utorak, 22.05.2018.

orijentalni peting


I may win on the roundabout
Then I'll lose on the swings
In or out, there is never a doubt
Just who's pulling the strings
I'm all tied up to you
But where's it leading me to?
(Sandi Shaw, 1967)



Legenda o Karagözu i Hacivatu govori o dva zidara, prvom kao neškolovanom, ali dovitljivom spadalu iz naroda i drugom, nešto školovanijem i izobraženijem neimaru.
Navodno su njihovi vispreni verbalni dueli prilikom gradnje džamije u Bursi, toliko zaokupljali pažnju ostalih graditelja das u radovi kasnili.
Investitor ih je dao pogubiti.

Ta dva lika su ovjekovjčena u osmanlijskoj inačici kazališta lutaka/sjenki.

Sedamdesetih godina je sarajevska TV producirala seriju Karađoz u kojoj su glavni likovi bili Beg-efendija (Hacivat) i Fistik (Karađoz).
(Fistik na turskom zapravo znači – pistacija.)

Na nedjeljnom stranačkom skupu, održanom u sarajevskoj dvorani “Zetra”, predsjednik Turske Erdogan, obraćajujući se svojim pristašama koji žive u zapadnoj Europi, uoči predstojećih izbora,, između ostalog reče:

- „Budite spremni, zalijepiti pljusku terorističkim organizacijama i njihovim domaćim i stranim pomagačima!“

Pljuska, zaušnica ima i turcizme šamar i ćuška, no Erdogan je upotrijebio izraz „Osmanli Tokadi“ koji potječe iz vokabulara osmanlijske vojske gdje se tako opisivalo nastavak borbe njihovog vojnika kad ostane bez oružja.

Osmanli Tokadi je našao svoje mjesto i u igrokazu sjenki Karađozu.

Erdogan ohrabruje milijune Turaka u zapadnoj Europi da uzmu i državljanstvo tih zemalja.

S druge strane postoji bojazan jer dvojno državljanstvo ne nosi dvojnu lojalnost.

Europljani kao predigru više vole trbušni ples nego pljusku u lice.

Karađoz obično u završnom činu kaže: „Neka mi bude oprošteno!“

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Ohrfeige, fliska

| 08:31 | Lamentiraj (6) | Print this! | #

ponedjeljak, 07.05.2018.

*Jedno znam - da ni to jedno ne znam*

„Znam da ne znam“, pripisano Sokratu, često se zbog raširene uporabe, iskrivi s onim „ništa“.
Zbunjujuće priznanje o neznanju moglo je tako utjecati na svepotencijalno željne znanja da požele ne znati ništa.

Rečenica je i prosto jedna varijacija literarnog paradoksa lažova, koji kaže istinu, kada tvrdi kako laže i laže kada tvrdi kako govori istinu.

Kako može neznalica nešto znati? Čisti sofizam.

Ono što netko zna, ili misli kako zna, je stalno i iznova podložno preispitivanju prije memoriranja u saznanje ili spoznaju.

Metodika spoznaje traži odvaganje znanja prema iskustvu i stvarnosti.

Spoznaja neznanja kao znanje relativnosti vlastitog, aktuelnog, prevldavajućeg stajališta s rezultirajućom formulacijom znanja.

S neosporno korisnim znanjem rastui neznanje i nesigurnost , kojima treba zahvaliti procjenu onog što još treba učiniti, doraditi i promisliti. Samo glupi misle da znaju sve.

Danas u digitalnom dobu nije potrebno listati enciklopedije kad je sve lako i brzo dostupno, no to nosi sobom i opasnost za involvirane producente i konzumente, jer široka nepreglednost otežava razlikovanje bitnog od nebitnog.

Postoji i još jedan mali problemčić – prijevod. Na koju vrstu duhovnosti se misli u Evanđelju po Mateju (Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko)?
Duhovan, duševan, produhovljen?
U grčkom tekstu stoji imenica “Pneuma”.

Isus je bio, prema zapisanome, okružen ljudima s ruba, autsajderima, među kojima se našlo i kršitelja zakona i onih slomljenih i onih koji trpe. Oni koji ne znaju i oni s duševnim hendikepom s uklapaju u sliku o siromašnima duhom. Siromaštvo je, dakle, kad čovjek neće ništa, ne zna ništa i nema ništa.

Zar današnja tehnologija i dostupnost svega znanja ne sugeriraju kako čovjek ne treba sam ništa znati.

