AnaM

utorak, 29.12.2015.

Moja prva ljubav, zadatak Dijane...

To je malo teže pitanje.
Je li prva ljubav prvo dopadanje, ili je to prvi poljubac ili ono hopa cupa ??
Ovisno o tome biće da je više tih prvih.
Nekako, žensko sam, meni su svi druga ljubav, a ono prvo je neka nesretna ljubav i on je otplovio na kraj svijeta teško bolestan gdje je i umro s mojim imenom na usnama. Neću valjda priznati da se bitanga oženila drugi dan poslije raskida.
Moja prva ljubav je dečko iz susjedstva, koji mi je svoju ljubav dokazao donijevši mi na dar komad torte koju je njegova mama napravila za rodjendan. Nije je otsekao nožem, nego onako odlomio više od pola. Seli smo u parkić iznad gimnazije u Sušaku, a ja sam izjavila da bi torta bila ljepša da se vidi more i da imamo sokić.
Nestao je na trenutak, a onda se pojavio sav važan sa malinovcem i poveo me do zidića na Trsatu odakle se vidi more. Grickali smo onu tortu rukama, pijuckali iz jedne boce obojenu vodicu i bili sretni kao nitko.


Možda je bio romantičan pogled na Učku u daljini, ali ja sam vidjela samo njegove oči i osjećala ruku umrljanu čokoladnim kremom ,koja me je pekla na ramenu. Obrisali smo lijepo ruke o moju bijelu suknjicu i mislim da me je tada poljubio. Nagnuo se prema meni, usnama mi je dotaknuo nos što je strašno škakljalo i smijali smo se smijali ... Smijali smo se sve dok nismo došli kući. Smijeh je naglo prestao jer su mene grdili pola sata, a njegovi njega poslali u krevet bez večere.
Ubrzo sam ja otišla i tako je završila moja prva ljubav i prvi poljubac.
Dugo nisam čula ništa o njemu. Vidjela sam ga jednom u prolazu na nekom prekrasnom motoru. Kasnije, mnogo kasnije pročitala sam u novinama, i slušala u rekla kazala vijestima da je postao slavna ličnost. Raspisana je čak i tjeralica za njim, li to je već druga priča.
I dan danas najviše volim torte s puno krema, čokolade i kolače koje grickam na nekom zidiću ...

Bacam rukavicu u želji da opišu svoju prvu ljubav

modrina neba,
samo nebo zna,
Sewen,
ex mortan,
nisan EL DIABLO
Nadam se da će je podići i napisati priču...

- 08:45 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.12.2015.

Zaljubljeni meca ...

Po ideji Dijane...
Možda se dogodilo
možda i nije,
ali moglo je...

Prije nekoliko dana sjedim na kavici s prijateljicom. Ustvari sjedili smo na nekim neudobnim kožnim foteljama iz koje sam se jedva podigla i pile smo kavicu. Bilo bi nezgodno sjediti na kavi.
Priča ona
-Sjećaš li se mog Kreše, kako je to divan čovjek bio, koliko me je volio, obožavao, svirao serenade.
Podignem ja nos iz one minijature od šalice, dobro mi se nije zaglavio unutra od zaprepaštenja.
-Krešo, kažeš? Pobjegla si od njega glavom bez obzira kad ti je pijan polupao prozore, ciglom skoro razbio glavu derući se da si k ...
Ona me uvredjeno prekide
-Odakle ti takva ideja. Mi smo morali prekinuti iz viših raloga ali voljeli smo se neizmjerno, još ga sanjam.
-Mora da sam nešto pobrkala ... Ušuti se ja i počeh neku neutralnu temu, most na Savi i Dunavu.
-Meco, kad reče most, ti uvijek rušiš mostove za sobom, sjećam se onog divnog čovjeka koji te je ludo volio na Krku.
-Krčki Most stoji čvrst kao stjena, gundjam i opet bi da skrenem temu, ali se ona ne da.
-Kako ste bili krasan par, on ti je pjevao, donosio cvijeće, pa kao dva golupčića.Tako ste naglo prekinuli, a on i danas pati za tobom.Ti si sigurno bila kriva.
Sjetih se ja tog golupčića i svega. Nije bilo loše, onako više morsko zaljubljivanje, na sunce, more, špricanje u vodi, veslanje mu nije išlo od ruke, ali što je umeo da složi priču, tri romana da napišeš. Šetali smo mi često obalom, i ono u sadašnjem stilu, volili sve što vole, mladi. More je tad bilo drugačije, kupali smo se na nekim grotama, voda je bila svuda duboka, a pjeska je bilo samo na Slatini u Opatiji sa basnoslovno skupom ulaznicom, ali se moglo provući besplatno, i druga pjeskovita plaža je bila u Baški, i to samo u vodi. Sad je taj pijesak došao na sve plaže, pričam ja višeda skrenem s nezgodnog golupčeta. I onako zanesena mislim se, baš je nezgodan taj pijesak. Sjedneš na njega u tangama i kad se podigneš, onaj pijesak se obično prilijepi za pozadinu sa tendencijom dubljeg zauzimanja terena. Jednom sam na Slatini, svi su mislili da je to neki novi trbušni ples, a ja samo htjela skinuti pijesak.


