mladi duhovni velikani

srijeda, 28.12.2016.

Sveta Elizabeta Ugarska

Danas se slavi 800. godina od rođenja ove svetice. Živjela je u vremenu sv. Franje Asiškog i bila je članica Franjevačkog svjetovnog reda te je proglašena njegovom zaštitnicom. Bila je slična Majki Terezi po pomaganju siromašnima, bijednima, bolesnima i gladnima.

Image and video hosting by TinyPic
Sliku uslikao: Vincent de Groot

Elizabeta je bila princeza, kći ugarsko - hrvatskog kralja Andrije II. Rodila se u Bratislavi. Po narodnosti je bila Mađarka (Erzsébet). S trinaest godina, udala se za tirinškog (njemačkog) grofa Ludovika. Brak makar je bio dogovoren, bio je pun ljubavi i imali su četvero djece. Dala je sagraditi bolnicu, kraj dvorca, da se osobno brine za bolesnike. Obitelj se tome protivila. Potajno je hranila gladne, siromahe i bolesne. Jednom je, prema legendi, grof zaustavio Elizabetu, s ciljem da vidi što skriva, a kad je otvorila pregaču haljine, umjesto kruha koji je tamo bio prije minute, pojavile su se ruže. Nakon smrti grofa Ludovika, prodala je sve imanje, prihvatila siromaštvo, i brinula se za svoja tri sina te za bolesnike i siromahe. Za velike gladi u Njemačkoj, pomagala je siromasima. Umrla je s 24 godine.

Zaštitnica je pekara, prosjaka, bolesnika, siromaha, humanitarnih djelatnika, bolnica, udovica, ljudi u progonstvu.

Papa Grgur IX. proglasio je Elizabetu, svetom 27. svibnja 1235. u gradu Perugi u Italiji, samo četiri godine nakon njene smrti.

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 26.02.2016.

Sveta Lucija

Sveta Lucija od Sirakuze (284. - 303.) također znana kao i Sveta Lucija je kršćanska mučenica koja je zbog svoje vjere podnijela mučeništvo 303. godine.

Progonitelji kršćana mačem su joj odrubili glavu nakon dužeg mučenja. Kroz svu kršćansku povijest štuje se među kršćanima kao mnogostruka zaštitnica - slijepih (tjelesno i duhovno), ratara, lađara, staklara, krojača, tkalaca, pisara, vratara i kovača. Prema predaji, Sv.Luciji su izvađene oči i stavljene na tanjur, pa se ona smatra zaštitnicom očiju i vida.

Image and video hosting by TinyPic

Njen dan slavi se 13. prosinca. Običaj je da se prati i zapisuje vrijeme kroz 12 dana od Lucije do Božića. Pučka predaja kaže da će sljedeće godine biti u pojedinom mjesecu takvo vrijeme, kakvo je u odgovarajući dan od Lucije do Božića. Na njen dan također se sije pšenica, simbola života kod kršćana.

- 23:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 09.01.2016.

Sveti Ivan Berchmans

(1599.-1621.),u Belgiji rođen, umro u Rimu
Sin je postolara, imao je petero braće i sestara, bio je ministrant. Brinuo se za bolesnu majku. Nakon što je pročitao knjigu sv. Alojzija Gonzage, želio je postati isusovac. Studirao je filozofiju u Rimu. Učio je sve važnije europske jezike, jer je htio pomagati doseljenicima. Želio je putovati u Kinu kao misionar, ali je umro od nepoznate bolesti. Bio je drag, brižan i volio je drugima pomagati.

Image and video hosting by TinyPic

Zaštitnik je mladih i ministranata.

- 23:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2015.

Sveta Mala Terezija

Sveta Mala Terezija (Alençon, 2. siječnja 1873. – Lisieux, 30. rujna 1897.), poznata i pod imenima sv. Terezija iz Lisieuxa i sv. Terezija od Malog Djeteta Isusa i Božjeg Lica, svetica Rimokatoličke Crkve, najmlađa crkvena naučiteljica, redovnica karmelićanka, zaštitnica misionara, književnica.

Sveta Mala Terezija, rođena je u francuskom gradiću Alençonu u pokrajini Normandiji, na sjeveru Francuske. Na krštenju je dobila ime Marie-Françoise-Thérčse Martin. Roditelji Loius Martin i Zčlie-Marie Martin, bili su pobožni, u mladosti su razmišljali da postanu svećenik i časna sestra, no nisu uspjeli.

Image and video hosting by TinyPic

Terezija je bila najmlađa u obitelji koja je brojila devetero djece, od kojih je četvero umrlo u ranoj dobi zbog bolesti, za koje tada nije bilo lijeka. U dobi od četiri godine umire joj majka što je za mladu Tereziju bio veliki gubitak. Otac se sa svojih pet kćeri preselio iste godine u Lisieux. Dvije starije kćeri preuzele su odgoj mlađih sestara, Celine i Terezije. 1882. Terezijina sestra Paulina, koja joj je zamjenjivala majku, stupila je u samostan karmelićanki u istom gradiću. Poslije nje to je učinila i najstarija sestra Marija. Treća sestra Leonija stupila je u samostan klarisa. Dvije sestre Celina i Terezija rasle su zajedno.

Nakon završenog osnovnog školovanja Terezija u ono vrijeme nije više pohađala školu nego je išla na privatne pouke iz raznih predmeta. Istodobno se njezin duhovni život vrlo snažno razvijao. Zajedno s ocem i sestrom Celinom hodočastila je u Rim. I Terezija je osjetila redovničko zvanje i željela je ući u karmelski samostan gdje su već bile njezine dvije sestre, ali je bila premlada. To je nije pokolebalo. Tražila je dozvolu crkvenih i samostanskih poglavara. Kada joj nisu dopustili, u Rimu je osobno, lice u lice, zamolila papu Lava XIII. i uspjela je.

Terezija je ušla u Karmel sa 15 godina, 1888. U njemu je proživjela devet godina vršeći redovite samostanske dužnosti: molitvu, razmatranja, redoviti posao, ručni rad i ostalo. Sve je to obavljala s velikom ljubavlju prema Bogu i dušama za koje je prikazivala sve svoje molitve i trpljenja kojih nije nedostajalo u njezinu redovničkom životu. Uzor su joj bili osim Isusa i sveci: sv.Ivana Orleanska, sv.Ivan od Križa i sv.Terezija Avilska.

Po nalogu svojih samostanskih poglavarica opisala je svoj život koji je nakon njezine smrti objavljen pod nazivom «Povijest jedne duše». Na poseban je način živjela i izradila duhovnost djetinjeg odnosa prema Bogu - «duhovno djetinjstvo» što je i opisala u svojoj autobiografiji. Razvila je novi način postizanja svetosti,nazvan Mali Put- spremnost srca da sve čini iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Imala je slogan: “ Samo ljubav vrijedi! ” Razboljela se od tuberkuloze od čega je i umrla 30. rujna 1897. g. u 25. godini života i nakon samo devet godina provedenih u Karmelu.

Nakon smrti njena autobiografija «Povijest jedne duše» objavljena je i doživjela je veliki uspjeh. Prevedena je na 35 jezika i objavljena je u više od milijun primjeraka. Knjizi su se divili i Edith Piaf, Paul Claudel, Jan Guitton, Sveta Edith Stein i mnogi drugi umjetnici, filozofi i znanstvenici.

