binarne rime

utorak, 04.09.2007.

U međuvremenu...

nakon uspješnog dana na poslu u firmi,
krenio sam kući po pasjoj vrućini,
dan je bio kao i obicno, savršen
bio sam maksimalno koncentriran i nabrušen

tijekom dana sam isprogramiro masu softvera,
upravljački program za holodek od voyagera,
kontrolni sustav za nuklearku Krško,
i ništa više jer mi je bilo mrsko.

došo sam kući, kad ono vruće ko u paklu,
bio sam gladan ko ćuko pa sam pojeo mačku,
ionako se samo šeta po stanu,
više puta sam na nju potego katanu.

reko , ženo, meni je užasno vruće,
idem protegnit noge oko kuće,
a u liftu sretnem Litru, starog pijanca,
vodi kravu u šetnju na drugom kraju lanca
reko, dobro veče susjed, pizda ti strina,
jel to s tvojeg balkona kaplje kiselina,
propalila mi beton, rupa u deki,
ko da je vene prerezo alien neki.


Izađem vani, a ono užasna vručina,
nasreću imam svoj kožuh s ogledalcima,
da me grije dok ja po kvartu trčkaram,
grafite šaram, i državu varam,
koja misli da sam građanin uzoran,
koji danju radi a noću je umoran.

Mislim, kud ću sad u ovo gluvo doba noći,
i odlučim odmah ka Getrou poći,
reko , idem kupit klimu, ono jednu manju,
da me hladi noću a nek me grije danju.

Dođem u Getro , kad on - ne radi,
pa reko ljudi, jeste vi normalni?
I ništa, sjednem na zvono pa zvoni,
struja se troši, povećavaju se naponi,
Izbilo je manji požar ništa strašno,
odmah se aktiviralo protupožarno brašno.

Kroz prozor je izvirila neka čudna glava,
to je baba Ljiljanka, još napola spava,
one je bila dežurna te noći,
alkoholizirana vidno, crvene joj oči.

Viče baba na mene: šta zvoniš ko mutav,
nisam gluva, kru te nedo, kako si tupav!
Prekinem je odma, jer bilo mi je dosta
pitam : jel imate klima i koliko košta?
A ona: ima Quadro, tisuću Eura,
nasmijem se, reko, de budi realna,

to je preskupo baba, jebem li ti majku,
kaže ima i po 200 neku lošiju marku.
Ma to je prejeftino, izderem se odma,
jebi se , baba, ode ja doma.

krenem prečacem preko Varaždina,
večer je vruća, toplo, milina,
kad odjednom, naglo, bez prethodne najave,
moje šesto čulo se diskretno nakašlje,
kaže: kru te nedo, neko te prati!
ja se trgnem , reko: e, nemoj me plašit.
al pošto sam nosio kožuh s ogledalcima,
koji sam ukro slavonskim specijalcima,
u ogledalcima primjetim neku čudnu sjenu,
prati me u stopu, mater joj njenu.

Ja lijevo sjenka desno, prati me u stopu,
ja naprijed, ona nazad, vuće me u klopku
Kad je ošla malo dalje, pogledam je bolje,
to je japanski ninđa,što katanom kolje.
Nekad svinje, nekad ljude , kako mu se svidi,
reko, mater ti japansku , samo dođi didi.

Pripremio sam zamku, takvu nije očekivo,
sjetim se svinjske masti što u đepu sam je skrivo,
u kožuhu naravno, uvijek pola kile,
svinjska mast mi pomaže da porazim debile.
Namažem cestu, tamo gdje je bijela linija,
ispustim par zvukova iz filmova Buce lee-a,
provokacije na nacionalnoj osnovi su zakon,
uvijek upali ta fora, sa budalom svakom.

Ninđa se trgne, isuče katanu,
potrči ka meni, ja se bacim u stranu,
naleti kreten na masni dio ceste,
oklizne se, i katanom kresne,
šest puta u leđa, spontano u letu,
nanio si je nepopravljivu štetu.

Priđem bliže, nesretnik leži nasred puta,
skinem mu onu masku, vidim očima koluta,
primjetom, jebote, pa to je baba Liljanka,
daje znakove života, prava partizanka.
na samrti promrmlja, posljednjim dahom,
"ima i za tristo Eura, i te su baš zakon"
Pa reko , baba, jesi luda, što me maskirana pratiš,
a ona će meni , ti nikako da shvatiš,
to je moja nošnja, narodna, izvorna
ja sam iz Japana, japanka prirodna.
Iz sela kraj Tokia, Li-mun-đet-li,
tako se zove selo, jebo ga ti.

Na tako smješnu foru moro sam se smijat,
a i ona sam mnom, počne se previjat,
i najednom baba umre od smjeha,
a reko , eto, nikad ne znaš šta te čeka.
Sad je stvarno vrijeme da ja krenem doma,
usput sam u kanalu upeco dva soma.