Tako krenem ja na jutarnje plivanje, a moj ti golupčić pritisnuo na stijenu neku Njemicu. Zinula sam zabezeknuto iz više razloga. Prvo, volio je ujutro spavati, a drugo još večer prije se kleo da sam jedina na svijetu, a sad vidjeh da dogurah do prve pratilje.Ovim tempom videlo se da ću za dan dva biti ni medju prvih deset. On kao som, navalio. Tek sam kasnije vidjela da je som riba koja se često sreće i izvan vode.
Potrčao je da mi objasni, valjda je htio reći da je lovio ribu, a ta Njemica se nezgodno spotakla i pravo pod njega, bi mi ga žao ... I tako on mlatara rukama, objašnjava, a ja sve sa razumjevanjem slušam kimam glavom. Dodjosmo tako i do luke. Tu on ponovo reče da sam jedina, a ja njemu i ti meni, i frrr, gurnem ga u more. Nije što je tu prljava voda, nije ni što je znao plivati, a bilo ljeto, nego ga svi vidjeli, i izbrukala sam ga. On mene nije, ja sam njega.Teško će mi to zaboraviti, reče.
Sretoh jučer jednog prijatelja svježe razvedenog. Tuguje za divnom ženom koju je imao. Ja se malo zbunih, da li se on to razveo ili je ona umrla ?? Nosio je rogove da je na vrata sagnut morao ulaziti, a sad ...I tako svi moji prijatelji i muški i ženski su u životu imali krasne ljubavi, samo sam ja naletala na neke prasce kojima se ne bih ni imena sjećala. Zašto ti krasni ljudi nisu zajedno, nije mi jasno. Naravno da su prasci pbjegli od mene, i ja od njih, ali ... Kad srušim most, ne ostane ni trag od njega, držim se da je valjalo, bili mi zajedno, a prijateljstvo poslije ljubavi ?? Da da, svatko bi presretan bio čuti da mu je stara ljubav našla krasnog čovjeka, ženu boljeg od njega ...
Baš me zanima da li i blogeri uzdišu i pate za tim krasnim ljudima koji su ih šutnuli i napravili budalama, ili su, bar neko, nagrabusio kao ja. Po postovima bih rekla da samo ja nailazim na pogrešne, ili sam samo ja pogrešna ...

- 11:03 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.12.2015.

Euforija...


Klackam se u busu utonula u misli.
U stampedu na ulazu odgurnuše me prvo na šipku, opa, onda na neko prazno mjesto gdje se ja zavalih elegantno kao nilski konj kad udare vrućine a on se dočepa muljevite vode.
Pokušala sam izbjeći vožnju busom i da krenem u prekrasnom daru ti-grice, ali koliko god sam pokušavala učantrati se u virtualni auto, nije mi uspijevalo. Sigurno treba neka šifra, uzdahnuh i nastvaih putešestvije s jednog kraja grada na drugi.
Šuška se da je prasetina na tom drugom kraju organska, prase koje je trčkaralo po dvorištu. Što će mi prase koje nema hrskavu koricu i masnu podlogicu i rebarca za grickanje, a u ustima jabuku. Mogla sam kupiti i u nekoj samousluzi, ali sam se uplašila. Tamo na svakih 3kg praseta dolazi i pola glave, praseće naravno. Prase sa desetak glava mi nije privlačno za blagdansku trpezu, pa tako krenuh u potragu za Jednoglavim.
U mješavini katoličkih, pravoslavnih i ateističkih praznika, koji su se kao prijatelji poredjali jedan za drugim, i euforiji kupovanja i proslava u stilu da se nikom ne zamjeriš, stradali ti jednoglavi prasići.
Najzad cilj. Stampedo se nastavlja. Potencijalni kupci jure do prodavača koji iz gepeka auta vade prasiće, gledajući lijevo desno da ih policija ne ugleda.
-Jesu li pregledani kod veterinara, pita neki naivac.
-Jesu, jesu, onomad ...
Kad je to onomad, ne reče jer praščići ne idu na pregled kod doktora, nego kad se zakolje pregleda se da nisu zaraženi i udari pečat. E taj pečat su svi imali. Malo je bio zabrljan, malo kriv, ali tu je.
Zagrlih ja jedno prasence, pomilovah ga sretna što sam ga se dograbila i sad krenuh kao svaka poštena ženska to pretvoriti u nešto jestivo.


