današnjega jer smo vjerovali, duboko uronjeni u Evanđelje, da narodi mogu živjeti u slozi i ljubavi. No, agresivnost je govor i zakon svijeta, ali mi smo se unatoč svemu, zahvaljujući postojanoj vjeri, ipak održali i prebrodili sve nedaće i kušnje. Mi smo narod koji je oduvijek posebno štovao Blaženu Djevicu Mariju, majku našu i Isusovu. Sam knez Branimir dao je sagraditi Crkvu u Muću, posvećenu Presvetoj Bogorodici, da bi zatim kraljica Jelena u XI. stoljeću u Solinu sagradila crkvu koja se naziva Gospa od Otoka i tamo se svečano svakog 8.rujna slavi blagdan Male Gospe, Marijinog rođenja. To je moje omiljeno svetište u kojem primam posebne milosti. No najpoznatija hrvatska crkva bila je u Biskupiji kod Knina, bazilika Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, koju je u XI. stoljeću dao izgraditi kralj Zvonimir. 14. svibnja 1892.nađen je duboko pod zemljom na Crkvini u Biskupiji kameni romantički zabat crkvene pregrade s Bogorodičinim reljefom. Najstarijeg Gospin lik isklesan u kamenu nosi naziv Pralik Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta. Od njega je napravljen odljev u zlatu i srebru, dar hrvatskih vjernika, a 1976. godine sto tisuća hodočasnika, predvođeni svećenicima, biskupima i kardinalom Franjom Šeperom, obnovilo je u Solinu pred Gospinim likom krsni zavjet pradjedova. Prečistu zazivamo imenom Najvjernija odvjetnica Hrvatske (Fidelissima Advocata Croatiae) i Kraljica Hrvata, njoj u čast izgradili smo tisuće crkava i kapelica. S njezinim imenom na usnama poginuo je i Nikola Šubić Zrinski u borbi protiv Turaka. Ona nam je pomagala u vjeri i davala snagu da se odupremo nekadašnjoj najvećoj sili, Osmanlijskom carstvu i tako postanemo predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis). Gospa nas je pratila kroz sve naše muke i stradanja, donosila nam utjehu i nadu, vidala rane, hrabrila i čuvala. Bila je s nama u dobru i zlu, a mi smo je s povjerenjem i ljubavlju častili. Nije nas ostavljala ni u hudim vremenima poluslobode kad smo bili s Mađarima i Habsburgovcima, kad nas je pritiskala Venecije, kad smo se utopali u nesretnoj Jugoslaviji, kad smo u Domovinskom ratu, gotovo nenaoružani, s krunicom oko vrata, prkosili nadmoćnijem neprijatelju i mržnji. Poslije puno stoljeća, kad smo se ponadali da smo napokon svoji na svome, ponovno se dogodio preokret i na vlast stupaju oni koje je izabrao knez svijeta. Lukavo je narodu ponudio široku paletu likova koje je proizveo u radionici laži i smicalica, a mi, zaslijepljeni njegovim blještavilom, najlukavijima i najslatkorječivima dadosmo glasove. Uostalom, velikog izbora nećemo ni imati, sve dotle dok nam Gospodin ne izabere vjerodostojne, poštene i pravedne, a mi ih objeručke prihvatimo. A samozatajeni i moralni pojedinci, bez nebeske pomoći i blagoslova, nikada se neće moći predstaviti javnosti, jer su mediji u rukama onih koji šire laži, u pandžama onih koji imaju novac i bogatstvo, koji već pripadaju knezu svijeta. Budimo strpljivi, prebrodimo malodušje i beznađe, pouzdajmo se u Zagovornicu jer vlastitim snagama ionako ništa ne možemo napraviti. Kad bi, umjesto malog stada, prevagnuo broj onih koji istinski vjeruju i slijede Krista, sve bi bilo drukčije. Znamo da pravog vjernika nitko ne može ucjenjivati jer nije navezan na slavu svijeta i ne plaši se za goli život. Tek danas, s vremenskim odstojanjem, možemo vidjeti da nam je sama Providnost, u teškoj i naoko bezizlaznoj situaciji, poslala dr. Franju Tuđmana. Puno onih koji su u njegovo vrijeme, u slavnim danima ponovnog stvaranja hrvatske države, bili na vrhu vlasti i danas su, osim časnih iznimaka, ostali u politici. Nije teško prosuditi da se na takve nismo mogli osloniti u presudnom vremenu i da nitko od njih nije bio sposoban povesti hrvatski narod u teški i neizvjesni boj protiv mračnih sila. Zato i danas vjerujem da će nam Svevišnji pomoći održati se na ostatku ostataka, na komadiću ozemlja koji nam je preostao nakon surove i neravnopravne borbe tijekom stoljeća. Nadam se da ćemo, unatoč podmuklosti svijeta, uz Božju pomoć, i dalje ostati narod nade, da ćemo spremni dočekati novo nebo i zemlju i ustrajati na putu koji vodi u vječnu Domovinu. (nastavlja se)

