AnaM

ponedjeljak, 27.02.2017.

Alkohol je i viski...


Volim popiti čašu vina, ali ne razbijam glavu kako je ono ušlo u tu čašu.
Osjetim odmah je li dobro ili ne.
Za to ne treba velika pamet, bolje reći nepce. Ima zaduženih za izbor koji znaju gdje raste mama i tata od vina, pa tko ga je bućkao, ko kako čuvao i još dosta tih tandrmolja.
Nikad nisam volila pijance, ali nisam ih ni osudjivala. Svatko ima razloga što pije, pa bolje to nego nešto drugo.
Pozvana sam na neki rodjendan, i onako kao slučajno, nabačeno mi je da se očekuje viski za dar.
Vidski nikad ne pijem. Ima miris konjskog znoja, a i ime.
Znam još neka zvučna imena, pa sam mislila da ću to lako kupiti. TI konji, crni pa bijeli, pa danilo i đoni. Sjetih se iz filmova kako zvecka onaj led u čaši, svi se smješkaju zadovoljno, ali nitko ne kaže kako se to kupuje. James Bond i zavodnički osmijeh, vrhunac mog znanja o viskiju, a da, i da je škotskog područja. To mi je posebno mnogo značilo.
Ja stala pred one police, kao tele.


Ljudi moji, koje su cijene tog čuda ... skoro sam pala u nesvijest.
Parola što je skupo to je dobro, nije me oduševljavala.
Prišao mi neki čovjek da pomogne.
Lako bih ja izabrala da jedna boca ne košta skoro kao cipele.
Kod mene u kući je ranije uvijek stajalo piće u baru. Kad netko dodje uzme si što mu se pije ... Nisam razmišljala kako ulaze te boce u bar. Uvijek su tamo stojale i čekale da izadju i naprave dobro raspoloženje.
Novčanik mi šapuće da s novcem koji sam ponijela mogu kupiti dobro vino, ali tu je i kartica, ljubim je u čip.
Bile neke boce s čašama, ali to sam odmah odbacila.
Pomislih na Sean Conneryja i uzeh Jack Daniel 's… neki.
Da li sam položila viski test ili ne, ne znam. Znaće se uskoro…
Nije lako biti pijanac ... kakvi lijepi cipeliši odoše u čašu s ledom.

- 09:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 25.02.2017.

PLAVUŠA ILI CRNKA ????


Muškići volite li više plavuše ili crnke ??
Nemoj slučajno da je netko rekao crnke, jer ...
Kako me svi napadaju da nisam romantična ovo jedne pjesme napisane u trenutku kad su mi brodovi tonuli... skoro da potonu, ali gdje može plavuša izgubiti bitku...

Jutros sam se tužna probudila
Nebo je sivo
Srce mi je hladno
On me ne voli
Da li muškarci više vole plavuše ili crnke
Za njega ofarbaću se i zeleno



Ne gledaj tu blondinu ako ti je život mio...

Uzeo si boju morskih dubina, za moje oči
Uzeo si boju žitnih polja, za moju kosu
Uzeo si tananost vite jele, za moj stas
Uzeo si jutarnje rumenilo, za moje usne

Govorio si mi
Budi moja usna haromonika
Prisloniću usne i
Čuće se muzika

Jednog dana si zastao i pomislio
Mogao sam uzeti krilo gavrana za njenu kosu
Mogao sam uzeti mrak noći za njene oči
Mogao sam uzeti miris čempresa za njen dah
Mogao sam uzeti mekoću ruže za njene usne
Mogla je biti drugacija

Ja sam samo stajala
Gledala sam kako nestajem u tvojim snovima
Kako se gubi sjaj u mojim očima
Kosa prestaje da viori na vetru
Usne postaju sve tiše
Nestajala sam
A ni suzama te nisam ispratila...

- 08:39 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 22.02.2017.

Čvrkanje ... romantika


Čvrk po fejsu i nalazim status, ne traži nježnost ispod kamena, tamo je nećeš naći.
Romantika do bola, kao kad se udariš po palcu motkom.
I sad nešto mislim, tko okreće kamenje i tamo traži tu nježnost.
Može eventualno uzeti kamen i njime razbiti nekom glavu, ili napraviti temeljac kuće (momentalno popularan u predkampanji izbora)


Mora da je do te nježnosti teško doći, osobito ako je tražiš u kamenolomu.
I ne cijene svi tu kamenu nježnost.
Neki sredjivali vrt, valjda tražili tu nježnost, i pobacali kamenje sa strane.
Grubi ljudi.
I što sad, umjesto nježnosti, posaditi ruže s trnjem, Kad se ubodu u nos njuškajući da li cvjetovi mirišu, biće im vrag kriv.
Kako nema ništa pod kamenom ?? Pitajte moje koke. Čim vide lopatu u ruci trče, znaju, biće glista ispod kamenja. Ruku na srce, nježnost ne očekuju ...
Ili ja i koke nismo romantične, ili ne nalazimo pravo kamenje. KO bi ga znao...

- 09:02 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 21.02.2017.

Perpetumić, ljubim ga u oko ...


Kad se kaže kraj, ne mora biti kraj. Taj perpetum mobile mi je uvijek bio sumnjiv.
Nakon 2.5 mjeseca zabavnog života na šalterima i oko njih, krenuh po tu famoznu dozvoletinu.
Potrefih dan i vrijeme kao prstom u pekmez. Gužva kao da dijele besplatno putovanje kruzerom. Sama sam kriva, došla sam kad mi vrijeme nije, u zakazan čas.
Iza mene nitko, ispred plavuša, ofarbana, brineta koja misli da je jako fina dama kad u redu drži razmak kao da je u banci. Tamo ima crta do koje smiješ doći, a ovi ovdje prelaze sve granice. Stoji ona kao da je oslobodila čovječanstvo od napada svemiraca, nos digla do neba i nikoga ne gleda. Stadoh iza nje ... šta ću, ne možeš birati ni važnije stvari, a ne iza koga ćeš stajati u redu.


Gledam svoje sapatnike čekače, sve neki autsajderi, nemaju veze ni za jedan šalter preko reda.
Ispred plavuše nezainteresirane za okolinu, metar prostora. Možda je to po bontonu, ali ne zarezuje to narod, nego lijepo staje ispred nje. Ona kavalirski sve propušta, a meni poče da se dimi glava ... proključa od bijesa.
-OŠ, ti mrdnuti naprijed, mislim, i dođe mi da je šutnem, ali u policiji sam, a od mene se očekuje i blag osmijeh razumijevanja, a ne siledjistvo
Sad smišljam u sebi na koje bi je muke stavila da se osvetim. Ha, setih se, ima da je stavim u blog, pa će ona vidjeti svog Boška Boškovića.
Osveta je slatka ... vratiše je sa šaltera kad je došla, nije imala papirče, jedno. E, neka joj, baš mi je bilo milo ...
Ja položila dobila dozvolu.
Kad sam stigla kući poredjala sve dozvole po stolu, a one mi se smješkaju, i one sretne što su našle tako ljubaznu vlasnicu, to jest mene. Ne znaju sirote da će sad u ladicu i ne vadim ih dok ne traže da se zamjene ...
Nema više ... za sada

- 11:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.02.2017.

Vjerovati ili ne...


Možda je važnije vjerovati nekome tko te laže,
nego nikad nikome ne vjerovati ...

U svakom slučaju dobro je upotrijebiti i malo mašte.

Možda je ovo prozor nekog dvorca, a ne garaže ...


Ako nije Venecija, most uzdaha jeste ... za neke vrapčiće


Vjeruj da bi ti vjerovali...

- 08:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.02.2017.

Povijest fotografije ...



Svi volimo fotografirati.
Netko s većim, netko s manjim uspjehom. To uglavnom ovisi koliko smo nadareni za fotografiju, koliko smo naučili, a malo zavisi i od aparata koji imamo.
Fotografiranje je počelo davno, davno, još u vrijeme kad je planeta Zemlja bila ravna kao ploča.
Po njoj su skakutali dinosauri. Predosjećali su da će ostati vječita zagonetka svojim potomcima, pa su poželili ostaviti slike kao trag svojeg postojanja. Imam dojam da s onim svojim kanđama i zubima nisu mogli držati digitalni fotoaparat. Nije bilo ni snijega, pa su se slikali bacajući se na travu. To je bilo pogubno za njihovu vrstu, jednostavno su propali kroz zemljinu ploču ... i frrr nema ih više.


Sljedeća faza civilizacije je bila još siromašnija.
Postojali su posebni ljudi koji su imali platna, kičice, štafelaj i boje, i slikali su ljude danima... šta danima, mjesecima.
Ljudi su za to vrijeme mirovali, što je bilo jako dosadno jer nisu imali internet sa igricama. Ti slikari su obično bili jako siromašni, ali kad umru odjednom se obogate na komplicirani način. Imam dojam da bi oni više volili da se to bogaćenje odigrava ranije. Te slike poslije vise po nekim muzejima, kućama, kupe prašinu i svi im se dive.
Pojava prvih foto aparata nije isključila mirovanje slikarskog objekta, ali je pridonijela popularizaciji fotografije.
Te fotografije su vječne. Još imam neke svojih predaka od prije sto i više godina. Više se ne trpaju na zidove nego u albume gdje i dalje skupljaju prašinu. Dive im se samo potomci, i oni pristojniji sa fejsbuka.
Aparati postaju moderniji i počinju gnjaviti.
Traže micati neke kotačiće, objektive, filtere, blizu, daleko, tamno, oblačno. Kako oni znaju da je vrijeme sunčano nije mi jasno. Slikanje postaje sve popularnije, a slike sve ludje. Više ne možeš sjediti mirno u ateljeu, nego se moraš pentrati po planinčinama, ili roniti u dubine mora, skakati s padobranom ili izvoditi neke vratolomije da bi fotografija bila upadljiva. Naglo se odvajaju fotografi od običnih smrtnika, koji sa prezirom gledaju kičeraj i postavljaju visoke standarde fotografiji.
Srećom, pamet leži u mladima i djeca se slikaju u snijegu. Kako je zemlja u medjuvremenu postala okrugla, djeca se lijepo zatrče, rašire ruke i legnu na snijeg. Odlična fotografija, sve popularnija zimi.

Na žalost fotografa i radost ostalih, neko je izmislio internet, računalo i digitalne foto aparate.
Nastaje raj slikaju svi, sve i svašta. Oni koji nemaju društvo da ih slika uzimaju motkice pa slikaju sebe zadovoljno se smješkajući u stilu, nek' puknu dušmani, ja u Veneciji, ja u autu ja u restoranu, ja u... potroših sve pare na izlaske i putovanja, pa slijedi, ja u spavaćoj sobi, ja u kupaonici, ja u kuhinji, ja ... što sam zgodna... ja bez bunde, ja bez krokodilske torbice sa krokodilom prirodnim, ja sa gaćama, ja bez gaća, ja sa silikonima, ja bez silikona. Varijanta koliko hoćeš.
Nisu baš svi zgodni, a priča se da postoje i neki koji su pomalo skromni i vide da baš i nisu Miss Univerzum. Tragedija. Skoro da nestane fotoaparat i motkice.
Ta kamera sad se uvlači i u mobitel. Misliš neko pošteno zove ljubavnika javljajući mu zrak čist, muž otputovao, a on ustvari slika tebe kako mačka vučeš za rep, pa te tuži za maltretiranje životinja nekom društvu za zaštitu dotičnog mačka.
Idemo dalje...
Novi napredak tehnike bacio nas je u euforiju. Izmišljen je fotoshop !!
Više ništa nije nemoguće. Ura .... Fotografija ....
Sad čekam sljedeću fazu.
Taj aparat bi pozivao na oprez i napravio čitav kaos svojim blebetanjem.
Možda će to biti slikanje snova, ili aparat koji će čitati misli. To bi moglo biti i opasno, jer što bi samo na blogu bilo uslikano, da ne idemo dalje, do politike, škole ...
Neka nama digitalaca, i onih klipe klapa aparata koji šute i rade.

- 10:19 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2017.

Snijeg je snijeg...

Snijeg je snijeg ... uvijek i svugdje isti
Ode snijeg, pa da požurim sa postom.

Prve dvije slike su sa neta

Japan


Kanada



A druge dvije sam ja ovjekovječila... tu negdje...



Vidi ti snijega, kako kod nas zafrkava.

- 08:45 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2017.

Perpetum mobile ...KRAJ...

Faza 10 i 11
Faze su se isprepletale.
Kad sam predala za vozačku hrpu papira, onaj kompjuter, izdajica jedna, otkucao da sam tražila i novu osobnu iskaznicu. Nitko ga ne pita, sam se gura pred rudo. Baksuz, nije umio šutjeti. Kad sam mu tražila neko papirče nije mogao da, a sad kad ne treba tandrmolji.
Ostavih red za vozačku, upadoh u red za osobnu ...
Osobna je tu, još samo vozačka ...
Blažena ulazim u kuću, svi papiri su gotovi ... Vozačka stiže za sedam dana.


Bitka je dobivena, meca glavni vojskovođa i borac osvojio trofeje i sad zaslužni praznik ratnika.
Kraj ??
Naslov posta lijepo kaže perpetum mobile ...

E blogeri dragi, poznati i nepoznati.
Polako skupljam vaše adrese, raspisatću natječaj, i najbolja ponuda dobiće čast ...
Stop, Nee, ne brišite mail adrese ...
Admini, upomoć, vratite svima mailove, pobjegoše ...

- 10:11 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2017.

Perpetum mobile...Doktore, joj doktore…


Faza 9
Za vozačku mi treba pregled kod doktora. Da nije moje "ljubavi" prema doktorima i fobije od njihovih odgovora to bi bila samo formalnost.
Zakazujem pregled.
Tu noć ne spavam, prevrćem se po krevetu, budim u 4 ujutro, jer već u 16 h imam preglede. Ručam da ne padnem u nesvijest od gladi. Sunce je nestalo, kiša rominja, nebo plače, a srce u grlu.
Ulazim polako u hodnik gdje je smještena inkvizicija, zovu je neki i ordinacije.
Predajem osobnu iskaznicu, još uvijek staru, moleći se da je prihvate jer nije čipovana, a vozačkoj ističe rok važnosti. Ako budem opet morala polagati vozački, nikad više dozvole, ubit će me parkiranje.
Potpisujem da pristajem na sve zavirivanje u moju intimu, pipkanje, skidanje, i već takve užase. Ispite polažem kod interniste, psihologa, očnog, psihijatra.
Da sam birala gori sastav ne bih našla.
Toliko dobrih, lijepih stvari na meni, ne, doktori gvirkaju pipkaju, pitaju, baš ono što se pokvarilo, i što svaki normalan ne voli pokazivati.
Oftalmolog mi postavlja ploču kilometar udaljenu.
Htjedoh reći da kad ne bih to vidjela ne bih mogla ići ulicom, ali on zna, pa mi gura neke brojeve čitati. Sve u svemu već sam u drugom pokušaju zapamtila te brojeve (genij, ali neću da se hvalim). Položila sam taj ispit traljavo, i navuče mi još jedan doktorski kompleks.
Kod psihologa je bilo zabavno, kao na vašaru pritiskivala sam neke gumbiće, svijetlilo. Onda sam vukla neke zamišljene linije, dječje igre. To sam odmah položila, i nije neki ispit težak, više kao kolokvijum.