Ostala još neka sitna parica.
Kad trubači. Ne volim tu glazbu, ali oni vole mene pa za tamburaše, zatrubiše, zabubnjaše oko mene. Da se ne brukam izvadih zadnje pare, zalepih im na čelo a oni udarili tuš. Osjećao sam se kao pijani mornar kad se iskrca poslije dva mjeseca plovidbe ...
-Murija…
Neko viknuo i svi se razbežaše.
Da li su jurili trubače ili one koji su prodavali prasiće, ne znam, tek nastade opći kaos. Neki dekica uhvatio prase za rep, pa ga vuče
-Pomagajte, oteše mi prase
Rep i papak mu ostade u rukama, a prase nestade u vrtlogu pijačne gužve.
Opet isto, bus, gužva, ali nema slobodnog mjesta pa se nas dva klackamo u ritmu točkova.
Slušam razgovore kako kritiziraju ove što kupuju po pijacama i klimam odobravajući glavom. Mislim stvarno, toliko prodavaonica, a ljudi kupuju prasiće na pijaci i to prasiće na koje gazde ni porez nisu platile sirotoj državi.
Sram ih bilo mislim u sebi zato sve i propada ... i držim čvrsto ono prase da mi ne isklizne.
Blagdani su, samo veselo, udri brigu na veselje…


- 08:41 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.12.2015.

Sretan Božić...



Čestitam Božić svim blogerima, adminim i ostalim blogo tandrmoljcima
uz želju da budemo sretni veseli, zdravi, zaljubljeni,
Da djelimo darove, još više dobijemo,
da nam politika bude dosadna, monotona,
svako od nas da bude pomalo mangupčić , više dobrica, malo ljut, puno veseo
ma da živimo život blogerski i realni
Živjeli!!


- 14:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.12.2015.

Miris, opojan...


Antipatično, tmurno vrijeme, oblaci vise do zemlje, samo čekaju da sruče kišu, rosulju, ili već nešto što su nakupil šetajući po nebu. Čaj provrio, sad petnestak minuta da izvuče iz sebe nešto korisno.
Kao svaka ženska koja nije oprala sudje, niti proletjela kroz kuću na metli s krpom u ruci, bezbrižno učantrah se na blog.
Joj, što je narod svašta napisao. Udubila sam se u postove onih koji ne vole komentare, a baš bih im odgovorila, pa onda onih koji mi se sviđaju, ali nikad ne dodju kod mene. E, neću baš da vide da su mi simpatični, kad ja njima nisam.
Tras bum, klepi me nekoliko puta neki čovjek koji nudi pare ali mnogo davi dok to priča, pa tras bum reklame koje moraš čvrknuti ako hoćeš komentirati. Tako predjoh sve prepreke i udobno zavaljena u starinsku fotelju, jer sam onu stolicu za rad, kao neradnik, izbacila, prepustih se najomiljenijim postovima. Smeškam se ja kao da su tu, klimam glavom s odobravanjem i sve bih nešto da im kažem, kad ... nešto miriše ...Ne marim, divim se prekrasnim slikama idejama, doživljajima, blogera…
Miris…otkida…
To je sigurno ona ispod mene, svaki čas joj neki luk zagori. Njuškam, nije paprikaš, nije ni luk, nešto sladunjavo. Mora da je to ona studentica, odobrili travu, pa se opustila.Miriše mi ta trava, miriše, već pomalo i haluciniram. Šašava sam, gdje to može, kroz zidove. Može ne može, raspravljam se ja sa sobom, i njuškam kao pas onaj sladuunjavi miris. Postaje sve intenzivniji, pa nekako opor. Mirišem sad ruke, jer je na njima neka nova krema sa chamomillom, nije.
Opojan miris me svu obavija, škaklje me po nosu, kišem, i lagano se gubi ... Sve sam umislila, mora da su me neki stihovi romantičara opili ...



U mojoj profesiji ne postoji smrad, samo prijatan i ugodan miris. Uvijek mi je to bilo glupo. Miris i nije neki, ali dobro, šta da se radi, ima svakakvih ljudi u soliteru, a najviše nemarnih.
Svima sam lijepo komentirala, onima koji nisu svratili kod mene poslala sam mentalnu poruku da odmah sve ostave i da meni napišu neki ugodan komentar u stilu, ah, mah, aj vaj, krasno ljepo. Nemoj mi netko iskreno napiše da je sve glupo i grozno. Tu iskrenost neka zadrži za sebe i ljude koji to vole. Bar ovdje da mi sve bude idealno.
I tako ja bezbrižno, kao neko što je sve odlično uradio, krenem ocijediti čaj u kuhinju.
Čaj ??
Ijao ... Nema čaja.
Ima kuhinja, još uvijek, ima i lončić, ali čaja nema ... Otišao, ispario, ostavio me zauvijek, a pri tome prebacio i lončić u drugu alotropsku modifikaciju ...
Kako, aj, vaj, pitam se ja, kako kad sam kuhala na plinu i izmakla ... na ringlu koju nisam ugasila.
Nikad se ne zna što je zbog čega dobro. Možda mi lipov čaj nije za ni trebao, pa sam ga se sretno riješila ... Idem da turim drugo lonče za kavicu i nema me na blogu dok kava ne skoči u šalicu ...

