četvrtak, 12.07.2018.

ponizna ataraksija


("Träumen können hingegen die Kroaten: Der junge Staat, in dem es offenbar so viele talentierte Kicker wie Meeresbuchten gibt, steht erstmals in einem WM-Finale und fordert am Sonntag Frankreich.
S druge strane sanjati sada mogu Hrvati: mlada država, koja očito ima tako puno talentiranih nogometaša koliko i morskih vala, stoji po prvi puta u jednom finalu SP i u nedjelju izaziva Francusku" Bečke novine)


Da bi se odgovorilo na pitanje „Čini li sreća nešto dobro ljudima?“ prvo bi trebalo definirati što je to sreća, a njih je koliko i kapi u oceanu.

Sreća vas može pogoditi sasvim slučajno i to je ono kad za nekoga kažemo kako ima sreće više nego pameti, jer uopće nije imao utjecaja na to što mu se poklopilo.

Kroz taj pozitivan slučaj dolazi se u stanje euforije, kratkotrajne doduše, čisto zbog odnosa uloženo-dobiveno.
Međutima postoji i sreća ili euforija kojoj svatko može i sam doprinijeti uloženim naporom, trudom; bilo adekvatno honoriranim uspjehom na poslu kojim se bavi, prizanju drugih ili u bračnom krevetu.

Načelno, čovjeku je milo lebdjeti u oblačku euforije, ne prekomjerno, kako se ne bi izgubio sam osjećaj njenog poimanja.

Idealno ju je uživati kao Epikurovu ataraksiju.

Čovjek se jedino ne bi trebao naviknuti na imati sreće, jer njen izostanak čini dublji pad u ambis.

Umjetna euforija izazivana ovisničkim stimulansima čovjeka odvede neminovno do samouništenja.

Sretni ljudi djeluju pozitivno i na svoju okolinu, i uglavnom puno više pomažu drugima, potrebitima.

Kažu kako bi ljudska zajednica, kad bi svi bili (pre)sretni , zapela u napretku, jer nitko ne bi osjećao potrebu za nešto promijeniti. Mejlove bi još raznosili poštari, telefoniralo bi se u zgradi pošte, pokvarene zube bi čupao lokalni gostioničar s domaćim anestetikom...

Sad bi se moglo zaključiti kako sreća ne čini dobro ljudima, ali nije tome tako.

Samo zato što je čovjek sretan ne mora značiti da je i sa svime u životu zadovoljan.

Sreća i nesreća u svim svojim pojavnim oblicima su sastavni dio života.

Sretne ljude nesreća ne pogađa teže, jer se oni s njom mogu nešto lakše uhvatiti u klinč s vjerom u budućnost.

Što god da je sreća, ona uljepšava život.

Zato se ne treba plašiti euforije.

Uživajte ljudi, dok traje.

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: croatian football

| 10:51 | Lamentiraj (24) | Print this! | #

ponedjeljak, 02.07.2018.

jezici duša



Freud je jednom, u osvrtu „Pjesnici i fantaziranje“ , napisao kako slobodna igra fantazije predstavlja najbolji preduvjet za to da čitanje literature budi želju za istom, i što ne ovisi toliko o umjetniku koliko o čitatelju.

Još početkom prošlog stoljeća psiholozi su se osvrtali na pjesničko stvaralaštvo koje je isticalo duhovne zamašnjake u literaturi, a koje su potom psihoanalitičari znanstveno istraživali.

Čak i kad nisu pročitali određeno literarno djelo.

Bitna razlika u pristupu nekoj temi je, kažu, u tome što znanstvenici pojedinu temu moraju raščlaniti do temelja, dok umijeće literata leži u tome da istu igrom riječi što više prikriju.

Pa su rekli kako psihoanalitičari imaju puno pravo analize pjesničkih djela, dok pjesnici nemaju pravo poetizirati takve analize, čime su htjeli reći da pjesnici imaju pravo za stvaranje svijeta, dok ga znastvenici trebaju objasniti.

Marta Karlweiss se školovala na psihologiji ali je istovremeno bila i pisac, no preseljenjem u Kanadu nije se više htjela baviti literarnim radom (nije htjela pisati verse na stranom jeziku) nego se posvetila terapiji i znanosti.

Međutim u svojim ranijim djelima je provlačila psihologiju kroz literaturu, posebno u povijesnoj „Gozbi na Dubravici“ (Katarina Velika i Potemkinova sela).

„Otvaranje očiju“ Carice, koja shvati neuljepšanu stvarnost, ne slučajno, autorica obrađuje čisto psihoanalitički. Autorica je kroz opis likova (posebno sporednih) vješto secirala iste kao da se radi o njenim pacijentima.

(Potemkinova sela kao „fake news“?)

Grofica Skawronska tako želi zavesti časnika Mamonoffa, prvenstveno zato što je slovio za Caričina priležnika, što je svojevrstan trofej.

Dakle Grofica pristupa „... znatiželjna doi iznemoglosti, s uzavrelom ambicijom i sveprisutnom dosadom, zlostavljana i zlostavljačica, okrutna i željan udobnosti ...“ s namjerom iskorištavanja trofeja.

Precizno opisujući erotičnu ambivalenciju tako imanentnu ljubavnom životu ljudskih jedinki.

(nijansirana sličnost s debatom #MeToo?)

Psihologija je znanost, literatura umjetnost.
No da li je takva hijerrahijska distanca utemeljena?

Neka djela s početka prošlog stoljeća govore kako je između literature i psihoanalize jedna tanka granica.

Ako je ima.

Image and video hosting by TinyPic
source: net

Oznake: think shrink

| 14:33 | Lamentiraj (33) | Print this! | #

srijeda, 20.06.2018.

idio(TIZ)mi i frazemi vol.2



Zgrada, iz šezdesetih godina, na istočnoj periferiji, s četiri ulaza, imala je u prizemljima zajednički prostor za pranje rublja. Dolaskom perilica u domove u tri ulaza je taj prostor pretvoren u stanove, dok je u četvrtom bio poligon za provale i useljavanjem velikih obitelji jedne nacionalne manjine, koje su se uhodano izmjenjivale nakon par godina. Nikad nisu deložirane.
Pisanom suglasnošću stanara tog ulaza, sa suprugom i dvoje djece (6/2g.) useljavam kao podstanar u jednoj kratkoj pauzi zaposjedanja tog prostora, no slijedi reakcija jednog stanara iz drugog ulaza koji podiže sve institucije na noge i njegova upornost rezultira nakon nekog vremena deložacijom.
Milicija, socijalna služba, hitna pomoć, logistika grada i slijede slike gore nego one splitske.
Pravnu bitku sam izgubio, dvojbeno ali pravomoćno, skoro su nam i djecu oduzeli. Njihovi vrisci u tom natezanju mi odzvanjaju u glavi i danas. Za dvije godine su traume kod djece potisnute onima od probijanja zvučnog zida JNA MIGova i zračne uzbune. Narednih pet godina sam djecu viđao mjesečno ili čak nakon 6 mjeseci, ovisno o situaciji na ratištu. Bratstvo s istoka mi je oduzelo vrijeme kad sam djeci bio najpotrebniji, i ne samo to, nego puno više..
.



***

Čovječanstvo je od pamtivijeka ponosno na svoj razum. Emocije su dugo bile zbunjujuća varka, do pojave znanstveno utvrđene emocionalne inteligencije.

Glazba je instrument emocija. Njeni zvukovi pobuđuju neposredne osjećaje slušatelja od euforije, tuge, bijesa, melankolije do poniranja u sebe samoga.

Osjećaji i razum nisu upućeni jedno na drugo. Ljubav je najbolji dokaz.

Klasični kognitivno znanstveni radovi daju razumu prednost pred emocijama koji čovjeka pretvara u Mr. Spocka koji razlučuje bitno i zanemaruje onaj osjećaj u trbuhu.

Šablonima nije dobro robovati.

Znanstvenici tvrde kako je čovjek od Animal rational prerastao u Animal emotional, ali to nije dogma kojom ono drugo preuzima primat onog prvog, nego čovjek postaje (afektivno-)intencionalno biće.

U svakdonevici emocije imaju pozitivnu ulogu u posredovanju između kognitivnosti i djelovanja; između spoznaje i činjenja i služe kao dopuna racionalnom ponašanju.

Kao i sve drugo i ovo u životu ima svoje anomalije.

Tako se događa da u nekim eufemizmima, frazemima i idiomima neki vide naznake Kristalne noći dugih noževa, a nekima, kojima su tajna udruženja kroz cjepivo usadila čipove, smeta i išarano nebo zrakoplovnim kondenzacijama oblaka.

Čista emocija ne postoji niti neuroanatomski, što se vidi kada prefrontalni korteks utječe na limbički sustav, te je mješavina razuma i osjećaja sastava kao gorivo za Wartburga.

Moto animal emotionale glasi: Prvo nauči paziti na svoje osjećaje i treniraj ih; drugo, nauči uravnoteženo kombinirati osjećaje i razum.

Prije nego nešto odlučiš.

Ili napišeš.

Preporuka: emisija HR Jezik i predrasude; utorkom 13:30
Image and video hosting by TinyPic
by HQDruuna

Oznake: ovrha

| 10:45 | Lamentiraj (23) | Print this! | #

četvrtak, 07.06.2018.

prorok prema zalazu



Dok plaču krošnje starih borova
zovem te krikom, gubim glas
sa druge strane našeg prozora
rađa se novo svitanje, a nema nas
(Đani Maršan, Prozor prema zalazu; 1993.)



Iako jedan prorok često izgovori istinu, obično zato biva kamenovan, da bi mu kasnije, posthumno, odavali počast. Ako se stvarnost pokaže boljom od proročanstva, oprašta se čak i lažnim prorocima.

Kapitalno djelo u opusu Oswalda Spenglera o potonuću Ozemlja zalazećeg sunca ili Zapada, pisano za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata, izišlo je iz tiska prvi put prije stotinu godina.

Najjači utjecaj djela obilježenog utjecajeme Goethea i Nietzscheova eltizma zabilježen je u razdoblju između dva rata, a osim toga što je tu knjigu imalo skoro svako kućanstvo, utjecalo je i na stvaraštvo José Ortega y Gasseta, André Fauconneta, F. Scott Fitzgeralda i Henry Millera, između ostalih.

Nakon 1945.g. djelo je pomalo palo u zaborav, no to se zapravo pokazalo preuranjenim zaključkom, čak štoviše, u posljednje vrijeme je ovaj eurocentrični Spengler „uskrsnuo“ kroz priznanja koje mu odaju mnogi današnji stručnjaci i autori.

Bilo da je riječ o Spenglerovom poznavanju rane povijesti, povijesi filozofije, pravne povijesti, suvremenog finacijskog kapitalizma, faustovskog amričkog imperija ili trenutnoj krizi identiteta Zapada, dotični je goruće aktuelan i zvuči prilično proročanski.

Prognoze o potonuću Zapada naišle su na odjek nakon krvavog rata, jer su zasjenile liberalni optimizam znanstvenog i tehničkog napretka, koji je do tada činio zapadnu civilizaciju primamljivom ne samo Kemalu Atatürku nego i daleko šire prema istoku.

Slika o stalnom razvitku prema naprijed se srušila pred Spenglerovim cikličnim biološkim modelom o kulturama kao biljkama koje rastu, cvetaju, stare i prirodno (iz)umiru.

Uspon cezarizma je lomio diktaturu novca i njegovog politčkog oružja – demokracije, kaže se u najavi globalizacije predvođene privatiziranim gospodarskim silama.

Spengler nije ostavljao ravnodušnim ni lijeve ni desne, ovi potonji su ga pod motom “Naprijed prema Natrag” zapravo djelomično i krivo razumjeli, jer on je govoreći o kraju Zapada I civilizacije kao krajnjeg stadija govorio o nadolasku njenog nezaustavljivog tehničkog uspona.

I Thomas Mann je, aplaudirajući Spengleru, tvrdio kako njemačkom biću demokracija suštinski ne odgovara.

Spengler je u početku Hitlera i Mussolinija vidio novim Cezarima i velikim vođama, ali nakon što je kritizirao njegov plebejski antisemitizam i usko jednostranačje, nacisti su našli načina da ga ušutkaju.

Spenglerova današnja renesansa, ima manje veze s njegovim originalnim tezama, a više s njegovim odbijanjem demokracije i liberalizma što se u konzervativnoj revoluciji koristi kao sredstvo u obračunu s liberalnim demokratima jer „demokracija je bezkulturna i vodi u propast, odnosno u jedno veliko Ništa“.

Nakon „Sukoba civilizacija“ Samuela Huntigtona i kasnijih događanja nakon „September-elevena“, migracijski i izbjeglički valovi unatrag nekoliko godina su neke asocirali na kraj Rimskog carstva koji je započeo, također, izbjegličkim migracijama.

Kultura u poodmakloj dobi, po Spengleru, će biti nadjačana drugom kulturom.

To se riješava ratom; nova kultura se nakalemi na onemoćalu, preuzima njene prednosti, ideje i tehniku pretvarajući ih u svoju snagu“ (neki ovdje vuku paralele s današnjom Kinom).

Stogodišnji tekst možda jest zastario, ali mu se ni u kom slučaju ne može osporiti aktualnost, u boju politike i gospodarstva u vrijeme suvremene globalizacije.

Konzervativnijima su posebno zanimljive teze o „obojanim revolucijama“, ustanku obojenog svijeta protiv bijeloga, jer bijeli rad biva obezvrijeđen nižim nadnicama u obojenom svijetu.

Čitajući Spenglera, ako ništa drugo, možete odrediti vlastitu političku stajnu točku ukoliko imate nekih orijentacijskih dvojbi, naročito oko liberalne demokracije.

Ili kao dodatak, neki novi Engels.

Image and video hosting by TinyPic
Anselm Kiefer Brunnhilde sleeps

Oznake: EUpaSAD

| 16:23 | Lamentiraj (19) | Print this! | #

utorak, 22.05.2018.

orijentalni peting


I may win on the roundabout
Then I'll lose on the swings
In or out, there is never a doubt
Just who's pulling the strings
I'm all tied up to you
But where's it leading me to?
(Sandi Shaw, 1967)



Legenda o Karagözu i Hacivatu govori o dva zidara, prvom kao neškolovanom, ali dovitljivom spadalu iz naroda i drugom, nešto školovanijem i izobraženijem neimaru.
Navodno su njihovi vispreni verbalni dueli prilikom gradnje džamije u Bursi, toliko zaokupljali pažnju ostalih graditelja das u radovi kasnili.
Investitor ih je dao pogubiti.

Ta dva lika su ovjekovjčena u osmanlijskoj inačici kazališta lutaka/sjenki.

Sedamdesetih godina je sarajevska TV producirala seriju Karađoz u kojoj su glavni likovi bili Beg-efendija (Hacivat) i Fistik (Karađoz).
(Fistik na turskom zapravo znači – pistacija.)

