Blog o zaštiti životinja

petak, 07.07.2006.

Ulomak iz knjige 'Naša braća životinje'

Ovo je ulomak iz jedne odlične knjige:Naša brača životinje.

Dragi moj!

Dok ti ovo pišem, osjećam kao da me gledaju oči najvjernijeg čovjekova prijatelja, njegova skoro dobrovoljnog roba, oči psa.
I njegov se pogled žalosti, govori o nasilju, o uobičajenoj nagradi.
I vidim ga, vjernoga, uvijek spremnoga da čitav život provede na lancu, da živi u bačvi ispunjenoj pljesnivom slamom, vidim kako ga hrane otpacima. Tada dođe starost, ispadaju zubi, nakon dugih godina služenja - onda... Onda dobiva 'milost' - metak, ili malo otrova u zdjelu. To je onda zahvala čovjeka onomu koji je deset godina čuvao njegovu kuću i dvorište, ženu i dijete, posjed i život i sva njegova blaga. Posljednji udarac - nekoliko kapi otrova.
Ali zastrašujuća je uobičajenost, učestalost takva ponašanja: kad pas ostari, 'to' se tako radi. Ispričat ću ti dvije priče. Čuo sam ih od onih koji su se tako rastali od svojih najvjernijih prijatelja.
U nekoj se kući za stolom govorilo kako ostarjeloga Garu ipak treba dati ubiti, i to još danas, jer postaje i slijep - kakav teret! Pas je bio blizu i sve je čuo. To nikad ne bi trebalo činiti. Životinje razumiju više nego što mislimo, ako ne same riječi, onda njihov smisao.
Kad su Garu poslije zvali, pogladili su ga i pozvali na šetnju, u obitelji je bilo mnogo suza. Garo se stisnuo uza svakog od ukućana, prijateljski, kao da je htio reći zbogom - a onda je pošao za svojim gazdom.
Kad su se vrata kuće zatvorila, i pas i čovjek odmakli su dio puta. Zatim se Garo vratio još jedanput, liznuo kvaku na vratima kuće koja mu je tako dugo bila dom, jauknuo jednom tužno, a onda se opet spustio na zemlju, bolno pogledao vrata, ulaz u koji mu sad više nema povratka. I onda je pošao za gospodarom - u smrt.
A njegov gospodar, čovjek koji mi je to pričao, imao je hrabrosti svog psa, to osjetljivo biće, odvesti u smrt.
Da, Garo je bio vrlo star i počeo je slijepiti...
Pogledao sam čovjeka. zar nikada neće ostarjeti? Hoće li možda i on jednoga dana oslijepiti? Zar bi njega onda isto... Jedna dama, kojoj sam to pričao, izgubila je strpljenje. Ljutito je viknula: 'Ali, vi hulite! Uspoređujete čovjeka sa psom!'
I jedan je drugi čovjekov prijatelj također dragi pas, čuo o svojoj smrti, kako to već bude, za vrijeme objeda.
Nakon obroka on je išao od jednoga do drugoga, svakome ližući ruke, što inače nije bio njegov način - kao da ih je htio poljubiti. Tako se oprostio od svih. Potom je izišao u vrt, gdje je za njega već bio iskopan grob. Hrabrošću koju samo vjernost može dati, skočio je u vlastiti grob, legao u sredinu, glave položene na prednje šape, i nijemim i tužnim očima gledao preda se. Tako je ležao i bio spreman. Ništa ga nije moglo izmamiti da iziđe - čekao je smrt.
I kraj je stigao - njegov gospodar se približavao s puškom u ruci. Pas ga je pogledao mirno i s razumijevanjem, onaj kojem je bila upućena sva njegova vjernost, upucao ga je.
To mi je čovjek sam ispričao, potpuno priseban. Donekle mu je još bilo žao. Ali - stari pas, koji pobolijeva...
Kad bi i njegov sin tako razmišljao o očevoj starosti?
Mislim: dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude, bit će ratova - jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana.
Mislim da je nepotrebno čuditi se tomu što drugi čine, ali mislim da je vrlo potrebno početi se zgražati onome što mi sami u velikome ili malome, još strašnije činimo. Kako je lakše postići malo od velikoga, mislim da bismo trebali ovladati svojim malim, nepromišljenim grozotama, izbjegavati ih ili još bolje: napustiti ih. Onda nam jednoga dana neće biti teško pobijediti svoje velike bezdušnosti. Ali svi još spavamo u uobičajenome. Navike su kao slastan, mastan umak koji čini da progutamo vlastitu sebičnu bezdušnost ne primjećujući njezin gorak okus. Ipak neću upirati prstom na njega ili nju - ne, sam ću se probuditi u malome i početi biti suosjećajniji, spremniji na pomoć, bolji. Zašto mi to poslije ne bi uspjelo i u velikome?
Vidiš, to je to: želim rasti iznutra, živjeti iznutra u jednom ljepšem svijetu, u skladu s višim zakonima, koji jamče više sreće, u skladu s Božjim zakonom svih budućnosti - voljeti sve.
Naša braća životinje, Edgar Kupfer-Koberwitz
Yoga u svakodnevnom životu, Zagreb, 1988.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv