Mayre u zemlji čudesa

četvrtak, 01.02.2007.

O bitnim stvarima

Razmišljala sam ovih dana kako sam, kada sam upisala faks, jurcala okolo po cijele dane, što predavanja, što druženja, što druge obaveze, i ništa mi nije bilo teško. Dapače, obični izlazak na kavu sa frendicom imao je totalno drugačiju dimenziju, prozor u mjesto događanja. Danas se s frendicom dogovaram mjesec dana da se nađemo, uživo, mimo telefona. Ne, ne i ne. To je postalo gotovo nemoguće. Ne zato što se obje gušimo u obavezama već zato što se ona, a ni ja, ne trudimo dovoljno, svatko u svojoj kolotečini pretpostavljam. No dobro, ta ženska je uvijek bila poseban slučaj. Niti jedan dogovor nije bio jednostavan.
E sad, sav moj entuzijazam na početku priče se danas smanjio na jednu prilično nisku razinu, i uopće ne mislim da bih se trebala zbog toga zabrinuti. Jest da mi je ponekad žao kad mi izlazak vikendom ne ostavlja neki poseban utisak i kad si mislim da bi mi bilo bolje doma pred tv-om, i još mi čista roba smrdi po dimu (ajajaaaaj), al si onda mislim sve u svoje vrijeme. Ma da, to je zato kaj imam dečka i ne zanimaju me ludi provodi i postala sam dosadna ha ha ha, i baš super! Ovo «dosadna» je slikoviti primjer da je ugodnije biti u obiteljskom okruženju nego u zadimljenom bircu i hrpetinom ljudi mahom stranaca. Poznanici = stranci, niti je njima stalo do mene i obrnuto. To tak ide nažalost. Mislim, to ne znači da mi se koji put ne može zalomiti izlazak......mislim stvarno!
Al jedna stvar koja se u meni sa vremenom skroz promijenila......postala sam nepovjerljiva. Ma mislim, svaka nova osoba koju upoznam mi je draga u početku samo moja osjetila rade bolje i kraće vremena mi treba da prokužim tko šta želi, i redovno se razočaram kad vidim koliko su ljudi sebični, i to se najčešće vidi kroz sitnice jer smo svi naučeni više manje kako se treba ponašati. I baš mi je žao.
Pa sam onda opet zahvalna onoj šačici prijatelja koje imam, naravno. Ne kaže se uzalud da čovjek ima onoliko prijatelja koliko stane na prste jedne ruke....
Moja mama ima jednu prijateljicu još iz studentskih dana. Ne viđaju se a i ne čuju baš često, ali kad god se čuju kao da ništa vremena nije prošlo, lijepo se ispričaju i super. Sad ona seli tu blizu nas. Pa za koju godinu kad dame odu u zasluženu mirovinu, moći će više vremena provoditi zajedno. Bome, to se zove poznavat nekoga cijeli život, dobro, skoro cijeli život. E to je baš lijepo!
Da, još jedna stvar, prijateljstvo se gradi, u njega se ulaže, zalijeva se ko biljčicu, ako ostane bez vode, uvene. I to mnogi zaboravljaju, pa i ja ponekad. Koji je to propust kad je prijateljstvo jedna od najljepših stvari na svijetu.


P.S. Ima još lijepih slikica gđe Marije, tam na onom blogu :-))

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.