Na nedjeljnom stranačkom skupu, održanom u sarajevskoj dvorani “Zetra”, predsjednik Turske Erdogan, obraćajujući se svojim pristašama koji žive u zapadnoj Europi, uoči predstojećih izbora,, između ostalog reče:

- „Budite spremni, zalijepiti pljusku terorističkim organizacijama i njihovim domaćim i stranim pomagačima!“

Pljuska, zaušnica ima i turcizme šamar i ćuška, no Erdogan je upotrijebio izraz „Osmanli Tokadi“ koji potječe iz vokabulara osmanlijske vojske gdje se tako opisivalo nastavak borbe njihovog vojnika kad ostane bez oružja.

Osmanli Tokadi je našao svoje mjesto i u igrokazu sjenki Karađozu.

Erdogan ohrabruje milijune Turaka u zapadnoj Europi da uzmu i državljanstvo tih zemalja.

S druge strane postoji bojazan jer dvojno državljanstvo ne nosi dvojnu lojalnost.

Europljani kao predigru više vole trbušni ples nego pljusku u lice.

Karađoz obično u završnom činu kaže: „Neka mi bude oprošteno!“

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Ohrfeige, fliska

| 08:31 | Lamentiraj (21) | Print this! | #

ponedjeljak, 07.05.2018.

*Jedno znam - da ni to jedno ne znam*

„Znam da ne znam“, pripisano Sokratu, često se zbog raširene uporabe, iskrivi s onim „ništa“.
Zbunjujuće priznanje o neznanju moglo je tako utjecati na svepotencijalno željne znanja da požele ne znati ništa.

Rečenica je i prosto jedna varijacija literarnog paradoksa lažova, koji kaže istinu, kada tvrdi kako laže i laže kada tvrdi kako govori istinu.

Kako može neznalica nešto znati? Čisti sofizam.

Ono što netko zna, ili misli kako zna, je stalno i iznova podložno preispitivanju prije memoriranja u saznanje ili spoznaju.

Metodika spoznaje traži odvaganje znanja prema iskustvu i stvarnosti.

Spoznaja neznanja kao znanje relativnosti vlastitog, aktuelnog, prevldavajućeg stajališta s rezultirajućom formulacijom znanja.

S neosporno korisnim znanjem rastui neznanje i nesigurnost , kojima treba zahvaliti procjenu onog što još treba učiniti, doraditi i promisliti. Samo glupi misle da znaju sve.

Danas u digitalnom dobu nije potrebno listati enciklopedije kad je sve lako i brzo dostupno, no to nosi sobom i opasnost za involvirane producente i konzumente, jer široka nepreglednost otežava razlikovanje bitnog od nebitnog.

Postoji i još jedan mali problemčić – prijevod. Na koju vrstu duhovnosti se misli u Evanđelju po Mateju (Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko)?
Duhovan, duševan, produhovljen?
U grčkom tekstu stoji imenica “Pneuma”.

Isus je bio, prema zapisanome, okružen ljudima s ruba, autsajderima, među kojima se našlo i kršitelja zakona i onih slomljenih i onih koji trpe. Oni koji ne znaju i oni s duševnim hendikepom s uklapaju u sliku o siromašnima duhom. Siromaštvo je, dakle, kad čovjek neće ništa, ne zna ništa i nema ništa.

Zar današnja tehnologija i dostupnost svega znanja ne sugeriraju kako čovjek ne treba sam ništa znati.

Da li je smartphone-maher siromašan duhom, sa strogo odvojenim duhom od memorije, te tako ima više prostora za posvetiti se nekim višim stvarima, ako mu je do toga.

Većina tih mahera višak vremena posvećuje daleko prozaičnijim i jeftinim, nezahtjevnim stvarima.

Kad se pogleda u XX. stoljeće , razvidno je kako su sve ideologije, kroz prilagođeni oblik ispiranja mozga utjecale na čovječanstvo.

Danas, kroz alternativne činjenice (“First the Facts”) je razvidno kako subjektivni dojmovi nisu činjenice kao što to nisu ni pretjerivanja, a bome niti laži.

Tvrdi li Cesarić ili se samo pita u svom Povratku o krhkosti znanja?

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: dummy phone google smart

| 19:39 | Lamentiraj (32) | Print this! | #

utorak, 01.05.2018.

bijeg u nostalgiju


Pola milenija nakon narativnog prikaza raja na zemlji Rafaela Hitlodeja, ti ljudski snovi s još dubljim korijenjem, još uvijek žive u nekom obliku.
Umjesto vizije nezadrživog napretka više je onih obojenih skepsom i strahovima, budućnost ima sve manje dosega socijalnog uzleta a sve više otuđenja i brige oko socijlanog kolapsa. I autor „Make America great again“ pogađa živac vremena, za razliku od optimističkog naprijed svog prethodnika – natrag dobroj staroj veličini.

Retro orijentacija je preslika vrednovanja i poimanja prošlosti doživljene na vlastitoj koži. „Vječno mladi“ s odmaklom starosti, svaki poraz minoriziraju, a pobjedu uzdižu u herojstvo, što bi psiholozi rekli – boje prošlost u ružičasto.
Pogled unatrag znači vidjeti kako je livada bila zelenija, voda kristalno bistra, nevremena manje razorna, ljeta toplija, zime s više snijega ...

Za toga svega zapravo stoji jedan zaštitni mehanizam ljudskog mozga koji nastoji proživljene dijelove života interpretirati kao ispunjene i smislene.

Nostalgično samoprosvjetljenje kao oklop vlastitog životopisa.

Osim individualnog i kolektivno sjećanje ima simptome luckaste zaigranosti.

Putinova Rusija proglašava svecem zadnjeg srušenog cara Nikolaja II, iako dotični, navodno predstavlja jedno veliko niškoristi u 300-godišnjoj povijesti dinastije Romanov.

Kod nas, prigodno za neke datume, isplivaju različite impresije o bivšim vremenima „velike jednakosti“ iako je stvarnost bila drugačija. Profesorica s Harwarda Svetlana Boym te samoprosvjetiteljske strategije u svojoj knjizi „The Future of Nostalgia“ opisuje kao „epidemiju nostalgije“.

Zygmunt Bauman kroz apsurdnu „Prije je sve bilo bolje“ „Utopiju“ Thomasa Morea dopunjuje svojom „Retrotopijom“. Ukazuje kako eskapizam u idealizirano Jučer ugrožava ono Danas i Sutra.

Mnogi eskapisti su zapravo moderni ljudi, koji u svojim strategijama vlastite optimizacije, pribjegavaju surogatnim ideologijama stila života, a sve u borbi s konkurencijom, prstižem i naravno novcem.

Globalizacijski tsunami, unatrag 30-ak godina, je mnogima dao misliti u pravcu samooptimizacije što je prouzročilo dosta osjećaja nemoći, straha od zakazivanja i neuspjeha, što je opet dovelo do procvata psihosomatike i uzleta terapeuta i proizvođača snižavatelja tlaka i antidepresiva.

Retrobijeg nije zloćudan, ako ne krije u sebi opasnu restauratorsku stranu nostalgije.

Kad eskapizam uđe u modu, teško se protiv nje braniti bez rizika etikete o nedostatku smisla za humor.

Povijest je pokazala koliko nesigurne individue olako prihvaćaju nešto što zvuči obrambenim mehanizmom u vrijeme ubrzanih životnih ritmova.

Gdje je granica između individualne i kolektivne nostalgije, odnosno eskapizma?
Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Dies Praeteritos

| 11:12 | Lamentiraj (30) | Print this! | #

ponedjeljak, 23.04.2018.

skin for soul

If you had free will, would you choose to use it to make yourself miserable "?


Kako prosuditi ljude na prvu?

Oslanjati se na njihov habitus, mimiku, stisak ruke, pogled, odijevanje ili odmah nastojati proniknuti u ono malo njihove duše?