Papa Pio XII. proglasio je Malu Tereziju svetom 1925. godine a nakon toga proglašena je također uz sv. Franju Ksaverskoga drugom zaštitnicom misija, te također drugom zaštitnicom Francuske. 1997. o 100. obljetnici njezine svetačke smrti, papa Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Ona je tako treća žena u povijesti Crkve i 33. po redu u dvije-tisućitoj dugoj povijesti Crkve koja je dobila taj časni naslov. Na 15. svjetskom danu mladih 1997. god. u Parizu papa Ivan Pavao II. postavio ju je za uzor mladima današnjice.

Spomendan joj je 1. listopada.

Zaštitnica je Francuske, Australije, Južne Afrike, Rusije, misionara, uzgajivača cvijeća, oboljelih od AIDS-a i tuberkuloze, avijatičara i mnogih gradova, župa i škola.

- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 31.10.2015.

Blaženi Marcel Callo

(1921.-1945.) Francuska

Bio je iz brojne radničke katoličke obitelji, drugo od devetero djece, ministrant, katolički izviđač, radio je kao tipograf u gradskoj tiskari.

Image and video hosting by TinyPic

Već sa 18.godina, voditelj je Katoličke radničke mladeži, svaki dan je molio krunicu, bavio se kazališnim priredbama i sportom. Bio je zaručen sa Margaretom Berniaux, ali se nisu uspjeli vjenčati, jer je bio II.svjetski rat i Marcel je morao prisilno ići na rad u Njemačku. Radio je u tvornici i organizirao sastanke mladih katolika. Njegovo djelovanje je postalo trn u oku neprijatelja, dali su naredbu da ga se ukloni jer je “previše katolik”. Gestapo ga je odveo u mjesto Gotha, gdje morao raditi po 12 sati na dan. Poslije su ga odveli u koncentracioni logor Flossenburg pa u zloglasni logor Mauthausen u Austriji. Umro je od posljedica teškog rata, zlostavljanja i gladovanja. Tijelo mu je spaljeno, a danas je na tom mjestu veliki križ. Zaštitnik je katoličke mladeži. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.

- 00:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 05.09.2015.

Sveta Klara Kastelbajška

(1953. - 1975.), Francuska

Kratki životopis: Rođena je u Italiji, ali se vrlo rano preselila s roditeljima u Francusku. Obitelj joj je bila kršćanska. Završila je srednju školu, nastavila je studij književnosti na fakultetu u Toulouse-u. Živila je kršćanskim životom. Često je išla u Lurd. Redovito je išla na sv.misu, ispovijedala se i pričeščivala, zanimali su je životopisi svetaca i svetica pogotovo sv. Terezije od Malog Djeteta Isusa. Puno se molila, imala je pobožnost prema Djevici Mariji.

Image and video hosting by TinyPic

Pomagala je siromašnima i bolesnima. Bila je na hodočašću u Svetoj Zemlji.
Pisala je:”Svetost znači LJUBAV provodeći život za Boga i s Bogom, s Božjom milosti i s Božjom snagom.” “Na putu sam k potpunom obraćenju,produbljenju svoje vjere, da nađem pravi smisao života..žar pobožnosti, siromaštvo duha…svrha je života, živjeti s Bogom, da se postigne vječni život!” Oboljela je od upale mozga i umrla 1975.g.

- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.08.2015.

Sveti Rok

(Montpellier, oko 1348. – Voghera, 15./16. kolovoza 1376./79.), svetac rimokatoličke Crkve, hodočasnik, dobrotvor, zaštitnik od kuge i kolere.


Rok je rođen u Montpellieru, gradu u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof. Prema najstarijem Rokovu životopisu, njegovi roditelji dulje su vremena bili bez poroda, a jako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac. Prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, nije se zadovoljavao površnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Na svome hodočašću u Rim, Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima.

Image and video hosting by TinyPic

U Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari. Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima.

- 00:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.06.2015.

Sveta Filomena

Njeno štovanje počelo je u 19. stoljeću, nakon što su arheološkim istraživanjima pronašli njen grob, 24. svibnja 1802. u katakombama sv. Priscile u Rimu. Uz njene posmrtne ostatke, bio je i fragment natpisa „lumena paxte cumfi”, što nema značenje, no premetanjem slova došlo se do riječi na latinskom jeziku: „pax tecum Filumena”, koje su protumačene kao: „Mir s tobom Filomena”. Posmrtni ostaci i relikvije, prebačeni su u crkvu u Mugnanu kod Napulja, 1805. Narod je počeo štovati Filomenu i moliti je za zagovor. Blažena Pauline Jaricot, mlada Francuskinja tvrdila je, da je ozdravila od bolesti srca, zbog Filomene. Sv. Ivan Maria Vianney, francuski svećenik, mnoga ozdravljenja, pripisao je Filomeni. Otac Damien, koji je brinuo o gubavcima, posvetio je kapelicu Filomeni, nakon više ozdravljenja. Franjevac, sluga Božji, Andrés García Acosta iz Čilea, jako je štovao Filomenu, posvetio joj je oltar, te je po njoj nazvana i ulica uz svetište. Bilo je još mnogo čuda, vezanih uz Filomenu pa je papa Grgur XVI. dozvolio, da se Filomena slavi kao svetica i ustanovio je blagdan 9. rujna. Od 1961., sv. Filomena više nije u liturgijskom kalendaru svetaca, zbog reorganizacije liturgije, ali i dalje se smatra sveticom.

Image and video hosting by TinyPic

O životu sv. Filomene, nije se znalo gotovo ništa. Troje ljudi iz različitih dijelova svijeta (svećenik, časna sestra i umjetnik), koji su štovali sv. Filomenu, neovisno o drugima, dobili su vrlo slična ukazanja o životu i mučeništvu sv. Filomene. Prema tome, Filomena je grčka princeza iz polisa s otoka Krfa. Njeni roditelji, koji su članovi grčke kraljevske kuće, dugo vremena nisu mogli imati djecu. Molili su se poganskim bogovima, da dobiju dijete. Kraljevski liječnik Publius poručio im je, da se mole kršćanskom Bogu i da će im se tako ispuniti želja. Tako se i dogodilo, te su prešli na kršćanstvo. Uskoro im se rodila djevojčica, koju su nazvali Filomena. Odgojili su je u kršćanskom duhu. Kada je imala 13 godina, rimski car Dioklecijan pozvao je njene roditelje u Rim, jer je želio pripojiti Rimskom imperiju njihov polis. Dioklecijan se zaljubio u Filomenu, zbog njene tjelesne ljepote i lijepog ponašanja i želio je oženiti je, nudeći njenim roditeljima veliko bogatstvo i slobodu njihove države, ako pristanu. Pristali su, ali Filomena je odbila, jer se prije toga zavjetovala na djevičanstvo Isusu Kristu. Usprkos učestalim nagovaranjima, Filomena nije promijenila mišljenje, poslana je u tamnicu, gdje je čekala pogubljenje. Tamo joj se ukazala Djevica Marija i poručila joj, da izdrži patnje, jer je čeka vječni život. Nakon više od mjesec dana u tamnici, pokušali su je pogubiti, ali im je tek nakon nekoliko pokušaja to i uspjelo, jer su se događala čuda, koja su sprečavala njeno pogubljenje.

Zaštitnica je djece, mladih, dojenčadi, djevica i ljudi u bespomoćnim situacijama.

U Dalmaciji, postoji više Bratovština svete Filomene. U Molvama, u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, nalazi se jedini kip sv. Filomene u Hrvatskoj. Molvarski župnik fra Ivan Poleto, pronašao ga je 2007., sazidanoga ispod pokrajnjeg oltara sv. Antuna. Organizirano je prvo hodočašće, 26. siječnja 2008., na dan kada se vjeruje, da joj je rođendan.

