I još malo....

srijeda, 22.11.2006.

Prošli tjedan mi je bio više nego zabavan. I nadasve poučan, naime, stavila sam na komp jedan slatki mali programčić koji je trebao zaštititi ovo čudo a kad ono upravo suprotno, pa je na kraju jedino rješenje ostalo – formatiranje diska. Sva sreća da je disk prilično mali za današnje standarde pa nije bilo previše posla (khm khm....) A trčanje po Limi uzduž i poprijeko u potrazi za komp doktorom je tek priča za sebe. O tome nebi, prepuštam mašti na volju :-) bitno je da je sada sve pod kontrolom, fotke na mjestu pa mogu nastaviti dalje. Htjela sam dovršiti priču o Machu Pichuu, daaaaa, malo se razvuklo.

Postoji jedna stvar koja je fascinantna – Machu Picchu ima nevjerojatnu akustiku. Sad mi je žao što nisam isprobala, mislim šta, mogla sam malo urlikat okolo da vidim koliko se čuje...hmm, ipak dobro da nisam, mislim da bi me bilo sram. Dakle, naš gospon vodič kaže – pjevanje ili sviranje npr. quena – flaute koju su koristili Inke – na bilo kojoj točci grada se jasno može čuti na glavnom trgu, još dodaje da je glavni trg tako koncipiran da sa svojim terasama (za koje vjeruje da se nisu koristile u agronomske svrhe) tvori neku vrstu akustične školjke ilti usnu. A kako je sam grad smješten između planina Huaynapicchu (mlada planina) na sjeveru i Machupicchu (stara planina) na jugu i gomila praznog prostora na 2500m visine, ugođaj flaute mora biti prekrasan, na tom su se mjestu održavale svečanosti poput Festvala Sunca ili Festivala Mjeseca, e sad, tko bi mi htio svirati flautu u Andama? –Tura gradom uključuje samo info vodiča i najbitnije značajke, bla bla... sviranje flaute nije uključeno. Šteta.

Glavni trg

Postoji još jedna zanimljivost. Nekoć davnoooo.......ilti dok su Inke gradili i sagradili grad – svetište, bijaše nasred trga jedan kamen velikih dimenzija, postavljen vertikalno u sami centar trga što bi značilo da je imao priličnu važnost, vjersku, kulturnu........postoje također fotografije prof Hirama Binghama (ilti face koja je otkrila Machu Picchu) još iz 1915.g a i neke kasnije fotke koje to potvrđuju. No danas, hmmmm, danas tog kamena nema. I ja se počešala po glavi pa razmišljam ono, šta, bio potres, munja, nevjerojatno nevrijeme i pijavica koja je odnjela kamen u nepoznato....e pa nije. Mislim da tamo i nema pijavica. Dakle, negdje 1960 tih godina na Machu Picchu su počeli slijetati helikopteri sa naravno velikim i važnim facama - od političara, predsjednika raznih zemalja pa čak i članova svjetskih kraljevskih obitelji, i kako Inke nisu smislili nikakav heliodrom, u tu svrhu je korišten glavni trg. A mislim, bolje i trg nego ništa, jel. Pa im je malo zasmetao taj stršeći kamen, mislim, taj vertikalni kamen je počeo ozbiljno ugrožavati sigurnost važnih putnika pa su ga zato odlučili ukloniti. Zakopali su ga tam negdje, 1993.g ipak su ga odlučili vratiti, no u nešto manjem izdanju, izgleda da su mu još malo „podrezali vrhove“ prilikom prvog uklanjanja jer je dosta izgubio na visini a i smršavio je malo, i na kraju bez ikakvog objašnjenja, '98 je nesretni kamen otišao pa-pa. Opet je nekome zasmetao. Bah. Da, vade se oni iz svojih govana sa pričama da to nije u biti bilo orginalno od Inka već je neki radnik samoinicijatvino postavio kamen u vertikalu na trgu, pa su ga morali maknuti, ha ha ha, smiješniju priču nisam čula. Takve devastacije objekata od tolike važnosti da se dešavaju u 20 st kad se ljudi smatraju civiliziranima, malo prestrašno. Peru je takva zemlja, puno siromašnih koji gledaju kako će se nahraniti i bogati koji u biti mogu sve, novac je u Peruu ( a nije li svugdje) alfa i omega, the ultmate power. Sa novcem se može i ono nezamislivo. Pa i dotjerat vodu sa izvora u hotel, potplatiti sve i svakoga, o da, i to u puno većoj mjeri nego u Hrvatskoj. Čak su i policajci jeftiniji – za 20-30 solesa (ilti 30-50kn) će pustiti lika ako nema vozačku, a ako je nešto ozbiljnije onda je i više para, koliko se da izmusti, ipak su ljudi slabo plaćeni, pa zašto ne.

