AnaM nešto novo nešto staro

Sjećanja.
Sjećanja na prošle dane, dane sreće, veselja... naviru...
Gdje su sada ti dani? Gdje su otišli, mogu li se vratiti?
Sjećam se njega, njegovih dugih prstiju koji me dotiču, njegovih toplih očiju koje me gledaju. Nježno me je dodirivao, stiskajući me uz svoje telo. Satima me je milovao, a ja sam titrala pod njegovim dodirima. Uvek je iz mene izvlačio ono najbolje.
Volela sam to, voljela sam ga, još više je voleo on mene. Uzimao me je svaki dan. Volela sam njegov topli glas dok je šaputao rječi ljubavi. Volela sam večeri i noći provedene sa njim. Kako mi nedostaje…
Sećam se onog vrelog leta na moru. Sjeo bi na obalu, zagrlio me i pjevušio o moru, valovima, Mesecu, ljubavi, sreći. Dodirivao bi me nežno, pa sve strasnije, Mislila sam da veća sreća ne postoji od moje. Zoru sam dočekivala u njegovom zagrljaju.
Jednog dana, otišao je.
Bez rječi, bez oproštaja, samo je otišao. Čekala sam ga te noći, i druge, nije dolazio. Nema ga. Više se nikad neće vratiti to vreme...
Onda je jednog dana došao, pogledao me, dodirnuo, pomilovao, i opet ostavio. Opet sam titrala na njegove dodire, bili smo zajedno, osećala sam ga.
Bila sam sa njim, ali to više nije bilo ono pravo.
Više nikad neće biti kao nekada.
Dodje ponekad, ali sve je to nekako na brzinu, kao slučajno, žuri negde, uzme me, i odbaci. Kao da mu više nisam sve u životu, kao da ima još nešto.
Zašto ne može da bude kao nekad, da me opet voli?
Znam, zauvjek su prošli bezbrižni dani kad sam mu bila najvažnija na svetu. Zauvjek, kako to bolno izgleda, a sjećanja bole…
Ali znam da me nikad neće moći zaboraviti., ja sam deo njegova života.
Uvek će me se sjećati, maštati o danima provedenim sa mnom, bezbrižnosti i onom što sam mu dala.
On zna da ću ga uvek čekati, da će uvek iz mog tela izvlačiti jecaje, da ću uvek biti tu za njega, jer ja sam njegova gitara,... nezamenljiva u dugim noćima. U kutu sobe, prašnjava, osluškujem zvuke mora koje udara o obalu, pokušavajući da čuje zvuk njegova koraka…