AnaM

utorak, 06.10.2015.

Smokva i marelica...


Daleko, daleko preko sedam gora i sedam dola djed je putovao sve do mora.Na povratku donio je svašta, i školjku koja je pjevala o šumu valova, i kapu nekog kapetana koji je izgubio brod, i malenu mrežu kojom možeš loviti ribu, ali i leptire. Donio je i neke čudne okrugle, slatke, meke plodove.
Djeca kao djeca probala, nekom se dopalo više, nekom manje, a jedan maleni mudrac je svoju smokvu sakrio pod stablo limuna koje je ponosno svake zime ulazilo u kuću, a svakog proleća širilo u vrtu svoje grane. Na tom putu tamo vamo, postalo je preteško bure u kojem je limun stanovao, i ostao je preko zime vani.
Na proleće se pomolila mala stabljika pored limuna. Limun je raširio svoje grane, radovao se suncu, a malešna stabljika je postajala sve veća i veća. Kao onaj čarobni grah, jednog dana prerasla je limun. Sad su hteli izbaciti to već drvo, ali se ono nije dalo. Pustilo je duboke korene. Djed mu je pomogao da se raširi razbivši bure… Iz godine u godinu drvo je bilo sve jače, šire, veće. Poneka koka bi pozobala plod, ali većina je propadala. Smokva, jer je to bila smokva, pogadjate, nije za to marila. Bacala je svoje plodove na sve strane. Malo su pomogle i koke, ubrzo je smokva imala svoje potomstvo u okolinim dvorištima. Tako bi propadali njeni plodovi da nije tu došao neki meca koji se bacio na smokvu kao na dragog prijatelja. Čim bi se smokva zametnula meca je počeo brojati dane kad će sazriti. Ubrzo su i purice videle da kad meca digne ruke prema granama dobiju slatke plodove, pa su dizali vratove i pokazivali gde još ima smokava na granama.


Gledali su je malo prezrivo što jede TO, u selu, ali te godine meca i smokva su dale sve od sebe i napravile predivni džem koji su svi došli probati, a i poneti kući. Trpala je meca smokve čak i u kolače. Nažalost, recepti joj nisu bili jača strana pa se spasavala preporučujući kuglice i rolat od smokve i sviježe i suhe.
Onda su jednog dana posadili marelicu pored smokve. I njoj se dopalo u vrtu, pa se brzo primila, raširila svoje grane prema suncu i prema smokvi. Postajala je sve veća, donela ukusne plodove i purice i meca zadovoljno su počeli grickati i sa njenog drveta. Naravno, bilo je tu i djema i kolača, uživancija. Plodovi kao da su se takmičili. Prve godine marelica požurila, raskošne cvjetove otvorila u prve dane proleća, ali jedan mraz, vjetar, uništio je skoro sve. Mudrica, smokva čekala je sigurnije dane da krene sa smokvicama.

Meca se zabrinuo, grane biljaka išle su jedna prema drugoj, sve jače i gušće. Hoće li se uništiti?? Treba li neku od njih spasavati otpilivši koju granu?? Drvo je pametnije od čovjeka, obe su se raširile, bilo je mjesta i osmjehnule se suncu…
Smokvu nikad nisu prihvatili kao svoju. Ona je uvijek neka došljakinja. Marelica je prve godine dočekana sa povjerenjem i plodovi su joj odmah prihvaćeni. Otišla bi smokva preko sedam dola i sedam mora u svoju postojbinu, pokušala je plodove tamo prezentirati, ali su je dočekali kao strankinju.
Kad su pokušali posaditi stablo banane u vrtu, a ono preko zime se smrzlo i propalo, smokva je samo zašumila svojim lišćem, i ne znaš koliko si sretno što se nisi primilo…

- 07:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se