- 00:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.05.2015.

Sveta Gemma Galgani

25 godina

(1878. - 1903.), Italija

Image and video hosting by TinyPic

Kći je siromašnog ljekarnika. Majka joj je umrla kada je imala 7.god., a otac kada je imala 17. god. Brinula je o sedmero braće i sestara. Kada je imala 20. god., oboljela je od tuberkuloze, molila se Sv.Gabrijelu od Žalosne Gospe i ozdravila. Imala je stigme na rukama i nogama, bila je vizionarka, mogla je vidjeti svog anđela čuvara i đavla.
Zaštitnica je farmaceuta i djece koja su rano ostala bez roditelja.

Citat: I da stojim na vratima pakla, ne bi se bojala, nego bi se uzdala u Isusa
.

- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.03.2015.

Mladi sveci

Među svecima ima možda brojkom mali, ali primjerom velikih stotinjak djece.

Upravo su oni najmlađi i prvi su mučenici u dvijetisućljetnoj povijesti Crkve. Nevina su to dječica čiji blagdan slavimo 28. prosinca. Mučenici su obilježili i prva stoljeća kršćanstva. Svetice poput Janje (III./IV. st.), Agate (235.?–251.) i sv. Tarzicije (III. st.) u dječjoj dobi su postali mučenici. I kasnije sve do XX. st. nalazimo djecu koja su ili braneći svoje djevičanstvo ili ne želeći se odreći vjere podnijeli mučeništvo.

Zasigurno, čvrstinu njihove vjere treba za-hvaliti i okružju, ponajprije onomu obitelj-skom u kojemu su živjeli. No bl. Panacea de’ Muzzi (Quarona, Vercelli, 1368.–1383.) podnijela je mučeničku smrt od ruke svoje maćehe koja, između ostaloga, nije mogla podnijeti da dijete moli.

Nasuprot tome, ima primjera poput sv. Sofije koja je mučeničku smrt podnijela u IV. st. zajedno sa svoje tri kćerke: Pistis, Elpis i Agape. U vihoru II. svjetskog rata u skupini od 122 poljska mučenika nalazi se i šestero braće i sestara: Ulma Stanislawa (1936.), Barbara (1937.), Wladyslaw (1938.), Franciszek (1940.), Antoni (1941.), Maria (1942.), koji su zajedno s roditeljima Jozefom i Wiktorijom mučenički umrli 1944. u Markowu, Podkarpackie.

Papa Ivan Pavao II. je 2000. godine beatificirao fatimske vidioce, brata i sestru Franju i Jacintu Marto. U svome pontifikatu Ivan Pavao II. je 1987. godine beatificirao Antoniju Mesina, djevicu i mučenicu (1919.–1935.), 1988. Lauru Vicuna (1891.–1904.), a 2002. godine beatificiran je i Gildo (Jildo) Irwa, katehist, mučenik, 13 g. (+1918.). Također, Ivan Pavao II. je 1990. godine beatificirao trojicu meksičkih mučenika: Cristofora (1514.), Antonija (1516.) i Giovannija (1517.). Oni su mučeničku smrt podnijeli od 1527. do 1529., a povjesničari njihovo svjedočenje vjere vežu ne samo uz Meksiko, već cijeli američki kontinent, i to kao svjedoke nove evangelizacije.

I Benedikt XVI. je 2005. godine beatificirao 14-godišnjega meksičkog mučenika bl. Joséa Sancheza Del Rija (1913.–1928.). Također je u pontifikatu Benedikta XVI. 2007 godine blaženim proglašen Beato Adilio Daronch, 15-godišnji mučenik koji je iz mržnje prema katoličkoj vjeri ubijen 1924. godine.

I među djecom imamo onih koji su bili sveci euharistije poput petogodišnjakinje, bl. Male Terezije od Djeteta (1622.–1627.) ili pak sveci koji su na poseban način ljubili Boga od kojih je jedan sv. Dominik (1842.–1857.), "običan dječak s iznimnom ljubavi prema Bogu".

Možda osmogodišnji Carlo Betanzos u Meksiku nikada nije čuo za sv. Tarzicija, mučenika iz III. stoljeća, ali je i on na sličan način završio svoj ovozemni život. Njegov je otac osuđen na smrt jer se nije želio odreći vjere, uspio je poslati poruku svojoj supruzi i sinu kako bi želio prije pogubljenja primiti pričest. Carlo, koji se i sam pripremao za primanje prve pričesti, nakon primanja pričesti zamolio je da upravo on bude onaj koji će ocu ponijeti tijelo Kristovo. Činilo se da je to dobar prijedlog jer dijete neće biti sumnjivo. Čuvari su ga pustili ocu, no prije toga su mu u venu ubrizgali otrov. Po ulasku ocu u ćeliju, nakon što mu je predao hostiju i molitve, počeo je drhtati. Otac je vidio natečenu vratnu venu te je ubrzo preminuo u očevu naručju (1927.).

Iščitavajući životopise posebice djece svjedoka koji su preminuli na glasu svetosti, osobito onih "naših dana", treba primijetiti da je velik broj njih bio povezan s duhovnošću Don Bosca.
Prilažemo popis djece i svetaca kroz liturgijsku godinu u nadi da će čitatelji posegnuti za maloj enciklopedijom "Sveci" u kojoj se spominje samo nekolicina ovih ili pak posjetiti web-portal www.santiebeati.it gdje se uz osnovne podatke može naći i popis izvora.

Neka u ovo predbožićno vrijeme, a i tijekom cijele upravo započete liturgijske godine i djeca sveci budu uzor kako velikima, tako i malima jer sveci postajemo svakodnevno oživotvorujući onu: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim... a bližnjega svoga kao sebe samoga."
Uostalom, pročitajte ponovno riječi koje je najmlađima uputio kardinal Tettamanzi.

Pratio nas sve zagovor svih svetaca, i onih na putu prema oltaru!

Djeca sveci i blaženici kroz liturgijsku godinu

28. 12. Sveta nevina dječica, mučenika, 0.–3. g.

21. 1. Sv. Janja, djevice i mučenica, III./IV. st.

22. 1. Bl. Laura Vicuna, djevica, 12 g., (1891.–1904.)

5. 2. Sv. Agata, djevica i mučenica, 15. g. (235.?–251.)

6. 2. Sv. Tommaso Cesaki (1582.), Antonio da Nagasaki (1584.)
i Lodovico Ibarki (1584.), japanski mučenici (†1597.)

10. 2. Bl. José Sanchez Del Rio, mučenik, 14 g. (1913.–1928.)

20. 2. Bl. Jacinta (Giacinta Marto), fatimska vidjelica, 9 g. (1910.–1920.)

9. 3. Sv. Dominik Savio, 14 g. (1842.–1857.)

24. 3. Bl. Simonino di Trento, mučenica (†1475., iz kalendara uklonjeno 1965.)

25. 3. Sv. Ricchardo di Pontoise, mučenik (†1179.)

25. 3. Bl. Guglielmo di Norwich, mučenik, 12 g. (1132.–1144.)

27. 3. Bl. Panacea de’ Muzzi, djevica, mučenica, 15 g. (1368.–1383.)

2. 4. Bl. Giovannino Costa, mučenik, 12 g. (c. 1456.–1468.)

4. 4. Bl. Francesco Marto, fatimski vidioc, 10 g. (1908.–1919.)

15. 4. Bl. Lorenzino Sossio da Marostica, mučenik, 5 g. (XV. st.)

17. 4. Bl. Rodolfo di Berna, mučenik (†1294.)

