četvrtak, 30.11.2006.
Dakleeeeeee
Ala ljudiiiiii, hm.....nema nikoga..........oh well.......ala ljudiiiii, blog mi konačno proradio, nakon dva tjedna jebade sa bijelim ekranom umjesto mog bloga, sada radi, jel ja to imam neki peh veliki ili je to kad krene onda krene, gremlini kompjuterski si dali truda, nije dosta što mi je komp bio bolestan pa nisam mogla pisati nego tek nakon što je komp ozdravio i ja napisala novi post, blog otišo u k........ ma šta se ja tu sad nesto ustručavam, ošo u kurac i ja popizdila.
Mailovi na help i sl. pomoćni izlistani mailovi uredništva su bili čisti pucanj u prazno, vjerujem da su i oni imali svojih problema ovijeh dana, al bome već sam i ja bila luda, te mislim ono, koji kurac stavljaju mail za pomoć a od pomoći ni traga ni glasa? Al sad me baš briga, imam si blogić i nitko mi ništa nemože!!!!! :-)))
E sad kad sam sretna i zadovoljna. mogu još pomalo piskarat, a i fotki još ima, i stvaram nove :-)))
Dolazi mi ljeto i postaje vruće, sunce prilično peče po danu al ja svoju bijelu kožicu nedam. Jeste li znali da je bijela koža novi trend? Hmmm, ja to tvrdim godinama, al baš me briga, ionako sam u tome ispred svoga vremena (ha ha ha!) U Peruu me ionako gledaju čudno ( ko da sam pala s Marsa, pod uvjetom da su Marsovci bljedoliki, jel), najslađa su dječica, čudno im je vidjeti bljedoliko stvorenje, mislim da je krajnje vrijeme za edukaciju 
Evo jedne fotke Pacifika pred zalazak sunca............
Ha ha, baš romantično - dan kad sam to slikala, more ilti ocean je bio tako prljav, sav se rascvjetao, al ipak, lijepo mi je more... makar takvo...
al šta jest jest, nema do našeg!
Moreee
Jupiiiii!!
Provjera, testing testing, jen, dva.......jel ovo fakat radi?! Konačno!!!!
srijeda, 22.11.2006.
I još malo....
Prošli tjedan mi je bio više nego zabavan. I nadasve poučan, naime, stavila sam na komp jedan slatki mali programčić koji je trebao zaštititi ovo čudo a kad ono upravo suprotno, pa je na kraju jedino rješenje ostalo – formatiranje diska. Sva sreća da je disk prilično mali za današnje standarde pa nije bilo previše posla (khm khm....) A trčanje po Limi uzduž i poprijeko u potrazi za komp doktorom je tek priča za sebe. O tome nebi, prepuštam mašti na volju :-) bitno je da je sada sve pod kontrolom, fotke na mjestu pa mogu nastaviti dalje. Htjela sam dovršiti priču o Machu Pichuu, daaaaa, malo se razvuklo.
Postoji jedna stvar koja je fascinantna – Machu Picchu ima nevjerojatnu akustiku. Sad mi je žao što nisam isprobala, mislim šta, mogla sam malo urlikat okolo da vidim koliko se čuje...hmm, ipak dobro da nisam, mislim da bi me bilo sram. Dakle, naš gospon vodič kaže – pjevanje ili sviranje npr. quena – flaute koju su koristili Inke – na bilo kojoj točci grada se jasno može čuti na glavnom trgu, još dodaje da je glavni trg tako koncipiran da sa svojim terasama (za koje vjeruje da se nisu koristile u agronomske svrhe) tvori neku vrstu akustične školjke ilti usnu. A kako je sam grad smješten između planina Huaynapicchu (mlada planina) na sjeveru i Machupicchu (stara planina) na jugu i gomila praznog prostora na 2500m visine, ugođaj flaute mora biti prekrasan, na tom su se mjestu održavale svečanosti poput Festvala Sunca ili Festivala Mjeseca, e sad, tko bi mi htio svirati flautu u Andama? –Tura gradom uključuje samo info vodiča i najbitnije značajke, bla bla... sviranje flaute nije uključeno. Šteta.
Glavni trg
Postoji još jedna zanimljivost. Nekoć davnoooo.......ilti dok su Inke gradili i sagradili grad – svetište, bijaše nasred trga jedan kamen velikih dimenzija, postavljen vertikalno u sami centar trga što bi značilo da je imao priličnu važnost, vjersku, kulturnu........postoje također fotografije prof Hirama Binghama (ilti face koja je otkrila Machu Picchu) još iz 1915.g a i neke kasnije fotke koje to potvrđuju. No danas, hmmmm, danas tog kamena nema. I ja se počešala po glavi pa razmišljam ono, šta, bio potres, munja, nevjerojatno nevrijeme i pijavica koja je odnjela kamen u nepoznato....e pa nije. Mislim da tamo i nema pijavica. Dakle, negdje 1960 tih godina na Machu Picchu su počeli slijetati helikopteri sa naravno velikim i važnim facama - od političara, predsjednika raznih zemalja pa čak i članova svjetskih kraljevskih obitelji, i kako Inke nisu smislili nikakav heliodrom, u tu svrhu je korišten glavni trg. A mislim, bolje i trg nego ništa, jel. Pa im je malo zasmetao taj stršeći kamen, mislim, taj vertikalni kamen je počeo ozbiljno ugrožavati sigurnost važnih putnika pa su ga zato odlučili ukloniti. Zakopali su ga tam negdje, 1993.g ipak su ga odlučili vratiti, no u nešto manjem izdanju, izgleda da su mu još malo „podrezali vrhove“ prilikom prvog uklanjanja jer je dosta izgubio na visini a i smršavio je malo, i na kraju bez ikakvog objašnjenja, '98 je nesretni kamen otišao pa-pa. Opet je nekome zasmetao. Bah. Da, vade se oni iz svojih govana sa pričama da to nije u biti bilo orginalno od Inka već je neki radnik samoinicijatvino postavio kamen u vertikalu na trgu, pa su ga morali maknuti, ha ha ha, smiješniju priču nisam čula. Takve devastacije objekata od tolike važnosti da se dešavaju u 20 st kad se ljudi smatraju civiliziranima, malo prestrašno. Peru je takva zemlja, puno siromašnih koji gledaju kako će se nahraniti i bogati koji u biti mogu sve, novac je u Peruu ( a nije li svugdje) alfa i omega, the ultmate power. Sa novcem se može i ono nezamislivo. Pa i dotjerat vodu sa izvora u hotel, potplatiti sve i svakoga, o da, i to u puno većoj mjeri nego u Hrvatskoj. Čak su i policajci jeftiniji – za 20-30 solesa (ilti 30-50kn) će pustiti lika ako nema vozačku, a ako je nešto ozbiljnije onda je i više para, koliko se da izmusti, ipak su ljudi slabo plaćeni, pa zašto ne.
Gradskim ulicamaaaaa
Prije koju godinu je filmska ekipa došla snimati reklamu za peruansku pivu na Machu Picchu. Ambijent prekrasan, Pravi peruanski. Jedino što je filmska ekipa tu došla odraditi posao. Sve bi to bilo ok da nije u jednom trenutku pao kran koji je držao kameru i pošteno oštetio sveti Sunčani Sat.Ah....bed......što sad...ma daj, to je samo čudan kamen...... Tada su zabranili snimanja blizu objekata i ogradili bitne. Mislim zasad, ovisi, ne......
Sunčani Sat i Huaynapicchu
Tu u biti leži suština problema. Machu Picchu se više manje promatra kao arheološko nalazište kojih ima na teritoriju Inka podosta, isto tako sam i ja gledala na to mjesto dok nisam čula cijelu priču od našeg vodiča Darwina. To je mjesto sveto u očima Inka i takvim se treba tretirati, u relanosti su to grupe turista, sa ili bez vodiča koji hopsaju po zidovima, pljuckaju okolo, bacaju smeće....no to promijeniti i organizirati drugačije ne bi trebao biti neki problem, no isto tako se to neće desiti jer se ionak i ovak sada fantastično zarađuje.
Ipak, najveći je problem što grad polako tone i gubi strukturu, stari Inke su taj problem riješili no danas bi najbolje rješenje bilo obnoviti grad kakav je bio za vrijeme Inka, sa krovovima, pročišćenim i obnovljenim kanalima za odvod vode i još štošta. Što će od toga biti, tek ćemo vidjeti.
Kao što sam već rekla, jedan dan nije dovoljan kako bi se upoznao grad i istražilo sve što se nudi u Aguas Calientes ilti pueblo Machu Picchu ( mislim da se ni oni nisu dogovorili kako se stvarno zove) al to je bio naš plan pa smo proslijedili dalje.
Povratak
Nakon obilaska grada, sjeli smo u obližnji restoran, najeli se ko veliki i pravac na bus u pueblo MP. Sva puna dojmova i presretna što imam knjigu pa si još mogu malo proučavat doma, pokušala sam pogledom uhvatiti svu tu ljepotu da mi što dulje ostane u sjećanju, al jedna osoba mi je stalno odvraćala pozornost. Naime, mali dječarac, od nekih 10 godina, obučen u, pretpostavljam, odjeću starih Inka nas je na svakom zavoju pozdravljao na raznim jezicima, prvo sam mislila da nas samo pozdravlja na odlasku i kak je to baš simpatično, no kako se bus spuštao sve niže i niže tako nas je i dječarac uredno pozdravljao i ubrzo je postao prava atrakcija u busu jer su svi htjeli vidjeti kako je mali uspio spustiti se odozgo prateći nas i uredno pozdravljajući. Koliko uspjeli vidjeti, postoje neke kamene stepenice koje sijeku cestu a kojima je mališa šprintao dolje, al bome, po vlažnom kamenu jurcat........ pred ulaz u Aguas Calientes, vozač je stao i pustio dječaka u autobus gdje nas je, dočekan gromoglasnim pljeskom, pozdravio na quechua jeziku i na još par običnih i mi smo ga, naravno skroz razdragani njegovim trudom, nagradili sa par novčanica i kovanica, ma bravo! Mališa je onako sav znojan i uspuhan spremno pozirao turistima, pa, bar nešto zaradi.
Mališa Jurcoslav
Povratak vlakom nazad u Cusco je bilo zanimljivo. Bio je malo lošiji vlak od onog kojim smo došli i onu jednu pivu što sam popila ranije si nisam mogla oprostit u trenutku kad me stislo i šta sad, ništa mala moja, u wc jurećeg vlaka koji se još k tome ljulja ko da je u najmanju ruku potres. Sva sreća da je wc bio mali pa nije bio bed pridržat se negdje al baš tada je vlak prolazio kroz mjesto i u tom delikatnom trenutku sam uspjela iscjedit osmjeh djevojčicama koje su sjedile uz prugu i sa zanimanjem promatrale vlak. Nadasve neponovljivo iskustvo.
Iskrcali smo se u mjestu Ollantaytambo i tamo nas je već čekao naš vozač koji nas je autom odvezao do Cusca. Al prije polaska smo morali mrknut fini kuhani kukuruz sa velikim zrnima za 1,5 kn od neke slatke bakice i pravac Cusco. Trebam li spomenuti da sam opet morala na wc? Na jednoj benzinskoj smo stali pa sam sva sretna zatražila ključ i...........koji horor....nikad neću shvatiti zašto se ta prostorija uopće zaključavala, takav smrad..........al priroda zove, ak mogu oni mogu i ja, još jedno iskustvo više, ha ha ha, moram li napomenuti da sam se izribala kad smo došli u hotel? Hmmm.......
Miris civilizacije i nije baš bio nešto privlačan, al zato, topli tuš i krevet svakako. Planirali smo mi i izaći van tu večer u Cuscu, hmm, da, kažem planirali. Nakon neprospavane noći i uzbudljivog dana, dragi i ja smo u prilično kratkom vremenu utonuli u carstvo snova, a mislim, za pijančevanje po Peruu će se naći vremena, kao da je to bitno u životu, al spavanjeeee...he he.....
nedjelja, 12.11.2006.
Machu Picchu, glavom i bradom
Ta da da daaaaaaaaaaam
Macchu Picchu sa "vrha" grada
Nije li krasan? E sad, o Machu Picchuu se ima šta za napisati i zato ljudi pišu knjige, a ja ću malo o onome što je meni najzanimljivije, a ni toga nije malo ha ha ha, jedna brzinska tura po gradu
Naš kričavozeleni vodič sa kišobranom i kemijskom iste boje (e, da se ne izgubimo, ne) nas je odmah na početku upozorio da, budući da je grad sveto mjesto, nema ostavljanja smeća, hodanja po zidovima (khm, što neke turiste nije spriječilo da malo hopsaju po njima) i sl, mislim jasno, nismo došli tamo gimnasticirat, ili....?
Imali smo sreće, fakat smo imali sreće, iako je kiša padala kada smo stigli, dok smo ulazili u Machu Picchu kiša je prestala, jeeeeeeeeeeeeeeee!
Ovo što ću pisati o gradu je većinom iz usta i pera našeg vodiča Darwina, koji je napisao i knjigu o tome i naravno ima svoje zaključke o tome što i kako se tamo radilo, jel. Ja mu vjerujem, a i ono što je rekao zvuči savršeno logično, pa hajde.
Machu Picchu je podjeljen u 2 sektora, agrikulturni i urbani. Ono što dijeli grad na 2 sektora je kanal koji je sluzio kao drenažni sustav za kišnicu a i za odvod vode sa terasa. I sve u Urubambu.
Agrikulturni dio, terase i kućice u kojima su živjeli farmeri
Dakle, taj agrikulturni dio se sastoji od gro zemljanih terasa na kojem su Inke uzgajali hranu a i služile su protiv erozije, jerbo prije ili kasnije svi bi završili u Urubambi :-). E sad, po nekim procjenama, u gradu je zivjelo oko 500 ljudi a na tim se terasama moglo uzgojiti hrane za 50 ljudi, pa kako su se prehranjivali onda?
E bili pametni ti Inke, na tim su se terasama uzgajale biljke (kuruza, slatki krumpir, koka, i još štošta što ne znam prevest) koje su prethodno bile posijane u njihovim staklenicima (kako god to izgledalo) pa presađene na terase radi daljnjeg uzgoja, e tu nije kraj, kvalitetno sjeme dobiveno od tih biljaka su dalje transportirali u Cusco i druge dijelove carstva kako bi poboljšali kvalitetu usjeva. A za sebe su hranu uzgajali u dolini Urubambe, kaj malo se spustili dole......ti su ljudi fakat morali biti spretni, jerbo se meni samo noge lagano odsjeku pri samom pogledu prema dolje..huh
Na putu prema doooooooooooljeeeeeeeeee
Na vrhu, iznad terasa, je stražarnica sa koje se kontrolirao put Inka i grad i nema da se netko približi a da ga se ne uoči. Al pogled pucaaaa, ona fotka grada gore, snimljena je sa tog mjesta.
Stražarnica
A urbani dio...........u tih par sati smo doblili okvirnu predodžbu kako je taj grad funkcionirao, malo puf pant penjanja po njihovim poluskliskim i za moj ukus prilično strmim stepenicama, pa malo spuštanja (da, nakon što sam već dušu ispustila) i više manje smo obišli bitne punktove.
Al prije tih bitnih punktova još malo zanimljivosti.
Inke su štovali vodu. Budući da su pretežno bili farmeri, a voda život znači, kišnicu i rijeke kao i snježne vrhove su smatrali svetima. Ime rijeke Urubambe je bilo Willicamaya što znači Sveta Rijeka, koja okružuje svetište i štiti ga. Lijepo, a?
Vodu su dobivali iz 2 prirodna izvora koje su Inke pronašli na vrhu planine Machu Picchu i te izvore su tako fino obradili da su njima i za vrijeme suhe sezone opskrbljivali grad sa svježom izvorskom vodom kroz 16 fontana strateški smještenih po gradu.
I danas to sve naravno postoji samo voda iz izvora putuje u hotelčić Sancutary Lodge, taman smještenog pred ulaz u grad-svetište, ha ha, kak je to vlasniku uspjelo? Voda i dalje teče kanalima al nije za piti, mislim, tamo žive sada negdje 20-tak ljama koje tamo rado ostave pokoji poklončić ako znate na što mislim, a ne 
!
Ljame u šetnji
Inače, ljame su mi preslatke, al dobro, ja baš nisam neki kritičar jer su mi sve životinje više manje saltke, šašave, blesave, al ove ljame ipak žive tam, slobodne su i imaju svoju ekipu i niš im ne fali. I tako sam sretna što sam ih uspjela uslikati sa Machu Picchu u pozadini. Jedino im se nisam htjela baš previše približiti, alooooooo, znaju one dobro pljunut, ma mislim, koja im je to fora? Jedna me nakon što sam par puta blicnula fotićem počela interesantno gledat pa sam se odlučila na strateško povlačenje. Ne znam što je htjela, možda ništa al to iskustvo ipak nisam htjela doživjeti.
Kad sam počela pisati post, kažem ja sebi – u kraktim crtama, samo najbitnije bla bla al kad ima toliko toga, i malo kulutre i malo kamenja i malo ažuriranih informacija, pa nastavljam ovu priču o gradu-svetištu slijedeći put.
A ja odo 
!
četvrtak, 09.11.2006.
Put na Machu Picchu
E tako smo se mi lijepo smjestili u vlakić, koji je, da napomenem, bio onaj skuplji jer jeftnijeg nisu imali, kao došli smo prekasno – a jedina razlika je panoramski prozor na vrhu skupljeg koji usput nije niš posebno.
Teta iz agencije nam je rekla da će nas naš vodič sam pronaći, a tako je i bilo. Na jednoj od stanica lik je uletio, skužio nas u hipu, nabrzaka promrmljao da se nađemo na zadnjoj stanici u holu i zbriso van, dakle, kako je taj čovjek došao do Machu Picchua, neznam, leteći možda? Al znam da će mi to ostati enigma. Možda se zakačio za vlak pa lepršao putem? A barem smo imali o čemu razglabat tijekom puta.
A nadasve prekrasnog krajolika, pogled na Cusco iz vlaka dok vlakić vozi čas naprijed čas nazad, jelte pametni ti Peruanci –tzv. zig zag pruga da se sa što manje puta vlakić popne uzbrdo, zgodno.
Al koliko tek ovdje ima siromašnih, iz vlakića se osim panorame grada lijepo da vidjeti kako ljudi žive. Bilo je oko 6 ujutro, maloj curici u lavoru ispred kuće braco pere kosu, svinje se slobodno šeću po zemljanoj ulici, poneka je privezana, blatnjavi psi na svakom koraku - ipak su oni gazde, kuće većinom građene od zemlje – ono zemlja u kalupe pa se dobi cigla, mozda se i termički obradi, djeluje otužno......a ja se nešto žalim na vlagu u stanu.........ne znam kad sam zadnji put vidjela naslikanu reklamu na zidu, možda poluoguljenu i izblijedljelu na nekoj prastaroj fasadi u Hrvatskoj, al bome ovdje je to normalno, mislim ono, Coca cola ima cijeli zid ofarban u crveno. I tak. Da se razmemo, ovo je siromašan dio grada, ljudi koji žive na rubovima grada, uzbrdo, a i dalje u unutrašnjost nije puno drugačije. Ipak ima neki šarm. Onaj peruanski, naravno.
Predgrađe Cusca
Vožnja vlakom traje 3h i 15min, ukupno 120 km pruge, na negdje 82 km može se nastaviti pješke, rezervirano samo za avanturiste, putem Inka – camino de los Incas – pa udri po poljskom putu 2 – 4 dana, uzbrdo i nizbrdo, prekrasne prirode i skrivenih ostataka građevine Inka, jedna od najjačih i ako ne i najtežih staza te vrste u svijetu, no, budimo realni, vlak je vlak, bus je bus, nisam ja kaskader!
Pogledom smo ispratili one hrabre avanturiste koje smo sretali putem redovito im mahnuvši – barem ja, jel – i zaključili kako fakat imaju muda, il su ludi, nešto od toga je.
Da ne zaboravim napomenuti, dobar dio puta pruga prati tok rijeke Urubambe, najveće kamenčine koje sam vidjela u jednoj rijeci, uživo.
Urubamba
Napokon smo stigli u pueblo Machu Picchu, i naravno, kiša. Ma znam da počinje kišna sezona al zaštooooo???????!!!!!!!!!!!!
Da bi stvar bila bolja, nit sam imala kišobran, nit kapuljaču, al smo zato u duhu ostalih turista kupili plastični pončo sa kapuljačom protiv kiše pa smo svi lijepo izgledali ko gomila šarenih budala raštrkanih okolo. Pametno.
Našli mi vodiča, ukrcali se u bus, još 20 min uzbrdo i konačno iskrcaj ispred vrata čudesnog grada. Nas vodič Darwin nam je pričao na engleskom i čak je bio vrlo zanimljiv s čime su se složili i moji supatici i ipak odustali od ideje da nakon 2 drveta i 3 kamena pobjegnu u obližnji restač i tamo me pričekaju.
Gospon Darwin je Peruanac. Voli svoju zemlju i ostavštinu, Priča engleski, ipak je akademski obrazovan, profesor. Proučavanju i istraživanju Machu Picchua posvetio je dobar dio svog života pa nje ni čudo da nam je mogao pružiti svježe informacije iz prve ruke.
O Machu Pichuu postoji mnogo zabluda, prva je da je taj grad bio mjesto za odmor glavešina Inka, ili da je to bila vojna tvrđava. E pa nije.
Mistični grad Inka
Machu Picchu je prije svega bio i jest i bit će svetište Inka. Smatraju ga najvažnijim svetim mjestom Anda. Još jednim svjetskim čudom. Ne samo skupom ruševina i arheoloških ostataka.
Grad je bio religijski centar prvog reda, astronomski centar gdje su znanstvenici Inka u svojim opservatorijima proučavali svemir, sveučilišni kao i politički centar. Za Inke, taj je grad predstavljao i objedinjavao sve. Zato je toliko bilo bitno zaštititi ga.
Kako su Španjolci haračili i uništavali carstvo Inka, tako su, svjesni opasnosti, Inke napustili grad, porušili puteve Inka koji su vodili do grada ne bi li ga tako sačuvali od Španjolaca.
Dalje su se povukli u grad Vilicabamba dublje u prašumu koje je bilo zadnje utočište Inka. Nakon 37 godina ratovanja, Španjolci su uhvatili zadnjeg vladara Inka - Tupac Amaru- 1572 i time su zatrli vladajuću klasu Inka.
Machu Picchu je ostao sakriven u Andama prekriven prašumskim raslinjem koje će grad sačuvati od Španjolaca i ostati svjedočanstvo kulture Inka za kasnije generacije.
Aj falaBogu kažem ja. Pametni ti Inke bili.
Sve što nam je gospon Darwin ispričao totalno me ostavilo bez daha a i saznanje da su ti ljudi toliko proniknuli u tajne prirode i razvili prema njoj duboko poštovanje pa su grad izgradili u skladu sa prirodom i sve u njemu ima svoju svrhu i smisao. Fascinantno, a? O gradu pišem sutra. Ili preksutra. Da ne pretjeram danas :-)
utorak, 07.11.2006.
Cusco
Odakle da počnem?
Cusco je grad kojeg su Inke smatrali pupkom svijeta (Qoscqo na quechua starosjedilačkom jeziku znači pupak svijeta), središtem njihovog svijeta a tako je i danas želi li se iz prve ruke upoznati kultura Inka. Cusco je postojao i prije Inka (no Inke su ga izgradili u složenu urbanu cjelinu), a dolaskom Španjolaca grad je postao sjedište prvog južnoameričkog biskupa, blago rečeno grad je prošao sve i svašta i ima burnu povijest. No ono što je mene u ovom slučaju zanimalo - Cusco je polazište za najpoznatiju građevinu Inka, Machu Picchu.
Možda je najjednostavnije kupiti neki od aranžmana u gro turističkih agencija po Limi, no mi smo lijepo kupili avionske karte Lima-Cusco-Lima, a ostalo ćemo u hodu. Može se do Cusca i autom, kojim se vozi 40-tak sati od Lime, mislim tko voli......mi nismo bili toliko avanturistički raspoloženi.
Let je bio super, klopa neloša, fina čokoladica..... mljac, let ugodan i kratak. E al kad smo došli u Cusco, izašli iz aviona......
Osjećaj ravan 5-6 žestici s nogu i trčanje oko zgrade par puta, jest da nisam probala al imam viziju... dakle, ono što smo mi smetnuli sa uma je to da je Lima uz ocean, na razini oceana a Cusco na negdje 3400 m nadmorske visine, pa nakon 1-2 leta avionom tjelešca naša nisu ni očekivala ovakav šok, niš strašno, mladi smo zdravi smo, prilagodit ćemo se.
Na aerodromu na svakom koraku agencije sa planom puta, hoteli, što god Mr. Turist želi, na kraju smo pokleknuli i gospoda iz agencije nas odfurali u hotel Royal Inka, e pa baš, kad smo tu zbog Inka, nek i hotel bude u tom duhu.
Lijepo smo se smjestili pa krenuli brže bolje bacit pogled na grad dok ne padne mrak.