Internista me je prevario.
Prvo sam morala striptizirati,pa udahni, izdahni, diši, ne diši ... To ne diši, dušu skoro ispustih jer mu je zvrcnuo mobitel, on se raspričao, a ja ne bih ga uvrijedila u kriznoj situaciji i nisam disala ... Nisam izdržala, morala sam početi disati. Taman sam mislila da je gotovo, kad ti udje neka sestra sa tacnicom. Naivno pomislih, možda kafica ... Šipak, zabode mi iglu u prst, a ja kao dijete počeh plakati. Što me dira, nisam ništa uradila. Glikemija mi dobra. Mogla me je to i pitati, a ne bode čovjeka iz čista mira.
Psihijatrica je bila simpatična.
Ljubazno mi je rekla da sjednem, a onda uzle čekić i počela lupati po meni s njim. Noge su otskakale. To joj se svidjelo, pa je onim čekićima počela lupati ruke, i one su se trzale. Počeh da se okrećem da nešto uzmem da se obranim ako počne po glavi da me udara. Na kraju sam izvela neke pokrete, i isplatilo se svojevremeno učenje onih užasno dosadnih baletnih pokreta u nedogled ponavljanih, dok iz škole nisam pobjegla na žalost svih rodjaka koji su me vidjeli kao balerinu, a sebe kao gledatelje s besplatnim kartama.
Pitala me neke koještarije, ali ništa zanimljivo.
Gotovo.
Od svih pregleda, izgleda da sam najbolje prošla kod psihijatra, što je zabrinjavajući simptom za ovo vrijeme.
Nije normalno biti normalan.
Nastavak sljedi ka konačnom kraju ...

- 08:59 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.02.2017.

Perpetum mobile...POŠTA

Faza 7

Zvrrrrrrrrrr, zvoni netko, zalijepio prst na zvonce.
Kao u američkim filmovima, pod tušem s mokrom kosom, osluškujem. Samo ti zvoni ...
Ne odustaje. Ma da nije nešto ozbiljno. Obmotavaju kosu ručnikom, i kao zavodnica (bar se nadam) gvirkam na špijunku. Poštar nije gluh, pozna me, pa se razdra
-Pošta!
Otvaram ja vrata, turi on meni gomilu knjiga za potpis ...
Gledam nepovjerljivo ...
Tko to meni šalje čestitke ??
Za za nepun tjedan stiglo papirče,i to oko blagdana, ljubim mu svaki red, meca je ipak rodjena na ovoj planeti, nije Marsijanac ni Jupiterijanac...
Sjedim, gledam onaj papir, milujem ga ... došao si mi ... došao ...


Slika je sa neta, ja sam ipak plavuša rolleyes

Faza8

Nju ću preskočiti jer je jako, jako, neugodna.
Samo ću reći dok sam čučala na šalteru, došao neki izbezumljeni muškarac kome je pao sustav pa ne može rodjenu bebu iz rodilišta izvesti. Pravno dijete nema, a što se dere i hoće kući, to administraciju nije briga.
Komjuteru što nam radiš. Nezgodan taj sustav u papirologiji, imam dojam da je šaljivđija i umire od smjeha tresući se elektronima.
Papir na šalteru, zovimo ga A, dobit ću za dva tjedna, a papir na šalteru B dobivam odmah. Uraaaaaaaa, još jedan papir je u mapi.
Nastavak slijedi…

- 08:50 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2017.

Perpetum mobile....virtuelni šalter

Faza 5
Došla sam kući.
Nisam bila bijesna, ni ljuta, više onako tupa i nesretna. Možda sam tada žalila što sam prekinula diplomatske odnose s familijom zbog nekih gluposti, koje za mene ni danas nisu nevažne. U igri su bili i blogeri, ali kad ja nisam njima činila usluge, kako tražiti ??
Da mi je neki virtuelni šalter.
Sjednem na moju razbibrigu, tabletu sreće, domping ... računalo. I okrenem svoje rodno mjesto, bocnem matični ured ...
Kad otvoriše se rajska vrata ... brojevi telefona za sve službe, imena ljudi koji rade na kom odjelu, šef ... sve.
Raširila sam oči, uzbuđeno okrenula telefon ....
Zvrrr..zvrr ... Ljubazan glas, osjetila sam, smiješi se.
Objasnila sam što mi treba i da ona to mora verificirati da bih podigla u bilo kojem gradu.
-Možemo Vam i mi poslati, samo uplatite 24 kune i dajte podatke.
-Hvala ...
Spustila sam slušalicu.
Da li sam joj vjerovala tog trenutaka ili ne, ne znam, ali osjetila sam da negdje pripadam, bar sekundu. Što žensko može biti šaškasto ...
Zašto su mi suze počele frcati ?? Pravi sam vodoskok.


Faza 6
Koliko je to 24 kune??
Malo ili mnogo??
Tog trenutka mi je bilo kao planina veliko.
Proračunala sam da je to 5 EU. Dobiti 5 EU je mislena imenica, i koštali su me 10, ali to je već viša matematika, nebitna.
Odlazim na poštu, kupujem kuvertu, ali nema male nego samo neke specijalne, krckave ... kupujem.
Na šalteru piše ogromnim slovima da se pošiljka za inozemstvo mora predati otvorena. Poštenjačina, čitaj budala. To i radim.
Pošta puna ljudi.
Na svakom šalteru red.
Stižem, predajem. Blagdani se bliže, recimo novogodišnji, tu su stavovi usuglašeni.
-DEVIZE !! Urla službenica, evrići.
Sve glave se okreću prema meni. Gledaju me ispitivački. Osiguranje na vratima stavlja ruku na pojas. Mene sram, postala sam deviznjača.
-Ne može.
-To mi je za dokumente, mogu li uplatiti ??
-Samo dinare.
Tandrmoljka mu, šta sad ??
Banka, glat me otpiliše, mala suma, ne isplati se.
Kome??
Njima?? Meni??
Srećom se to dogadja u one prekrasne, euforične predbožićno -novogodišnji praznike.
Ne pitajte kako, ali ja poslah tih famoznih 5EU.
Nisam se previše nadala, ali, čim prođu blagdani, krećem osobno po papire. Još je toplo, sunčano, više jesenje nego zimsko doba.
Nastavak slijedi…

- 09:07 - Komentari (45) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2017.

Perpetum mobile nastavlja svoj put u neizvjesnost...

Faza 3
Ova dva su spojena jer su dosadna…
Ne moraju se čitati jer nisu zaradili nijedan papir…
Dobro da nisam trebala toalet…ni tamo ne bih našla papir.

Taxi se probija kroz gužvu. Lijep dan, pa tko god ima automobil, sjeo u njega i krenuo u mom pravcu.Taxista me ostavlja na početku ulice, pred velelepnom palačom. Bojažljivo krenuh prema vratima i udjoh negdje ...
Nikad nisam ljubila te političare, imam svoje mišljenje o tom soju, ali kad zagusti, moraš im doći na noge.
Tri koraka od ulaza neka vrata koja nisu vrata, nego ono čudo kao na aerodromu ili pred prijateljske utakmice što natrndeče pa ljude filtriraju na nevažne i opasnike. Nisam još prošla kroz ta vrata, kad ti ono zapišta. Da sam nosila atomsku bombu ne bi toliko urlalo. Ja preplašena otskočih unatrag, dotrčaše neki ljudi. Trepćem kao svraka na jugovini i ne znam što da kažem. Jedan se izdvoji.
Priznajem, ljubazno me je primio, kavu kuhao nije. Pogleda me onako saučesnički i objasni da oni to rade, ali bez ikakvog rezultata. Htjedoh mu reci kako oni rade mnogo štošta nema rezultata, ili s rezultatom koji nitko normalan ne može probaviti, ali se setih gdje sam, i da nemam dokumente, pa ni ne trepnuh.
-Nego, Vi niste naši, idite lijepo u veleposlanstvo, konzulat, pa će vam to oni odmah srediti.
Objasni mi gdje je to i sretan me izbaci ljubazno, van.