- 09:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 18.12.2015.

Ugodan vikend...

Laku noć i ugodan vikend...











Probudite nekog u noći, šapnite mu
volim te...
Neće se ljutiti, biće oduševljen...

Piše neko mnogo romantičan na internetu


Hm...zavisi ko zove i koga zove.
Ne verujem da bi me svako baš oduševio pozivom u 2 noću...

- 19:48 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 16.12.2015.

Savjeti za dobre fotografije...

Meca, savjetuje kako slikati...

Slikarstvo mi nije jača strana. Vrhunac u crtanju mi je čika Gliša, i oni cvjetići koji su veći od kuće. Srećom, izmišljeni foto aparati pa mogu iskazati svoj umjetnički duh.
Sad tih aparata ima čitavo čudo.
Probala sam jedan kupiti sa nekim muškim primjerkom ljudskog roda. Izgleda da sam pogriješila jer je muškić govorio neke brojeve, piksele, miksele puta minus, zumm, bum, pa odustadoh. Lijepo sam otišla s prijateljicom, gledale smo ono najvažnije koje boje je aparat i da li ima futrolu za nositi preko ramena.


Aparat ima neka upute, to sam odmah zanemarila, jer je bilo mnogo dosadno za čitati.
Glavno za slikanje sam imala, dobru volju.
Dvije stvari su osnovne, ili slikaš sebe, ili drugoga. Taj Selfi sam ostavila za dane kad me nitko neće htjeti pa ću sama patiti i slikati se ... Za sad nadje se još koja žrtva.
Izbor fotografa je jako važan, za vlastite fotografije. Napraviti nekoliko probnih snimaka s dotičnom osobom. Ako ispadneš dobro, zadrži ga, taj te vidi u dobrom svijetlu. Ako ispadneš kao karakondjula, šutni ga i traži nekoga tko će te vidjeti kao najljepšu.
Kažu da sve može se napraviti u fotošopu, nije istina, probala sam skuhati ručak, ispeglati rublje, ništa se nije dogodilo.
Pravilo, dati dobru naredbu aparatu, sam odmah odbacila. Kažem ja njemu, slikaj one automobile kako lagano prelaze u starije modele i postaju kočije s četiri konja, a u njima princ i princeza može i neki princić. Aparat nije shvatio. Dobila sam zabrljano sliku automobila. Pametan aparat, ma dajte molim vas, tako nešto obično nije shvatio.
Što se smije, a što ne slikati je varijabilno. Na primjer, slikati tudje dijete na javnom mjestu, službeno je dozvoljeno, ali ako su mu roditelji teškaši kojima se lako oslobodi adrenalin, bolje je izbjegavati tu temu ako niste trkač na duge staze, jer znaju biti vrlo uporni da polome vaš uređaj.



Za kućne ljubimce je sasvim drugačije. Kad se vidi neki pas, pa makar izgledao kao pacovče, i to obučeno u neku staromodnu odjeću, mora se diviti kako je lijep i pametan. Gospodar (ne prstena, psa) će se raspilaviti, oduševiti, dozvoliti slikanje, i na kraju pozvati i na kavicu. Zato je važnije kako izgleda taj pasošetač nego pas.
Sa nekim objektima nikad nećete pogriješiti. Ovisno kome se treba svidjeti slika, može se slikati, planina, rijeka, labud,sunce buć gore dolje, nije bitno, sve bude isto, more, valovići Sad ako je slika za muškiće, snimiti tu neku golu žensku, ali ne potpuno, tek onako da se sve vidi, ali ne i crijeva. Ako je fotografija za žensku populaciju, staviti dva tri srca, može i neki muški, ali bolje da je obučen, ali onako da se vidi sve, samo ne ono jedino što ženske interesira i impresira, jer ijuuuu što vi mislite o nama.
Ja se držim jednog pravila pri izboru aparata, neću da ta kutija bude pametnija od mene i da mi se smije. U zadnje vrijeme izbor mobitela i aparata iz tog razloga se drastično smanjuje ...
Samo čekam da me mobitel primi za ruku, i kaže, hajdemo malo prošetati, dosadno mi je ...


Naravno da su slike sa googla, pametan, a ne ume napraviti selfi snimak …

- 09:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2015.

Punjene paprike a la meca...



Okreni obrni, pored toliko dobrih domaćica i meca riješila da napiše recept post.
Kako to gordo zvuči.

1kg babure
Začin za paprike punjene
Riže, ni malo, ni puno, pogoditi mjeru
MESO juneće, mljeveno jedanput (paziti da se ne posvadja s onima koji tvrde dva puta je dva puta)
Malo luka, malo papra i za jednu papriku feferon.



