Klerikalizacija hrvatskog društva

subota , 18.02.2017.


Prošlu godinu obilježili su zabrinjavajući znaci jačanja tendencija desekularizacije i klerikalizacije hrvatske države i hrvatskog društva. Uz potporu radikalne desnice (ali i dobrog dijela deklarativno demokratskih i liberalnih političkih opcija) tradicionalne vjerske zajednice (dakako, na čelu s Katoličkom crkvom) intenziviraju svoja nastojanja da se što širi segmenti društvenog života (ali i intime osobnog života svakoga hrvatskog građanina i svake građanke) podvrgnu izravnom i brutalnom nadzoru crkvenih autoriteta te da se cjelokupni život uskladi s moralnim normama, odnosno interesima Katoličke crkve.

To dolazi do izražaja u inzistiranju na donošenju novoga obiteljskog zakona, koji među ostalim predviđa ingerencije svećenika u obvezujućim predbračnim savjetovanjima, te dodatno diskriminira izvanbračne zajednice (ali i bračne zajednice koje svoj status nisu regulirale u skladu s crkvenim propisima).

Ipak, u središtu nastojanja usmjerenih na uspostavljanje klerikalne kontrola nad društvom nalazi se područje odgoja i obrazovanja. Vjeronauk se sve agresivnije nameće na svim razinama, od vrtića do visokog školstva, sve je više roditelja koji se opravdano žale na diskriminaciju djece koja ne pohađaju vjeronauk ili na nametanje oznaka i ponašanja koji nisu u skladu s ustavno zajamčenim sekularnim karakterom države. Sve češće nam se javljaju i vjernici koji su ogorčeni militantnim i agresivnim (nerijetko i politikantskim) prakticiranjem crkveno-vjerske promidžbe svojstvenim brojnim svećenicima, dok ogorčenje žrtava klerikalizacije odgojno-obrazovnog sustava prerasta u rezignaciju, ali i u očaj koji posjeduje i potencijal nekontrolirane pobune.

Podržavamo i podržavat ćemo sve građanke i građane koji se ne mire s preobrazbom Republike Hrvatske u klerikalnu autoritarno ustrojenu katoličku državu. Ohrabrujemo sve savjesne ljude, bez obzira na njihovu vjeru i nevjeru, koji pružaju otpor zabrinjavajućim nastojanjima da se u našoj zemlji zatre svaki trag sekularizacije i da se Hrvatska vrati u srednjovjekovno mračnjaštvo, da se i dalje ustrajno zalažu za izgradnju tolerantnog i pluralističkog demokratskog ozračja, u kojemu nema mjesta za mržnju niti za nasilno nametanje bilo kojeg obvezujućeg svjetonazora.

Izvor: http://www.protagora.hr/

Kako je Božić doživljavao Hrvoje Hitrec

petak , 17.02.2017.


Hrvoje Hitrec poznati je hrvatski pisac, a najpoznatiji je po knjigama napisanima za djecu i mlade. Ne namjeravam ovdje pisati o njegovim književnim dosezima, radije bih se osvrnuo na opis Božića kako ga je Hitrec vidio. A možda i doživio, u što ozbiljno sumnjam.

„Ako bi dežurni milicajac zapazio nekog bijednika, koji kriomice vuče bor prema stanu – jadnika je izudarao pendrekom po glavi, a bor izgazio nogama“. I na taj način mlađim generacijama, koje o Jugoslaviji i socijalizmu znaju samo iz knjiga ili ono što im ispričaju stariji, servirao jednu veliku neistinu.

Je li u Jugoslaviji obilježavanje Božića bilo doista zabranjeno? Nije, što će svatko objektivan i dovoljno star potvrditi. Više sam godina proživio u Hrvatskoj u sastavu Jugoslavije nego u samostalnoj Hrvatskoj, pa mogu objektivno govoriti o odnosu tadašnjih vlasti spram Božića i ostalih crkvenih praznika.

Jela ili smreka u javnim se ustanovama obično kitila dan ili dva prije Nove godine. Domaćinstva su taj posao obavljala prema vlastitom nahođenju, obično na Badnjak.

