Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; Lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.
Dobar dan, kako ste?
Pokoji list na podu. Klupica u daljini.
Očajnički osmjesi ovješeni nad mnogim bezizalznim
licima, prepunima agonije.
- Hmm, malko soli, pokoja ideja - i barem neki od svijetova mogao
bi izgledati, ah, a barem drukčije od ovoga ovdje!
-Dobar dan, kako ste?
- Oh, pa uisitnu, hvala vam na pitanju, gospodine! Vi ste uvijek tako dragi i ljubazni!
-Ah, gospođo moja, hvala Vam na komplimentu, ali to je nepotrebno. No, kako ste, gospođo draga?
- Ali, pa naravno da je potrebno. Svaki kompliment je potreban ako ne zvuči kao
obična optužba. Danas je tako malo pristojnih i simpatičnih ljudi poput Vas, dragi moj gospodine.
Evo! Pogledajte ono dvoje; izgledaju kao da ne mogu jedno bez drugoga, a kasnije se neće niti pozdraviti.
Gospodine moj, svijet se jako promijenio!
-Istina, gospođo. Sve je to, oprostite na izrazu, otišlo kvragu. Jeste li pročitali jučerašnje novine?
Ta, ja uistinu ne znam kako li ćemo mi krenuti nekamo kada je toliko lopova, gospođo draga.
A tek koliko nesreća; naime, ja mislim da te nesreće su zbilja povezane s nezadovoljstvom naroda.
Nekoć smo se borili za život, sada si ga sami oduzimamo. Kakva ironija svijeta!
-Eh, gospodine moj, sve vam je to istina. Ali i svi smo mi isti. Ta u naše doba smo se borili za život, istina,
ali i mnogi su zbog te borbe i otišli sa ovoga svijeta. Kada im je teško svi se žele spasiti.To vam je zakon
prirode, moj gospodine.
-Dakako da ste u pravu, ali ne možete poreći da danas vlada sveopća depresija. Borbe, takorei, pa gotovo niti nema. Samo malko melankolije i nas koji se prisjećamo zašto želim ostati na životu. Danas se niti nemaj za što boriti kada je sve ionako otišlo u krivome smjeru.
-Da,da.....možda....Gospodine, dragi, nemojte se uvrijediti, no sada me vaše riječi bacaju u depresiju.
Oh, koliko li je već sati....možda bolje da krenem....
-Ali zašto, gospođo draga? Zar se bojite da su naši ideali propali? Ili da su ih mlađi uništili?
Jao, gospođo moja, nije vam zdravo tako razmišljati. Mi smo učinili što smo mogli, dali smo im nešto,
a, jesu li uništili? To samo Bog zna! A možda je i sudbina nam svima takva.
-Vrlo optimistično gledate na tako gadnu stvar.
-Preostaje li nam išta drugo, gospođo moja?
-Ne znam, gosopdine dragi, uistinu ne znam. Moguće je da ste u pravu....
No, kako bilo, moram poći kući. Bilo mi je drago. Do viđenja!
-Zar već? Eh! No, prije nego odete, moram Vas podsjetiti, niste mi odgovorili na jedno pitanje.
-Molim? Ta razgovaramo već dobrih pola sata. A na koje to pitanje?
-Na ono temeljno. Na ono pristojno, i vrlo jednostavno, ali odviše kompliciranog odgovora.
-Oprostite, gospodine, no prilično ste me zbunili. Koje je to pitanje? Rado ću Vam odgovoriti na njega.
-Uistinu? A niste željeli odmah odogovoriti...kako li je to smiješno!
-Vrlo ste nepristojni!
-Ispirčavam se, gospođo draga. Ali, zar zbilja ne znate što sam Vas pitao? Jedno sasvim bezazleno pitanje
na koje dobih tisuću riječi, točnije cijeli razgovor od, kako kažete, dobrih pola sata, ali na njega niste nikako spremni odgovoriti.....
Dobar dan, gospođo, kako ste?
-Ah, gospodine, ali to je tako teško odgovoriti...
-Znam. Znam koliko su jednostavna pitanja u svojoj biti teška. Zaboga, gospođo! Ne plaičte, molim Vas, nemojte plakati!
-Kako sam? Ta kako bih bila? Izgledam uređeno i gotovo sretno, dragi moj gospodine.
Nitko me nikada ne pita kako sam jer ga to zanima, gospodine moj. A vi.....
Ah, zar patnja i agonija ikada prolaze? Zar s njima da se naučim živjeti?
Žao mi je!
Molim Vas, ne dirajte me! Pustite me! Kako ste bezobrazni!
Zbogom, zauvijek!
(Pobjegla je. A on....ostao je stajati na mjestu, dražesni gospodin. Čak je i skinuo šešir u znak poštovanja.