Prvo je trebalo kupiti paprike kad im vrijeme nije, pred Božić
U radnji je bilo babura, ali im je cijena kao telećem butu, pa sam digla nos na taj bezobrazluk i izašla van.
Iz Španjolske su, kaže prodavač.
Što me briga odakle su, neću se za njih udavati, nego ih pojesti.
U Zemunu na pijaci je bilo paprika, ali babure su prošle. Ne znam gdje su prošle, ja ih nisam srela.
-Uzmite ove, odlične su.
Kolebam se sve do trenutka dok neki kupac nije stavio šapu na paprike i počeo mi ih uzimati. E, nećeš, umilno, izrazom lica koji ubija, ga pogledam.
Molim vas kilogram.
-Samo vi izaberite
Turnu mi vrećicu u ruke i ja sad biram.
Nemam osjećaj za prostor, a paprika nekako neobične, narandjasta, duguljasta, mesnata, pa sa zelenim crtama.Trpam ja trpam ... i 3kg. Bilo me sram reći da ne držim restoran, nego nam to treba za ručak.
Kupila sam i meso, mljeveno, jer sam s vodenicom za meso pokušala mljemti kukuruz na selu. Nije uspjelo. Umjesto kukuruznog brašna krcnula je mašinica, raritet koji se prenosi iz generacije u generaciju. Moja generacija je prekinula tradiciju mljevenja kod kuće.
U meso se stavi ona brljotina začina gotova, doda riža, i sve se strpa u očišćene paprike.
Da, ali gdje staviti paprike ?? Nemam lonac, šerpu, ili neki tandrmoljak u koje bi stale te slonovske paprike. Ne znam kako svi drugi to imaju, i baš me interesuje gdje drže to. U kuhinji imam sve same minijature od sudja. Jesenas kad je trebalo napraviti 5l otopine za krastavčiće došlo mi da ga stavim u kantu za pranje poda.
Papriku nahranim žličicom sa filom. Jede, ona paprika kao nilski konj, skoro sve potrošila.Trčim dokupiti još mesa jer nezgodno iznijeti na stol jednu i pol papriku.


Cijeli proces se ponavlja, pri tom se grdi GMO, GRRR i ostale zafrkancije. Zaboravila sam kupiti ono gotovo za dodatak jelima ... Nema veze, tko potrefi s dodatkom, pogodi. Bit će to kao igra na lotu.
Dodajem rajčica s origanom, malo vode. To malo je relativan pojam, ovisi o veličini šerpe.
Gore se krčka, pa zapeče u pećnici.
Dok paprike prelaze nadam se u nešto jestivo, tajmer namjestiti da svakih pola sata se otrči u kuhinju, ma kako bio nečiji post zanimljiv.
Primijetila sam da ovisno od posta i jelo u pećnici prelazi iz nepečenog, do karboniziranog pri čemu se gubi i posuda u kojoj se sve to sprema. Ne znam kako se to događa, sigurno neki haker ubacuje virus.
Za svaki slučaj, spremim uz papriku i malo pirea ... ali to je već drugi recept ...
Dobar tek blogeri dragi.
Nadam se da su danas sve dosadni postovi, pa ću imati što pojesti za ručak.

- 09:32 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2015.

Ostvarena želja...


Kad nešto želite ili maštate, budite jako precizni.
Može se želja ispuniti, a da ne budemo oduševljeni...
Stanujem u soliteru, nažalost na prvom katu, pa dizalo koristim izuzetno, tek kad se natovarim kao magarac, ili kao da će sutra biti smak svijeta, a zalihe koje nakupim će spasiti, baš mene. Vjerojatno mislim da sam ja najvažnija na svijetu, pa se trebam sačuvati kao neki exponat u muzeju.
Uvijek maštam kako bi bilo da se s nekim zaglavim u dizalu. Naravno, to je neki zgodan, šarmantan, ili glumac, ili pjevač, za političare, baš i nemam nekog afiniteta. Možda neki kriminalac, ali oni se ne voze liftom, njih kompanjoni ispaljuju topom na kat gdje idu u akciju. Zaglavljivanje sa plebsom nije u mojoj mašti. Naravno, taj zaglavljeni mora biti mlad. Nije što ja volim mladje, nego sama pomisao dva tri sata (koliko traje odglavljivanje lifta) biti s nekim tko prića o holesterinu, prostati, šećeru i padu eura prema dolaru, gasi svu fantaziju.
I tako ja sanjarim cirka 20 sekundi, i stižem na moj kat.
Tko čeka, taj dočeka
Tko ne dočeka, taj se načeka.
Tako i ja dočekah slavno zaglavljivanje lifta dok sjedim u njemu. Vraga sjedim, stojim kao na dočeku neke važne ličnosti kad blokiraju sve ulice. Što je najbolje, nisam išla iz kupnje, nego istrčala samo baciti smeće, tako da nisam imala zalihe hrane i vode.
Na povratku me neki klinac zamolio da ga vozim do sedmog kata, jer je suviše lagan pa ga dizalo ne registrira.
Ja se ljubazno nasmiješila, klinac ulete u dizalo, ja dostojanstveno za njim, a izmedju nas se progura kućni ljubimac koji je išao na večernju šetnju ... ustvari išao je na nešto drugo, ali ja sam fina pa neću detaljisati.
To nije bio pas, nego tele omanje. Iz usta pola metra visi jezik, a on dahće kao da se penjeo na Triglav. Dvadeset sekundi ću izdržati i sa slonom, a da neću sa dogom. Prije samo mjesec dana maštala sam da nabavim jednog pravog psa, ne čivavu, psa.