- 17:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.08.2008., nedjelja

Zvon Gospina glasa (1)

Tekst govore: Jakov Džolić i Petar Vulić Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Dogodilo se svijetu Međugorje, iznebuha, tiho i nenajavljeno, na izmaku punine vremena, izniklo iz Božjeg milosrđa i Gospinih ustrajnih molitava. Spustila se Bogorodica na tvrdi hercegovački krš i zagrljena sjajem Duha Svetoga, izlijeva na nas nježnost i mekoću, doziva nas, opominje i vraća sa stranputica. Od onog davnog lipanjskog predvečerja, kad je iz podbrdskog rumenila šiknulo vrelo živih riječi, Marija plijevi, zalijeva, oživljava i preporođuje cvijetnjak vjere. U kakvoj duhovnoj zapuštenosti i nevjeri živi svijet i kamo ga je odvela zavodljivost kneza laži, najbolje nam govore njezine riječi, kad nas je u prvim porukama, uz poziv na obraćenje, obavijestila da Bog postoji i da nas puno ljubi. Okuplja Gospa dječicu, pomaže, savjetuje, liječi, ozdravlja, preklinje, moli i tješi; prikazuje nas Sinu, ovija plaštem milosnog vremena, pokazuje nam put svetosti kojim se stiže u radost nebesku, upućuje na potpunu predanost njezinu i Isusovu srcu. Dolazi Marija kao znak povjerenja jer je jedina osoba u koju Bog ima potpuno povjerenje, a takva uzajamnost Boga u Mariji i Marije u Bogu, urodila je prožimanjem neba i zemlje, stapanjem svjetlosti i praha, začećem Boga u čovjeku i posvećenjem čovjeka u Bogu. Dohodi nam Ona po kojoj se Svjetlo nastanilo među nama, po kojoj su nam odškrinuta vrata rajska, po kojoj nam se nasmiješilo milosno vrijeme, po kojoj nam je darovano milosrđe, po kojoj se razlila nježnost i potekla dobrota. I zato svatko tko se posveti Djevičinu Srcu i prihvati njezine riječi, postaje suputnik i pronositelj Isusova nauka, svjedok i promicatelj jedine istine koja vodi u puninu. Poznaje Gospa našu nestalnost, našu okrenutost probitcima, naše strahove i lakovjernosti, našu nedosljednost i površnost. Zato nam i poručuje da je stalno s nama, da se nije umorila i da se neće nikada umoriti jer su u pitanju životi njezine dječice. Iz njezina se glasa u ozebla i preplašena srca ulijeva blagost i toplina, majčinska brižnost i nježnost, grli nas s razumijevanjem i suosjećanjem, nikoga ne kori, nego nas savjetuje i moli da se vratimo Onome koji nas je stvorio na sliku svoju, koji je pun milosrđa i praštanja. Poziva nas na pomirenje s Bogom i bližnjima, preklinje nas da otvorimo oči i prepoznamo znakove vremena, da ne lunjamo besciljnim labirintom i ne slijedimo omamljujuće blještavilo kneza propasti, ljušturu lažnoga sjaja kojom se ogrnula tama, očaj i beznađe. Klanja se Gospa našoj slobodnoj volji i ni na što nas ne prisiljava, već naprotiv, u želji da uzljubimo Stvoritelja, dohodi u našu sljepoću da nam vrati vid, da nam ozdravi uši preplavljene bukom svijeta, da nam objavi i donese Božju blizinu, da nam pokaže radost rajsku i da nas uvede u život vječni. Priprema nas za dan u kojem će iz zdenca milosrđa na nas poteći svjetlo istine, u kojem ćemo prepoznati sve svoje grijehe i propuste, u kojem ćemo, očišćeni Božjom svjetlošću, vidjeti životne putove u sjaju njegove volje. Bit će to izravni i konačni Stvoriteljev poziv na svetost, znak njegove dobrote i želje da se svaki čovjek spasi. Priklonimo se Svjetlu svijeta da bismo, ljubeći vjerom, ljubili vjeru i živjeli od vjere! nastavak slijedi...