Faza 4
Veleposlanstvo sam odmah našla, bile zastave, grb, imala sam adresu, ali konzulat kao da je u zemlju propao. Pitala sam ljude, nije da nisam, ali nitko ne zna. Ljubav je ljubav, a nije bezazleno tražiti na ulici konzulat, pa sam dobro filtrirala koga ću pitati. Vrijeme prolazi.
Brodovi su mi uvijek bili simpatični, vidjeh tamo neko brodarstvo, ploču. Tu radi sigurno netko pametan, pomislih i udjoh. Tako je i bilo, nadem konzulat.
Sva vesela opet se penjem stepenicama i dolazim pred vrata. Bilo je malo komplikacija oko uđi, ne uđi, zvoni, ne zvoni, ali stigoh pred šalter, opet ljubaznog činovnika, konzulanta, veleposlanika, bilo mi je svejedno, samo da mi da papire.
Blago naivnima, njihovo je kraljevstvo nebesko.
Lijepo mi je objasnio, može, nije da ne može. Sve će mi sredititi, za dva tri mjeseca, ali nije sigurno. Objasnio mi je da je administracija sad odlično sredjena i da je dovoljno da moj sin samo predje granicu i da će mu odmah dati dokumente koje trebam.
Nikakav problem.
Gdje da stvorim sina nije objasnio, a i malo je kasno za mene.
Ma krenut ću ja preko granice, ima milijun autobusa.
Odahnem, zaboravljajući da momentalno granicu opsjedaju migranti pa to možda nije izlet od sat vremena.
Da sam znala da će se tih dana temperatura spustiti ispod nule i zaustaviti na nekom minus 15, 20-om podjeljku sa tendecijom padavina od metar snega, poledice i svih neugodnih zimskih tandrmoljaka, ne bih tako veselo puna nade išla kući.
Nastavak slijedi...

- 08:36 - Komentari (46) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2017.

Faza 2... Perpetum mobile

Faza 2
Osobna iskaznica je dokument koji nikad ne nosim i kad baš mora, samo što ne iznajmim osiguranje, jer ako je izgubim ... Uvijek sam računala, bolje jedan dan u zatvoru nego vaditi nove dokumente. Badava je ja čuvala, došle nove generacije, čipovane. Ne čipuju samo kuce i mace, nego i ljude
Prva stanica, policija, da vidim što mi treba. Popeh se strmoglavim stepenicama, ali već na vratima me zaustaviše
-Gdje ??
-Po novu osobnu iskaznicu.
-Predali ste ??
-Ne, samo da vidim što mi treba.
Pogleda me nekako sažaljivo, s visine (bila sam dvije stepenice niže) Idite u Općinu po krsni list i državljanstvo. Posle se ispostavilo da su nekima potrebne i lista venčanica, razvedenica, umrlica, tandrmoljica… Neki jadničak koji se ženio, romantično, na nekim ostrvima, pa hteo da prevede to u nešto konkretno ovde, a nevjesta mu bila rodjena po svoj prilici u Tanganjiki, a bila udovica stranog državljanina, urlao je kao da ga deru. Divila sam se njegovom poznavanju seksologije (neki to zovu psovke)
-Ne može u policiji ??
-Općina!
Na prvom ispitu ka osobnoj iskaznici, padoh. Srećom ta Općina blizu, i docapkah do nje. Na vratima osiguranje, neki aparat koji pritisneš, uzmeš broj, i još pult na kome ti objašnjavaju gdje pritisnuti jer ima samo jedan gumb, a ti možda nisi dovoljno intligentan da ga nadješ.
Matičar ...


Čekam red. Sapatnici mi objasniše da treba popuniti i neki obrazac. Izlećem iz reda brzinom munje, grabim papirić, popunjavam ga i pobjedonosno se vraćam u red piljeći jednim okom stalno u one brojeve svjetleće.
088 ... zalećem se sa starom osobnom i novim papirićem na šalter.
Ljubazan šalteran uze ono papirče i vrati me na čekanje.
Sjedim na stolici, netremice ga gledam kao zmija žabu da mi ne promakne. On diže pogled s ekrana onog kompjuterine, podiže kažiprst, uperi ga u mene i pozva me.
Ovo je baš bilo brzo. Sva sretna idem prema njemu osmjehujući se. Dobit ću krsni list i državljanstvo.
-Vi niste rodjeni u Beogradu ??
-Nisam, prozborih, i spustih pogled kao mlada prve bračne noći koja ne zna što je čeka (Povjest kaže da su nekad postojale takve nevjeste)
-Krsni list iz mjesta rođenja ne stariji od 6 mjeseci.
-Garantujem Vam da sam se samo jednom rodila. Evo imam dokaz. Jeste da je krsni list star deset godina, ali orginal je.
Pogleda me strogo, jer eto ja nisam njegova, ne spadam tu, i samo pravim gužvu nekome tko se lijepo rodio prije 6 mjeseci i sad došao po papir.
Ministarstvo vanjskih poslova po dokumente.
Auuuu, koja sam ja ličnost.
Meni će neki ministar dati papire. Stidljivo pitam gdje je to, na nekoj perfieriji sigurno nije. Krećem u daljnju avanturu taxijem ...
Nastavak slijedi

- 08:25 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2017.

Perpetum mobile...


Perpetum mobile
Mislite nema ??
Mislila sam i ja.
Varate se, i kad dobijem Nobela za fiziku, bit ćete ponosni na svoju blogericu mecu.


Faza 1.
Počelo je naivno.
Topao sunčan dan više je sličio na jesenji, nego zimski.
Vozila sam automobilčić u garažu i ljubazna ručica podignuta u zrak, uniformiranog lica. Sredina prosinca.
-STOP!
Obično me ne zaustavljaju.
-Saobraćajna, vozačka ...
Poslije pet minuta iz male torbice koja je bila u velikoj, a ova u srednjoj pa se zaglavila (mene neće ni džeparoš, previše gnjavaže, premalo novca), izvadih dokumenta. Gleda, ali više okolo da mu ne promakne neki kriminalac koji vozi bez upaljenih svjetla, ili neki još gori koji nije vezao mačku na zadnjem sjedištu. Sve je bilo u redu, ali ne lezi vraže. Ljubazno mi vrati dokumente uz napomenu
Pazite, vozačka vam ističe početkom siječnja.
-Hvala ... I odjezdih veselo (koja naivka) u garažu.
Zvvrrr ... zvrrrrrrr
Molim vas, šta mi treba za produžetak vozačke ??
-Ništa, samo osobna karta, stara vozačka ....pregled kod doktora ako je naglašeno u vozačkoj.
U ušima mi zazvoni, opasnost!
-Može stara osobna karta ??
-Naravno da ne, samo ova s čipom.
Sunce nestade, mene nešto žicnu u grudima ...
Nemam ...
Ma to je samo tek jedan papir koji treba.

Nastavak slijedi

- 12:21 - Komentari (37) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2017.

Led krenuo Dunavom ...

Led krenuo Dunavom ...



Ura, najzad ta šetnja. Imam već dva i pol mjeseca i dosta mi je zatvora.
Skoro sam ostao kod kuće jer sam se popiškio na neku haljinicu koju su mi htjeli obući. Hej, ja sam muško, toplo mi je.