12. 5. Sv. Pancrazio, mučenik, 13 g. (289.–304.)

12. 5. Bl. Imelda Lambertini, dominikanka, 13 g. (c. 1320.–1333.)

17. 5. Bl. Antonia Mesina, djevica, mučenica, 15 g. (1919.–1935.)

21. 5. Bl. Adilio Daronch, klerik, mučenik, 15 g. (1908.–1924.)

15. 6. Sv. Vid, mučenik, 13 g. (†303.)

15. 6. Bl. Albertina Berkenbrock, djevica, mučenica, 12 g. (1919.–1931.)

28. 6. Sv. Lucia Wang Cheng, Maria Fan Kun, Maria Qi Yu i Maria Zheng Xu,
kineske mučenice (†1900.)

6. 7. Sv. Maria Goretti, djevica, mučenica, 11 g. (1890.–1902.)

12. 7. Bl. Andrea (Oxer) da Rinn, mučenik, 2 g. (1459.–1462.)
– (ukinuto štovanje 1994.)

27. 7. Sv. Ugo di Lincoln, mučenik, 11 g. (1246.?–1255.)

15. 8. Sv. Tarzicije (III. st.)

31. 8. Sv. Dominik del Val, mučenik, 7 g. (1243.–1250.)

18. 9. Bl. Gildo (Jildo) Irwa, katehist, mučenik, 13 g. (†1918.)

23. 9. Bl. Cristoforo (1514.), Antonio (1516.) i Giovanni (1517.),
meksički mučenici (†1527.–1529.)

26. 9. Sv. Cristoforo della Guardia, mučenik, 4 g. (XV. st.)

30. 9. Sv. Sofija i kćeri Pistis, Elpis i Agape, mučenice (IV. st.)

21. 10. Sv. Pietro Yu Tae-ch'ol, korejski mučenik, 13 g. (1826.–1839.)

23. 11. Bl. Terezija od Djeteta, 5 godina (1622.–1627.)

Djeca sluge Božje:

Anfrosina Berardi, 12 g. (1920.–1933.)
Šestero braće i sestara:
Ulma Stanislawa (1936.), Barbara (1937.), Wladyslaw (1938.), Franciszek (1940.),
Antoni (1941.), Maria (1942.) s roditeljima u skupini 122 poljskih mučenika (†1944.)
Giuseppe Ottone, 12 g. (1928.–1941.)
Guido di Fontgalland, 12 g. (1913.–1925.)
Gustavo Maria Bruni, 7 g. (1903.–1911.)
Maria Vieira da Silva, 15 g. (1926.–1940.), mučenica, djevica
Silvio Dissegna, 12 g. (1967.–1979.)
Ulrico Sarti, 12 g. (1930.–1942.)
Aldo Blundo, 15 g. (1919.–1934.)
Aldo Marcozzi, 14 g. (1914.–1928.)
Angelo Bonetta, 14 g. (1948.–1963.)
Rachele Ambrosini, 15 g. (1925.–1941.)
Rolando Rivi, sjemeništarac, 14 g. (1931.–1945.), mučenik

Djeca "Venerabile":

Agnese di Baviera, princeza, 7 g. (1345.–1352.)
Antonietta (Nennolina) Meo, 6 g. (1930.–1937.)
Mari Carmen Gonzalez-Valerio, 9 g. (1930.–1939.)
Galileo Nicolini, novak pasionista, 14 g. (1882.–1897.)
Maggiorino Vigolungo, kandidat pavlina, 14 g. (1904.–1918.)

Djeca, svjedoci, umrla na glasu svetosti:

Alessandrino Mazzucchi 12 g. (1878.–1890.)
Carlo Acutis, 15 g. (1991.–2006.)
Carlo Betanzos, 8 g. (†1927.)
Diana Patrizia Lopez, 13 g. (1966.–1980.)
Domenico Zamberletti, 13 g. (1936.–1950.)
Emma Bonocore, 14 g. (1961.–1975.)
Ezio Marengo, 15 g. (1937.–1953.)
Federico Autolitano, 12 g. (1992.–2004.)
Fernando Calo, 15 g. (1941.–1956.)
Francesco Besucco, 13 g. (1850.–1864.)
Francesco Recupero, 15 g. (1971.–1986.)
Giovanna Rita Di Maria (Kiri), 12 g. (1989.–2002.)
Giovanni Bonato, 13 g. (1948.–1961.)
Guillermo Solis, 5 g. mučenik (†1917.)
Herman Wijns, 10 g. (1931.–1941.)
Laura Rossi, 11 g. (1950.–1962.)
Luca Greco, 13 g. (1982.–1995.)
Luciano Guarnier, 9 g. (1953.–1962.)
Maria Isabel Acuna Arias, 13 g. (1941.–1954.)
Maria Letizia (Cilla) Galeazzo, 14 g. (1961.–1976.)
Marisa Morini, 13 g. (1951.–1964.), mučenica, djevica
Marisa Porcellana, 13 g. (1951.–1964.), mučenica, djevica
Melania Russo, 15 g. (1988.–2003.)
Michele Magone, 13 g. (1845.–1859.)
Nellie Organ, 4 g. (1903.–1908.)
Paola Adamo, 14 g. (1964.–1978.)
Roderick Flores, 15 g. (1969.–1984.)
Santino Calabro, 15 g. (1971.–1986.)
Silvana Agosti, 15 g. (1930.–1946.)
Silvia Dall'Olio, 14 g. (1973.–1988.)
Silvio Cirielli, 11 g. (1930.–1941.)
Stanislao Gasparetto, 14 g. (1920.–1934.)
Willy De Koster, 10 g. (1974.–1984.)

http://www.veritas.hr/casopisi/2010_12/12_2010_sveci.html

- 02:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2015.

Lovro Milanović

Fra Lovro Milanović, franjevac, sluga Božji. Rođen 1777. godine. Bio župnik u Tramošnici. Mučki ubijen 3. veljače 1807. godine od Muje Arnauta kad se uputio pomoći ispovijedati puk svome stricu fra Frani Milanoviću, župniku u Dubravama.

Ubojica je projašio pored fra Lovre i đaka, koji je s njim putovao, šuteći, da bi zatim stao, skinuo pušku s ramena i pucao iz puške na fra Lovru, koji se pogođen srušio s konja i izdahnuo na rukama đaka, govoreći: "Miserere, mei Deus, miserere mei - Smiluj mi se Bože, smiluj mi se".

Image and video hosting by TinyPic

Kao razlog za ubojstvo Mujo Arnaut je naveo: "Vallah je 'jazuk' (šteta) što sam ga ubio, ali sam to po zakonu turskom učinio, zakon bo turski hoće, da kad đaur skobi na putu Turčina, da đaur mora s konja sjašit nek se zna da je Turčin gospodar, a jer fratar nije toga učinio, morao sam ga ubiti".

Na mjestu zločina fra Lovri je na obljetnicu 200. godina od njegove pogibije, podignut spomenik. Njegov grob, koji se nalazi na turićkom groblju, hodočaste mnogi vjernici.

Otvoren je postupak kanonizacije sluge Božjega fra Lovre Milanovića, odnosno priznanje njegova mučeništva „in odium fidei“ (mržnje prema vjeri). Pokretanjem ovog postupka fra Lovro Milanović dobio je naziv „sluga Božji“.

- 01:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 02.12.2014.

Pina Suriano

Blažena Giuseppina Suriano poznatija kao Pina Suriano (Partinico, Sicilija, 18. veljače 1915. Partinico, 19. svibnja 1950.) - talijanska blaženica, aktivistica Katoličke akcije

Rođena je u vrlo religioznoj sicilijanskoj obitelji, kao kći Giuseppeja Suriana i Grazielle Costantino. Imala je nadimak Pina.