Da li je smartphone-maher siromašan duhom, sa strogo odvojenim duhom od memorije, te tako ima više prostora za posvetiti se nekim višim stvarima, ako mu je do toga.

Većina tih mahera višak vremena posvećuje daleko prozaičnijim i jeftinim, nezahtjevnim stvarima.

Kad se pogleda u XX. stoljeće , razvidno je kako su sve ideologije, kroz prilagođeni oblik ispiranja mozga utjecale na čovječanstvo.

Danas, kroz alternativne činjenice (“First the Facts”) je razvidno kako subjektivni dojmovi nisu činjenice kao što to nisu ni pretjerivanja, a bome niti laži.

Tvrdi li Cesarić ili se samo pita u svom Povratku o krhkosti znanja?

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: dummy phone google smart

| 19:39 | Lamentiraj (32) | Print this! | #

utorak, 01.05.2018.

bijeg u nostalgiju


Pola milenija nakon narativnog prikaza raja na zemlji Rafaela Hitlodeja, ti ljudski snovi s još dubljim korijenjem, još uvijek žive u nekom obliku.
Umjesto vizije nezadrživog napretka više je onih obojenih skepsom i strahovima, budućnost ima sve manje dosega socijalnog uzleta a sve više otuđenja i brige oko socijlanog kolapsa. I autor „Make America great again“ pogađa živac vremena, za razliku od optimističkog naprijed svog prethodnika – natrag dobroj staroj veličini.

Retro orijentacija je preslika vrednovanja i poimanja prošlosti doživljene na vlastitoj koži. „Vječno mladi“ s odmaklom starosti, svaki poraz minoriziraju, a pobjedu uzdižu u herojstvo, što bi psiholozi rekli – boje prošlost u ružičasto.
Pogled unatrag znači vidjeti kako je livada bila zelenija, voda kristalno bistra, nevremena manje razorna, ljeta toplija, zime s više snijega ...

Za toga svega zapravo stoji jedan zaštitni mehanizam ljudskog mozga koji nastoji proživljene dijelove života interpretirati kao ispunjene i smislene.

Nostalgično samoprosvjetljenje kao oklop vlastitog životopisa.

Osim individualnog i kolektivno sjećanje ima simptome luckaste zaigranosti.

Putinova Rusija proglašava svecem zadnjeg srušenog cara Nikolaja II, iako dotični, navodno predstavlja jedno veliko niškoristi u 300-godišnjoj povijesti dinastije Romanov.

Kod nas, prigodno za neke datume, isplivaju različite impresije o bivšim vremenima „velike jednakosti“ iako je stvarnost bila drugačija. Profesorica s Harwarda Svetlana Boym te samoprosvjetiteljske strategije u svojoj knjizi „The Future of Nostalgia“ opisuje kao „epidemiju nostalgije“.

Zygmunt Bauman kroz apsurdnu „Prije je sve bilo bolje“ „Utopiju“ Thomasa Morea dopunjuje svojom „Retrotopijom“. Ukazuje kako eskapizam u idealizirano Jučer ugrožava ono Danas i Sutra.

Mnogi eskapisti su zapravo moderni ljudi, koji u svojim strategijama vlastite optimizacije, pribjegavaju surogatnim ideologijama stila života, a sve u borbi s konkurencijom, prstižem i naravno novcem.

Globalizacijski tsunami, unatrag 30-ak godina, je mnogima dao misliti u pravcu samooptimizacije što je prouzročilo dosta osjećaja nemoći, straha od zakazivanja i neuspjeha, što je opet dovelo do procvata psihosomatike i uzleta terapeuta i proizvođača snižavatelja tlaka i antidepresiva.

Retrobijeg nije zloćudan, ako ne krije u sebi opasnu restauratorsku stranu nostalgije.

Kad eskapizam uđe u modu, teško se protiv nje braniti bez rizika etikete o nedostatku smisla za humor.

Povijest je pokazala koliko nesigurne individue olako prihvaćaju nešto što zvuči obrambenim mehanizmom u vrijeme ubrzanih životnih ritmova.

Gdje je granica između individualne i kolektivne nostalgije, odnosno eskapizma?
Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Dies Praeteritos

| 11:12 | Lamentiraj (30) | Print this! | #

ponedjeljak, 23.04.2018.

skin for soul

If you had free will, would you choose to use it to make yourself miserable "?


Kako prosuditi ljude na prvu?

Oslanjati se na njihov habitus, mimiku, stisak ruke, pogled, odijevanje ili odmah nastojati proniknuti u ono malo njihove duše?

Ali postoji i ono nešto fluidno, što nitko ne može voljno kontrolirati, nego se događa automatski, pošto svatko nosi sobom tu teško objašnjivu "auru".

U pravilu se pokaže kako upravo to "zračenje" najviše govori o nekome.

Čovjek se rađa s malom dozom narcizma jer već prvim plačem želi skrenuti pozornost na sebe I svoje potrebe, a kasnije kroz život nauči manje ili više uspješno kontrolirati vlastiti egoizam.

Kronična oboljenja kao i hipersenzibilni ljudi su sve češća pojava.

Narcistički poremećaj osobnosti kao klinički patološka slika, je posljedica manjka empatije I prilagodbe okružju u kojem se živi.

Prekomjerni zahtjevi okoline, spram priznanja I samoostvarenja,povezani s precjenjivanjem vlastitih sposobnosti i ekstremnom preosjetljivošću stvaraju idealne uvjete rastu narcizma, pragrijeha poteklog od Lucifera koji je patio za božanskim.

Kako bi bilo dobro da duša ima svoju kožu adekvatne konzistencije: ne predeble da se ne postane neosjećajan I kamena srca, a opet ne tako tanke da propusti ama baš svaki od 650 psihičkih poremećaja ravno do srca.
(damaged good)

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Magnolia

| 14:42 | Lamentiraj (25) | Print this! | #

utorak, 17.04.2018.

* spell "H"

“je, pošto je na ovom blogu sama gerijatrija, svi se "sjećaju" onog Veprica
tako i ja, makar nisam znao za njega sve negdje do 90-tih” (tignarius by sjećanja i osvrti)


Svima puna usta kako društva stare, a ljudi nikad, generacijski nisu izgledali mlađe.

(Zato je u mom natalnom bazenu rizično nekome, a posebno ženama, „Dobro izgledaš!“. To se tumači na drugi način.)

Godine 1999. na pragu moje četrdesete u kina je stigao film čija kvaliteta nije ležala samo u tome da bi gledatelje mogao tješiti oko starenja (konjunktiv). Zvao se „Afera Thomasa Crowna“ i u kojem zrelog pljačkaša umjetnina u njegovom naumu u tome spriječava jedna ljepotica, a u toj bitci, zabrše u postelji gdje bi neriješen rezultat bio pravedan. Zatekla me razlika u godinama (Russo 45, Brosnan 46) u remakeu, obzirom da je u originalu iz 1968. Dunaway imala 27 a McQueen 38.

Razvidno je kako je danas čovječanstvo čudovito mladoliko kad se pogleda unatrag, bez obzira na veličinu ili sitnost isječka, bilo da se gleda fotoalbum predaka i tako otkriva da se u dobi od četrdeset godina ne izgleda tako zrelo, kao što je djed djelovao s trideset; ponovnim čitanjem Balzacove "Žene od trideset godina" (knjiga 30 kuna) pomisliš da će u suvremenoj ekranizaciji glavnu ulogu imati glumica od 45 godina ; ili se zagledati u lik Friedricha Schillera, iscrpljenog, fizički devastiranog i naglo ostarjelog od posljedica niza bolesti iako je umro s nepunih 50 godina.

Za mnoge, danas 30-40-50godišnjake, se može utvrditi kako ne samo izgledaju mlađe, nego se i osjećaju i ponašaju u skladu s tim, nego što bi im životopis predvidio ili s tvrdnjom Jean Amery kako starenje počinje u 45-oj.

Kirkegaard bi rekao kako svu svi takvi odvažno zagazili u „more mogućeg“.

Međutim, ako zadržavanje mladalačkog duha, znatiželje, dinamike i fleksibilnosti omogućava opstanak u svakodnevnim dinamičkim transformacijama, to bi značilo kako odrastanje čini gubitnika.

Neki će reći kako infantilizacija društva kroz popularnu kulturu (kino,tv,reklama,moda...) favoriziranjem mladosti i marginalizacijom starog i lomljivog, neke insignije odrastanja, kao kravate, manire, odricanje, diskreciju jednostavno čini neatraktivnim i de mode.

Naravno kao i sve drugo i ova problematika je daleko složenija nego što se čini.

Starenje nije civilizacijska bolest, a iako je suđena neka mlađahnost, nije zabranjeno – odrasti.

Umorih se.

Odoh popit ginko.
prijedlog ankete:
ukinuti kategorije top/cool/fresh, a uvesti niprije/gerijatrije/mainstream ili ?
(glazbena podloga Late Lament; Moodie Blues)
Image and video hosting by TinyPic

Oznake: odrasti, zajedno

| 13:56 | Lamentiraj (24) | Print this! | #

četvrtak, 12.04.2018.

priča s ključem


Image and video hosting by TinyPic

Zona je imala 23 godine kada je srela 35-godišnjeg kovača Erasmusa, zvanog Trout, i zaljubila se preko ušiju u čovjeka koji je već imao dva braka iza sebe.

Unatoč majčinom protivljenju Zona se udala u roku od nekoliko tjedana za izabranika srca svoga.

Razni pripovjedači su Zonu opisivali čistom i nevinom, a kao što to obično biva, bilo je i onih koji su govorili kako je rodila izvanbračno dijete koju godinu prije vjenčanja.

Na pragu njihovog novog doma, ni tri mjeseca nakon vjenčanja, Zonu je pronašao susjedov sinčić koji im je pomagao u sitnim poslovima.

Beživotnu.

Suprug ju je odnio u spavaću sobu, i obukao joj posmrtnu odjeću što je bilo neobično i prije stotinjak godina, a kako je ovratnik bio vrlo visok, nije dopustio liječniku ni mrtvozorniku da je diraju dok su obavljali svoj dio posla.

Njena majka se, nakon sahrane, nije htjela pomiriti s činjenicom da joj je kćerka samo tako preminula iako nije znala neke čudne detalje vezane za zetova prva dva braka.

Jedne noći joj je Zona došla u san.
I to četiri puta.
I ispričala joj svoju priču.

Uz pomoć odvjetnika se uspjela izboriti za ekshumaciju i vratiti slučaj pred sud.
Sud je uvažio interpretaciju riječi Zonina duha.

Muž je osuđen doživotno, iako spašen od linča gnjevnih Greenbrieržana, umro je koju godinu kasnije prirodnom smrću.

Ima li svaka istinita priča svoju po(r)uku?

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: onostrana istina

| 16:52 | Lamentiraj (18) | Print this! | #

ponedjeljak, 02.04.2018.

Chiaroscuro, mea culpa


I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost.
I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi večer i bi jutro, dan prvi.
(Mojsije;1,3-5)




Zar nije bolje upaliti malu svijeću nego proklinjati tamu?

Novalis se u “Himnama noći” pita zar ne nosi boje noći sve ono što nas oduševljava?
Fenomen noći je višeslojan; to je svijet spavanja, sanjanja i prekoračenja granica.
Sumrak je uvod u jedan sasvim drugi svijet, magičan i inspirativan mnogim umjetnicima.
U slici i u riječi.
U sferi noći su moguće deklinacije od uređenog svijeta racionalnosti. Zagovornici svjetla razuma nisu raspolagali instrumentarijem za istraživanjem noćnog ili su se plašili da ne zalutaju u labirintima mraka.
Trogloditi si ni danas ne mogu predočiti svijet drugačiji od onog u kojem obitavaju.

A sumrak?

Tu Noć se sastaje s Danom,
tu se i pozdravljaju preko praga zajedno kročeć'
Velikog, mjednog. Jer jedno unutra će zaći kad drugo
izlazi van, i nikad ne borave skupa u domu.

Pisaše nekoć Heziod u Teogoniji.

U Noći prestaju vrijediti pravila svakodnevice, u doticaju s beskrajnim teško opisivim osjećajima.

Vizionarsku i traumatičnu sliku Noći nudio je i Georg Trakl za kojeg Ona simbolizira melankoliju, bojazan, otuđenje izolaciju i rastakanje identiteta – sve one motive tematizirane u riječi i slici ekspresionista.

Gledajući Goyino Spavanje razuma pitam se da li su umjetnici svjesno nalikovali psihoterapeutima.

Sigurnosno pitanje: Ako nije noć onda je ... ?
Posvećeno svim knjigama čitanim uz Svijeću.
Image and video hosting by TinyPic
(Wallpapersfan)

Oznake: tri preporuke za bijeg

| 10:02 | Lamentiraj (20) | Print this! | #

subota, 24.03.2018.

sunce na pješčanom satu



Benjamin Franklin je esejom „"An Economical Project for Diminishing the Cost of Light" davne 1784.godine postao duhovnim ocem uvođenja ljetnog vremena. Promjenu računanja vremena su prvi uveli 1914.g. u Irskoj i Velikoj Britaniji kao projekt "Daylight Saving Time" kojem su se uskoro pridružile Francuska i Njemačka. Ostatak Europe se priključio sedamdesetih godina kad su ostali šokirani nestašicom goriva zbog izraelsko-arapskog rata.

Niti jednom znanstvenom metodom se ni danas ne može dokazati da je tih sat vremena više dnevnog svjetla doprinijelo bilo kakvoj uštedi energenata. Dokazano je jedino kako ono što se uštedi navečer na rasvjeti – potroši se ujutro na grijanju, jer razlike između siječanjskog i ožujskog jutra je neznatna.
No, uzimanje i davanje tog jednog sata održalo se do danas.
Bilo goriva, kave, plaće ili ne bilo…

Kronobiologija kao novija disciplina u znanosti, bavi se biološkim ritmovima. Pod tim se pojmom podrazumijeva prihvaćanje cikličkog pojavljivanja određenih tvari u krvi koje su proizvod našeg organizma - poput hormona, neurotransmitera, raznih bioregulatora u točno određeno doba dana ili noći. Kao što postoje mjesečni hormonalni ciklusi, postoje i brojni dnevni ciklusi koji su direktno pod utjecajem izmjene svjetla i tame tijekom 24 sata.

Kronobiolozi nas dijele u sove (noćne ptice) ili ševe (ranoranioci) tvrdeći da posebno oni prvi imaju teških fizičkih problema s uštimavanjem unutrašnjeg sata koji je u sisavaca smješten negdje u među-mozgu, pa trpe u vrijeme pomicanja sata glavobolje, srčane i ine probleme.

No, kako između crnog i bijelog ima tisuću nijansi sivoga, tako postoji i bezbroj ptica u lancu između ševe i sove.
Tako je i kod ljudi.
Ima onih koji spavaju kao topovi, ima onih koji se bude na najmanji šum, ima onih koji se izležavaju u krevetu satima nakon buđenja, a ima i onih…

Što je čovjekov unutrašnji sat bliži ritmu 24 sata, to mu se lakše prilagoditi promjeni računanja vremena. A narečena znanost kaže kako smo oko 10,00 ujutro najkoncentriraniji, kako smo oko podne najgladniji, kako najbolje probavljamo hranu oko 20,00 sati, kako najdublje spavamo oko 02,00 sata, kako smo najumorniji oko 05,00 sati, a najplodniji oko 06,00 (!?).
Naši unutrašnji satovi su ovisni o vanjskim čimbenicima ili ritmovima, i svaka njihova promjena ili desinkronizacija nas izbacuje iz takta, što nas dovodi do osjećaja nelagode ili zdravstvenih tegoba!?

Švicarci su na referendumu odlučili kao ne žele ovaj način računanja vremena, no njihova vlada si je dala za pravo odlučiti suprotno kako bi se prilagodila svim svojim susjedima.

Nema dokaza da taj sat drugačije djeluje u profilaksi bolesnika, zaposleni se raduju svakom slobodnom satu, bio on na dnevnom svjetlu ili mjesečini, a u odnosu na konzumentsko društvo, u diktaturama je bolje prespavati barem jedan sat jet-lega.
(pisano 2011/brisano2014)

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: zašto kasni sati na štednjaku?

| 13:10 | Lamentiraj (33) | Print this! | #

ponedjeljak, 19.03.2018.

odraz kraj obraz


Zašto nas neki ljudi iritiraju više od drugih?

Zašto nam se neki uvuku pod kožu, a drugi ne?

A osim toga, zašto neke ljude doživljavamo gnjavatorima, dok istodobno netko drugi za njih drži kako su savršeno OK?

Ako je vjerovati Carlu Jungu, slijedi odgovor koji se malo kome sviđa.

Naime on je zaključio, kako te iritantne spodobe ustvari personificiraju našu tamnu stranu. Naša sjenovita strana predstavlja dio nas koji nam se nimalo ne sviđa. Dio kojeg smo se odrekli i podsvjesno negiramo da je uopće i postojao. Dio koji nam se gadi i od kojeg bježimo kao vrag od tamjana, glavom bez obzira.

Pojednostavljeno, radi se o osobinama, navikama ili tendencijama nekoga drugoga na koje regiramo negativistički kao i prema vlastitim manama koje smo iskopčali i za koje odbijamo priznati vlasnička prava.

Čovječe, kako je teško progutati ovu tezu.

U najmanju ruku nije ju, svakako, lijepo ni čuti.

Većina ljudi će reći:”Pa to zvuči točno, ali za neke druge ljude, ne za mene!”.

Ako se fokusiramo na iritantnu osobu, odnosno ono što nas iritira (pametovanje, samopravednost, samoprozvana sveznalica, bijeda, nesigurnost, etc.) postavlja se pitanje radi li se samo o traženju pozornosti na očajnički način.

I dok nas takva pojava izluđuje, ne možemo pojmiti kako netko drugi uopće može istu prihvatiti ili komunicirati s njom? Zašto se svi ne izujemo iz cipela iz istog razloga?

Naravno, ova teroija se ne odnosi na baš sve osobe i situacije koje nas iritiraju, ali to nije isprika za ne pogledati se u zrcalo i zapitati se da li nešto potiskujemo, negiramo kao vlastiti nedostatak.

Ovo nije lak korak, jer nije primamljiv osjećaj priznati sam sebi postojanje iritantnih oblika ponašanja na kojima treba poraditi.

I to nije nikakva tragedija koja bi nam mogla pojačati stres.

Dobra vijest je kako nismo sami.

Nitko nije savršen, ni mi niti netko tko misli da jest.

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Wotan

| 13:18 | Lamentiraj (22) | Print this! | #

utorak, 13.03.2018.

no way ticket



Proklizavamo s puta
Znaš, što si bliže svome cilju
to si dalje od puta

Poznavao sam Jednog iz mog rodnog grada
što strast za svoju ženu kao trnovitu krunu
nosio je
On kaže: „Dolores, živim u strahu
Moja ljubav prema tebi je tako nadmoćna
da se bojim kako ću se pretvoriti u Ništa“

Proklizavamo...

Poznavao sam Jednu što se udala
Ovim riječima je opisivala svoj život
Ona kaže:“Dobar dan je dan bez kiše.“
Ona kaže:“Loš dan je kada ležim u krevetu
i mislim na sve ono propušteno.“

Proklizavamo...

Poznavao sam jednog Oca, što imao je sina
Kojem je čeznuo reći sve razloge za stvari što činio je.
Prešao je dug put samo da bi mu objasnio
Poljubio je sina koji je čvrsto utonuo u san
Okrenuo se i krenuo natrag kući.

Proklizavamo...

Samo Bog zna.
Bog ima svoj plan.
Što je u njemu, smrtniku je nedostupno.
Mi radimo svoj posao
Zarađujemo plaću
Vjerujemo kako putujemo prema Cesti
a zapravo proklizavamo

(Paul Simon, Slip slidin' away; 1977.)


o Njemu, Njoj, Očinstvu, Bogu ili o nečem sasvim petom?

Oznake: Paul Simon a songwriter

| 12:37 | Lamentiraj (21) | Print this! | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Copyright © sajam taštine - Design touch by: Tri mudraca


Komentari On/Off

< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (4)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (3)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (3)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Studeni 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)


Opis bloga
'zbrisana povijest
bolesti:

1960.mcmlx@gmail.com


Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (1)
***break page***

gold'n ejdž
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (12)
Rujan 2010 (8)
Kolovoz 2010 (10)
Srpanj 2010 (5)
Lipanj 2010 (9)
Svibanj 2010 (5)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (7)
Veljača 2010 (9)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (9)
Svibanj 2009 (12)
Travanj 2009 (22)
Ožujak 2009 (28)
Veljača 2009 (28)
Siječanj 2009 (22)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (11)
Prosinac 2006 (19)
Studeni 2006 (18)







*******



e





"Late Lament"

Breathe deep the gathering gloom,
Watch lights fade from every room.
Bedsitter people look back and lament,
Another day's useless energy spent.
Impassioned lovers wrestle as one,
Lonely man cries for love and has none.
New mother picks up and suckles her son,
Senior citizens wish they were young.
Cold hearted orb that rules the night,
Removes the colours from our sight.
Red is grey and yellow white.
But we decide which is right.
And which is an illusion?

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se