- 17:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.08.2008., subota

Jesmo li narod nade? (1)

Vjerujemo li da se Bog najprije objavljivao po prorocima, da je zatim postao čovjekom i rodio se od Marije Djevice, vjerujemo li u Trojedinog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga? Vjerujemo li u ono što nam je objavio Isus Krist? Vjerujemo li da ćemo po Duhu Svetome spoznati ono što nam Gospodin nije uspio reći dok je propovijedao u sinagogama, dok je učenicima prenosio Božju riječ po galilejskim, samarijskim i judejskim brdima? Vjerujemo li da se punini njegova nauka ništa ne može nadodati, ali da nam s protokom vremena puno toga može postati jasnije i razgovjetnije? Vjerujemo li da iz kvasca njegovih riječi možemo umijesiti neograničenu količinu kruha, a od brašna i vode pripremiti i ispeći tek prijesne pogače? Vjerujemo li da je Bezgrješna, u potpunom predanju volji Božjoj, u ime cijeloga ljuskoga roda rekla svoje veliko DA? Vjerujemo li da je Gospodin s križa doviknuo Mariji „Ženo! Evo ti sina!“, a Ivanu izgovorio: „Evo ti majke!“ Vjerujemo li Isusovu obećanju kad je rekao: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ Vjerujemo li da je Bog s nama i u nama, vjerujemo li njegovoj ljubavi, dobroti i milosrđu? Vjerujemo li da nas nebo nije napustilo i da smo prožeti svjetlošću Duha Svetoga? Ako vjerujemo u sadržaj navedenih upita, ako u ovim retoričkim pitanjima nalazimo potvrdu našoj vjeri, onda iz njih izranja i odgovor vezan uz ukazanja i mistična iskustva pojedinaca, koji su kroz dugu povijest Kristove Crkve imali viđenja. Tisuće priznatih i nepriznatih, potvrđenih i nepotvrđenih susreta s onostranošću, u kojima su vidioci susretali anđele, svece, Isusa i Mariju, uglavnom će ostati zauvijek nerazjašnjeni jer našim ograničenim osjetilima i razumom ne možemo shvatiti, a kamoli obuhvatiti tajnu jedne drukčije stvarnosti. No, takva iskustva itekako su pridonijela dubini, bogatstvu i uresu poklada vjere. Na nagovor i zahtjev neba iznjedrio se blagdan Presvetog Srca Isusova, Bezgrješnog Srca Marijina, Božanskog milosrđa i puno drugih pobožnosti. A Gospina ukazanja, bar onima koji u njih vjeruju, niti su išta dodala, niti oduzela Sinovoj riječi, niti su promijenila puninu objave, već naprotiv, nježnošću i blagošću, uvode nas u ljepotu Radosne vijesti, da bismo u njoj jasnije i razgovjetnije čuli jeku Isusova glasa, da bismo, obogaćeni svjedočkom glazbom Marijinih riječi, povjerovali Onome koji nam je otvorio vrata rajska. Gospa je poveznica između neba i zemlje, ona je duga na obzoru čežnje, spektar najljepših boja što resi sivilo svakodnevice, utjeha, radost i nada djeci što gacaju u blatu nemira i navezanosti. Ona je Žena u kojoj se zrcali ljepota stvorenoga, ona je Majka u čijem srcu prebiva bistroća naših duša. Vidi nas onakve kakvi smo stvoreni od Boga i upravo zato boli je naša izobličenost, naopakost i nevjera. Ne miri se s našom izgubljenošću, lakoumnošću i sljepoćom, već neumorno svraća u naše strahove, vraća nas sa stranputica, ukazuje na propuste, dijeli nam savjete i preklinjućim glasom poziva na obraćenje. I sama je rekla da se nije umorila i da se nikada neće umoriti, a kad su je vidioci u Međugorju jednom upitali koliko namjerava ostati među nama, odgovorila im je: „Zar sam vam već dosadila“. Marijino majčinsko srce kuca za svakoga od nas i ljubavlju njeguje i tješi umorne i malaksale, brani nezaštićene, vida rane onima koji se vraćaju u njezino krilo. Dječici Majčina blizina donosi spokoj i sigurnost, ulijeva povjerenje, tjera beznađe, oplemenjuje srca i pomaže da se uhvatu u koštac s prevrtljivim duhom svijeta. Svi Gospini dolasci u dolinu suza, sva priznata i nepriznata ukazanja, imala su uvijek istu težnju: vratiti djecu sa stranputica, pokazati im radost nebesku, objaviti im blizinu Božju i privesti ih Isusovu nauku. Knez svijeta, spletkar i lažac, mutio je uvijek tamo gdje se Djevica ukazivala. Unosio je pomutnju u srca vidjelaca, služeći se njihovom ljudskom naravi, životnim iskustvima i svjetnazorima. Upravo zato Gospa je za svoju sugovornike u posljednjim stoljećima birala djecu jer su ona, neukija, čistija i iskrenija, daleko manje pod utjecajem svijeta. Vidiocima poruke možda i nije teško prenijeti svijetu, no ono što se na njima nadograđuje, često je pod uplivom iskustava i navada sredine u kojoj vidioci žive. Koliko puta isprazna pitanja znatiželjnika navedu nejake vidioce da daju nesuvisle odgovore. A sama nebeska priopćenja najčešće su isječak ili detalj velike mozaične slikovne kompozicije koju ne možemo ni vidjeti ni sagledati u potpunosti. Zna se dogoditi da su izjave vidjelaca, premda je u pitanju isti događaj, u detaljima prividno različite, drukčije doživljene i proživljene. U Fatimi, gdje se Gospa ukazala samo šest puta, bilo je također proturječnosti u iskazima. No djeca su tamo imala duhovno vodstvo, dvoje ih je ubrzo umrlo, a vidjelica Lucija otišla je u samostan. Tamo je do duboke starosti vodila dnevnik i zapisivala sjećanja iz 1917. godine. Cijeli je život imala viđenja, a preselila se u vječnost 2005. u 98. godini života. Za razliku od fatimskih, međugorski vidioci su od početaka ukazanja bili prepušteni sami sebi jer im se, s najvećih crkvenih razina, ionako nije vjerovalo. I ono malo duhovnog vodstva koje su imali od međugorskih fratara, nije urodilo velikim plodom. U konfuziji koja je nastala dolaskom velike rijeke vjernika i znatiželjnika, neprestanim navaljivanjem tereta na krhka dječja ramena i neprimjerenim pitanjima kojima vidioci nisu dorasli, stvorila se međugorska priča u kojoj se ni danas ne može razlučiti laž od istine, niti realnost od iluzija. Neuka djeca preko noći su morala postati savjetodavci, liječnici, odvjetnici i vidovnjaci. Slijed događaja otplavio je vjerodostojnost ukazanja u pogrješnom smjeru i svi su se počeli baviti sporednim događajima koji s Gospinim ukazanjima i njezinim autentičnim porukama nemaju nikaskve veze. I danas se bitka bije na dva kolosijeka. Na jednome je svjetlost zaštitničkog Djevičina plašta i bistri govor neba, a na drugom tama, pohlepa, praznovjerje, podvale i izmišljotine. Ne pravi lukavac spletke u Međugorju i ne širi laži o ovom svetom mjestu samo zbog toga što se u njemu ukazuje Gospa, već zato što sluti da će mu na Brdu ukazanja biti zgažena glava. Jer rijeka milosti je potekla s Marijina brdašca, što okrenuto Križevcu i crkvi svetog Jakova, svjetlom križa i hodočasničkim molitvama, razgoni nevjeru. Zar Bog nije upravo Majci dodijelio ulogu da na kraju vremena, zajedno s vjernom i obraćenom dječicom, pobijedi zmaja. Zar Gospina želja nije prikupiti djecu kao prekrasni buket cvijeća i predati ih Gospodinu, pokazati mu da ga čovjek opet ljubi, da nije zaboravio Stvoritelja i da se priklonio istini i ljubavi, da je spreman na kušnju i odricanje, da je dijete Bezgrješnog Srca Marijina, da u njemu gori plamen zahvale žrtvi Otkupiteljevoj. Prečista je rekla da će u Međugorju dovršiti ono što je započela u Fatimi. Zar njezine poruke nisu nagovještaj i ispunjenje nedovršene i maglovite treće fatimske tajne, zar nam ne govori o milosnom vremenu i Velikom Božjem planu, zar nije rekla da će mnogima biti žao što nisu iskoristili ovo milosno vrijeme. Zar se u međugorskim porukama ne slaže mozaik koji je nedostajao u fatimskoj slici. U Gospinim porukama itekako možemo nazrijeti tajne koje su povjerene vidiocima. I sama je rekla: „Molite i otkrit će vam se. Čitajte moje poruke“. No ako čovjek ne otvori srce, u porukama neće ništa spektakularno naći, a još manje vidjeti, neće otkriti ništa, doli dosadno i jednolično ponavljanje. A to je upravo želja kneza svijeta, zbog toga nam i odvraća pozornost od Gospinih riječi. Zato joj povjerujmo, čim prije, tim bolje, jer o našem odazivu ovisit će vrijeme trajanja onoga što se treba dogoditi. Sad ću se vratiti na naslov ovoga teksta i ponovno se upitati: Jesmo li narod nade? S obzirom da srcem osjećam blagost Majčina glasa i dušom vjerujem u međugorska ukazanja i poruke, kao istinite navest ću Gospine riječi koje je izgovorila 15. studenoga 1984. godine: „Vi ste izabrani narod i Bog vam je dao velike milosti“! (nastavlja se)