Godine 1921. počela je pohađati nastavu u pučkoj školi u rodnom mjestu Partinico, a 1922. godine primila je Prvu pričest. Sa 12 godina počela je aktivno sudjelovati u životu župe i Katoličke akcije.

Image and video hosting by TinyPic

Na dan, 29. travnja 1932. položila je zavjet čistoće u Institutu sestara sv. Ane u Palermu, ali je poslije osam dana morala napustiti samostan, zbog problema sa srcem. Njezini roditelji bili su protiv njenog redovništva i željeli su, da se uda. Imala je puno prosaca, zbog svoje blagosti i ljepote, ali ih je sve odbila. Više je puta pokušala postati redovnica, no to joj nije polazilo za rukom zbog niza poteškoća.[1]

Godine 1938., Pina je imenovana izaslanikom mladeži Katoličke akcije, a zatim u razdoblju 1939.-1948., bila je tajnica i konačno predsjednica pokreta.

Godine 1948. osnovala je "Udrugu kćeri Marije", koju je vodila sve do smrti. Odlučila je dati svoj život kao žrtvu za spas svećenika. U ožujku 1948. godine počela je imati problema s reumatskim artritisom, što je dovelo i do problema sa srcem. Umrla je na glasu svetosti u dobi od 35 godina od srčanog udara.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 5. rujna 2004.

- 03:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 23.09.2014.

Nellie Organ

Mala Nellie Organ (1903-1908) živjela je nepunih pet godina, ali je postala poznata kao „Mala ljubičica od Presvetog Sakramenta“. Iako nije proglašena blaženom, glas o njenoj svetosti je naširoko rasprostranjen. Dovoljno je reći da je sveti papa Pio X. čuvši za sveti život malene Nellie rekao: “To je znak koji sam čekao!” Papa je već 1910., dvije godine nakon njene smrti, izdao dekret “Quam Singulari” o Prvoj Pričesti kojim je spustio dobnu granicu za primanje Prve svete Pričesti. Naime, u mnogim životopisima svetaca čitamo kako su čeznutljivo iščekivali kada će primiti ovu hranu svojih duša. Premda su već dugo imali uporabu razuma, prevladao je ipak običaj čekanja sve do uzrasta daleko preko 10 godina. Papa stoga ponovno prihvaća starodrevne običaje Crkve proglašene na Lateranskom koncilu, 1215. godine. Ovaj je Koncil inzistirao na nužnosti Prve Pričesti za sve koji imaju „uporabu razuma“. No bilo je različitih tumačenja kada nastupa uporaba razuma. Tako su do tada mnogi teolozi tumačili da se za Prvu Pričest mora posjedovati znanje i sposobnost razumijevanja veličine sakramenta. Papa Pijo X. bio je drukčijeg mišljenja, kao nužnu pretpostavku spominje posve jednostavno: 1. moći razlikovati dobro i zlo; 2. razlikovati euharistijski kruh od običnoga kruha. To je sve! A mala Nellie mu je bila znak s neba koji je čekao

Image and video hosting by TinyPic

Priča njezina kratkog, ali svetog života počinje 24. kolovoza 1903. u Waterfordu, u Irskoj. Njezin otac, William Organ i majka Mary Aherne Organ imali su četvero djece: Thomas, David, Mary i najmlađa, Nellie. Po krštenju je dobila ime Ellen, ali je zvana Nellie.

„Kad je imala samo dvije godine, uzela bi me za ruku i vodila na misu, pričajući cijelo vrijeme o Svetome Bogu. Cijelo je vrijeme na taj način govorila o Bogu i ne znam gdje je to naučila“ – piše njezin otac. Nellie je jako voljela svoga oca i prvi zahtjev mami, kada je išla u kupovinu, bio je da ocu kupi krunicu. Prve su joj riječi bile imena svetaca i slično, a navečer je cijela obitelj imala običaj moliti krunicu. Majka ju je naučila da ljubi raspelo i velika zrnca krunice i to je navika koju je usvojila i uvijek njegovala.

Smrt majke

1905. obitelj se preselila na otok Spike. Majka je inače bila slaboga zdravlja, ali sada se ozbiljno razboljela. Pobožna i odana, svoje je zadnje mjesece potpuno predala Bogu i krunicu nije ispuštala iz ruku. Umrla je od tuberkuloze u siječnju 1907.

Najstarije dijete imalo je tada samo 9 godina, a otac je tijekom većeg dijela dana bio zaposlen vojnim dužnostima, pa je vrijedna susjeda često priskakala u pomoć. Međutim, kako su djeca bila premlada da sama preuzmu dio odgovornosti za vođenje kućanstva, a pokazalo se da je i Nellie slaba zdravlja, djeca su poslana u dom. Uspravno sjedenje za malu Nellie bilo je bolno, jer je, kako se pokazalo kad je došla kod Sestara Dobrog Pastira, imala skoliozu kralješnice.

Osim Nellie, i njena je sestra Mary bila smještena kod Sestara Dobrog Pastira. Dječaci su poslani u različite škole u Irskoj.

Nellie i sestra Mary stigle su kod sestara 11. svibnja 1907. Tamo su bile okružene uistinu pravom, majčinskom skrbi dobrih sestara i bile su sretne. Nellie je sve sestre zvala majkama. Na dolasku imala je samo tri godine i devet mjeseci. Živjela je još osam mjeseci s dragim sestrama.

Dijagnoza

Mary Long bila je djevojka koja je spavala u istoj sobi s Nellie. Rekla je sestrama da joj se čini da je Nellie često u bolovima, jer je po noći znala plakati i puno je kašljala. Zbog toga je odvedena u ambulantu gdje je svoju hranu dijelila s crnim mačićem kojeg je jako zavoljela. Uskoro se pokazalo da mala Nellie nema samo problema s kralješnicom, nego da ima i tuberkulozu od koje je umrla i njena mama. Kako je bolest već bila uznapredovala u trenutku dijagnoze, doktori nisu imali ni najmanje nade u ozdravljenje te su joj dali još samo nekoliko mjeseci života.

Njena odanost Djetetu Isusu

Mala je Nellie ostala dva mjeseca u ambulanti Svetoga Srca. Njena je medicinska sestra bila gospođica Hall. Bila je vrlo brižna te je često s Nellie znala ostati u sobi cijelu noć. Nellie je na tome bila vrlo zahvalna, te je na svoj nevin i dječji način to i iskazivala: „Sveti je Bog uzeo moju majku, ali dao mi je tebe da mi sada budeš mama.“ Tada bi pružala tanke ručice kroz rešetke bolesničkog krevetića da bi uzela sestru za ruku i držala je sve dok ne zaspi.

Dok je provodila vrijeme u bolnici, mali je oltar s kipićem Praškog Djeteta Isusa neprestano privlačio njenu pozornost. Pitala je sestru Hall o tom kipiću, a ona je objasnila da je to naš Gospodin kad je bio dijete. Nastavila je priču o Kristu i Njegovoj velikoj ljubavi za nas. Dijete je slušalo s velikim uzbuđenjem.

Njen oporavak

Nakon tog događaja sa svom dječjom jednostavnošću često je razgovarala s malim Isusom i na prijedlog sestara izmolila mu je devetnicu tražeći da ju ozdravi. Kad je završila molitvu devetnice, tako se oporavila da je mogla i šetati po vrtu. To je u njoj potaknulo veliko povjerenje u Sveto Dijete Isusa s kojim je sad često prijateljski pričala i kojemu je povjeravala svoje izvanredne molbe.