Ja mu se ljubazno nasmiješim, što je pas shvatio kao poruku da mi se dopada. Haaaa, lanu, i skoči veselo prednjim šapama na moja ramena. Srećom ono dizalo malo, pa se ja dočekah na zid i ostadoh na nogama gledajući ga iz žablje perspektive. Kiselo se smješkajući, panično sam preklinjala u sebi da dizalo stane. Stade, jer sam otvorila malo vrata laktom. Stade i ne mrda. , Dizalo, pas maše maše repom kao batinom prahistoriskog čovjeka.
Sad dolazi krešendo. Pas zaurla, a ja se ukočih, mališa počne plakati da će ga grdititi, a naravno, mobitel nije imao, ni on, ni ja, čak ni onaj ogromni pas. On je baš i mogao ponijeti oko vrata, kao što bernandinci nose bure ruma, ne, samo je nosio neku glupu ogrlicu s njegovim imenom i adresom. To nam nije mnogo pomoglo.
U to vrijeme je bilo nešto važno na TV, nogomet, ili brat, sestra, farma, parovi, samci, ili tako nešto od životne važnosti, a možda i serija turska, indijska, nisam sigurna. Možda i natječaj za pjevača, toga ima na cijelom Balkanu koliko hoćeš. Svima nam udarila neka dobrota pa pjevamo sve u šesnest. Znam da je bilo nešto jako važno, a nije neka koalicija crnoga i zelenog koji će postati ljubičasto, a nisu se iskrcali ni Marsijanci. Naravno da nas nitko nije čuo.
Poslije dva sata bez vode, hrane kao sirotani u pustinji kapitulirali smo. Ja sjedoh na pod riskirajući da dobijem piškitis, pas sjede meni na noge, a klinac na psa . Ne znam kako ali onaj jezik pola metara dug, završi na mom licu. Nisam ljubitelj ljubljenja sa nepoznatim, i prijateljice pri susretu ljubim onako u zrak, pusica, pusica, ali za pse to ne vrijedi.


Izabrao je mene za osobu koja će ga dovesti do hrane i sigurno je mislio da me treba oprati prije toga.
Poslije tri sata, roditelji klinca se sjetiše da imaju dijete, pa počeše ga tražiti. Kad sam čula ljudske glasove, osjećala sam se kao Robinson kod je vidio katarke broda. Počela sm urlati, mali plakati, a pas lajati. Cirkus pravi.
I oslobodili bi nas odmah, ali ne smije, opasno, da lift krene. Ono vražije dizalo se zaglavio u međukatu, ne smije se izlaziti dok ne dodje službeno lice. Taj službeni se mora zvati telefonom čiji broj nema nitko, ima, ali taj netko otputovao na selo. Nakon još pola sata susjedov susjed iz obližnjeg ulaza nadje broj. Do tada su nam kao pravim brodolomnicima doturali hranu i vodu, pitali su da li nam treba deka, jastuk. Tu me je tek panika uhvatila da ću ostati tri dana dok dužnosnik ne stigne.
Pas je počeo urlati kad god bi se netko približio liftu, pa su mu donijeli komad mesa, rekla bih da je tu bila i butna kost nekog vola. Kad ti pas zgrabi onu komadinu, presiječe je zubima, a kost kao čačkalicu pregrize, ja od straha ostadoh sjediti na podu (piškitis, zagarantiran) .Sad mu je trebalo dati vode. To je lakše reći nego učiniti, jer pas ne zna piti iz plastične boce, a zdjelica pune vode gurnuta kroz otvor lifta završila je meni na glavi.
Nakon skoro 4 sata najzad su nas oslobodili. Koje sreće, ljubljenja, kao da su otkrili naftu u bušotini.
Ne znam zašto, ali više ne maštam o nekom zaglavljivanju liftu ... Potrošila mi se želja.



Slike su sa neta,
jer one pcrknedlaste pse ne primećujem ja,
a oni slonovski ne primećuju mene...

- 18:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2015.

Noge...