Božićno drvce slobodno se moglo kupiti na tržnicama ili u nekim trgovinama, a i trgovanje „na crno“ bilo je prilično razvijeno. Imamo li na umu da su trgovine u to vrijeme bile uglavnom u takozvanom društvenom vlasništvu, jasno je da država, odnosno Partija, nisu pravile probleme oko proslave Božića. Kako katoličkog tako i pravoslavnog.

Pričati bajke o tome kako bi milicajci prebili „nekog bijednika“ koji kući nosi božićnu jelku ili smreku, predstavlja zlonamjerno podmetanje i obmanjivanje mlađe populacije.

Ne znam kakav je bio Titov osobni stav spram religije, ali mora mu se priznati da je bio dovoljno mudar da shvati da bi ograničavanje vjerskih sloboda bilo kontraproduktivno, a približavanje Zapadu znatno otežano.

Zbog uvredljivih komentara pojedinih blogera komentiranje ovog posta nije dozvoljeno.

Međunarodni dan oboljelih od epilepsije

utorak , 14.02.2017.


14. veljače, na spomendan sv. Valentina, zaštitnika oboljelih od epilepsije, obilježava se Nacionalni dan oboljelih od epilepsije, a cilj mu je skrenuti pozornost javnosti na tu bolest, na probleme i poteškoće na koje oboljeli od nje nailaze, kao i na nužnost prevladavanja stigmatizacije takvih osoba, a koja je još uvijek, što iz neznanja, što iz straha, nažalost prisutna. Jedan od velikih problema su i poteškoće prilikom zapošljavanja budući da poslodavci vrlo nerado zapošljavaju oboljele od epilepsije.

Nacionalni dan oboljelih od epilepsije ima u Hrvatskoj već svoju tradiciju, a uz to valja spomenuti i Ljubičasti dan, koji se obilježava 26. ožujka, odnosno dan kada se nošenjem ljubičaste odjeće želi izraziti solidarnost s oboljelima od te bolesti. Epilepsija je bolest poremećaja rada mozga koja se dijagnosticira na temelju EEG-a, a manifestira se snažnijim ili slabijim, učestalijim ili manje učestalim napadajima.

Od epilepsije su bolovali, ili još uvijek boluju, mnoge poznate i zaslužne osobe. Da nabrojim samo neke: Prince, Elton John, Aleksandar Makedonski, Neil Young, Theodore Roosevelt, Napoleon, Cezar, Vincent van Gogh, Gershwin, Richard Burton, Dostojevski, Čajkovski, Disney i tako dalje. Mnogi kriju bolest zbog straha od stava okoline. Želim ovdje istaknuti da epilepsija nije duševna bolest. Stoljećima su oboljeli od epilepsije tretirani kao duševni bolesnici, a ni danas se odnos prema oboljelima nije puno promijenio.

Obol takvom stavu dala je i Crkva za vrijeme progona vještica. Malleus Maleficarum dokument je koji su 1486. napisali Heinrich Kramer i Jacob Sprenger uz svesrdnu pomoć i blagoslov tadašnjeg pape Innocenta VIII. U tom dubokoumnom dokumentu u kojem su detaljno opisani znakovi na temelju kojih se prepoznaje je li neka žena vještica ili ne, podučava se da je epileptički napadaj siguran znak da je žena vještica.

Od epilepsije boluje otprilike 1% svjetskog stanovništva. U Evropi od te bolesti boluje oko 6 milijuna osoba, a svake se godine dijagnosticira oko 300.000 novih slučajeva. Nažalost, točnih podataka o broju oboljelih u Hrvatskoj nema, pa se najčešće procjenjuje da je oboljelih oko 40 000. Uspostavljanje pravilne dijagnoze, koju obično donosi neurolog ili epileptolog, uvelike pridonosi i uspješnosti liječenja. Oko 2/3 oboljelih dobro reagira na terapiju, a u 1/3 terapijom se postižu vrlo skromni ili nikakvi rezultati. U onih najtežih bolesnika operacija je jedan od načina da se napadaji smanje i koliko toliko drže pod kontrolom.

Promatrači koji se po prvi put susreću s epileptičkim napadom, takozvanim grand malom, to je zastarjeli termin i danas se u struci više ne koristi, dožive svojevrsni šok. Osim grand mala postoji još 30-ak vrsta i podvrsta epilepsije, manje „spektakularnih“, što ne znači da neke vrste epilepsije nisu manje opasne. Prosječan napadaj obično traje 2-3 minute i u takvim slučajevima nije nužno zvati liječnika budući da će „sam od sebe“ prestati, ali ako potraje duže od 5 minuta svakako treba tražiti hitnu medicinsku intervenciju, osobito ako ne prestane ni nakon 15 ili 20 minuta, budući da je u takvim situacijama život oboljelog ozbiljno ugrožen. Ne pozove li se pomoć može doći, a najčešće i dolazi, do oštećenja mozga.

S obzirom da se tijelo oboljeloga u napadajima grči ili koči, ovisno o fazi u kojoj se nalazi, najveća opasnost je u mogućem zadobivanju tjelesnih ozljeda od udaraca u predmete koji se nalaze u blizini, pa je važno što prije odstraniti sve što bi moglo uzrokovati takve tjelesne ozljede. Osim toga, važno je što prije osobu postaviti u bočni položaj, a pod glavu joj staviti jastuk ili mekani predmet koji se nađe pri ruci. Na takav način se sprječava gutanje sline i drugi oblici neprohodnosti dišnih putova, što može biti kobno za oboljelog budući da za vrijeme napadaja nije ničega svjestan.

Za vrijeme napadaja nikako ne stavljati nekakve predmete u usta niti pokušati obuzdati tijelo, jer i jedno i drugo može dovesti do novih ozljeda. Grčevi su izuzetno snažni zbog čega ponekad dolazi i do pucanja kostiju ili mišića. Upravo su neugodan osjećaj i strah od napada ono čega se najviše plaše oboljeli od epilepsije, pa je upoznavanje s karakterom te bolesti i svojevrsne solidarnosti i prihvaćanja takvih osoba ono što se najviše očekuje od zdravih. Zbog toga su posebno važni Nacionalni dan oboljelih od epilepsije, Ljubičasti dan i Međunarodni dan epilepsije.

Kada ljudsko meso postane jedina hrana

ponedjeljak , 13.02.2017.


Kanibalizam u nekim kulturama postoji i danas. Pleme Korowai, na primjer, koje obitava na Papui Novoj Gvineji konzumira ljudsko meso, naravno, ako je tog dana na meniju. Sjevernoindijsko pleme Agori jede, bar su tako tvrdili, samo dobrovoljce koji doniraju svoje tijelo.


Pretpostavlja se da i u šumama Amazone postoje plemena koja također prakticiraju kanibalizam. Da kanibalizam nije „privilegija“ samo plemena koja nisu imala doticaj s civilizacijom, ili tek rijetko, pokazat će i ova priča. Koja to, u stvari i nije, jer sve što je napisano doista se i dogodilo.

13. listopada 1972. dogodila se jedna od najpoznatijih avionskih nesreća u povijesti. Urugvajski avion s 40 putnika i 5 članova posade srušio se u nenaseljeno područje u Andama u blizini granice Argentine i Čilea. Pri rušenju aviona poginulo je više od četvrtine putnika, a nekoliko ih je odmah zatim podleglo ozljedama i hladnoći. Mjesto pada nalazilo se na otprilike 3600 metara visine, pa je bilo vrlo hladno i s obiljem snijega.

Osmero putnika umrlo je od lavine, a ostali su bili prisiljeni jesti meso poginulih kako bi preživjeli. Spašeni su tek nakon više od 2 mjeseca, usred zime, nakon 72 dana provedenih u hladnoći. Preživjelo je samo 16 ljudi od početnih 45. Spasitelji su doznali za njih tek nakon što su dvojica putnika nakon 10 dana hodanja po snijegu naišla na jednog lokalnog stanovnika Čilea, pa je on obavijestio spasitelje.

Preživjeli su nedugo nakon što su spašeni održali tiskovnu konferenciju. Jedan od preživjelih, Alfredo Dellgado, vrlo je rječito opisao što se događalo i kako su preživjeli. Vrijedi pročitati.