Na obali ima puno dvonožaca, ali i nas četveronožaca. Mi smo ljepši i pametniji. Odmah sam dresirao dvonošce. Kad u mene upere neki aparatić,kao fotografišu me, moraju dati briket. Tata i njegov prijatelj se šlepaju uz mene.

Bio je jedan mali dvonožac koji mi je iz svojih usta dao dudu, ali su mi je odmah oduzeli i vikali fuj to. Ne zovem se Fujto, nego Fred. Zovem li se Fujto kad njuškam interesantne stvari??
Dvonošci se dive ledu koji je na Dunavu i odlazi,negde. Slikaju nebo i pokazuju zube jedan drugome. Kad je jedan veliki četveronožac, veći čak i od tate, pokazao zube, dvonošci su panično pobjegli.
Malo sam se umorio, pa će me moja dvonoška uzeti u zagrlja i odnijeti kući ...
Av, av blogeri ...

- 08:54 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2017.

Jutro...



Tog vikenda sam otišla na izlet do obližnjeg brda. Savjetovali su me da pažljivo vozim jer je oluja pokosila neka stabla i ima dosta grana na putu. Bilo je gore nego sam mislila pa smo stali na prvom odmorištu. Nekad su se vadili sendviči i sokovi, sada većina iz torbe izvadi foto aparat. Ja sam od onih ranijih, na izlet nosim sendviče koji se ne bi postidili ni Dražena ni gurmanki.
Pored nas je projurio auto. Na zavoju gume su zaškripale, samo sam zažmurila, ali sve je dobro prošlo. Auto je zastao, predivni pas, je veselo iskočio i potrčao u travu. Nisam baš željela da dodje do nas, ali on se veselo igrao, preskakao neko oboreno stablo, njuškao okolo, trčao do auta, pa natrag. Rasa haski, kažu mora svaki dan istrčati kilometre da bi bio u kondiciji.
Otišli smo kući ...
Ujutro kupovanje onih tandrmoljaka za doručak. Albi čeka na vratima svaki put nadajući se nekoj poslastici, a ja čekam kavicu da zapjevuši ...
Uvijek sam voljela životinje.Još kao djevojčica dovlačila sam kući neke pse, mačke, čak jednom i kornjaču. Stanovali smo u soliteru i sve je obično završavalo davanjem ljubimca nekim prijateljima, koji ih, kao, čuvaju za mene.I dan danas želim psa, ta dječja želja, nikad nije ispunjena. Sad razumijem svoje roditelje, koji su mi objašnjavali: pas mora trčati, imati svoju kućicu, životinje nisu trenutni hir, još manje igračke.
Albi se odjednom naježio, rep podigao visoko, i skočio na kamenu ogradu.Haski je polako, oprezno išao za Glavnokomandujućim.
-Donesi kosti za psa i zdjelicu s vodom, žedan je.
Pas je pio vodu, pio, čini mi se satima. Onda je samljeo one kosti kao da su slamčice. Psi ne smiju jesti brikete mačke, obrnuto može. Trčali smo mu kupiti malo hrane. Pojeo je i odjurio prema brdu ... Sutradan slično se odigravalo. Bojala sam se uvoditi tako velikog psa, zbog lošeg iskustva prošle godine, ali mi ga je bilo žao ... Pas je svako jutro gost na doručku, a onda otrči u šumu ... čeka svoje gospodare da se vrate po njega ... leži na travi, njuškicu stavi na ispružene šape i tužno gleda niz cestu ...
Vetrinara kaže da ga možemo zadržati tek poslije sterilizacije i nekog markiranja, ili već tako nešto. Rekla sam da sebe sterilizira, pa neka živi sto godina ... Ja psa ne dam ... Prvo su ga ostavili ono kojima je vjetovao, a sad ja treba da ga osakatim.
Albi se pomalo navikava, ali nije oduševljen, ni Glavniokomandujući, a ja mudro šutim i čekam ga svako jutro ... Ipak, želim mu da mu se vrate vlasnici, jer on ih voli i vjerno čeka ...
Volite li vi životinje?
Jesu li vam trenutne igračke, ili brinete o tim malim bićima koji su izgubili svoje instinkte, način života, preživljavanja, zahvaljujući čovjeku ...


I tu bi bio kraj posta.

Došla je zima, otišili smo u grad, Albi čuva kuću, a pas ?? Tko zna što će mu se dogoditi.
Kad smo čuli da svako jutro dolazi pred našu kuću, zamolili smo susjeda da mu daje brikete koje smo ostavili. I pas je svako jutro dolazi na doručak, i nestaje preko dana.
Navodno, cijele dane leži na obližnjem brdu ... Čeka nešto, ili nekoga. Ove godine zima je bila izrazito hladna, spustila se temperatura ispod 10, 15 stupnjeva. Pas je dolazio pod klupu, svaki dan. Gdje je spavao, ne znam.
Jučer smo napravili izlet, obišli Albija, kuću i sa vrećicom punom hrane otišli na onu klupu. Pas je ležao, puno mršaviji, tužnijih očiju, podigao je glavu kad smo naišli, i onda je spustio među šapice ...
Neka kola su zaškripala pored nas i stala.
Pas je poludio, počeo je lajati, skače, trči do nas, pa do tih kola, pa opet natrag u krug. Da ga nije zgazio dok je parkirao ??
Iz kola je neko lagano izlazio. Pojavila se prvo štaka, pa ruka koja ju drži. Vrata su se ljuljala dok se neko oslanjao na njih.
Pas je prestao skakati. Legao je na zemlju u iščekivanju, kao da je prestao disati. Nemir u očima i rep koji je udarao samo je pokazivao njegovu nervozu.
Iz auta je polako izašao čovjek. Pogledao je psa, pas njega.
Zastali su u nijemom trenutku prepoznavanja, čežnje, ljubavi, konačnosti.
Čovjek je bacio štaku, šake stavio sebi na ramena.
U trenu pas je izvio svoje tijelo, odbacio se stražnjim nogama i skočio na gospodara kome su u očima bile suze.
Zagrljaj, čovjek i životinja i potpuno razumijevanje.
Zastali su i zemlja je prestala da se okreće.
Od dva istinita dogadjaja sastavila sam post. Sretan kraj se dogodio u Subotici gde je vlasnika kome je pozlilo i hitno prebačen u bolnicu danima uz napušten bicikl čekao pas…i dočekao.

- 17:12 - Komentari (27) - Isprintaj - #

petak, 27.01.2017.

Pet osmijeha...

Mi smo se slikali sa Sneškom, a vi??yes

- 14:06 - Komentari (44) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.01.2017.

Dobar dan...

Još od Cankarevih priča imam tremu od pozdravljanja.
Sjećam se kad me je mama vodila za ruku. Naidje neko poznati, a ona me čvrsto stegne šapućući pozdravi. Sva se preznojim dok ta osoba ne prodje i kad naidje ja kao tele ćutim, na užas mojih.
Postojala su neka pravila tko mora prvi pozdravi.
Nešto u stilu, mladji pozdravlja stariju osobu, pa ženska da do znanja muškarcu da joj se prvi javi. Kad se sretnu dve osobe, onaj na višim ljestvicama društvenog staleža čeka onog dolje da se javi. To s ljestvicama i nije previše jasno, jer moraš na brzinu srediti u glavi podatke individue koja ti ide u susret. Veličine dignu nos u nebo, i ne primjećuju onaj sitniš dolje koji se koprca. Gledaju ispod oka da li će ih pozdraviti, a onda blagonaklono u stilu engleske kraljice otopzdrave.


