PRIJATELJSTVO I OSTALE SITNICE...Prijateljstvo i co.
Prvo,
Svi vi koji čitate ovo budite pozdravljeni s moje strane. Željela sam vam staviti
jednu pjesmu Rolling stonesa - Let It Bleed zahvaljujući kojoj pišem ovaj post,
no nisam ju našla. Zatim sam našla drugu, no ugađaj nije isti, to je Sympathy fro the devil.
Stavit ću vam ju samo da čujete.
Sada, evo jedne pjesme koja može otprilike prikazati taj ugođaj.
Nju slušajte prvi put.
No, sada, pjesma koja je meni toliko draga, pomalo sjetna, toliko lijpa
je ova:
Evo, nakon glazbe, u pozadini, naravno, dolazim ja,
točnije moj post, no dolazim ja.
Nit sretna, niti tužna,
uzbuđena malčice, u glazbi i ostalim blagodatima ovog
sivog, monotonog svijeta.
PRIJATELJSTVO....
Pisala bih post, oh da! Ali tema?
Koja je tema? Upitah se, a tada mi
prijateljica predloži: "Neka tvoja tema bude prijateljstvo."
U redu, kaako ti kažeš i zbog toga, pisat ću o toj temi.
Savršeno jasno.
savršeno je jasno da je to rekla moja, prema ljudskom najbolja prijateljica,
no sve moje najbolje prijateljice nisu bile najbolje prijateljice, pa sam zato
odlučila da ja nemam najbolju prijateljicu.
Imam mnogo dragih i dražih prijatelja, no ova je moja
NAJDRAŽA prijateljica.
Znam, čudite se, pa zar to nije isto?
Oh, ne. Možda je po tome i posebnije to prijateljstvo.
Prijateljstvo je zaista u životu važno, jako važno jer se ljudi
tako društveno, socjialno i emocionalno razvijaju.
Razvijaju i druge vještine, no to ovoga trenutka nije niti važno.
Ne volim i ne želim karakterizirati druge ljude ostalima, nikako,
kao da te osobe same ne znaju kakve su?
Pogotovo, trebamo li im uvijek dodavati epitete, kao da te osobe same
ne znaju da su drage, voljene i sve pozitivno s vaše strane?
Prijateljstvo, ja, shvaćam, kao i većinu drugih stvari na ovome
svijetu previše emotivno, no ne razumijem kako ljudi mogu tako
brzo mijenjati svoja razmišljanja, svoje stavove da nekoga tako lako odbace
s vremenom, kad im dosadi. Pa ljudi, ljudski osjećaji
nisu igračke, nikako,
Malo, istina, jest neobično družiti se s neobičnim osobama.
Govore mi da sam drugačija, pa im odgovaram: Hvala!
Ne znam što bih drugo. Iako imaju pravo. U potpunosti.
Znate, postoji jedna ameba zvana Dominik i ta ameba
simbolizira prijateljstvo,
i to ono pravo prijateljstvo.
To jest djetinjasto na prvi, čak i na drugi pogled, no
upravo ta gesta, kada sam prijateljici u školu donjela
amebu govori o ljudima (nadam se da shvaćate da je
to bila oslikana staklenka s malo vode i jednim tankim
palminim listom), jer bilo je onih koji su se tome čudili (iako
u mojoj školi baš i ne, no drugdje jesu) jer nisu to nikako
mogli shvatiti, a oni, moji prijatelji, smijali su se tome,
svidjelo im se, iako ona ipak simbolizira prijateljstvo,
nešto veliko, ali i sitnice su važne,
uspjela je ljude nasmijati.
Čarobne su te amebe! Heh!
Zašto suditi tuđu maštu, imaginaciju unutar stvarnosti?
To ionako sve privlači iako uopće toga niti nisu svjesni.
Eh, nije prijateljstvo izravno, no mašta jest, a ima ljudi
kojima mašta jako smeta.
Osoba kojoj se divim je Salvador Dali.