... Kada se ujutro probudiš i vidiš snijegom pokrivene vrhove oko sebe,to na tebe ostavi vrlo duboki dojam. Tišina u Cordillerima je veličanstvena, nevjerojatna. Zastrašujuće je osjećati se sam na svijetu..... vjerujte mi da je Bog tamo. Svi smo imali taj osjećaj. Nismo bili od onih pobožnih mladih što uvijek mole krunicu, ali smo na vjeronauku učili o tome. Tamo gore, osjeća se prisutnost Boga. Osjetiš, iznad svega,nešto što se zove Božja ruka koja te vodi ...

Nakon nekog vremena, pošto smo se oporavili od šoka, počeli smo istraživati okolicu u nastojanju da pronađemo spas. Šestnaestog dana našeg zatočeništva, pod lavinom su stradali neki od naših najbolih prijatelja. Mislili smo da je Bog poginule uzeo sa sobom jer su bili bolji od nas, jer smo od svakog našeg poginulog prijatelja nešto naučili. Mislim da se riječima ne može dočarati strahota onoga što se dogodilo. Svima su nam ostali u našim srcima, teško je izdvojiti pojedince i sve što su učinili za nas. Zato ih ni ne spominjem, to sam spomeno tek da pojasnim neke stvari.

Nakon dužeg vremena, zahvaljujući smrti naših prijatelja, ponovno smo imali što jesti. Jeli smo ljudsko meso, naše prijatelje. Zaključili smo da ako je Isus na svojoj Posljednjoj večeri podijelio svoje tijelo i krv sa svojim apostolima, onda bismo i mi mogli učiniti to isto. Prihvatili smo to, meso i krv, među nama je tada vladalo duboko jedinstvo i razumijevanje. Zahvaljujući tome preživjeli smo, ne bih želio da se sve to, za nas nešto vrlo intimno, pogrešno shvati ili tumači......


Ne znam što bih učinio u sličnoj situaciji. Bi li se itko dvoumio što odabrati: smrt od gladi ili kanibalizam? Treba li preživjele osuđivati zbog toga što su da prežive jeli ljudsko meso? Mislim da ne, učinili su najbolje što su mogli učiniti u tim uvjetima. Nagon za preživljavanjem jedan od najjačih nagona, ne samo ljudskih, pa bih vjerojatno i ja, ako bih zahvaljujući tome uspio preživjeti, jeo i ljudsko meso, baš kao što su činili i preživjeli putnici.

Legalizirati prostituciju?

utorak , 07.02.2017.


Svakako. Od legalizacije prostitucije koristi bi imali svi, počevši od „noćnih dama“, njihovih korisnika, države, a posredno i svi mi. Prostitucija je opasno zanimanje, što vrlo dobro znaju sve djevojke i njihovi muški kolege (prostituti?), budući da se među korisnicima njihovih usluga nerijetko nađe i poneki psihopat. Kome prijaviti nasilje ako do njega dođe? U ovom trenutku prostitucija je ilegalna, što znači da ako ode na policiju i prijavi nasilnika, prostitutka će također odgovarati. Zbog toga se neka zlostavljanja vjerojatno niti ne prijavljuju.

Zašto Hrvatska ne bi, poput nekih država, legalizirala prostituciju. Desnica i kler uglas će graknuti i pričati Markove konake o nemoralu i moralu, a Markić i ostala kompanija, vjerojatno inzistirati i na referendumu i na taj način pokazati koliki smo licemjeri. Prostitucije je bilo, ima je i bit će je.

Stavljanjem u zakonske okvire bilo bi onima, što taj posao danas obavljaju ilegalno, omogućeno pošteno i legalno bavljenje tim poslom. Kao i za druga slobodna zanimanja, morali bi biti ispunjeni neki uvjeti. Na primjer,“ salon“ se ne bi smio nalaziti blizu škola i sličnih ustanova, morali bi se propisati minimalni higijenski uvjeti i slično.

Pjesma iz filma Nikad nedjeljom. Sadržaj filma u uskoj je vezi s temom ovog posta. Pjesma je kod nas bila poznatija pod naslovom Djeca Pireja.

Obvezna bi bila primjena kondoma i, što je vrlo važno, redoviti zdravstveni pregledi osoba koje se time bave, nazovimo ih seksualne radnice, a obavezno bi bilo i uplaćivanje mjesečne naknade za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Kada se prestanu baviti tim poslom, bez uplata za mirovinsko, makar i minimalnih, te bi osobe postali novi socijalni slučajevi.