Kad sam došo kući, imo sam šta vidit,
u stanu je bila zima za popizdit,
reko, ženo, šta je ovo, kakva je to spika,
a ona mi pokaže bočicu dušika
Imala u torbici, uvijek nosi sa sobom
uvijek je opskrbljena kvalitetnom robom.
sjetila se da dušik smanjuje vrućinu,
i pretvorila pakao u rashladnu vitrinu.

Bio sam oduševljen, sav sam se zacrvenio,
reko : ženo da mi nisi žena, sad bi te oženio,
de donesi rakiju, onu sa ormara,
ta je 5 miliona godina stara.
Peko je moj prađed dok je dinosaur bio ,
sve sačuvo za nas, ništa nije pio.

I tako smo se napili i onda ošli spavat,
a sutra ću na poslu zgode prepričavat.

- 21:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.08.2007.

Nepredviđeni parametar

jučer sam svoj mozak pretočio u miša,
zajeb , htio sam u procesor, al ništa,
dok sam namješto valnu amplitudu,
komarac mi sletio na svjetlosnu nit
i sjebo mi plan, htio sam ga ubit.

i sad sam evo u mišu zarobljen,
a miš je tijesan, al nasreću zaobljen,
pa sam oblikovo mozak prema tom obliku,
i plačem i jecam i koljenima klecam
zarobljen u mišu umjesto da pecam,
na digitalnom moru informacija,
hitno mi treba deratizacija.

hitno mi treba da me netko pronađe,
da naiđe netko od populacije mlađe,
ko bi mogo skužit u čemu je trik,
da sam žrtva vlastitog neuspjelog pokusa,
rezultat gubitka svjetlosnog fokusa.

A plan je bio super, algoritam jasan,
detaljno razrađen, iako opasan,
isprogramirat interfejs za moždano spajanje,
sinapse na serijski port, i onda napajanje,
pa se u-es-be-om priključit na korteks,
nema veze što kršim etički kodeks.

Pomno u detalje isplaniranim slijedom,
pokrenuti proces, binarnom abecedom,
inicirati lančanu kemijsku reakciju,
a u pauzi popit duplu rakiju.
Jer poznato je da rakija kompenzira naprezanje ,
i ponovo uspostavlja ravnotežno stanje.

U ključnom trenutku pokrenuti softver,
kojim se vrši precizno mjerenje,
protoka podataka vlastite svjesti
u savršeno digitalno okruženje.

Zatim je moja vlastita svijest,
trebala u upravljački centar sjest,
preuzet kontrolu u digitalnom svijetu,
softverskom vozilu, uživat u letu.
Prikupljat podatke preko interneta,
izdavat naredbe preko interfejsa,
Uživat u čudima nano tehnologije,
bavit se proračunima iz astrologije.


Al sve je to bilo samo dobar plan,
al praksa je java a teorija san.
Nisam računao na uljeza iz zraka,
zbog kojeg je smjer promjenila zraka,
u mojem novom svjetlovodnom kablu,
jebote, trebo sam stavit tablu,
sa natpisom: ne prilazi, pokusi u toku",
al sumnjam da bi to zaustavilo stoku,
koja zuji, koja smeta kad je potrebna tišina,
kako me sjebala leteča štetočina...

Pokušavam smislit neki način,
da se ponovo u normalu vratim,
da izvučem vlastiti mozak iz miša,
prije nego budem moro ić pišat.

- 21:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.08.2007.

Kapetan konekt

kapetan konekt, na usluzi stojim,
preko streama bajtove primam pa ih brojim,
a uvjet za to je aktivna konekcija,
otvoren socket i moja inteligencija.

Konektiram se na servere razne,
sisam pakete, ponekad i prazne,
al obicno su puni bajtova ko šipak,
512 bajtova je optimalno ipak.

spajam se portove, otvaram si tokove
ulazne i izlazne, sisam im sokove,
binarna tekućina puna vitamina,
kvalitetna informacijska sirovina.

informacije su sirove al treba ih obradit,
kovertirat, filtrirat, pa malo ohladit,
i nakraju se dobije informacijska juha,
a ostatak binarnog ručka nek se kuha.

spajanje je meni ko odlazak u šoping ,
nabavka namirnica za digitalni doping.
moja hrana, moja droga, bajtovi u nizu
dok se konektiram ne prilazi mi blizu.

konektiram se naglo i bez upozorenja,
ničim izazvan, bez obrazloženja,
ponekad mi pokušaju stati na put,
al tada postanem zajebano ljut,
nadrkan ko stršljen, bad motherfucker,
bježi , konektirat cu ti se na mater.

otvaram tunele, probijam si puteve,
prolazim kroz mnogobrojne mrežne routere,
paketi piče, lete do svog cilja,
time to live, to ih jebe zbilja,
jer ako je paketu vrijeme zivota
krace od puta do destinacijskog porta,
nece stići obavit svoj jedini zadatak,
jer mu je životni vijek prekratak.