Zamislite, taj genije, taj egocentirk je toliko
uspio zadiviti ljude. Voljeli su ga, a nisu niti
znali zašto. Znao je koristiti svoju slavu, a još
je i rekao:
" Razlika između luđaka i mene jest
ta što ja nisam luđak, a razlika između nadrealista i mene
jest ta što ja jesam nadrealist."
To je bilo umišljeno, s pravom, ali
umišljeno, no to nikome nije smetalo, i dalje su
ga voljeli.
Zar ne postoji mjesta na svijetu za one sramežljive?
Za one nesigurne?
Ionako su postali nesigurni jer im svijet nije dao
dovoljnu priliku da se iskažu, a zapravo su možda
pametniji i darovitiji od mnogih
lajavih jezika.
Oh, dosta o tome. Ionako ne mogu
reći:"Budi siguran." zašto?
Zar je svijet siguran?
Možda je ta sramežljivost posebna.
Ne.
Sigurno je posebna.
Jer ona ne određuje osobu kao nju samu.
Određuje ju samo prema drugim ljudima, no
nisu niti oni uvijek toliko biti.
Kao što je važno što oni misle o meni?
Oni niti ne misle. Ono što razumiju je dobro, što
nerazumiju, nije. Razmišljanje na razini
binarnog sustava.
Hvala Bogu (ili bogu) da nisu svi takvi. Niti je
moguće da jesu.
I niti je moguće da ja zašutim.
I presatanem pisati.
I kvariti ovaj lakomisleno
dubokoumni post...xd
I bolje da prestanem, jer ipak, hej, hoj,
to mi je šesti post ovaj mjesec....
'ko bi rek'o?
I znajte, volim se šaliti, ali to nije dokaz da sam sretna,
čak štoviše........do slijedećeg puta......Ja, Annnabel Lee!....
POEMS, POEMS....
Primjećujete li u toj riječi prezime jednog jako
dobro pjesnika? recimo....Poe-a....
Imam dvije pjesme (nikako ne baš izvrsne, niti jako dobre, al' čujte...)
Baš se sad i ne osjećam depresivno, ali ova druga je malo čudna
pa sad....Koju biste vi radije?
Hmda....
Ako vam prvo napišem ovu čudnu, nećete me shvatiti ozbiljno i
tada nećete niti drugu shvatiti ozbiljno, a ako prvo napišem ozbiljnu,
nećete mi zamjeriti za drugu?
Ma da.... možda najbolje sve u jednom postu, ili...Napisat ću ja
dva posta, evo možda i jedan za drugim, ali onda čitajte oba....
uglavnom, kužite, ne?
Evo, ovako:
GRANA
Poput sjenke,
još u tami,
sakrila se
jedna tanka,
jedna tamna,
još i mlada,
nepoznata
grana jedna.
I dok tako,
poput sjenke,
još u tami,
grana mlada
čekala je.
Tresla se je,
jednom jedna,
jedna mlada,
jedna mala,
i to na vjetru,
grana jedna.
Eee!
A tada,
još i mlada,
pukne grana.
Pukom puče,
pa se raspuče
i tada
umre.
Više nije bila
mlada.
Niti grana
nije bila.
Ništa nije više
bila.
samo mala,
osušena,
mrtva grana,
ležala je,
nepomično.
Zauvijek.
Zamalo pa uvijek...
U vijeke vjekova,
Grana....
Annabel Lee
Eh, a sada, neka ipak u jednome posti bude, druga
pjesma, slijedeća, u veličanstvenom )mo'š si mislit')
dolasku (to pogotovo....hmda) i još k tomu
bez naslova, mislim da je suvišan (joj, ok, nisam se
ničega pametnog sjetila!):
Kad više ne
raspoznajem
svjetlost od tame.
dan od noći.
Kad život mi je
taman, crn.
Tamniji od
najtamnije tamnice,
tad osjećaje više
nemam, ne poznajem.
Samo gorke suze
niz obraze mi se
slijevaju.
I peku.
Oči, obraze, lice.
samo snovi ostaju
u dubini moje
isprepečene duše.
Na dnu moga
gorkoga srca.
Tražim svjetlost,
no ona se već
odavno bila
stopila s tamom.
Tražim mir,
no on se izgubio
u toj zaglušujućoj
tišini.
Ništa više niti ne tražim,
jer ničega više niti nema.
Ništa niti nemam.
Samo moje
izopačene misli
žive duboko,
duboko,
u mojem
tamnom
srcu....
Annabel Lee
My Life is so, so....
My life is so black.
My life is so dark.
My life is so sad.
My life is so hard....
Evo, to sam napisala ja, jako nedavno. U toliko bliskoj prošlosti
da me je čak i sram reći....
Da, ali, zapravo,
Zapravo (iako nikad ne znam razliku između iluzije i
stvarnosti), malo sam nadopunila, promijenila:
Crna je tako lijepa.
Mračna je tako draga.
Tuga je osjećajna, više
Nego sreća.
A bez težine ne bismo nikako spoznali
Lakoću.
Uvijek postoji nešto lijepo, drago, umiljato
iako to drugima tako ne izgleda, nikako.
U početku bijaše misao mi poput ovoga početka.
I bila je snažna. I važna. I močna je bila. Jaka je bila.
Jača od svih drugih. I nije dopuštala nastavak ovaj.
Kada bi on se pak i pojavio, ona bi ga uništila.
Nit' ljepotu, čak i smrti, spoznala više nisam.
I ništa više nije bilo kao prije.
Niti patnja više nije bila slatka, niti tuga više
usrećiti me mogla nije. Ništa više. Nikad više.
Nit' u tami, ni u svijetlu uživala nisam.
Život je izgubio smisao, a patnja, tuga i
bol dobile su novi, za mene još novi,
nepoznati, ali pravi, pravi,
i stvarni,
smisao.
Možda više nije tako.
Možda je opet Tuga
ona stara.
Ona draga.
Ona sjetna.
Tako nježna.
Kao čežnja.
Nedohvatljiva.
Ali stvarna.
Posebna.
I radosna.
Poput rose.
K'o na cvijetu.
Tako draga.
Tako mila.
Istinska.
I tako lijepa.
Tuga stara,
Patnja bolna,
ali jednako draga....
I believe I'm back!
I hope so!
With love, the most love of all loves
And all lovers on this, just usuall, but
special world....With so many dreams, for all...... Annabel Lee
VJERA.... U KOGA ILI ŠTO?
U zadnje vrijeme malo sam gledala o vampirima, demonima,
anđelima i ostalim stvarima. Sotonizmu....
Ne, nisam poludila, ali, pa moram se informirati.
Nisam znala što bih pisala i primjećujem da mi se blog mijenja.
Gdje su nestale sve one pjesme? Svi oni tekstovi, malo humora?
Što se dogodilo s njima?
Možda, ali malo kasnije stavim neku novu pjesmu, no prvo:
Gledajući sve te stranice, ne razumijem zašto se ljudi u
21. stoljeću (jel je 21. stoljeće? Jel tak da je?)
svađaju oko vjera, oko religija. Čak se i srodne religije međusobno
ne podnose. Čemu sve to? Jedni vjeruju u Boga, drugi pak u Lucifera,
treći u nekog svog boga....
ja smatram da postoji jedan, recimo, bog. Ime tog boga uopće niti nije
važno (zato i pišem tu imenicu amlim slovom jer je trenutno opća
imenica). Taj se bog raspodijeli na 4 milijarde ljudi. No dobro,
na sve ljude ovoga svijeta, a svaki čovjek oblikuje tog svog boga
kako njemu najbolje paše. Baš kao da svakome date malo glinamola,
a svatko napravi nešto drugo, možeti biti slično, ali ipak drugačije.
Svaki taj bog je duhovni mir svakog čovjeka kao pojedinca.
Dakle, sada je i svaki bog kao pojedinac.
Taj bi ga bog trebao umiriti, pomoći duhovno čovjeku
(tj. sami sebi na neki način). Trebao bi činiti utjehu, nadu,
ljubav, prijateljstvo, ne činiti vas usamljenima. To jesto bog, a
ne nešto u što čovjek vjeruje iz nekakve objesti i zamara se
što je dobro od tih bogova, a što nije.
S čime se ja sada zamaram??
No dobro, kakav god taj bog bio ( nije važno ime!),
on ne mora biti dominantan drugim ljudima i drugim se
ljudima nadmetati.
Pa to je naporno i još k tomu vjerovati.
To je nekakvo moje mišljenje nakon svih tih mogućih stranica....
Ljudi, pa ne trebate reklamirati svoje bogove!
Toliko od mene....pozzzzzz.....Annabel Lee
NE ZAMJERITE MI....
Znam, znam...nisam se javljala neko vrijeme. Točnije tjedan dana.
Ali u redu je. Ne smeta mi. Kada sam željela, nisam mogla,
a kada sam mogla, definitivno nisam željela.
Uostalom, škola...
Niti temu nisam znala...
Niti ju sada ne znam...
Možda je niti nema....
Ne znam.
Oh, pomalo depresivno.
Jednostavno divim se svim ljudima koji tako lako pišu na svojim
blogovima o - sebi. O svojem danu, što su radili, govorili, koliko
su spavali, koga su sve vidjeli.
To je tako teško!
Svakoga puta kada bih ja to pokušala ili ne bih objavila, ili bi me
bilo sram pred samom sobom.
Više volim metaforu, kažeš, a ne kažeš. Navikneš se na nju.
Upozorenje:
Postoji mogućnost da ovaj post bude napisan s
dozom depresije i male euforij. Nisam drogirana niti ništa
slično. Jednostavno nisam sretna.
Primjećujem. Ljudi ne vole pesimistične ljude.
Ljudi ne vole depresivne ljude. Ljudi se nikada ne pitaju
zašto je ta osoba takva, no to je u redu.
Nije to problem. Ne više.
Ljudi vole nasmijane ljude. Ljudi vole zabavne, duhovite
ljude. Ponekad ju ne shvaćaju previše ozbiljno, ali
to ih zabavlja. Posebice ako je ta osoba malo drugačija,
no nikada se ne pitaju kako se osjeća ta osoba.
Niti ne trebaju. To nije njihova dužnost, no kada
ta osoba pokaže svoje prave osjećaje, ne razumiju to
i nije ih briga, a mogu tu osobu čak i prestati voljeti.
To je tako površno.
Niti ne shvaćaju da ta osoba je nesretna, no ona se
trudi biti sretna, nasmijavati druge, a ako to prestane
njih nije uopće briga.
To je tako okrutno!
I zbog čega ljudi osuđuju ljude na onaj prvi put
(hello efekt) ?
Zar nije to malo previše površno za mišljenje o nekoj
osobi?
Uf, zašto sam depresivna?
Jesam li uopće depresivna?
Sumnjam, uz svu patnju previše nade
postoji u meni i lijepih sitnica. sitnih komadića
mozaika, gotovo nevidljivih, ali ipak postoje.
Sitnih baš kao i ja, na ovome svijetu....
Ne mogu reći u čemu je problem, zašto
nisam sretna, čak štoviše, nesretna.
Niti ne volim govoriti o sebi ovdje,
pokvarit ću blog, a ovaj
post pogotovo.
Osjećam se bolje...
Nemojte mi zamjeriti.
Bilo mi je potrebno....
Ah, da....
Zaista....idem sada....
I....oprostite još jednom....
Zaista......Your ANNABEL LEE....
02.09. i to 2007. javljam se ja
To je tak čudno. Zaspala sam s 15 godina, a probudila se sa 16.
Ups, što bi onda bilo za mjesec dana?
Ništa, baš ništa. Ali to je u redu....
Nego, ovoga, željela bih vas pitati....ako ....možda....a mislim, ako bi....
netko želio....ovoga....Ma ja imam jednu amebu zvanu Fifi koja je
jako draga i umiljata, no rodila je penaestero mladih, pa....ima li zainteresiranih?
Iako to neki ljudi smatraju djetnjasto, al' čujte...oni zato ni nemaju amebu!
Gledah Krug 1 i djelomično Krug 2.
I zaista, skače djevojčica iz televizora.
I nije slomila nogu. U redu je to.
Ali ono s videokazetom....hvala Bogu da imam DVD!
'ko zna kaj bi bilo....uf!
Čitala sam Cirkus nakaza. Zasad mi se knjiga čini dobra....
No, dosta o tome.
Da pišem o svojim osjećajima....
ili
Nešto strahovito pametno....
Ma ne! Dajte, molim vas!
Nemam namjeru, barem ne u ovome postu.
Nemam vremena, moram se veseliti početku školske godine.
Pa, naravno!
No, da ovo ne bude neozbiljan post, jer sam ja po
svojoj prirodi jako ozbiljna,
trebala bih malo i biti ozbiljna, a i ako imam namjeru u ovaj post
staviti Master of puppets uz ovaj post ne bi pretjerano pasao,
ali....
ja....
O čemu da vam pišem?
O tome da sam skoro cijele dane na msn-u?
Ne! To vam neću reći, nikako!
Da vam kažem....e to bih mogla!
Evo...
Ja jednostavno ne mogu podnjeti kad mi ljudi progovaraju
zašto sam, recimo, šutljiva ili me ispituju jesam li dobro i to
ne jednom, ne dvaput, nego barem dvadeset puta.
I zašto?
Jer se njima čini da sam ja u depresiji.
Pa nisam ja baš tako često u depresiji.
Zapravo, nikad niti nisam, jer uvijek se nadam.
Čak se ni rezala nisam.
Iako, moram priznati, krv uopće nije loša, jedino ako
previše popijem (ako se to uopće može tako nazvati)
mi je zlo. Neki ljudi vjerojatno previše ozbiljno i
doslovno shvaćaju neke moje misli i to nije dobro.
Recimo, ako ja kažem: "Isplanirala sam svoju smrt."
Mogu vam i opisati pa ćete uostalom vidjeti da je nemoguće:
Za početak, trebala bih biti u nekom dvorcu. U jednoj sobi.
Vrata u sredini, a kad uđete u sobu (srednje velićine, cca. 16m2)
vidite krevet, u sredini (200x180x80) i to ne bilokakav krevet,
nego tamno drvo, prelakirano, otprilike (bukva boja?). Uglavnom,
između bordo i smeđeg i, naravno, to bi trebao biti krevet s
baldahinom. Dva snježno bijela popluna(mekše je nego plahte)
i tri jastuka, dva bijela velika i jedan mali crni (u početku sam
mislila obrnuto, dakle, dva crna i bijeli, jer bi bilo u redu s krevetom,
no....). Ja ću biti crnoj suknji i majici, otprilike kao haljina i to
pomalo paučevinasta. Na nogama ništa (prije toga ih moram
depilirati i odrezati nokte) i nikako našminkana, jer izgledat ću
starije, a to ovdje nije nikako dobro. Kao maškara u toj sobi.
Trebalo bi biti više dječje (Love poems for dying children), a
s obzirom da ću ja biti u crnome, to je dobra kontrast, bolji nego
sa dva crna jastuka, podudaraju se boje previše.
Ležat ću dijadonalno, a u vjerojatno desnoj ruci imati komad
papira s riječima pjesme Annabel Lee. Možda pokoja kapljica krvi
na papiru i po rukama, bijelo mrtvo tijelo i krvavo crvene kapi.
Mislim da je najbolje da se na kraju otrujem, te boca s otrovom
padne pod, a u pozadini će biti pjesma Master of puppets.
Baš realistično, zar ne? A pogotovo istinito. Hmda...
Toliiko od mene do slijedećeg posta (nadam se uskoro)....bye....