Takozvanom uličnom prostitucijom bave se obično slabije obrazovane djevojke koje su iz tko zna kojeg razloga bile prisiljene baviti se tim poslom. Ni mladim i obrazovanim danas često nije lako naći posao, stariji i slabije obrazovani na tržištu rada skoro da nemaju nikakve šanse.

Zašto ne omogućiti tim osobama da legalno zarađuju i legalno žive od svog posla. Te djevojke i žene trebaju sigurnost i zaštitu države više od ostalih skupina društva. Legalizacijom bi se povećali i zdravstveni standardi i smanjilo potencijalno širenje spolnih bolesti.

Hrvatska je turistička zemlja, pa zašto onda u ponudu ne uvrstiti i ovaj vid turizma? Naravno, postoji prostitucija i danas, vjerojatno se i tu obrnu ne male svote, ali država od toga nema velike koristi. Država represivnim aparatom troši, umjesto da zarađuje kroz poreze koje bi plaćale registrirane seksualne radnice. Posebna su priča svodnici i elitne prostitutke koje nitko ne kažnjava jer imaju zaštitu bogatih i moćnih. O toj vrlo zanimljivoj temi nekom drugom zgodom.

Oznake: prostitucija

Poruke

nedjelja , 05.02.2017.


Shadow of Soul prije nekoliko dana objavila je vrlo zanimljiv post o, po svemu sudeći, sve popularnijem hobiju na blogu. Mislim da nema potrebe prepričavati što je SoS napisala budući da je post bio blog dana, pa vjerujem da je svatko koga je to zanimalo post i pročitao. Često se ta tema aktualizira i u komentarima na pojedinim blogovima.

Progovorio bih o nečemu drugom. Čini se da svi znaju sve, stanovit broj blogera očito je takve poruke i primio, a neki su vjerojatno i poslušali „dobronamjerni savjet“ pa nisu ostavili komentar na nepoćudnom blogu.
Zašto svi oni što su primili takve poruke o njima ne progovore javno? Dakle, ne samo konstatirati da to postoji i uzima maha i žaliti se u komentarima ili, kao što je SoS učinila, objaviti post o tome. Ako poruke postoje, ne mogu shvatiti zašto bar netko tko je poruku/e primio ne napiše post i obznani nadimke blogera koji su poruke poslali.

Pretpostavljam da iza takvih poruka stoji netko na blogu „utjecajan i moćan“, budući da se primatelji poruka ne usude objaviti nadimke blogera koji stoje iza poruka. U ime nekakvog virtualnog prijateljstva? Straha, možda? Ne mogu smatrati prijateljem nikoga tko želi i smatra da bi mogao sa mnom manipulirati.

A nisu mi jasni niti motivi onih što takve poruke šalju. Budući da se na Blog.hr smatra da je post kvalitetniji što ima više komentara, to je postala stvar prestiža, možda je u pitanju zavist pojedinaca koji ne mogu podnijeti činjenicu da su postovi drugog blogera više i češće komentirani. Da zavist postoji evidentno je.

Evo jedan zgodan primjer koji to vrlo slikovito pokazuje. Krajem 2015. objavio sam bezazleni post o blagoslovu kuća i obitelji u kojemu sam se posebno osvrnuo na običaj nekih svećenika da blagoslov uvjetuju plaćanjem unaprijed određene svote. Nikome post nije ni najmanje smetao sve dok se nije pojavio na „naslovnici“, a stavljena je poveznica i na Dnevnik.hr. Tada je krenula lavina uvreda. Bio sam i provokator, i Sorošev plaćenik, prostote na račun moje majke, a po shvaćanju jedne blogerice bio sam čak i Sotona, glavom i bradom!

Nikada nisam primio nikakvu poruku, vjerojatno zahvaljujući i činjenici da je moja adresa poznata samo jednoj blogerici. A da nešto slično primim, istog bi trenutka poruka bila objavljena na ovom blogu. S email adresom pošiljatelja.



Mačje malo veliko srce

petak , 03.02.2017.