Kasnije, uselili se u neboder, zapetljancija oko pozdravljanja je bila užas. Ti statusi, i ljestvice su se totalno izmiješale i napravile pravi cirkus u pozdravljanju. Držale su se samo dobro držeće gospodje-drugarice, tko mora prvi pozdraviti. Sa visine zasluga za narod oformljena je novo pozdravljanje ... Što više godina to strože red u hijerarhiji već zapetljanoj.
Nije mi to nikako išlo. Čim vidim nekog poznatog ja počnem da se smješkam, pozdravljam i unosim totalni kaos u susjedske odnose.To moje cerekanje bi i prošlo, ali onda je nastala moda ljubljenja pri susretu. Ono, pusica pusica, pa negdje u zrak ... Ja sam više za žestoke poljupce sa suprotnim spolom, pa ma bili i redji od pusica u vjetar.
Vremena se mijenjaju. Više se nitko i ne pozna pa ni ne pozdravlja. U najboljem slučaju možeš se kao nekad pusica pusica, nosem sudariti s nekim tko kao ti bulji u mobitel.
Kad razmislim, to mu dodje kao na blogu.
Tko prvi treba doći na post i ostaviti komentar ??
Ako je kao nekad, mladji dolaze starijima, molim da admini odmah na naslovnicu kao stalnu postavu daju godine rođenja svih, da ne bude poslije nisam znala.Ne znam da li da prijavim prave i još koju dodam, pa da mi svi dodju, ili da smaknem, onako, žestoko pa trčati po blogu svima ??
Drugo, muški svi ima da dolaze kod ženskica. Nemoj poslije predratni kavalir, stara škola, Bečki đak, a ovamo nigdje ga nema da skine šešir, pardon, da komentar.
Hijerarhija mora postojati. Frišići dolaze kulistima i glavatim. Kuliste sve čitaju, komentiraju glavate, a sa visine svog ega gledaju fišiće, i gvirkaju jesu li zapaženi kod glavatih. Glavati, kad se udostoje da gvirnu na blog, pristojno sačekaju da im svi dodju na poklonjenje, pa onda dostojanstveno podignu rep i odjezde. Oni kulisti koji se druže sa sitnim ribicama i tako brukaju svoj stalež, bojkovati energično.

Mislim, mislim, nikako da smislim, vrijedi li smajlić kao dobar dan, dobar komentar ??
Nije lako blogovati pa to ti je ...
Sva sreća tu je mudro rukovodstvo adminovstvo, koje će razmotriti moje prijedloge i donijeti rješenje i o svemu obavijestiti mališane frešice, kuliste i one glavate na vrhu.
Vita jela zelen bor čekam brzi odgovor, a može i komentar kako to fino piše na nekim postovima…

- 11:06 - Komentari (41) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2017.

Važan dan, 21.1.


Trešnjevka
Hladan zimski dan.
Romantično bi bilo da je upaljen kamin, pred njim medvjed na podu, čaša crnoga i uzdasi dvoje mladih, i ne mora mladih, važno je ah, oh, uh ...
Radijatori su bili mlakasto topli, kristalne čaše su poredane kao vojnici negdje da ne kupe prašinu, a vino je bilo u zapečačenoj boci. Čekao se nasljednik.
Nije se tada gvirkalo non stop u trbuh da se vidi što se tamo događa. Bebe su uskočile na tajanstveni način jer o tome se nije pričalo. Skrivale su se širokim haljinama i dolazile su kad su dolazile.
Mlada ženica, je uzdisala nad nekom knjigom, strojarstvo, ubedjivala se da to nikad neće položiti niti će dobiti tu dugo željenu titulu "krumpir inžinjer"
Pucketanje radijatora, zamijeni bol. Ah, oh, uh, i neki radoznali meca pojuri van. Kad je vidjela gdje je došla, htjela je natrag, ali nije se moglo. Počeli su je lupati, tresti. Od samog početka života bilo joj je jasno da će biti nalupana što god uradi. Bacila je pogled na prozor. Nešto bijelo ledeno, antipatično je gvirnulo na mecu. Zaurlala je. Zgrabili su je, moderno je povili u malenu benkicu, smrzla se, još se nije ugrijala.
Baš tako meca i sad gleda kroz neki prozor. Ono bijelo, hladno, ledeno, antipatično gleda nju.
Crno vino je na stolu, radijatori pucketaju i živjeli vi meni dragi blogeri ...
Želim sve najbolje prvo sebi (skromnost nije vrlina, nego glupost), a onda svima blogerima i blogu da još dugo se smijemo, svađamo i vodimo brige o tudjim poslovima, ali iznad svega radujumo se životu jer samo jedan imamo
Brod sa mecom plovi, koliko dugo još, ne zna se.
Možda je brod premalen,ali meca dobro kormilari, i gura se naprijed…
ŽIVJELI vi meni!

- 09:24 - Komentari (65) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2017.

Prijateljstvo...


Nakon razgovora se nekim ljudima osjetimo potrebu da pomilujemo kamen, osmehnemo se drvetu i
počnemo uvažavati mišljenje magarca.
Neke je bolje imati za neprijatelje, nego za prijatelje.



Ne vrijedi raspisivati natječaj za prijatelja, jer su natječaji manje više namješteni.
Ne vrijedi ići kupovati ih, jer oni najbolji se prvi razgrabe, a kome treba škart ??
Zato skuhaj kavu, nabavi dobru pijaču i pršutu, pa možda netko naleti ...
Ako ni to ne pomogne, onda rješenje je u virtualnom svijetu, dok trepneš imaš na stotine prijatelja. Hm ... i to mi je neki prijatelj, ni lajk staviti.
Budi iskren, izgubit prijatelja, budi neiskren, imat ćeš gomilu lažnih prijatelja. Okreni obrni, ostaješ bez prijatelja.
 Ipak, čovjek bez pravog prijatelja je kao pustinja bez oaze, drvo bez listova, more bez vode.


Zato treba cijeniti, poštovati i prije svega čuvati one prave prijatelje ako si imao sreću da ih imaš.

- 09:11 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2017.

Bloger...

Bloger ili ne, pitanje je sad




Ako si bloger, budi bloger, voli cijeli svijet...

- 10:25 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 11.01.2017.

Stiže proleće...

Najzad stiže proljeće ... još samo malo.
Idemo brojati.
Siječanj je prošao, ne računa se… I još kažu dugi mjesec.
Veljača je majušna, nećemo ni brojati.
Ožujak ?? Njega moramo, naprndečio se i blokirao proljeće. Dugačak, pa promjenjivog raspoženja kao da je ženskica. Znači, ožujak jedan mjesec.
I ... Što i?? Travanj je najljepši mjesec u godini. Sve raste, baš sve, cvrkuće, kopa se, čeprka po zemlji, ali to rade neki drugi. Ja se samo slikam s lopatom, kosilicom, i nekim rekvizitima za koje i ne znam što pretstavljaju, ali dobivaju puno lajka.

Znači proljeće je tu ... Sa svom svojom ljepotom i cvetlicama ...

- 10:14 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2017.

Muza bloga...

Mnogi se žale na hladnoću. Zahladilo kad mu vrijeme nije, u sred zime.
Pjesnicima smrzli stihovi,
Vicevi da se zamrzneš.
Postovi o snijegu, ledu i zimskim tandrmoljcima su već dosadili.
Nema ideja pa to ti je ... Što objaviti pitanje je sad ??
Ništa vama bez mene ... meca pomaže neodlučnim




Molim, nemojte sliku staviti u fotoblog, ne zato što nisam ja slikala, nego ljepša sam iz profila ...

- 11:27 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2017.

Dim cigarete...

Cigarete su opasne po zdravlje.
  Božić je malo purica preživjelo






Rešenje prošlog posta bilo je suviše lako pa se nagrade prebacuju u drugo kolo


Pitanje iz ovog posta je
Što je na slici??
Nagrade se mogu podići u roku od tri dana na adresi... lako ćemo.




- 09:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 03.01.2017.

Boje nestale...