Noge kao noge, što o tome ima da se piše ?? Nije baš tako.
Prvo, stvorene su kao organi (spadaju li one u organe ??) za hodanje. Nekad je bilo jako važno kad će dijete prohodati. Oko osmog, devetog mjeseca već se očekivalo da ono krene vlastitim nogama u život. Mališa bi se malo gegao, malo padao i najkasnije u desetom, ili ako je bio lijeno dijete, u jedanestom mjesecu krenulo bi sve rušiti po kući i bacati iz ladica izvan. Sad se situacija malo izmjenila, bebironi su dobili neke pelene koje su im noge držale nekako sa strane, pa sad kreću u život negdije poslije 14 mjeseci.


Te su mi noge uvijek muku zadavale.
Čeznula sam za kratkim, debelim, što će se reći temeljnim nogama na kojima bih čvrsto stajala i krenula u budućnost. Nažalost genetika mi je dala duge, tanke noge koje su mi samo nabacile komplekse, poneki savjet da se bavim sportom, ali zavele nisu nikoga.
Sjećam se, Mljet, more, sunce, ja se frigam okrećući se kao prase na ražnju, čitavih deset minuta (poslije tog biježim u hlad jer dobijem opekline drugog stupnja). Dižem se ja onim nogetinama sigurno dvije minute, stajem na svoje krake i čujem

-Kakve noge ...
Okrećem se bijesno i kako sam imala u maski vodu s nekim ježem izronjenim i sačuvanim za ogrlicu, sve sručim drzniku na glavu. Zabezeknuto lice, oči plave kao more pred oluju, ramena kao trokrilni ormar ... i stanem. Neugodno mi, i počnem se ispričavati. On još dodaje ulje na vatru
-Takve noge i zaslužuju takav tepmerament ...
Ljudi moji, mogla sam ga zadaviti, ali ...
Što reći, živio je u kraju gdje su na cijeni baš takve nogate ženske "baskebalice". Ljubav na prvi pogled, i drugi, i mnoga ostala. Kompleksi izliječeni sve dok ne naletim na nekog balkanca koji očekuje kratke debele noge.
Što bi se reklo, tempi pasati ... Uvijek sam mislila da muški trče za nogama, prsima, dugom kosom. Prevarila sam se izgleda ... trče za nečim izmedju ...Da trče trče, a za čim, ko zna...

- 12:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 09.12.2015.

Most spaja...dok spaja...

Mostovi spajaju ...ako imamo sreće
Preko sedam mora i sedam gora živjela je ljepotica. Prekrasne plave oči, bujno tijelo i vitke noge krasile su je. Imala je dobru dušu, nadala se u mnoge, vjerovala i kome nije trebala.
Glas o njenoj ljepoti i darovima koje joj je priroda dala, privukao je mnoge mladiće, a i one koji više nisu u cvijetu mladosti, da zaprose njenu ruku i stvoriti jednu, vjerovali su stabilnu zajednicu.
Obećavali su joj kule i gradove, nudili i ono što su imali i ono što nisu, samo da je osvoje.
Djevojka nije znala kome da pokloni svoje povjerenje i izgraditi s njim most ljubavi, pa je za savjet upitala majku.
-Drago dijete, izadji sa svakim obožavateljem, prolij na njega nešto što večerate, pa dodji reći što je bilo.
Prvo veče je izašla s prekrasnim, bogatim, plemenitim mladićem. On joj se najviše dopadao. Kad su donijeli juhu, ona ju prevrne na njegove hlače.
Kasno navečer ispriča majci što se dalje dogodilo.
-Vikao Je da su svi dotrčali, derao se da sam nespretna i glupa, da sam ga osramotila.
-Biježi od njega. Taj će svaku tvoju grešku ispričati cijelom svijetu, Nema sreće pored takvog.
Drugo veče izašla je s drugim mladićem. Tih, miran, povučen, gledao ju je zaljubljeno, ali, ipak, dobio je umak na pulover.
-Mama, ovaj je bolji. Pokrio je odmah salvetom fleku, nitko nije ništa primjetio, ali je mene onako šapućući grdio da sam mu upropastila pulover Dolce & Gabbana,


-Biježi od njega taj je još gori. Nitko neće znati da se svadjate, na izgled ćete biti u idealnoj vezi, a dušu će ti popiti ...
Treće veče već pomalo bojažljivo da rastjera sve kavaljere, djevojka tanjur škampi prospe na glavu mladića. Ulje se slijevalo nit tijelo, po novom odijelu, a mladić ... Mladić se smijao.
-Znaš, kad si rekla da ćeš izaći samnom, toliko sam bio sretan da sam kupio novo odijelo da ti se dopadnem. E, neka sam ja izašao s tobom, a odjelo ću drugo nabaviti.
Naravno, majka je dala blagoslov na tu vezu,nasmijan život, sa dobricom, jer to je ipak priča a one moraju imati sretan kraj.
U zbilji, odjela se baš ne kupuju kao maramice, a te veze traju dok traju. Obećanja obično vrlo brzo se zaborave, a most koji je planiran kao spona istomišljenika, vrlo brzo se pokaže da može biti most razdora ... pa onda sve Jovo nanovo ...
Koga bi vi izabrali ??