Ali postoji i ono nešto fluidno, što nitko ne može voljno kontrolirati, nego se događa automatski, pošto svatko nosi sobom tu teško objašnjivu "auru".

U pravilu se pokaže kako upravo to "zračenje" najviše govori o nekome.

Čovjek se rađa s malom dozom narcizma jer već prvim plačem želi skrenuti pozornost na sebe I svoje potrebe, a kasnije kroz život nauči manje ili više uspješno kontrolirati vlastiti egoizam.

Kronična oboljenja kao i hipersenzibilni ljudi su sve češća pojava.

Narcistički poremećaj osobnosti kao klinički patološka slika, je posljedica manjka empatije I prilagodbe okružju u kojem se živi.

Prekomjerni zahtjevi okoline, spram priznanja I samoostvarenja,povezani s precjenjivanjem vlastitih sposobnosti i ekstremnom preosjetljivošću stvaraju idealne uvjete rastu narcizma, pragrijeha poteklog od Lucifera koji je patio za božanskim.

Kako bi bilo dobro da duša ima svoju kožu adekvatne konzistencije: ne predeble da se ne postane neosjećajan I kamena srca, a opet ne tako tanke da propusti ama baš svaki od 650 psihičkih poremećaja ravno do srca.
(damaged good)

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: Magnolia

| 14:42 | Lamentiraj (25) | Print this! | #

utorak, 17.04.2018.

* spell "H"

“je, pošto je na ovom blogu sama gerijatrija, svi se "sjećaju" onog Veprica
tako i ja, makar nisam znao za njega sve negdje do 90-tih” (tignarius by sjećanja i osvrti)


Svima puna usta kako društva stare, a ljudi nikad, generacijski nisu izgledali mlađe.

(Zato je u mom natalnom bazenu rizično nekome, a posebno ženama, „Dobro izgledaš!“. To se tumači na drugi način.)

Godine 1999. na pragu moje četrdesete u kina je stigao film čija kvaliteta nije ležala samo u tome da bi gledatelje mogao tješiti oko starenja (konjunktiv). Zvao se „Afera Thomasa Crowna“ i u kojem zrelog pljačkaša umjetnina u njegovom naumu u tome spriječava jedna ljepotica, a u toj bitci, zabrše u postelji gdje bi neriješen rezultat bio pravedan. Zatekla me razlika u godinama (Russo 45, Brosnan 46) u remakeu, obzirom da je u originalu iz 1968. Dunaway imala 27 a McQueen 38.

Razvidno je kako je danas čovječanstvo čudovito mladoliko kad se pogleda unatrag, bez obzira na veličinu ili sitnost isječka, bilo da se gleda fotoalbum predaka i tako otkriva da se u dobi od četrdeset godina ne izgleda tako zrelo, kao što je djed djelovao s trideset; ponovnim čitanjem Balzacove "Žene od trideset godina" (knjiga 30 kuna) pomisliš da će u suvremenoj ekranizaciji glavnu ulogu imati glumica od 45 godina ; ili se zagledati u lik Friedricha Schillera, iscrpljenog, fizički devastiranog i naglo ostarjelog od posljedica niza bolesti iako je umro s nepunih 50 godina.

Za mnoge, danas 30-40-50godišnjake, se može utvrditi kako ne samo izgledaju mlađe, nego se i osjećaju i ponašaju u skladu s tim, nego što bi im životopis predvidio ili s tvrdnjom Jean Amery kako starenje počinje u 45-oj.

Kirkegaard bi rekao kako svu svi takvi odvažno zagazili u „more mogućeg“.

Međutim, ako zadržavanje mladalačkog duha, znatiželje, dinamike i fleksibilnosti omogućava opstanak u svakodnevnim dinamičkim transformacijama, to bi značilo kako odrastanje čini gubitnika.