Nešto nije u redu sa fotoaparatom danas...
Jutro je žuto...


Gvirnula kroz prozor, crno belo

Ni ispred kuće nema boja...


Rešenje prošlog posta... Albi

Ovo je lako ko pogodi što je danas na slici



- 09:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2017.

Romantičari ili ne ??


Obožavam prave muškarce.
One koji znaju s gitarom doći pod prozor, a da im ne zasmetaju susjedi iz nebodera koji više ne bacaju bokale vode na njih, nego one plastične boce Coca cole, ili mineralne od 1.5l, srećom prazne.
Pravi muškarac zna napisati stih, divi se treptaju mjesečevog zraka na kapljici rose na listu zaborava i sunčevom zraku iz njenog oka koji dopire pravo iz duše (pri tome mu ne treba ni laserski nož ni neka slična kirurška intervencija).
Njegova ljubav je čista dopire ravno iz srca, dobro, možda je malo niže, ali nećemo sad detaljisati.
Onaj pravi sigurno je za blagdane svoju dragu odveo na romantično putovanje i to na sunčane Karibe s plažom i valovima koji zapljuskuju noge, ostavljajući u pijesku tragove ... tamo neke tragove, stope, neke romantike valjda. Meni taj pijesak i nije nešto drag jer se uvlači gdje ne treba i na plaži moraš izvoditi trbušni ples da ga izvadiš jer strašno žulja, a ne možeš se pred ljudima češkati.
Poslije podne romantičar ima moć da te prebaci u bjelinu Alpa na snegovite padine, romantika za ubiti, većini, meni je malo klizavo i hladno, a padanje sam doktorirala na suhom. One drvene, plastične, kakve god, skije, koje jure kao lude i ne možeš se ni slikati jer čim namjestim nogu graciozno,nakrivim glavu i nabacim zavodnički blesav osmijeh pokazujući zube jadnom fotografu, one polete, a ja ostanem sjedeći na snijegu.
Romantičar ti donese šampanj u kadu u kojoj sjediš našminkana,sa mašnicom na vrh glave i pola metra dugim trepavicama, u nekoj pjeni, a okolo svijeće. To nisam doživjela u mojoj majušnoj kupaonici, jer se tuširam, pa se svijeće ugase, a vino razblaži ... ni špricer ne volim, a tek šampanj s mlakom vodom…
Vjerojatno sam nesposobna prepoznati pravog romantičara.
Kad mi je prije neki dan pukla cijev u kuhinji, moj realista ju je popravio i izgledao je više smiješno nego romantično, onako mokar s alatom i krpama na sve strane. Smijali smo se kao budale dok smo pili pivo, nagrada "majstoru".
Umjesto Kariba došli su prijatelji na večeru.
Na TV one golišavke, tko voli neka izvoli, mislila sam da im je dosadno jer zijevaju i pokazuju svoje atribute, ali ne, to je samo starleta koja je riješila propjevati, pardon, otvarati usta.
Na trgovima glazbenici koji nisu našli bolju tezgu, urlaju puštajući one vražje zvučnike na najjače pa još otskakujem od zemlje... ali moderno, pa sam morala gvirnem ostati u trendu ...
Sve u svemu, ne dam jednog dobrog realistu za tri romantičara ...
Svatko ima svoj izbor.


Nagradno pitanje.
Ovo je dio slike, a tko ili što je na njoj ??


Odgovor u sljedećem postu.

- 10:34 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 30.12.2016.

2017...


Draga 2017, odmah da ti kažem, nemoj ni dolaziti ako misliš biti kao ova 2016. Gore u životu nisam imala, a da ih je bilo, bilo je. Sve što najviše ne volim, lupilo me po glavi. Jedva čekam da joj vidim ledja, a bome me je i zadnje dane dobro ugnjavila.
Znam, uvrijedila se sigurno što je nisam dočekala šampanjcem nego nekim glupim sokom. Ima da je šutnem i zaboravim kao da je nije bilo. Bezobraznica jedna. Vidjet ona svog Boška Boškovića, ispratiću je pjesmom koju ću osobno napisati i zapjevati. Gore kazne joj ne treba.


Ti 2017, ništa od tebe ne očekujem nego da budeš pristojna mlada dama i da se tako ponašaš.
U krevetu da mi dah uzimaš samo kad mi u njega dovedeš nekog posebnog (moj ukus znaš, vršnjake išššš ... samo mladje).
Papirologiju, domaću i stranu da mi središ, jer me tvoja prethodnica urnisala.
One tandrmoljke, ljubav,putovanja, blagostanje, put ka uspjehu i slične gluposti, zanemari, ne troši se na fraze. Donesi konkretne stvari koje mogu opipati.
Svu sreću ovog svijeta ipak ne želim ni sebi ni dragim osobama, jer se jedva nosimo i sa ovim što imamo. Moglo bi nam biti zlo dobiti ono na što nismo navikli već generacijama.
Čekat ću te sa šampanjcem, za svaki slučaj neću se nacvrckati pa ću vidjeti što dolazi, da nije neka karakondjula. Na trg, iako su obećali da će na svakom pjevati neki umirovljenik koji nije našao bolje mjesto za doček, ne izlazim. Svaka čast svakome, ali ne volim pucnjave ... mislim na petarde.
Ne znam zašto uvijek dolaziš kao ženskica ?? Obavezno si nasmijana plavuša, polugola, mašeš razdragano nekim štapićem iz koga frcaju zvjezdice. Ne misliš li da je to već malo dosadno ?? Možda hoćeš odmah reći da od tebe ne očekujemo previše jer si i ti, sirotica, golišava ??
Što misliš da ovaj put dodješ, ne kao princ, to je demode, ni kao neki pjevač, oni su se popeli svima na glavu, ima ih više nego pasa lutalica, dodji ti lijepo kao neki normalan čovjek, ozbiljan koji kad nešto obeća to i uradi, a ne kao neka praznoglava prethodnica gluposti i promašaja.
Svim blogerima želim puno postova, još više komentara, naklonost Onih gore (ne znam jesu li gore ili dolje,admini, ali da su moćni, moćni su) Tko želi one fraze novogodišnje mora ih sam napisati, ja moje potrošila za čestitavanje Božića.
Zdravi i veseli mi bili !!
Cvrc sneg, istrošio se za Božić…



PS. Čestitam dan ranije, tako i rodjendan slavim malo ranije, jer računam sutra u ovo vrijeme nikog neće biti na blogu, pa neću imati ni komentare.
Poljubac svim zgodnim šarmantnim blogerima, i veliki pozdrav blogerkama

- 09:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.12.2016.

Feng shui...


Nekom je u životu sve lako, nekom nije, ali sigurna sam da svi imamo probleme.
Rješavam ih kako stignem i kad stignem, ali ...greška.
Pronadjoh divnu, magičnu stvar, namještaj mora biti raspoređen po feng shui znanosti i sve ima da procvjeta.
Tu si vraže ... sad ćeš ti vidjeti, ima sreća kucati, slomiće vrata.
Udubih se u tu znanost i krenuh sa sređivanjem života.
Zdravlje na usta ulazi. Znači prvo kuhinja. Mora biti u centru stana, a meni tu neki glupi hodnik, veza sa sobama ... E, nećeš ti meni kvariti život, kuhinja u hodnik. Tu se malo zapetljah, jer ima nekih pet elemenata, a oni mnogi zakeraju. Ne može voda pored vatre, te bijelo pored crnog, te boje ovakve, onakve, te jug i sjever, kao da je građanski rat u Americi. Ako hoćeš biti vitka ... tu stadoh, ne sretoh nekog tko želi biti debeo. Yang boja vatre, ne smije uz feng boja vode, izbjegavati jake, blijede i ostale boje ... Hm ... štednjak osta bez plina i struje, perilica sudja bez vode, a hladnjak kao u onom vicu, vrata okrenuta zidu. Važno je da je zdravlje tu ...
Ljubav i sex. To je bilo lako, u kupaonicu je trbalo metnuti cvijeće, najmanje pet saksija, raznih veličina, poredjati kao kaskade. Moje kupatilo 2x1.5m se oduševilo sexi izgledom.Ovaj feng ne vodi ljubav pod baldahinima u spavaćoj sobi, a meni kada malešna, ali ako treba, i na bojler ću zajašiti za sreću.