I ponovno ga vratio na glavu. Tiho se, ironično, i gotovo prijezirno nasmijao: "Gospođo moja, draga moja, zašto se bojiš sama sebe? A rekoh ti da i sva kuga i odvratnost svijeta se i dalje šire iako bi sami sebe ponekad ugušili.
Zašto bježiš od sebe, draga moja? Želio sam ti pomoći.
Žao mi te je..... pognuvši glavu, još jednom pogledavši potom u sunce, tlo, pomirisavši vjetar....nestao je.... Nikada ga nitko više nije vidio, ali draga gospođa ga nije kiada zaboravila. Barem je pokušala otkriti tko je i zašto je, i kako uopće je. )
Danas, naučila sam mnogo toga. Danas, promijenila sam mnogo toga.
I mnogo toga je promijenilo mene. Danas, pokušala sam shvatiti smisao ljubavi.
I shvatila sam - u njoj nikada ne smiješ tražiti smisao.
Ona je - pojava. Sjenka.
Zbog nje duše žive, zbog nje i umiru.
Danas, uživala sam u danas.
Voljela sam danas.
Željela sam danas.
Smiješila sam se, pogledom tražila potrebno, danas.
Danas, zbilja je nevjerojatan dan taj danas.
Danas se događa sve.
Danas uvijek postoji.
Danas ne možeš preskočiti.
Niti zaobići.
Danas možeš plakati.
Danas i smiješ plakati.
Danas ti dopušta plakanje.
Ponekad voli odgađati, no danas uvijek dođe.
Možda je sreća danas.
Ako je i nesreća, ali danas je.
Ionako danas ne možemo zaobići,
Pa zašto li ga uopće pokušavati promijeniti ili
Paziti za neko drugo danas?
Danas je zapravo strastveni ljubavnik.
Gotovo sve svoje čari pokaže ti odmah.
Znaš kakvo je,
Ili ga prihvatiš ili ne.
Ali mišljenje je jasno.
Intenzivno je i jako, ali
Prođe.
I znaš da će proći.
Jer danas ti niti ne obećaje dugotrajnost.
Ako voliš to danas, pamtit ćeš ga uvijek
I svako drugo danas podsjećat će te na njega.
Ako pak i ne, znaš da će proći,
Jer slijedeće danas već te čeka....!
Ne, ja nisam Nora.
Ne, dragi, ali ja ne želim biti Nora.
Ne, nikako ti ne mogu dopustiti da ti budem Nora.
Ali, dragi, pa oni konci moraju popucati, a tada,
eh, tada, dogodit će se ono očito; past ću, ali
odvojit ću se od tebe, dragi.
Tvoja Nora će zauvijek otići.
Uvijek sam bila samo slatko stvorenje,
i ti nisi pomišljao kako sam ja možda ipak nešto više
od lijepo uređene lutkice.
Dragi, neću ti zamjeriti, ali, ne, nikako ti to neću
dopustiti.
Uvijek si imao što si želio, a nisi možda to niti znao cijeniti, možda,
jednostavno nisi to shvaćao, nisi shvaćao kako cijeniti ono što imaš.
Ali, dragi, ja nisam malena lutkica na prašnjavom ormaru,
koju ponekad primiš, i igrate se.
Da, i igra je sretna, smijete se! Da!
Dok ju ponovno ne odložiš i odeš.
A ona ostane.
A ti, nikada niti nisi pitao što ona tada čini.
Nisi se toga nikada niti sjetio, dragi.
Ili ti to niti nije bilo potrebno.
Baš kao što meni nije potrebno imati ove konce
koje ti povremeno povlačiš.
Pusti pticu koja želi poletjeti.
Dopusti malenoj da hoda.
Daj joj neka čini što ju volja.
A, opet, dragi, kao da uvijek nije onako kako želiš,
ali, kada niti popucaju, kada se tijelo lutkice zatrese i
padne na pod; pokušaj ga prije uhvatiti, i, ako već ne pustiti,
a, ono, ne ponovno konce stavljati.
Dragi, zapamti, moje ime nije Nora i nikada to neće biti!
Opis bloga....da....nakon više od dvije godine smatram kako bi bilo,
recimo, primjereno promijeniti opis bloga, posebice s obzirom kako
ovaj blog zasad još nemam namjeru brisati, a nadasve je smiješno
ostaviti onako djetinjasti opis bloga koji je bio prihvatljiv tada ali ne i sada.
