subota, 17.02.2007.
Totalno sam utonula u svijet knjiga. Bolje rečeno u svijet pojedine knjige kako je čitam.
Kako sam iscrpila obiteljsku biblioteku, i u biti preskočila dobar dio klasičnih djela ( sad mi ipak odgovaraju moderni, pitki tekstovi, a klasiku ostavljam za neko drugo vrijeme, uostalom, knjiga nikud neće pobjeći), posjet knjižnici mi predstavlja neuobičajeno zadovoljstvo. Ta moja zaboravljena strast za knjigama sada je konačno došla na svoje, da budem potpuno iskrena pročitala sam par knjiga zadnjih godina što je gotovo ništa u odnosu na to koliko toga postoji. Sada imam vremena pa korisno trošim vrijeme čitajući knjigu, lijepo je uroniti u razne svjetove, saznati i naučiti štošta ( khm khm, jedan maaaali dio mi stvarno i ostane u glavi nakon nekog vremena ali time i sama spadam u prosječnog čitatelja, što je samo po sebi skroz normalno.)
Pa si mislim koliko je autora knjiga, koje su danas aktualne, knjige ljudi čija lica viđamo bilo na televiziji, u časopisima i sl, a i onih anonimnih naravno, u svoja djela utkalo autobiografskih elemenata i time svoju privatnost ogolili svima. Ne mislim da je to dobro ili loše, to je jednostavno tako, i padne mi na pamet da se dobar dio blogera koji naravno piše o sebi ponaša na isti način. Piše o sebi i ogoljuje svoju intimu ( a od egzibicionista koji bi rekli sve od sebi do savršeno diskretnih ljudi koji blago naznačuju tračke svojeg života). Razmišljajući o tome jasna mi je ta potreba ljudi za pisanjem, iščitavanjem tuđih života ali i izlaganje sebe nepoznatom oku javnosti i očekivanje krititke, komentara, potvrde.....
I iz jednog malog svijeta sobe i kompjutera odjednom čovjek ima uvid u cijeli svijet različitih ljudi različito obojanih života. Uaoooo
Junakinja knjige koju čitam kaže da piše jer tako razumijeva stvari, pa preobrne rečenice pa ih opet sklopi i sve je jasnije. Ona jednostavno tako funkcionira.
Ja sam jednostavno htjela oubličiti ove misli da mi ne pobjegnu kao mnoge proteklog tjedna, pa čak mislim da bih stvarno trebala zapisivati leteće ideje jer mi nešto brzo odlepršaju, vjerujem da zato ljudi koji se bave kretivnim poslovima i radinostima i vode gomile zabilježaka. Prije par godina probala sam voditi neku vrst dnevnika i podsjetnika ali to nije išlo, mislim da, ipak je za to potrebna određena disciplina i volja. Eto, ja sam zaključila da i bez toga dobro funkcioniram, do sada, kada sam primjetila da ideje lete..i prolete.....
I zaključila sam da su ljudi ipak otvoreni ali manje u izravnom kontaktu i puuuno puno više putem bloga, da je čak lakše komunicirati sa nepoznatima jer je lakše i filtrirati informacije koje smo spremni dati i da je blog super stvar.
I skužila sam još jednu stvar, rado dijelim svoje misli ali svoju intimu volim ljubomorno čuvati. Bez obzira da li me itko osobno poznaje. Tko zna, možda se i to promjeni, jer svaka knjiga ima svoj kraj, ali blogovi su djela u nastavcima.
Ovaj post sam napisala prije par dana, veza mi je groooozna i čistila sam komp od svakojakih priljepaka pa će sad raditi kak spada, nadam se, nazalost dok ne riješim neku normalnu vezu na net neću moći (kao ni dosada) blogat kak spada ali oh well....:-)
četvrtak, 01.02.2007.
O bitnim stvarima
Razmišljala sam ovih dana kako sam, kada sam upisala faks, jurcala okolo po cijele dane, što predavanja, što druženja, što druge obaveze, i ništa mi nije bilo teško. Dapače, obični izlazak na kavu sa frendicom imao je totalno drugačiju dimenziju, prozor u mjesto događanja. Danas se s frendicom dogovaram mjesec dana da se nađemo, uživo, mimo telefona. Ne, ne i ne. To je postalo gotovo nemoguće. Ne zato što se obje gušimo u obavezama već zato što se ona, a ni ja, ne trudimo dovoljno, svatko u svojoj kolotečini pretpostavljam. No dobro, ta ženska je uvijek bila poseban slučaj. Niti jedan dogovor nije bio jednostavan.
E sad, sav moj entuzijazam na početku priče se danas smanjio na jednu prilično nisku razinu, i uopće ne mislim da bih se trebala zbog toga zabrinuti. Jest da mi je ponekad žao kad mi izlazak vikendom ne ostavlja neki poseban utisak i kad si mislim da bi mi bilo bolje doma pred tv-om, i još mi čista roba smrdi po dimu (ajajaaaaj), al si onda mislim sve u svoje vrijeme. Ma da, to je zato kaj imam dečka i ne zanimaju me ludi provodi i postala sam dosadna ha ha ha, i baš super! Ovo «dosadna» je slikoviti primjer da je ugodnije biti u obiteljskom okruženju nego u zadimljenom bircu i hrpetinom ljudi mahom stranaca. Poznanici = stranci, niti je njima stalo do mene i obrnuto. To tak ide nažalost. Mislim, to ne znači da mi se koji put ne može zalomiti izlazak......mislim stvarno!
Al jedna stvar koja se u meni sa vremenom skroz promijenila......postala sam nepovjerljiva. Ma mislim, svaka nova osoba koju upoznam mi je draga u početku samo moja osjetila rade bolje i kraće vremena mi treba da prokužim tko šta želi, i redovno se razočaram kad vidim koliko su ljudi sebični, i to se najčešće vidi kroz sitnice jer smo svi naučeni više manje kako se treba ponašati. I baš mi je žao.
Pa sam onda opet zahvalna onoj šačici prijatelja koje imam, naravno. Ne kaže se uzalud da čovjek ima onoliko prijatelja koliko stane na prste jedne ruke....
Moja mama ima jednu prijateljicu još iz studentskih dana. Ne viđaju se a i ne čuju baš često, ali kad god se čuju kao da ništa vremena nije prošlo, lijepo se ispričaju i super. Sad ona seli tu blizu nas. Pa za koju godinu kad dame odu u zasluženu mirovinu, moći će više vremena provoditi zajedno. Bome, to se zove poznavat nekoga cijeli život, dobro, skoro cijeli život. E to je baš lijepo!
Da, još jedna stvar, prijateljstvo se gradi, u njega se ulaže, zalijeva se ko biljčicu, ako ostane bez vode, uvene. I to mnogi zaboravljaju, pa i ja ponekad. Koji je to propust kad je prijateljstvo jedna od najljepših stvari na svijetu.
P.S. Ima još lijepih slikica gđe Marije, tam na onom blogu :-))
he he.......