- 23:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 04.12.2015.

Muška krema...Ono


Bilo je to dok sam bila mladi farmaceut.
Morala sam ostaviti posao u laboratoriju i biti onaj obični farmaceut.
Što se mora nije teško.
Iz prekrasne laboratorije dodjoh u seosku apoteku. Na stranu što sam dva mjeseca sanjala one kutijice, što su se one rušile kako god ih ja poredjam, i što je od obilja novih pojmova i tumačenja pacijenata o djelovanju lijeka, u glavi nastao vrtlog. Ušla sam i u knjigovodstvo, i račune i ubacivanje svega u kompjuter, pa sravnjivati svaki dan ulaz izlaz. Sve te cirkuzijade se nauče.
Zamjenila sam biokemiju, pelenama za bebe, rezultate koji život znače, šarenim bonbonice koje manje više ne daju ništa.
Svakog tijedna su svi upravnici ljekarna dolazili na ribanje kod šefa jer im je promet bio mali. Branila sam se kao sam znala tvrdeći da je dobro kad apoteke imaju mali promjet, jer to znači da su ljudi zdravi. Nije vrijedilo.
Onda sam napadala, što si oni zamišljaju, da raširim kugu ili neko takvo čudo, pa da povećam promet. Nije ostavilo neki dojam.
Odvojila sam dio apoteke za veterinu, naučila sve o lijekovima, dozama za svaku malu, veliku životinju, domaću, ljubimce, one što lete i one koje plivaju. Na selu nije bilo baš mnogo ljubimaca, a izliječiti nekom kravu je kao dobiti na lutriji, zdrave životinje ... ili se pojedu čim malo zakunjaju.
Promet je bio jezivo isti ... Nadala sam se u zimske prehlade, ali nije bilo nekih epidemija. Boleštine su izbjegavale moje naselje, na užas mojih pretpostasvljenih. Prošlo bi sve to, da mi nisu počeli spuštati kako za tu plaću što dobivam samo sjedim i vrtim palčeve.Uvredila sam se, ali to nije povećalo promet.
Spas je došao kad sam se najmanje nadala. Imala sam polupismenu spremačicu, koja nije zaobilazila kao mačak oko vruće kaše, nego je sve direkt rekla. I sad to baš ne mogu napisati kako je rekla, a reći na latinskom je glupo, tek, neki čovjek ima mladu ženu, mlada žena ima vrelu krv, a on ... uplašio se da ne ode ona kod nekog susjeda. Nego kad bi bila neki lijek, pa ...


- Ima, krema ... evetntualno tabletice E vitamina i još nešto ...
-Magistarka, a da mi napravimo tu kremu ??
-Nezgodno. Tko bi to kupovao, opteretiće mi i onako mali promet nabavka hemiklalija.
-Samo vi dajte, ne brinite, prodaćemo.
Nećkam se ja kao snaša na vašaru, ali u glavi već prebirem sastojke, količine, izradu, i prelomim.
-Napravićemo.
I napravili smo kremu, nazvalii je muški krema stavili u neke obične kutijice i sad čekam ...
Načekala bi se ja da ona mlada ženska sa mužićem zainteresiranim, ali ne previše potentnim, nije se pohvalila susjedi, ova drugoj, i kao plamen po selu se raširilo da ima neka dobra krema u apoteci. Nitko nije kupovao za sebe, muški za prijatelja, a ženske za susjedu, jer njima to ne treba.Planu prva tura dok si rekao bum. Više je i ne traže kao muški krema, nego, Ono i smiješak pa mig.
Poslije mjesec dana promet skočio, Ono se odlično prodavalo. Naravno, ostalo je tajna apoteke recept, pa su dolazili iz okolinih mjesta po Ono. Tražile su i moje kolegice, gledale šta naručujem ne bi li dokučio iz čega se sastoji, ali ja sam tada pravila i kremice za dan, za noć, za bebe, ma sve moguće i nemoguće, jer Ono nitko nije kupovao bez još nečega. Sve je bilo u stilu
-Andol, Molim ... kremu za noć ...
Vadi novčanik, malo pričeka, i Ono ...
Na sastancima postala sam zvijezda, rodjeni trgovac, badava fakultet, ako ne znaš napraviti i prodati Ono

- 08:49 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.12.2015.

Sve je relativno...

Popila sam kavicu na brod-splavu, ćaskala o vremenu i potrošila 10 EU.



U istom trenutku, brbljanje o vremenu, na malo višoj razini koštaće tričavih 11 milijuna EU...

- 12:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #