AnaM

ponedjeljak, 27.06.2016.

Kuc...kuc...

Sinoć je došao iznenadni gost


Maleni je bio pravi medenjak i primili smo ga veselo,
ne sluteći da iza njega čeka cijelo društvo da se smesti...


Sve se smirilo, kad opet, kuc...kuc...
Glava porodice je došla u izvidjanje da li da dovede cijelu familiju...



Nadam se da smo mu se dopali, i da će ostati i ovo leto u vrtu...

Za dobro jutro, dodatak po naruđbi Teute:))

- 11:00 - Komentari (51) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.06.2016.

Pločice...



Pločice u kupaonici, na terasi nekog kafića na moru, a ima i one koje se dobiju kad satima ... danima ... godinama ... vježbaš.
One u kupaonici imaju svi.
Na morskoj obali najčešće ih vide oni koji žive na moru, ali one pločice na trbuhu, su užas užasa. Nikad ih nabaciti.
Najantipatičniji stvar u mom okruženju, ona vagetina koja samo uzdahne kad joj se približim, momentalno je u životnoj opasnosti. Zdravlje na usta ulazi, kažu. Da mi je znati tko je to smislio. Kao sad sam slaba, pa treba jesti da se što prije oporavim ... i moram malo da si ugadjam. Ležim onako kao prebijena mačka, dišem na škrge ... i tovim se kao prase pred Božić. I taj običaj da gosti dolaze sa ulaznicom u kuću. Uf ... uf ... Voće mi nitko nije donio, nego gomile čokolade, kolača i sve sami slatki grijehovi ...


Ljeto stiglo, ljeto izdajica, pokaže sve ono što nam je bilo ugodno grickati zimi. Dugo sam nosila kupaći, tri bikinca stali bi u kutiju šibice. Onda sam izjavila da je žensko tijelo najljepše u jednodijelnom kostimu, a nije ni zdravo previše se izlagati suncu. Sljedeća faza je bila crni, jednodijelni, a pogled u ogledalo samo do struka. Zavidim damama s dvora Luja XIV koje su se kupale u pristojnim kostimima. I ta pristojnost dodje nekako čudno, mijenja se valjda godinama ... Što si stariji, na kupanje nosiš više krpa, a mladje od sebe kritiziraš kako su se razgolitile ...
Jedna stvar mi nije jasna. Kako sam uspjela za tri tjedna nabaciti 5kg, kao da sam lopatom bacala na sebe, a sad neće to dolje ... One glumice, pevaljke, starlete, porode se i zadrže liniju. Da mi je znati gdje je ta beba bila 9 mjeseci. Tješi me samo jedno, ipak je najljepša žena svijeta Marilyn Monroe, bila onako pikantno popunjena ...

- 11:20 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2016.

Novobeogradske rampe...tras bum...

Meca kao meca, velika jutarnja spavalica, ili možda još sanjam zimski san. Elem, krenem u cik zore oko 8 sati, vjetrić pirka, sunašce sija, semaforčići trepere i ja skakućem kao koza ... žurim.
Odjednom me polije sa travnjaka ona glupa prskalica i isprepadana, mahnem krilima pobjeći. Hoćeš vraga, mece nemaju krila, srećom imaju malo salca ublažiti nimalo elegantan let ka betonu.
Tras bum, zadrma se zemljica. Osjetljiviji senzori su najavili pomicanje tla negdje u sred NBg s neizvjesnom rezultatima. Šćapiše me, isprepipaše, ispregledaše, jer kakav sam pehista to se dogodilo ispred neke privatne bolnice.
Nećemo o bolestima, to je antipatično.Pipaju te gde te boli i postavljaju neugodna pitanja i na kraju ti traže karticu…
Nakon nekog vremena krenam u život, to jest, kupiti kruh i neku sitničicu ... Problem je samo što ne mogu onu torbu s kotačićima po stepenicama, a dići je ne mogu…boli. Ma, šta paničarim, u glavnom sam gradu, prva zona po poreznoj prijavi, otcepili kao da mi je prvi susjed Bijela kuća. Ima sigurno rampe za kolica na sve strane. Kad je čovjek zdrav, ne gleda, ne primjećuje kao je onima koji nisu u naponu snage, ili mamama s kolicima.
Optimistički krenem iz kuće.
Prva prepreka izlaz. Ima rampa, nije da nema, ali više potsjeća sa skijašku skakaonicu, nego na stazu kojom bi se netko nesiguran spustio.
Druga prepreka, ivičnjak, trotoara visok da se ne bi netko popeo autom, nema šanse da tuda prođu kolica bez pomoći.
Dolazim u supermarket. Otvoriti vrata, uletjeti unutra s praznom torbom na kolicima, možeš samo ako si trkač na kratke staze. U protivnom te ona vrata lupe u leđa i bace na nešto što se okreće da ulaze jedan po jedan. Kolica mi se zaglavljuju još na prvim vratima, sve pišti, ljudi me sažaljivo gledaju, ali upadoh unutra. Srećom više nisam blijeda kao da umirem, nego crvena jer mi je neugodno.



Mali problem je i sa kasom, nije planirano da torbu staviš na onaj pult što se pomiče kad blagajnica kuca, nego joj moraš dodavati stvar, po stvar. Sa svakom kupljenom stvari koju sam joj dodala, zakašljem se, primim za grudi, duboko uzdahnem i ponovno čučni, kašljem, žigne, kuca ... Imala sam četiri stvari, nisu me izbacili, ali nitko nije ni pomagao.
Idem dalje. Moram predahnuti. Kavica u novom restorančiću. Pokušavam ugurati sebei torbetinu sa stvarima. Rušim sve oko sebe jer su stolovi preblizu. Kelner kao princ doleti, smesti me i najzad kavica ...
Na povratku je bilo puno lakše ... Odustala sam od kupovanja lipovog čaja u apoteci jer su tu stavili neke zgodne stepenice, sve po tri, pa onda ravno. Kolica su se zajurila nizbrdo, ali sam ih šćapio na vrijeme. Na žiganje sam već se privikla, a doktor kaže da to nije ništa. Hm… sigurno zna kad je stručnjak, to ja umišljam. Ipak osjećam da nisam u naponu snage ... ma koji napon, više sam prazni balon.
Dođoh do kuće.
Okretoh se. Samo da lift nisu ostavili otvoren na petom katu, jer mi se čini da je moj prvi kat visok kao Ajfelova kula.
Stanujem u krasnom kraju. Sve je zeleno, široko, čisto, samo, mora da je grad gradjen samo za zdrave ljude.
Tek kad nam nešto se pokvari, shvatimo kako je tanka nit od pune snage do nemoći. Oni koji odlučuju o tome očito su puni zdravlja, ili su im glave previše usijane razmišljanjima o politici, a premalo o ljudima i njihovim svakidašnjim potrebama ...
Cao civilizacije, odoh ja Albiju da me neguje...

- 22:14 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2016.

Tko si ti ??


Dogodilo se to davno ... tek sam počela raditi i voziti auto ... Što auto, kadilak, onog doba, maleni, slatki, Fićko ... Ficko kao Fićko, stalno mu nešto fali, a gume pucaju očito su stvorene zbog vulkanizera, kojih je tada bilo kao sad restorana brze hrane. Hm…zove li se brza jer je brzo pojedeš, ili zato što se brzo od nje udebeliš??
Fićkanu pukla guma, ja sva nesretna čekam da se to popravi. Kad ...
-Meco, gdje si ?? Kako si ?? Odlično izgledaš.
Naravno da izgledam odlično kad sam krenula na važni sastanak i zrihtala se. Okrenem se da zarežim, ali što mi je čovjek kriv ?? Nazovimo ga XY. Ljupko mu se nasmiješim ...
-Ma sve je dobro ....
Pojma nemam tko je to, a nije me ni briga, a on razvezao.
-Znaš li što me je snašlo ??
Pominje neku ženu, pumpu, benzin, prijevare, varljivost sreće ... samo što mi se ne isplaka na ramenima.
Slušam ga na pola uha i kimam odobravajući glavom,gvirkam na sat (tada se gledalo na sat kad žuriš, a ne na mobitel i sličan moderni tandrmoljak) i pogledavam onu gumetinu što nikako ne skače popravljena na moj auto. Najzad sve gotovo, mahnem XY-onu ljubazno, skočim za volan i zaboravim ga na prvom semaforu. Iskreno, ne zaboravim, nisam ni imala pojma tko je to.
Ne leži vraže. Gužva u apoteci kao kad su stigli lijekovi iz Indije bez prijevoda, pa svi dolazili kod nas za prijevod, jer se pročulo da ja znam kineski ... Ustvari razumjela sam se jedino u kineski horoskope što se pokazalo kao korisnije od izvjesnih lijekova u terapiji. Kad XY ispred mene
-Meco, tu si, baš dobro, da mi objasniš ...
Dva dobra nikad ne idu zajedno, taman je nestala gužva u apoteci.
Raspriča se XY u detalje. Sve zna o meni, i koga imam i koga nemam, i vjerojatno zna koga bi da imam, ali se tu nije razjašnjavao. Udari opet priču o ženi nevrnici, o prijatelju zlotvoru ... ali ja još uvijek pojma nemam tko je on.Očajnički dajem znakove kolegicama da me smjene ...
-Volim kod tebe što si uvijek dotjerana i nasmijana kao iz kutije.
Ne nego ću izaći pred ljude kao Drakula, mislim ja ... Ode on, i ja pitam
-Zna li ga tko ??
-Kako, zar ga ne poznaš ?? Tako si ljubazno s njim pričala
-Pojma nemam ko je.


Dolazio on tako mjesecima, ukapirao kad dežuram, pa noću dolazio da mi se izjada na onu ženturaču, nevjernicu, , sada već bivšu. Bježala ja od njega, sve dok ne odoh iz te ljekarne. Nitko ga nije znao, svi se čudili što ne pitam njega tko je, ali mi je bilo neugodno poslije toliko vremena.
Prođoše godine, ne smijem ni pomisliti koliko, i sjedim na odvratnom mjestu, na koje ne bih ni neprijatelja poslala u košmaru. Izgledam kao treće svjetsko čudo. Traperice mi dva broja prevelike, tenisice kao iz Prvog svjetskog rata, bluzica nakrivo zakopčana, a kosa ... pa muški ne mogu ni zamisliti, ali ženske znaju što znači ne oprati kosu dva tjedna ...
-Meco, šta ćeš ti ovdje ?? Dovela si nekoga ??
A, ne ... nećeš više, XY, noćna moro mladosti ...
-Pojma nemam tko ste vi ??
-Meco, ja sam ... i reče ime ... šališ se, uvijek si bila duhovita.
I najzad reče tko je ... Sjetih se, kao kroz san, i njega, i njegove obitelji, ali sve nekako blijedo, kao i on
-Volim kad vidim ženu na ovakvom mjestu sportski obučenu i vedru, nasmijanu. Imao sam neki udes na Kopaoniku, pa čekam rezultate, a ti ??
Pogledam u prozoru svoj odraz. Gleda me neko čudovište, orah iz ruke da mu ne uzmeš ...
I tog trenutka, kao da nešto puče u meni, ispravih opuštena ramena, žignu, ali ne osjetih, kosa zasija kao da sam iskočila od frizera i to onog kod koga se zakazuje mjesec dana u naprijed. Oslonih se na prste nogu, traperice se zategoše (joj da se nisam udebelila, umjesto oslabila) i malo se zarumenih gledajući ga ispod oka.
Malo kasno, ali shvatih, nije važno kako izgledamo, nego kako nas nečije oči vide…

- 21:30 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se