Zapravo, smiješno je, ali i zanimljivo vidjeti kako sam se u ipak kratkom periodu
od dvije godine toliko nevjerojatno mijenjala; željela sam pisati samo pjesme u početku
i shvatiti tko sam. To je, naravno, bilo nemoguće odmah, kasnije pak mislila sam da
znam tko sam, da znam što želim, da imam pravo reći kako sam već dovoljno vidjela
u životu i isti taj (život) mijenjati za smrt. Tada sam, možda pola godine kasnije otkrila
kako i prividno mijenjanje svojih stajališta ljudima pomaže kako bi komunicirali sa mnom
i više me, ne voljeli, ali cijenili. To je bio odličan početak za krenuti dalje, u nove promijene,
ali više ne zbog ostalih, nego jer me to počelo jako zabavljati, a kasnije sam i sama sebe
prihvatila dovoljno da čak i onda kada mi nije lijepo, kad se osjećam užasno i tjeskobno
ne bih rekla : "Želim nestati." , čak štoviše; "Želim biti ovdje i onima koji me ne podnose i dalje
priuštiti to da ih gušim time što me ne podnose." Hah!
Nakon nekih nesreća, koje neka uvijek i ostanu neprežaljene (jer moj mačak je
toga vrijedan!), i iako se i dalje ne osjećam najsretnijom osobom na svijetu i znam
da sam vrlo sumnjičava osoba što mi otežava mnogo toga,
ali ipak svakim danom, svakim postom ne samo da tražim i nalazim sebe
nego i otkrivam nove stvari,
a i vrijeme je da i ja prijeđem iz romantizma
u realizam!
Ne gledaj samo sebe kad ti i mulj svijeta može
priuštiti mnogo zabave, koliko god ironična bila!
EVO MALO SLIKA-cijenjenog slikara(meni jednog od najdražih) SALVADORA DALI-a
(za veći prikaz slike pritisnite na nju, nećete požaliti)
POEMS, POEMS:
forever.....
ANNABEL LEE
Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.
Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.
I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.
Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, Annabel Lee.
Al’ ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.
Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.
Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )
NOTTURNO
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević (1891.-1955.)
OPROŠTAJ
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Federcio Garcia Lorca
Gavran,E.A.Poe
GAVRAN
Ponoći sam jedne tužne proučavo slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše-
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše-
»Posjetilac«, ja promrmljah, “što u sobu ući ište,
Samo to i ništa više.”
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem - uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče - jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše -
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć:
»Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište -
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište -
Eto to je, ništa više.«
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
»Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo.
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo« - i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz lamu bludim; stojim, plašim se i
čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše,
»Lenora«, prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti;
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
»Zacijelo«, ja rekoh, »to je na prozoru sobe moje;
Da pogledam časkom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše –
Valjda vjetar, ništa više.«
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Dostojanstven ude Gavran, što iz drevnih dana stiže,
Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane,
Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže.
Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh luga se obrmu,
Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše.
*Nek si ošišana ptica«, rekoh, »nisi kukavica,
O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže,
Kako zovu te na žalu hadske noći, otkud stiže? «
Reče Gavran; »Nikad više.«
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo,
Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše.
Al priznati mora svako, ne događa da se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše,
S tim imenom »Nikad više.«
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi,
Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše:
Više niti riječ da rekne - više ni da perom trepne –
Dok moj šapat jedva jekne: »Svi me druzi ostaviše,
Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.«
Tad će ptica: »Nikad više.-«:
Muk se razbi, ja, zatečen - na odgovor spremno rečen
»Nema sumnje«, rekoh, » to je sve mu znanje, ništa više,
Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta
Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše,
Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše,
U »Nikada- nikad više. «
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra;
Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem;
Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh,
Na razmatranje, se dadoh - kakvu mi sudbinu piše
Grobna, kobna drevna ptica - kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: »Nikud više. «
Sjedah, tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga
Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše
Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti
U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše.
Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše,
Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu
Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše.
»Bijedo«, kliknuh, »Bogu slava! Anđelima te spasava,
Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše!«
Pij, o pij taj blag nepenthe, nek Lenori spomen zbriše! «
Reče Gavran: »Nikad više. «
»Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok! -
Napasnik da l posla tebe, il oluje izbaciše
Sama al nezastrašena usred kraja urečena,
U dom opsjednut od sjena, reci, mogu l da me liše
Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše? «
Reče Gavran: »Nikad više.«
*Proroče, kog rodi porok - vrag il ptica, ipak prorok.' -
Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, neci da 1 ću u Edenu
Grlit ženu posvećenu, Lerora je okrstiše,
Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.«
Reče Gavran: »Nikad više. «
"Rastanak je to što kažeš«, kriknuh, »ptico ili vraže!
U oluju bježi, na žal hadske Noći otkud stiže!
Niti pera ne ispusti ko trag laži, što izusti!
U samoći mene pusti!- nek ti trag se s biste zbriše!
Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun, što srce siše!«
Reće Gavran: »Nikad više. «
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!
Ipak, Corpse Bride, a,
naravno, i
neizostavni Jack:
