1. POGLAVLJE

Voda je lijeno udarala o stare stijene. Svaki je udarac o grubu površinu bio popraćen tihim, umornim, stoljetnim uzdahom. Sumrak je. Sve je lijeno, i sprema se utonuti u san. Točno kao i jučer, točno kao i dan prije jučer… lagane se, sićušne kapi spuštaju sa neba ostavljajući biserni trag u zraku. Biseri se mjere u sekundama, stotinkama, a onda nestaju. Nepovratno i zauvijek.

Gledala je svoj odraz u prljavom staklu i slušala uzdahe umornih stijena. Tihi su se šapati prolijevali zrakom dok je tupo zurila u biserne oči što su je spokojno promatrale sa druge strane. Lijevom je rukom dotaknula pramen crne kose i bezvoljnim pokretom maknula ga sa lica. Desna joj je ruka ostala čvrsto stegnuta u šaku. Sunce je utonulo u valove. Zvuk vruće površine po kojoj gmižu ledene zmije nije bio primamljiv. Uzdahnula je i trgnula se od vlastitog uzdaha. Riječi su joj zapele negdje između grkljana i ispucanih usana. Lice joJ je bridjelo od dodira kože sa kožom. Grube kože, sa onom nježnom, tijelo joj je drhtalo od starih, nikad ugaslih boli. Jedna je ptica preletjela nebom. Jedno je pero palo, ljuljalo se prema stijenama, ali poneseno vjetrom, palo je na hladnu vodenu površinu.

Trepnula je jednom…i onda još jednom… prljavo se staklo još više zamutilo, oči su počele peči.

Površina se umirila, zlokobna voda postala ravnodušna, okupana mjesecom, prikrivene duše pod hladnom vodom. Pero je nestalo. Još je jednom trepnula. Olabavila je šaku desne ruke, i sada već podosta zamagljenim pogledom promatrala sitne, sićušne polu rastopljene tablete kako padaju na pod. Bez zvuka. Mrtve. Kao i ona. Kao i njezina utroba. Kao i njezino srce.

Nekada davno bila je lijepa. Sada više nije. Nekada davno voljela je svoj život, sada više ne. Nekada davno bila je živa… sada je pala na tepih, pokraj tableta, pokraj prljavog prozora, pokraj bisernog mjeseca. Sada više nije…


2. POGLAVLJE

Njezne zrake sunca dopirale su kroz poluotvoren prozor i naslonile se na lice djevojčice. Ona je nemirnim snom provela noć...