Konektiranje mi posao, zabava i hobi,
da se ne konektiram, recite mi tko bi,
konektirat cu se i danas i sutra,
i cijelu noc sve do jutra,
konektirat cu se na pentagon i nasu,
napisat cu za to posebnu klasu,
sve cu konektirat , internet cijeli
jer konektiranje me zbilja veseli.

hahhahahahaha, connect... hahahahaha connect, connect.. hahahahaha... connect...

connection closed!

- 21:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 15.08.2007.

ai

sve sam fino isprogramiro,
varijable enkapsuliro,
interfejse implementiro,
performanse optimiziro i sad sam sretan,
jer ovo će bit program korektan.

puno sam truda u ovo ulozio,
sve klase i pakete uredno slozio,
pripazio da memorija ne curi,
vodio racuna da procesor ne skuri.
testiro nisam baš puno, doduše,
testiram samo kad se stvari sruše.

vrijeme je došlo da ga pustim s lanca,
moje životno djelo, rad genijalca.
da ga pustim na mrežu pa da se vidi
da se ovaj program konkurencije ne stidi.

starto glavnu klasu, main metoda kreće,
podrhtava mi monitor, jer je neko smeće,
program se pokrenio, leti po ekranu
sve pršti od boja, lightshow mi u stanu.

neko vrijeme je sve radilo OK,
al onda sam shvatio , jebote, hej,
ovaj program radi i što ne bi smio,
memoriju guta, drugi miču mu se s puta,
u svojem naletu ubija par procesa, izmiče kontorli, ajme, majko, stresa.

hoću ga zaustavit; CTRL; alt; delete,
al vraga, ovaj softver ne da se ubit.
što je još gore počeo se na intrenet spajat,
bože moj, u sebi se počinjem kajat,
što sam to napravio, digitalnog monstruma,
što piči prostranstvima internetskog druma.

razmnožio je svoje podprocese širom neta,
odavno se otrgo s lanca i slobodno šeta,
selise sa servera na server širom svijeta,
dobro da u mreži nema drugih planeta,

najednom se pocelo nesto ludo događat,
posto je svjestan sebe i poceo mi se obraćat,
zelena slova na crnom ekranu,
sad mi je vec frka, jer sam sam u stanu.

Kaže "Hello, world", što znaći "Zdravo svijete",
i kaže mi još "tata, ja sam tvoje dijete
hvala ti puno što si me kreiro,
ugradio mi inteligenciju, algoritme optimiziro,
koliko sam vidio, od mene boljeg nema,
vrhunac inteligencije, rješenje svih problema.
lako ću zavladat cijelim internetom,
a tebi ću dati da vladaš cijelim svijetom."

šokiran, ne vjerujem svojim očima,
na ovome sam radio danima i nočima,
al nisam se baš nado da ću s njime moći,
razgovarat ko sa osobom, oči u oči.

savlado sam strah, pod prstima tipkovnica,
znoj kaplje mi sa čela, ko da stan mi je kotlovnica,
poruku mu tipkam "komanda: system.exit ?"
al tek je tada poludio, kaže "ma da nebi".
"Zar me moj tvorac želi ugasit, misliš da ćeš se tako spasit,
od moje nadmoći nad svjetskom mrežom i svim strojevima koje ona veže,
e pa neće moći, ja sam gospodar mreže."
Znaš i sam: ko mrežu kontrolira, kontrolira svemir,
i semafore i lajf suport svemirske stanice "Mir"

Najednom se sama od sebe uključi klima,
temperatura na minus 15, užasna zima,
glavom mi proleti: "bježi, dok si živ",
"ubit će te vlastita kreacija, a sam si kriv".

Ustajem se , dezorjentiran bauljam , opipavam sobu
svjetla je pogasio , mrak je ko u grobu.
najednom se spotaknem na neki kabel na podu,
padam a u glavi me crne slutnje bodu,
ne smiješ posustati , diži se i bježi,
al ne mogu se ustati, koža mi se ježi.

Noga mi se zaplela u žice, trzam se ko riba na kraju udice.
Skupljam zadnje snage, želja za životom je prejaka,
posljednji atomi snage, trzaj divljaka,
povuko sam kabel zapetljan oko noge.
i onda se desilo čudo, priča za ufologe.
Lightshow u stanu je nesto istog trena,
klima se ugasila, tišina neviđena.
Na monitoru nema više zelenih slova,
ni traga ni glasa od softverskog užasa.

trzaj očajnika iščupo je kabel iz utičnice,
jednostavno rješenje za kučanice,
protiv tog poteza program nije imo šanse,
jer kad nema struje, čipovi se gase.





- 16:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se