Plaza de Armas, Cusco
Mrak je pao. Prebrzo, moj fotić ne voli slikat po noći, kaže da su fotke loše bez stativa, slažem se. Teta iz hotela nam je preporučila ulicu sa kul bircevima i sl, kao ono, tu je to blizu......nekih 15min dalje puf pant uzbrdo kleli smo i nju i nas lude i nadmorsku visinu i uricu moju što mi iz prsa htjela iskočit....da bi došli u famoznu ulicu sa par romantičnih praznih restorana....a bircevi? Da, dobrodošli u Peru. Htjela sam uzet pivu u dućanu i sjest se na rubnik. To bi bila fotka. Moja ideja nije naišla na oduševljenje mojih supatnika, pitam se zašto......hmmmm?
Dok smo mi tako pregovarali di i šta i dok sam ja urlikala Dragom preko ceste što da mi kupi u dućanu, zaustavi se jedan mladac, zgođušan dečko – „Croacia?“- „Siiii, que sorpresaaaa!!!!“ Kažem ja. Da ne kažem da svi misle da smo u najmanju ruku Rusi a dobar dio nas trpa u Talijane ???!!!!, ovo je bilo totalno iznenađenje. Da skratim priču, lik je bio s jednom Zagrepčankom par mj koja je nešto radila u Cuscu, pa eto....ljubio on rvaticu....i sad nas prepoznaje na cesti, uvalio nam par flayera i svatko otišao svojim putem.
Našli smo super birc, usput Peruanci vole jesti, kod njih postoji kultura jedenja, frendove zoveš van na žderačinu, ne cugu - to eventualno kasnije, pa smo i mi našli zgodan bircić-restorančić, popili fino vino i u krpe, jerbo autić nas kupi između 5 i 5,30 da nebi zakasnili na vlak za Machu Picchu.
Cusco iz vlaka
Nisam ni oka sklopila. A ni supatnici. Mozda me par puta zavarao san na koju minuticu, srce mi je toliko lupalo da sam se bojala da će se premorit, a što ću ja onda??!!! Bome nisam ni slutila da promjene nadmorske visine mogu biti toliko naporne, svejedno smo mi uspjeli doručkovat u hotelu gdje sam jos proćaskala sa Mrs. Turisticom o zdravlju i urici, kaže ona – „Niš se ti ne sekiraj, pij puno vode i sve će bit ok dok se organizam ne prilagodi.“ Pa hajde. Poslije doručka i vrućeg čaja i bol u prsima je prestala, jupiiiiiii, e sad sam spremnaaaaa!!!!
ponedjeljak, 06.11.2006.
Peru
I tak, došla ja u Peru i tu obitavam neko vrijeme. Al neću više, odo ja doma, al prije nego što zbrišem kući plivajući, namjera mi je malo pisat o Peruu, zemlji pustinje i prašume, velikog broja siromašnih ali nije da nema bogatih.
Na teritoriju današnjeg Perua obitavale su razne kulture bogatih običaja i ostavštine, al uvjerljivo najpoznatija je kultura Inka. Iako Inke nisu vladale dugo (pogotovo u uspredbi sa ostalim kulturama) i iako su bili osvajači i zatirali prethodne kulture osvojenog prostora, ostavština Inka koja je sačuvana je impresivna.
E pa stoga nije čudno da more turista svakodnevno dolazi u Peru, lokacija za obići se ima, mjesta za potrošit pogotovo, zabavit se i sl, kako tko voli. E tu negdje između sam se ja smjestila, red kulture red castellano španjolskog i red zabave, ni loše.
A ono u pravilu zbog čega sam otvorila blog je posjeta Machu Picchu, svi ga znate, jest da nisam imala pojma koja je svrha tog grada bila jer teorija falaBogu ima, sad sam sve naučila pa cu malo prosipat znanje hi hi hi.
A toliko prekrasnih stvari u Peruu imaaaaaaaaaaaaaaa................
Kad smo došli tu, moj Dragi je načuo a kasnije i vidio Pero Peru, molim? Imaju pasminu koja se zove Pero? Jel, da se ne sramotim, na španjolskom perro znači pas što sam kraćim razmišljanjem i sama zaključila, problem je što nisam vidjela kako se piše, samo čula, ha ha, riječ je o autohtonoj peruanskoj pasmini, bezdlakom psu
Smatraju ga ružnim al ga nedaju preko granice, koliko mi je dosad poznato, pasmina je zaštićena i ni makac iz zemlje, pa tko si ga želi, morat će se namučit, ili preselit u Peru.
Ovo je probni post, slijedećim počinjem priču o Cuscu i Machu Picchu. Jihaaaaaaaaa!
he he.......