- 17:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.08.2008., srijeda

Budite narod nade

Pjevaju: Teo Brajčić i Vinka Gvozdanović Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Ova je pjesma poveznica s postom ispod nje, ona je glas nade, poleta i vedrine, ona je poklik što bodri i snaži malodušne. Budite narod nade, budite narod koji moli, budite narod koji vjeruje u riječ koju nam je dao Bog i koja se ostvarila u Kristu! ( Papa Ivan Pavao II.) Lipanjsko nebo molitvom se puni, srca ti naša otvaraju vrata, kraj tebe bdije i svjetlom te kruni Djevica Majka, kraljica Hrvata. U duhu zboriš o našem poslanju, o trsu, lozi, o deblu i grani, proročkim glasom otkrivaš nam tajnu da smo od Boga narod izabrani. Budite narod nade, latice rajskog cvijeta, svjedoci koji grade temelje boljeg svijeta. Slijedite Božje mjere, snagu Kristova glasa, budite svjetlo vjere na uskom putu spasa. Doviđenja Sveti oče, hvala ti na djelu tvome, doviđenja, do susreta u kraljevstvu nebeskome. Dok sretna duša Božju radost pije, sjajem i mirom ljubav rane liječi, nebeska mudrost proročanstvo lije, dopiru do nas tvoje jasne riječi. Bit ćete narod nade...

- 14:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.08.2008., utorak

Dan pobjede i zahvalnosti

- 11:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.08.2008., ponedjeljak

Veliki dan

pjeva Sretan Bogdan Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Ova je pjesma nastala uz čitanje knjige Otkrivenja, dok je iz nejasnog obrisa Harmagedona izranjalo Međugorje. Radost i mir svima, a pogotovu onima koje internetski putovi dovedu na ovaj blog! Jaganjac glasom sličnom šumu voda uzima knjigu i pečate lomi, ljulja se svemir kao truplo broda, padaju zviježđa, tale se atomi. Od zvuka trublja propinje se more, mute se vrela, potoci i rijeke, nestaje obzor, rastaču se gore, stapa se tutanj gromova i jeke. Hoće li blijesak Velikoga dana, kad zadnje tajne otvore se vrata, otkriti svijetu mudrost Božjeg plana što sja i raste u zemlji Hrvata?! Anđeli nose sedam čaša gnjeva, da zatru djela tame i demona, dok nebo pjesmu pobjedničku pjeva, bude se zvuci cimbala i zvona. S Gospina brda svjetlost u boj kreće, ovila milost križevačke staze, molitve svetih, mučeničke svijeće, s Marijom majkom zmaju glavu gaze.

- 09:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.08.2008., nedjelja

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. kolovoza 2008.