Neki će reći kako infantilizacija društva kroz popularnu kulturu (kino,tv,reklama,moda...) favoriziranjem mladosti i marginalizacijom starog i lomljivog, neke insignije odrastanja, kao kravate, manire, odricanje, diskreciju jednostavno čini neatraktivnim i de mode.

Naravno kao i sve drugo i ova problematika je daleko složenija nego što se čini.

Starenje nije civilizacijska bolest, a iako je suđena neka mlađahnost, nije zabranjeno – odrasti.

Umorih se.

Odoh popit ginko.
prijedlog ankete:
ukinuti kategorije top/cool/fresh, a uvesti niprije/gerijatrije/mainstream ili ?
(glazbena podloga Late Lament; Moodie Blues)
Image and video hosting by TinyPic

Oznake: odrasti, zajedno

| 13:56 | Lamentiraj (24) | Print this! | #

četvrtak, 12.04.2018.

priča s ključem


Image and video hosting by TinyPic

Zona je imala 23 godine kada je srela 35-godišnjeg kovača Erasmusa, zvanog Trout, i zaljubila se preko ušiju u čovjeka koji je već imao dva braka iza sebe.

Unatoč majčinom protivljenju Zona se udala u roku od nekoliko tjedana za izabranika srca svoga.

Razni pripovjedači su Zonu opisivali čistom i nevinom, a kao što to obično biva, bilo je i onih koji su govorili kako je rodila izvanbračno dijete koju godinu prije vjenčanja.

Na pragu njihovog novog doma, ni tri mjeseca nakon vjenčanja, Zonu je pronašao susjedov sinčić koji im je pomagao u sitnim poslovima.

Beživotnu.

Suprug ju je odnio u spavaću sobu, i obukao joj posmrtnu odjeću što je bilo neobično i prije stotinjak godina, a kako je ovratnik bio vrlo visok, nije dopustio liječniku ni mrtvozorniku da je diraju dok su obavljali svoj dio posla.

Njena majka se, nakon sahrane, nije htjela pomiriti s činjenicom da joj je kćerka samo tako preminula iako nije znala neke čudne detalje vezane za zetova prva dva braka.

Jedne noći joj je Zona došla u san.
I to četiri puta.
I ispričala joj svoju priču.

Uz pomoć odvjetnika se uspjela izboriti za ekshumaciju i vratiti slučaj pred sud.
Sud je uvažio interpretaciju riječi Zonina duha.

Muž je osuđen doživotno, iako spašen od linča gnjevnih Greenbrieržana, umro je koju godinu kasnije prirodnom smrću.

Ima li svaka istinita priča svoju po(r)uku?

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: onostrana istina

| 16:52 | Lamentiraj (18) | Print this! | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Copyright © sajam taštine - Design touch by: Tri mudraca


Komentari On/Off

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (4)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (3)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (3)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Studeni 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)


Opis bloga
'zbrisana povijest
bolesti:



Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (1)
***break page***

gold'n ejdž
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (12)
Rujan 2010 (8)
Kolovoz 2010 (10)
Srpanj 2010 (5)
Lipanj 2010 (9)
Svibanj 2010 (5)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (7)
Veljača 2010 (9)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (9)
Svibanj 2009 (12)
Travanj 2009 (22)
Ožujak 2009 (28)
Veljača 2009 (28)
Siječanj 2009 (22)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (11)
Prosinac 2006 (19)
Studeni 2006 (18)







*******



e





"Late Lament"

Breathe deep the gathering gloom,
Watch lights fade from every room.
Bedsitter people look back and lament,
Another day's useless energy spent.
Impassioned lovers wrestle as one,
Lonely man cries for love and has none.
New mother picks up and suckles her son,
Senior citizens wish they were young.
Cold hearted orb that rules the night,
Removes the colours from our sight.
Red is grey and yellow white.
But we decide which is right.
And which is an illusion?