Poznata je, i često korištena, uzrečica da je pas najbolji čovjekov prijatelj. Ne bih se s tom tvrdnjom u potpunosti složio, već bih rekao da je pas najbolji gospodarev prijatelj. Nikada se u tom kontekstu ne spominju mačke. A mačke su također vjerni prijatelji, spremni za gospodara čak i život dati. Ne vjerujete? Možda da prvo pogledate video.

Uočljivo je da je mačka Tara, analiziramo li njeno kretanje za vrijeme „akcije“, sve radila planski. Otjerala psa, vratila se da provjeri je li s dječakom sve u redu, ponovo otišla u inspekciju, vratila se i ostala uz dječaka dok nije došla dječakova majka. Tko želi može pogledati i prilog NBC News o hrabroj mački.


Ponovo obavezni vojni rok?

četvrtak , 02.02.2017.


Iz Vlade najavljuju da se razmišlja o uvođenju obaveznog vojnog roka za muški dio hrvatske mladeži. I na saborskom Odboru za obranu vladajući su se složili kako bi trebalo ponovno razmotriti uvođenje obaveznog vojnog roka. Krije li se iza te namjere želja desnice i nacionalista da mlade indoktriniraju na način kako je to činjeno u Jugoslaviji? Možda.

Ne znam jesu li zagovaratelji ponovnog uvođenja obaveznog vojnog roka upoznati s člankom 47. Ustava RH koji daje pravo svakome da uloži prigovor savjesti i odbije služiti vojni rok. Uvede li se obavezni vojni rok za mlade nadam se da će se svi obveznici pozvati na taj član Ustava i na taj način, pored ostalog, uštedjeti poreznim obveznicima 400 milijuna kn godišnje.

Od 2008., kada je ukinuto služenje vojnog roka, prvenstveno zbog nedostatka novca, Ministarstvo obrane ostalo je bez većine objekata u kojima su ročnici imali obuku, nema moderne opreme na kojoj bi oni u slučaju vraćanja obaveznog vojnog roka tu obuku imali, a u najvećem broju u sustavu više nema ni ljudi koji su tu obuku vodili.

Mislim da se zbog toga o uvođenju vojnog roka za hrvatsku mladež niti ne razmišlja ozbiljno; ne vjerujem da je ova desničarska vlada, a poznato je da desnica često ne donosi previše mudre odluke, ipak toliko nerazumna. Bojim se da se u potaji, daleko od očiju javnosti, radi nešto što javnost ne bi trebala znati. Sjetimo se samo salmonele otprije nekoliko mjeseci koja je okupirala pažnju javnosti, a za to vrijeme skoro u tajnosti donesen je kontroverzni proračun za 2017. Zanimljiv je i način na koji je proračun donesen.

Neku večer premijer Plenković je, ne trepnuvši okom, izjavio da hrvatski narod voli vojsku. Jedino nije objasnio na temelju čega je donio takav zaključak budući da, izuzmemo li onu šačicu ekstremnih nacionalista koji čeznu za još jednim ratom u kome bi „poravnali stare, neporavnate račune iz 91.“, se za većinu Hrvata teško može reći da pretjerano vole vojsku i zveckanje oružjem. U trenutku nadahnuća još je zaključio da se „...mladi ne sjećaju Domovinskog rata...“ pa bi svrha vojnog roka vjerojatno bila i osvježiti sjećanje na Domovinski rat onima rođenim poslije njega. Mladi rođeni poslije 91. s Jugoslavijom i Domovinskim ratom nemaju ništa, u Jugoslaviji nisu živjeli niti su preživjeli rat, pa taj dio povijesti većinu mladih baš ni ne zanima previše.

Prema nekim proračunima porezne bi obveznike služenje vojnog roka, ako se doista ozbiljno razmišlja o njegovom uvođenju u što sumnjam, stajalo i do 400 milijuna kn godišnje. Umjesno bi bilo upitati se treba li ovom društvu uopće obavezni vojni rok. Neće se militantna desnica na blogu složiti sa mnom ako odgovorim da je obavezni vojni rok nešto što nam je u ovom trenutku najmanje potrebno. Treba nam nešto drugo. Treba nam svima dostupno besplatno ili jeftino obrazovanje, radna mjesta, kvalitetno zdravstvo i ostalo što će običnom čovjeku omogućiti život dostojan čovjeka.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se