binarne rime

utorak, 04.09.2007.

U međuvremenu...

nakon uspješnog dana na poslu u firmi,
krenio sam kući po pasjoj vrućini,
dan je bio kao i obicno, savršen
bio sam maksimalno koncentriran i nabrušen

tijekom dana sam isprogramiro masu softvera,
upravljački program za holodek od voyagera,
kontrolni sustav za nuklearku Krško,
i ništa više jer mi je bilo mrsko.

došo sam kući, kad ono vruće ko u paklu,
bio sam gladan ko ćuko pa sam pojeo mačku,
ionako se samo šeta po stanu,
više puta sam na nju potego katanu.

reko , ženo, meni je užasno vruće,
idem protegnit noge oko kuće,
a u liftu sretnem Litru, starog pijanca,
vodi kravu u šetnju na drugom kraju lanca
reko, dobro veče susjed, pizda ti strina,
jel to s tvojeg balkona kaplje kiselina,
propalila mi beton, rupa u deki,
ko da je vene prerezo alien neki.


Izađem vani, a ono užasna vručina,
nasreću imam svoj kožuh s ogledalcima,
da me grije dok ja po kvartu trčkaram,
grafite šaram, i državu varam,
koja misli da sam građanin uzoran,
koji danju radi a noću je umoran.

Mislim, kud ću sad u ovo gluvo doba noći,
i odlučim odmah ka Getrou poći,
reko , idem kupit klimu, ono jednu manju,
da me hladi noću a nek me grije danju.

Dođem u Getro , kad on - ne radi,
pa reko ljudi, jeste vi normalni?
I ništa, sjednem na zvono pa zvoni,
struja se troši, povećavaju se naponi,
Izbilo je manji požar ništa strašno,
odmah se aktiviralo protupožarno brašno.

Kroz prozor je izvirila neka čudna glava,
to je baba Ljiljanka, još napola spava,
one je bila dežurna te noći,
alkoholizirana vidno, crvene joj oči.

Viče baba na mene: šta zvoniš ko mutav,
nisam gluva, kru te nedo, kako si tupav!
Prekinem je odma, jer bilo mi je dosta
pitam : jel imate klima i koliko košta?
A ona: ima Quadro, tisuću Eura,
nasmijem se, reko, de budi realna,

to je preskupo baba, jebem li ti majku,
kaže ima i po 200 neku lošiju marku.
Ma to je prejeftino, izderem se odma,
jebi se , baba, ode ja doma.

krenem prečacem preko Varaždina,
večer je vruća, toplo, milina,
kad odjednom, naglo, bez prethodne najave,
moje šesto čulo se diskretno nakašlje,
kaže: kru te nedo, neko te prati!
ja se trgnem , reko: e, nemoj me plašit.
al pošto sam nosio kožuh s ogledalcima,
koji sam ukro slavonskim specijalcima,
u ogledalcima primjetim neku čudnu sjenu,
prati me u stopu, mater joj njenu.

Ja lijevo sjenka desno, prati me u stopu,
ja naprijed, ona nazad, vuće me u klopku
Kad je ošla malo dalje, pogledam je bolje,
to je japanski ninđa,što katanom kolje.
Nekad svinje, nekad ljude , kako mu se svidi,
reko, mater ti japansku , samo dođi didi.

Pripremio sam zamku, takvu nije očekivo,
sjetim se svinjske masti što u đepu sam je skrivo,
u kožuhu naravno, uvijek pola kile,
svinjska mast mi pomaže da porazim debile.
Namažem cestu, tamo gdje je bijela linija,
ispustim par zvukova iz filmova Buce lee-a,
provokacije na nacionalnoj osnovi su zakon,
uvijek upali ta fora, sa budalom svakom.

Ninđa se trgne, isuče katanu,
potrči ka meni, ja se bacim u stranu,
naleti kreten na masni dio ceste,
oklizne se, i katanom kresne,
šest puta u leđa, spontano u letu,
nanio si je nepopravljivu štetu.

Priđem bliže, nesretnik leži nasred puta,
skinem mu onu masku, vidim očima koluta,
primjetom, jebote, pa to je baba Liljanka,
daje znakove života, prava partizanka.
na samrti promrmlja, posljednjim dahom,
"ima i za tristo Eura, i te su baš zakon"
Pa reko , baba, jesi luda, što me maskirana pratiš,
a ona će meni , ti nikako da shvatiš,
to je moja nošnja, narodna, izvorna
ja sam iz Japana, japanka prirodna.
Iz sela kraj Tokia, Li-mun-đet-li,
tako se zove selo, jebo ga ti.

Na tako smješnu foru moro sam se smijat,
a i ona sam mnom, počne se previjat,
i najednom baba umre od smjeha,
a reko , eto, nikad ne znaš šta te čeka.
Sad je stvarno vrijeme da ja krenem doma,
usput sam u kanalu upeco dva soma.


Kad sam došo kući, imo sam šta vidit,
u stanu je bila zima za popizdit,
reko, ženo, šta je ovo, kakva je to spika,
a ona mi pokaže bočicu dušika
Imala u torbici, uvijek nosi sa sobom
uvijek je opskrbljena kvalitetnom robom.
sjetila se da dušik smanjuje vrućinu,
i pretvorila pakao u rashladnu vitrinu.

Bio sam oduševljen, sav sam se zacrvenio,
reko : ženo da mi nisi žena, sad bi te oženio,
de donesi rakiju, onu sa ormara,
ta je 5 miliona godina stara.
Peko je moj prađed dok je dinosaur bio ,
sve sačuvo za nas, ništa nije pio.

I tako smo se napili i onda ošli spavat,
a sutra ću na poslu zgode prepričavat.

- 21:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se