Ide li maca gore ili dole??

Tko želi novac, a tko ga ne želi, mora ga držati uz prozore ili ulazna vrata, da komotno cirkulira. Meni ne samo da cirkulira, nego pokušava i piruete izvoditi,ali stavila sam novčanik na vrata, da ulazi u kuću, a ne izlazi ... kupovaću na karticu, ne piše gdje je treba držati, moja vječito skakuće po automatu za isplatu.
Zidni sat šalje negativnu energiju, požuruje ... ja ga izbacila odmah iz spavaće sobe.
Slike mora, usamljenih osoba, i one koje imaju nijanse sive, bijele, žarko crvene, i hladno zelene boje, izbjegavati. Pogledah kritički slike ... sad mi je jasno što mi ne cvjetaju ruže. Svaka slika na zidu, ama, baš svaka ima neku od tih zabranjenih boja. Posebno more je zafrkant. Bilo mi je žao sve baciti, izvinih se slikama djeda i bake, i okretoh ih prema zidu.
Ogledalo je vaš odraz, sljedeći zadatak. E, to nisam znala, mislila sam da je ogledalo odraz susjeda, ili možda nekog Marsijanca. Što više vas, na svim mjestima. Iako imam u svakoj sobi narcisoidno mnogo ogledala, znači nije dosta, pa povadih ogledala iz torbi, pudrijera, i ladica, i sve to na zid. Dobro je što sam skinula slike, pa bilo mjesta.Sad sve pomalo liči na cirkusku sobu ogledala, ali tako treba…valjda.
Sve sam sredila, ali neke stvari nisam mogla. Susjed s kata iznad mene, nije pristao da u njegovoj sobi imam WC školjku, valjda se boji da ne dobijem piškitis, pa da stalno zvonim.
Nisu mi dali građevinsku dozvolu za balkon istočno od dnevne sobe, a južno od najomiljenije stolice, jer nikako nisam mogla izračunati gdje je to. Nije lak taj feng shui.
Sve u svemu, sve je dobro ispalo. Sjedim i čekam da sreća zakuca, kad ona zvoni. Otvorim vrata, gosti. Oni su trebali ući kroz dimnjak, ali kako ga u soliteru nema, a goste nisam mogla nikako primiti kroz otvor odozgo (opet onaj nezgodni susjed), uđoše na vrata.
Očekujem da se oduševe, kad oni me pitaju
-Seliš se ??
To ti je kad se ne razumiju u znanost i sreću koja treba pokucati na moja vrata.
Znam što ću. Skinut ću zvonce, i staviti zvekir ... ima da kuca ...

/>

- 09:16 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 16.12.2016.

Znam ja ...


Znanje je sila, znanje je moć, učite deco dan i noć.
Tko li je to rekao, i kome je znanje uopće potrebno ??
Ferit Orhan Pamuk je jedan od najpoznatijih turskih pisaca. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2006. i Nagrade za mir 2005. na frankfurtskom sajmu.
Posjetio je Balkan.


Mnogi ljubitelji dobre knjige pohitali u knjižare kupiti neku njegovu knjigu.
Možda se dogodilo, možda i nije, a moglo je.
(Samo da šapnem, prisustvovala sam tom događaju u jednoj elitnoj knjižari, sa šarmantnom prodavačicom koja ima pomoć kompjutera za sve knjige što se prodaju u gradu)
Imate li nešto od Pamuka ??
-Trikotaža, odjeća je u trgovini do nas ...

- 08:45 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 14.12.2016.

Mignu li il' mi se učini??

Sinki priče su pokušaji da se ispriča priča a da se što kasnije pogodi što je u pitanju...

Idem ja, stoji on.
Gledam ja njega, sigurno i on mene.
Sad će mi migne i krećem dalje, ali on kao zaliven, ni da trepne.
Čekam ja, čekaju i ostali, a on ništa.
Zagledah se ja u daljinu, prepustih se slatkim mislima.
Ne, ne, ne fantaziram o zimskom skijanju, još manje o ljetnom tu sam već šampion u padanju. Razmišljam o nimalo romantičnom izlogu koji je malo prije privukao moju pažnju. U njemu komadina čokoladne torte bila bi dovoljna cijeloj jednoj školi, a i meni bi bilo dosta. Odoljela sam, ali ako ovaj ne migne, vraćam se ... Baksuz mignu, promijeni se i ja da poletim preko ulice, ali gotovo, prodje dodijeljenih mi deset sekunde.
Opet ja čekam sa svojim sapatnicima usporenim kao ja.
Hm ... sad ću u trkaći položaj, niski start. Gledaju me prolaznici, neki i pomalo sažaljivo, ali se ja ne dam... Savila sam koljena, povila glavu, napeto gledam i ...
Mignu on, zaletih se ja i škrip.
Skoro me pogazi auto čiji je vozač isto tako mislio da mu je dosta vremena dok se odlučim preći...
Ne bih ja čekala nikad da mi netko migne pa da krenem. Što si oni zamišljaju, tko sam ja.
Ne reci nikad, nikad.
I nad majstorom se nadje majstor ...
Za mene je to samo jedan maleni, majušni semafor ...

Oznake: Sinki priča

- 12:14 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 13.12.2016.

Komentar lastavici ...


Dobro je, starija si blogerica, nekoliko mjeseci od mene, znači ja sam blogo-curica ...
Blog je dio našeg života.
Smije se našim nevještim pokušajima za koje mislimo da su remek djela pisanja.
Prijeti prstićem praveći se da ne vidi naše sitne kradje i imitacije koje "vješto" izvedemo.



Siguran je da se krije, i to vrlo uspješno neki veliki pjesnik u njemu, naravno, jedan muški i jedan ženski (robna, pardon,
rodna ravnopravnost). Kad smo kod te ravnopravnosti, za koju svi tvrde da postoji, šipak. Danas sam petljala s nekim papirima, ono u stilu treba mi jedan, a za njega sto jedan (nije dalmatinac, papir). Ženskice moraju donijeti svježi krsni list (6meseci, valjda hormoni prorade na to vrijeme) a muški ne mijenjaju prezime pa ne treba. Hoće li se netko oženiti samnom ?? Uvjet je da uzme moje prezime, za inat administraciji.
Blog je blog, ima svoje simpatije i ono drugo.
Malo se umiljava, malo reži.
Mijenja prioritete kao i admirale-admine.
Politike se tek malo dotakne, pa bež ... bež ... u sigurnost putovanja i objavljivanje slika.
Bez bloga se ništa ne može dogoditi u svijetu, jer ako nije obilježeno na blogu i nije vrijedno spominjati.
Neki se drže jedne kategorije, drugi skaču od stiha do slike preko putovanja, kuhanja, ... Ti si sa svakim od segmenta pomalo, ni sa jednim previše.


Plesala si valcer dok te neko (sram ga bilo) nije naljutio, a onda si poletila i letiš ... letiš ... Ne može te se stići.
Leti lastavice još dugo sretno i veselo na blogu. Na tom letu mnogi tvoji pratioci svojom ili tvojom krivnjom sustali su, ali ne brini, uvijek ima novih destinacija ...
Sretno ti blogovanje.

- 11:33 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se