Kada se uskoro sestra Hall razboljela, Nellie je rekla starijim prijateljicama: “Donesite mi Svetoga Boga (misleći pritom na kipić Djeteta Isusa) i stavite ga na stolac pokraj mene. Želim ga zamoliti da ozdravi Majku. Znate, mene već je ozdravio.“

Dijete Isus pleše

Dok se jednog dana igrala s igračkama, zamolila je Mary Long da joj donese „njenu bebu“ – tako je uvijek govorila o kipiću Praškog Djeteta Isusa. Mary Long nije obraćala pozornost, na što je Nellie ponovila: „Longie, daj mi moju bebu.“ Ona je obećala dati joj kipić, ali s upozorenjem da ga ne smije razbiti jer će Majka Franciska biti ljuta.

Nellie je pažljivo primila Dijete Isusa, zagrlila kipić i ljubila ga, te mu izjavljivala ljubav. Stavila ga je na pod i ubrzo uzviknula ushićeno: „Longie, On pleše za mene! Longie, sviraj!“ Ona je pomislila da dijete umišlja i priča bedastoće. Onda je Josephine došla u kuhinju i također se začudila: „Što je s Nellie?“

Nellie je uzviknula i njoj: „Jo, sviraj! On pleše za mene, a sada i ja plešem za Njega!“ Raširila je ruke i počela skakutati veselo. Nakon nekoliko trenutaka stala je i tužno rekla: „Prestao je.“

„Božje cvijeće“

Kako su mjeseci prolazili, Nellie se opet razboljela. Često su joj sestre znale donijeti cvijeće da joj razvesele teške dane bolesti. „Nije li Sveti Bog dobar kad je napravio tako ljupko cvijeće za mene?“ – govorila bi Nellie. Zbog toga nije voljela umjetno cvijeće i govorila bi: “Pretvrdo je ovo! Donesite mi pravo Božje cvijeće.“

Jednog je dana Mary Long zatekla Nellie kako se vraća u krevet držeći u ruci cvijet koji je, kako je ona zaključila, uzela iz vaze sa stola u blizini. Kad je Nellie vidjela Mary, skrila je cvijet ispod pokrivača. Mary je pitala: “Tko je ukrao onu lijepu ivančicu iz vaze?“

„Nitko, Longie“ – rekla je Nellie.

„Pa gdje je onda? Možda ispod kreveta?“ – Mary se pravila da ga traži. Nellie se na to nasmijala i pokazala cvijet koji je skrivala ispod pokrivača.

„O, ti mala zloćka! Reći ću Majci kad se vrati da si ti ukrala cvijet.“ – Mary se pravila da je ljuta.

Nellie je na trenutak zašutjela, zagrlila cvijet i rekla Mary: “Majko, oprosti što sam uzela cvijet, ali, samo sam razgovarala sa Svetim Bogom i On mi ga je dao… On, Majko.“

Odanost male Nellie prema „Skrivenom Isusu“ u Euharistiji

Mary Long je obično išla na svetu misu ujutro, no ponekad, zbog svih obaveza u kuhinji, nije stigla. Jednog takvog dana, kada uz obaveze nije stigla otići na misu, otišla je u sobu posjetiti malu Nellie i pitala: “Nellie, kako se osjećaš danas?“

Na njeno iznenađenje, Nellie je rekla: „Ti nisi primila Svetoga Boga jutros.“

Mary je pomislila da je Nellie čula njene korake u kuhinji stoga je sutradan otvorila vrata kuhinje, ponovno zatvorila glumeći da je otišla na misu. Skinula je cipele i kretala se najtiše što je mogla po kuhinji. Kad je trebala doći s mise, otišla je do Nellie u sobu.

Nellie je i to jutro ponovno rekla: “Ti nisi primila Svetog Boga danas.“

„Kako znaš, draga? Nisi li čula da sam zatvorila vrata pri izlasku?“ – pitala je Mary.

„Nema veze. Znam da nisi primila Boga.“

Sestra Hall primijetila je Nellino izvanredno ponašanje pri prvom njenom odlasku u kapelu dok je bilo izloženo Presveto Tijelo Kristovo. To jutro, sestra Hall pozvala je Nellie u kapelu. Nellie nikada nije zapravo vidjela izloženu Svetu Hostiju u pokaznici. Na veliko sestrino iznenađenje, Nellie je prošaptala: “Majko, eno ga, ondje je Sveti Bog!“ Sa svojom ručicom pokazala je na pokaznicu, nakon čega nije pogled skretala s Hostije, s izrazom zanosa na licu.

Drugom prilikom, časna majka piše: “Bio je prvi petak u listopadu. Prolazila sam kapelicom kad su se vrata otvorila i Nellie je, držeći ruku sestre, polako ušla. Kako sam znala da je bila bolesna, kleknula sam na jedno koljeno i pitala: „Kako je Beba danas?“ Umjesto odgovora, malena je naslonila glavu na moje rame i tiho zaplakala, ali to nisu bile tužne suze, nego suze slatkoće, to je bio sveti osjećaj, sreća koja je završila u jecajima. U tom mi je trenutku bilo jasno da je Bog imao posebne naume s ovim djetetom, i da bih ja trebala surađivati s Njime da ih ostvari.“

Od toga dana, bez ikakve vanjske informacije ili znaka, Nellie je uvijek znala kada je izloženo Presveto Tijelo Kristovo u samostanu. Uvijek kad je govorila o Euharistiju u Tabernakulu, izražavala je da je Isus „zatvorenik“ i u „zatvoru“.

Tako je na dane kad je izloženo Presveto znala reći: „Vodi me dolje u kapelu. Znam da Sveti Bog danas nije zaključan.“ Često je Euharistiju zvala i „skriveni Isus“.

Teška bolest čeljusti malene Nellie

Nellin apetit, iako uvijek slab, počeo je potpuno izostajati. Držala bi zdjelu juhe, miješajući žlicom, ali odbijajući jelo. Kad bi ju prisilili da uzme koji zalogaj, bila je poslušna, ali je postalo očito da joj to zadaje boli. Ona bi odmahivala glavom i rekla da ju boli grlo.

Sestre su pozvale liječnika da joj pogleda grlo, ali on nije pronašao razloga. Nellie, čuvši to, nije plakala, ali je i dalje govorila da ju grlo boli. Konačno je liječnik pažljivo pregledao cijela usta i pronašao novi zub koji je presjekao korijen jezika, rastući na potpuno pogrešnom mjestu. Uskoro su otkrili da mala Nellie ima i bolesnu čeljust i da joj je taj zub uzrokovao jake bolove. Ipak, ona nimalo nije plakala, čak ni dok su joj taj zub vadili.

Majka Franciska Xavier (časna majka ) govorila je Nellie o važnosti raspela. Mary Long se prisjeća: „Majka Franciska Xavier Hickey običavala je dolaziti vidjeti Nellie svakog popodneva. Kleknula bi kraj Nellie, izvadila svoje raspelo i pričala o Gospodinovu životu…“

U to vrijeme, tuberkuloza je jako oslabila dijete. Ne samo da su joj pluća bila jako slaba, nego joj se i čeljusna kost tako razboljela i inficirala da se gotovo počela raspadati i smrad je od nje bio tako neugodan da je ponekad bio nepodnošljiv. Brižna sestra joj je često čistila rane dezinficijensima. Iako je to znalo boljeti, dijete se nikada nije opiralo. Kada je sestra vadila injekcije, Nellie bi izvadila svoje raspelo i tada bi mislila na Njegovu Muku. Kada je bol bila izrazito jaka, ležala bi nepomično u krevetu, grleći raspelo svojim malim rukama.