Gospino Brdo spasenja Otkad je Mirjana počela primati Gospine poruke svakog drugog u mjesecu, ostajao sam zatečen dojmljivošću i konkretnošću Gospinih riječi, koje su za razliku od poruka koje prima Marija Pavlović Lunetti, puno izravnije, jasnije i punije. Kao da postoje dvije razine na kojima Gospa priopćuje slične ili iste poruke ili su one pak odraz duhovnosti, iskustva i osobnosti onoga koji sluša i prenosi Majčine riječi. Još me više začuđuje da se na međugorskim službenim web stranicama nikada ne pojavljuju Gospine mjesečne poruke koje daje Mirjani, izuzev svakog 18. ožujka, kada vidjelica ima godišnje ukazanje. Zbog čega je poruka od 25. u mjesecu vrjednija od one koju tjedan dana kasnije prima Mirjana, i po kojim se kriterijima odgovorni u svetištu ravnaju, još uvijek ostaje tajnom jer jasna se obavijest od nikoga ne može dobiti. Istina je da je Gospa Mariju zadužila za prenošenje poruke svijetu, ali jednako tako ista se Gospa ukazuje i Mirjani te joj govori poruke koje treba dalje prenositi. I tako se vjernici dovijaju na kojekakve načine da bi se domogli poruke. Tu i tamo se pojavi na nekome blogu, nekorigirana i nepismeno napisana. U svakom slučaju, to moram iskreno reći, poruke dane Mirjani, nekako su mi više prirasle srcu i bliže su mojim razmišljanjima. Počnimo s posljednjom drugokolovoškom porukom. Kao ključne riječi izdvojio bih sljedeću rečenicu: „Uz vjeru, molitvu i ljubav, popnite se na Brdo spasenja“. Gospa je već jednom u nedavnoj poruci rekla da joj pružimo ruke i popnemo se skupa na Brdo ukazanja i da ćemo zajedno s njom pobijediti neprijatelja od početka. No u najnovijoj poruci to isto brdo naziva Brdom spasenja, dakle, brdom s kojeg nam teče milost, brdom na kojem će se pojaviti obećani znak, brdom s kojeg Marijina vojska, s krunicom u ruci, već danas kreće na sve strane svijeta, pronoseći i svjedočeći milost Međugorja. Ali to je i brdo s kojega će vjerni krenuti u boj s neprijateljem, to je brdašce što će zasvijetliti u srcu harmagedonskog dana. Sve sam više uvjeren da je Međugorj mjesto koje apostol Ivan spominje u Otkrivenju. Međugorje je dar po kojem ćemo i u kojem ćemo shvatiti, bez obzira na mlakost i stranputice mnogih, zašto smo narod nade, zašto smo izabrani narod u ovom milosnom vremenu. Eto, misao o povezanost Harmagedona i Međugorja javila mi se u srcu prije puno godina i sve se jače i češće vraćala, ali sam je isto tako razumom odbacivao. No, onda se jednoga dana dogodila prekretnica i ja sam, igrajući se fonemima ovih dvaju toponima, došao do nevjerojatnog zaključka da se radi o podudarnosti dvaju naziva, da se iz riječi Harmagedon mogu iščitavati neka današnja zbivanja u svijetu, da se u imenu Međugorja krije tajna nepoznatog mjesta iz apostolove vizije. Nešto sam o tome i objavio, ali sama odluka da nešto napišem nije bila laka jer ono što je zapisano dulje traje i prezentirano je javnosti, a sam autor, iako to nije želi, može postati lažni prorok. Znam da govor srca zna zavarati, znam da ono može biti opčarano zavodnikovim svjetlom, ali kad se u potpunosti preda Bezgrješnom Srcu Marijinu, ipak će razlikovati privid od istine. Ovo iskustvo za vjeru nije toliko bitno, ali je svejedno potrebno svjedočiti. No kako bilo da bilo, Gospa nas vodi prema zbivanjima koja će se dogoditi u Međugorju i svijetu. Poručuje nam da nismo sami, da se oslobodimo malodušnosti i da se ne osjećamo nemoćno, jadno i slabo, da nismo ostavljeni i zaboravljeni, da je ona u našoj blizini, uvijek spremna pomoći, da je s nama milost i snaga Božja, da nam je njezinim dolaskom otvoren put prema vječnoj sreći. Poručuje nam da imamo povjerenje u svećenike i da će nam oni pomoći, da će nas voditi kroz poteškoće koje dolaze. Zato se radosna srca uputimo u Međugorje, krenimo do Harmagedona, gdje se već bije očima nevidljiva bitka, napustimo dolinu poroka, popnimo se na Brdo spasenja i pomozimo Gospi. Budimo vojska Marijina!

- 20:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.