Vizija Isusa

Kao što možemo vidjeti, Nellina odanost „Svetomu Bogu“, kako Ga je ona zvala, bila je izvanredna i herojska, a ipak u isto vrijeme i jednostavna i djetinja, što i nije čudno s obzirom na to da je imala samo četiri godine.

Jednog jutra Sestra Immaculata i sestra Hall zajedno su posjetile malog pacijenta. Provela je vrlo nemirnu noć zbog bolesti.

„Kako si danas? Mislila sam da ćeš biti sa Svetim Bogom do sada “ – rekla je sestra Hall.

„Oh ne, Sveti Bog kaže da nisam još dovoljno dobra da idem k Njemu“ – rekla je Nellie.

„Što znaš o Svetom Bogu?“ – pitala je sestra.

„Došao je On i stajao ondje i rekao mi to“ – rekla je pokazujući pokraj kreveta.

„Gdje je bio, Nellie?“ – pitala je Sestra.

„Tamo“ – Nellie je pokazivala na isto mjesto.

„I kakav je bio?“ – opet je Sestra pitala.

„Ovakav“ – Nellie je stavila ruke na njedra.

Sestra Immaculata i sestra Hall bile su zapanjene ovim njenim odgovorima. Kako nisu znale jesu li to bile dječje fantazije ili je Bog doista izabrao ovo dijete, kao i mnoge druge duše za posebna djela i milosti, odlučile su šutjeti i ne govoriti nikome o tome razgovoru.

Za dijete od četiri godine, Nellie je nevjerojatno kročila putem vjere i svetosti. Naučila je napamet jutarnje i večernje molitve, osnovne tajne vjere i velik dio Isusova života. Bila je neobično odana Muci našeg Gospodina i kada su ju hrabrili da sjedini svoje patnje s Kristovima, trenutno je prihvatila ideju i bila je spremna na herojske žrtve i izdržati velike patnje bez imalo mrmljanja i žaljenja na svoje tegobe. Držala je raspelo pokraj svoga kreveta, a kada bi njene muke postale teško podnošljive, uzimala bi ga u ruku, gledala blago i šaptala: “Oh, jadni Sveti Bog! Jadni Sveti Bog!“ Ako su drugi pokazivali suosjećanje s njom, ona bi im se nasmiješila i rekla: „Što je to u usporedbi s onim što je On patio na Križu za mene?“

Kada se molila, a radila je to često tijekom dana, molila se za sve – za sestre, za biskupe, za medicinske sestre, svoje male prijateljice, za dobrobit Crkve Kristove i za papu.

Njezina molitva krunice bila je osobito dirljiva. Ljubila bi svako zrno i raspelo i molila svaku pojedinu „Zdravomariju“ polako i pobožno.

Jednog je popodneva došla časna majka i pitala ju želi li razgovarati ili moliti krunicu. Naravno da je Nellie rekla da želi moliti i pritom je napomenula majci da klekne dok moli.

Nevjerojatna želja za skrivenim Isusom u svetoj pričesti

Nedugo nakon što je postala potpuno vezana za krevet, izrazila je veliku želju da ju odnesu na misu da obožava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ali i više – izrazila je želju, što je u ono vrijeme bilo nečuveno za dijete – da primi svetu pričest. Tada je normalno doba za Prvu svetu Pričest bilo najmanje 12 godina. Ona je ipak često ponavljala: „Oh, kako ja čeznem za Svetim Bogom! Pitam se kada će On doći! Čeznem za tim da Ga imam u svom srcu!“

Časna je Majka i dalje dolazila k Nellie u posjet svako popodne. Jednom je prilikom na odlasku Nellie pitala: „Majko, sutra ujutro, kad dobiješ Svetog Boga, hoćeš li Mi ga donijeti?“ Majka nije znala što da odgovori. Nakon kratkog razmišljanja, rekla je da će sutra poslije mise doći k njoj. Ovaj je odgovor zadovoljio dijete. Kasnije je te večeri rekla sestri Hall da će joj majka Franciska donijeti Svetog Boga ujutro.

Kakvo je njeno razočaranje bilo kada je Časna Majka ujutro došla bez svete pričesti! Gorko je plakala. Tijekom dana jedva da je i progovorila koju riječ od tuge. Sljedećih je dana samo tužno ležala u krevetu, bez imalo želje za razgovorom ili igrom. Kada bi ju upitali kako da joj pomognu i treba li nešto, odgovorila bi uz uzdahe tuge: “Ne, samo razmišljam o Svetom Bogu.“

Uskoro se domislila kako da bar malo zadovolji svoju čežnju za svetom pričešću. „Majko, kada sutra dobiješ svetu pričest u kapeli, hoćeš li doći k meni i poljubiti me?“ – pitala je sestru Hall.

Kada bi sestra došla, Nellie bi poljubila sestru u usta samo da u tihoj zahvalnosti uživa Tijelo Kristovo. Mahnula bi sestri da ide dalje za svojim poslom nakon toga i u tišini mirovala.

Cijeli je studeni prošao u njenoj čežnji i tihoj, strpljivoj patnji i u ljupkim mislima o Kristu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Njena Prva sveta Pričest

Sestre su u prosincu spomenule ocu Buryju da „izvanredno dijete“ gore u sobi žudi za svetom pričešću. Otac je pozorno poslušao sestre. Rekao je: „Sveti je Alfons dao pričest djetetu koje je čeznulo, ako bi biskup dao dopuštenje, i ja bih učinio isto za malu Nellie.“

Otac je otišao gore u sobu razgovarati s Nellie. Pitao je što je to sveta pričest. Nellie je rekla: “To je Sveti Bog. On je taj koji čini sestre i sve druge ljude svetima. Isus dolazi na jezik i ide dolje u srce.“ Riječi su bile djetinje, ali doktrina profinjena.

Impresioniran odgovorima, otac je pisao biskupu da bi dobio dopuštenje da joj da Prvu svetu Pričest. Kad je došao Nellie reći da su dobili odobrenje, njenoj radosti nije bilo kraja. Noć prije nije mogla „oka sklopiti“ od uzbuđenja. Stalno je budila sestru pitajući je li vrijeme da se ustanu: “Nema više zvijezda na nebu! Je l’ sad vrijeme da ustanemo?“

6. prosinca 1907. je svanuo. Sestre su se bojale da će takvo uzbuđenje nakon neprospavane noći biti previše za malo, slabo, bolesno dijete stoga se Nellie silom pokušavala smiriti. Ležala je mirno u krevetu drhteći od uzbuđenja.

Bio je prvi petak u mjesecu. Svu u bijelom odnijeli su je u kapelu i stavili u stolac pred Svetištem. Tijekom mise, Nellie je ostala sasvim mirna spuštene glave u molitvi i obožavanju. Svako je oko bilo upereno u dijete koje će primiti svetu pričest!

Otac je pisao o ovome: “Dijete je doslovno bilo gladno Boga i primilo Ga iz mojih ruku s takvom ljubavlju!“

Nakon pričesti, nestao je neugodan miris iz njenih usta, koji se širio zbog bolesne čeljusne kosti. Ali unatoč velikom veselju, njeno je zdravlje postajalo sve slabije.

Na vratima Raja

Početak 1908. nije donio poboljšanje. Nellie nije ništa više jela, činilo se da živi samo od Presvetog Sakramenta. Njezine su patnje bile tako velike da je jednoga dana sestra zaplakala gledajući ju. Nellie je pitala: “Zašto plačeš, majko? Trebala bi biti sretna što idem Svetom Bogu.“ Ako bi se ostale sestre žalile na glavobolju ili druge bolove, uvijek bi govorila: „Što je to u usporedbi s onime što je Sveti Bog propatio za nas?“

Jednom je prilikom jedna od sestara došla Nellie i zamolila da se pomoli za njenu sestru, svjetovnu ženu, jer je jako bolesna.

„Ima li ona djece, majko?“ – pitala je Nellie.

„Ima puno djece“ – rekla je sestra.

„Onda ću se pomoliti Bogu i On će ju izliječiti“ – rekla je.

Voljela je svete sličice i medaljice i sve ih je držala oko svoje bolesničke postelje. Jednog joj je dana časna majka donijela sličicu Isusa. Nellie je rekla: „Ja Ga ne vidim tako.“

„A kako Ga ti vidiš?“ – pitala je Majka.

„Ovako“ – prekrižila je ruke na njedrima kao i zadnji puta kada je sestrama govorila o susretima s Njime.

Nellini razgovori s Njime postajali su sve češći i ona bi znala zamoliti ostale da napuste njenu sobu da može s Bogom razgovarati. Zatražili su je da moli za oporavak dobro poznatog isusovačkog svećenika koji nije mogao doći zbog ozbiljne bolesti. „Sveti Bog jako voli toga oca. On će se oporaviti, ali mene nikada neće vidjeti“ – rekla je.

Njene su se riječi obistinile.

Suosjećajne sestre molile su se Ocu da je uzme zbog njene teške agonije.

Njena sveta smrt

Nellie je rekla da će otići Bogu na Njegov dan (nedjelju), da će nositi svoju bijelu haljinu s Prve Pričesti i da će umrijeti na rukama medicinske sestre.

Časna je Majka, Majka Francis došla k Nellie. Znajući da će dijete uskoro preminuti, pitala je: “Nellie, kada odeš Svetom Bogu, hoćeš li Ga pitati da me uzme k sebi? Ja čeznem za Nebom.“ Dijete je mirno odgovorilo:“Sveti Bog ne može te uzeti, Majko, dok ne ozdraviš i ne napraviš što On hoće od tebe.“

Časna je Majka uistinu doživjela starost od 99 godina.

Cijeloga dana, 2. veljače, teška je Nellina agonija slamala srce sestrama. Nekoliko je Sestara klečalo oko njenog malog kreveta, a na kraju su tri koje su ostale, svjedočile njenoj svetoj smrti. Oko tri sata Nellie je postala neobično mirna, nepokretna oko sat vremena. Oči su joj bile uprte u nešto iznad u podnožju njenog kreveta. „Pogled u njenim očima bio je prekrasan. To nije bio pogled umirućeg djeteta“ – rekla je jedna od sestara. Oči su joj se napunile suzama radosnicama. Pokušala se pridignuti i približiti nečemu, tomu u što je tako ljupko gledala. S osmijehom na licu, mala je Nellie „odletjela“ Bogu. Bila su četiri sata popodne, nedjelja 2. veljače, svetkovina Prikazanja Isusova u hramu. Nellie je imala četiri godine, pet mjeseci i osam dana.

Neraspadnuto tijelo

Nellie je umrla u svom bolesničkom krevetu, koji je bio i njen životni križ, u bijeloj haljini. Oko njenog kreveta bile su postavljene njene svete sličice i medaljice koje je tako voljela. Sve su postale dragocjene relikvije.

Točno godinu i tjedan dana nakon njene smrti, otvorili su grob da bi njeno tijelo premjestili sa groblja sv. Josipa na samostansko groblje.

Svećenik dr. Scannell priča da je bila u izvanrednom stanju, pogotovo uzimajući u obzir bolesti od kojih je bolovala i umrla. Prsti su bili fleksibilni, kosa narasla, haljina, vijenac… sve je bilo netaknuto. Srebrna medaljica Svetog Djeteta je bila sjajna, kao nedavno ispolirana. Sve je bilo kao na dan pokopa.

Njen grob često posjećuju ljudi i mole joj se za zagovor kod Svemogućeg Oca.

Sestre Dobrog Pastira svjedoče da su se nebrojena čuda dogodila ljudima koji su se molili Nellie za pomoć.

Papa je Pio X. čuvši za sveti život male Nellie rekao: “To je znak koji sam čekao!” 1910. je izdao “Quam Singulari” kojim je spustio dobnu granicu za primanje Prve svete Pričesti.

Mala Nellie od Svetog Boga, moli za nas!

www.bitno.hr

- 01:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 16.08.2014.

Blaženi Marcel Callo

(1921.-1945.) Francuska

Bio je iz brojne radničke katoličke obitelji, drugo od devetero djece, ministrant, katolički izviđač, radio je kao tipograf u gradskoj tiskari.

Image and video hosting by TinyPic

Već sa 18.godina, voditelj je Katoličke radničke mladeži, svaki dan je molio krunicu, bavio se kazališnim priredbama i sportom. Bio je zaručen sa Margaretom Berniaux, ali se nisu uspjeli vjenčati, jer je bio II.svjetski rat i Marcel je morao prisilno ići na rad u Njemačku. Radio je u tvornici i organizirao sastanke mladih katolika. Njegovo djelovanje je postalo trn u oku neprijatelja, dali su naredbu da ga se ukloni jer je “previše katolik”. Gestapo ga je odveo u mjesto Gotha, gdje morao raditi po 12 sati na dan. Poslije su ga odveli u koncentracioni logor Flossenburg pa u zloglasni logor Mauthausen u Austriji. Umro je od posljedica teškog rata, zlostavljanja i gladovanja. Tijelo mu je spaljeno, a danas je na tom mjestu veliki križ. Zaštitnik je katoličke mladeži.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.

- 01:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.06.2014.

Sveta Foška

Foška (Foška = crnomanjasta, crnka) bila je djevojka koja je živjela u jednoj bogatoj rimskoj plemićkoj obitelji. Rođena je u Ravenni 235.godine nakon Krista, što znači prije nešto više od 1700 godina.

U to doba kršćanstvo je u Rimu bilo zabranjeno, a kršćani proganjani, zatvarani i mučeni pa čak i ubijani. Rimljani su štovali mnoga božanstva, koja su uglavnom preuzeli od Grka.Oko jedanaeste ili dvanaeste godine Fošku je zanimalo mnogo životnih pitanja, a bogatstvo i obilje je nisu ispunjavali. S vremenom se preko svojih vršnjaka upoznala sa kršćanstvom, te tu otkrila sebe odnosno odlučila živjeti prema Kristovim načelima pa se zato i krstila. Kada je za to saznao njen otac sve je poduzeo da je odvrati od kršćanstva ali nije uspio. Naime rimski otac (pater familias) imao je gotovo neograničenu moć, čak i nad životom članova svoje obitelji (patria potestas), što znači da je čak mogao i ubiti vlastito dijete,a da nikome za to ne odgovara pa se tako Foškin otac odlučio javno osvetiti svojoj kćeri odreknuvši je se, te je optuživši kao kršćanku tadašnjim vlastima. Tada je bila prepuštena na milost i nemilost krvnicima, koji su na mučenicima usavršavali metode mučenja, a kada im je i to dosadilo odrubili su joj glavu i to 13.veljače 250 g. kada je imala 15 godina. Takve hrabre djevojke, svijet se sjeća još i danas.

http://blog.dnevnik.hr/brenky/2006/02/1620671559/sveta-foska.html

- 09:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se