Gradskim ulicamaaaaa

Prije koju godinu je filmska ekipa došla snimati reklamu za peruansku pivu na Machu Picchu. Ambijent prekrasan, Pravi peruanski. Jedino što je filmska ekipa tu došla odraditi posao. Sve bi to bilo ok da nije u jednom trenutku pao kran koji je držao kameru i pošteno oštetio sveti Sunčani Sat.Ah....bed......što sad...ma daj, to je samo čudan kamen...... Tada su zabranili snimanja blizu objekata i ogradili bitne. Mislim zasad, ovisi, ne......

Sunčani Sat i Huaynapicchu

Tu u biti leži suština problema. Machu Picchu se više manje promatra kao arheološko nalazište kojih ima na teritoriju Inka podosta, isto tako sam i ja gledala na to mjesto dok nisam čula cijelu priču od našeg vodiča Darwina. To je mjesto sveto u očima Inka i takvim se treba tretirati, u relanosti su to grupe turista, sa ili bez vodiča koji hopsaju po zidovima, pljuckaju okolo, bacaju smeće....no to promijeniti i organizirati drugačije ne bi trebao biti neki problem, no isto tako se to neće desiti jer se ionak i ovak sada fantastično zarađuje.
Ipak, najveći je problem što grad polako tone i gubi strukturu, stari Inke su taj problem riješili no danas bi najbolje rješenje bilo obnoviti grad kakav je bio za vrijeme Inka, sa krovovima, pročišćenim i obnovljenim kanalima za odvod vode i još štošta. Što će od toga biti, tek ćemo vidjeti.
Kao što sam već rekla, jedan dan nije dovoljan kako bi se upoznao grad i istražilo sve što se nudi u Aguas Calientes ilti pueblo Machu Picchu ( mislim da se ni oni nisu dogovorili kako se stvarno zove) al to je bio naš plan pa smo proslijedili dalje.

Povratak
Nakon obilaska grada, sjeli smo u obližnji restoran, najeli se ko veliki i pravac na bus u pueblo MP. Sva puna dojmova i presretna što imam knjigu pa si još mogu malo proučavat doma, pokušala sam pogledom uhvatiti svu tu ljepotu da mi što dulje ostane u sjećanju, al jedna osoba mi je stalno odvraćala pozornost. Naime, mali dječarac, od nekih 10 godina, obučen u, pretpostavljam, odjeću starih Inka nas je na svakom zavoju pozdravljao na raznim jezicima, prvo sam mislila da nas samo pozdravlja na odlasku i kak je to baš simpatično, no kako se bus spuštao sve niže i niže tako nas je i dječarac uredno pozdravljao i ubrzo je postao prava atrakcija u busu jer su svi htjeli vidjeti kako je mali uspio spustiti se odozgo prateći nas i uredno pozdravljajući. Koliko uspjeli vidjeti, postoje neke kamene stepenice koje sijeku cestu a kojima je mališa šprintao dolje, al bome, po vlažnom kamenu jurcat........ pred ulaz u Aguas Calientes, vozač je stao i pustio dječaka u autobus gdje nas je, dočekan gromoglasnim pljeskom, pozdravio na quechua jeziku i na još par običnih i mi smo ga, naravno skroz razdragani njegovim trudom, nagradili sa par novčanica i kovanica, ma bravo! Mališa je onako sav znojan i uspuhan spremno pozirao turistima, pa, bar nešto zaradi.

Mališa Jurcoslav

Povratak vlakom nazad u Cusco je bilo zanimljivo. Bio je malo lošiji vlak od onog kojim smo došli i onu jednu pivu što sam popila ranije si nisam mogla oprostit u trenutku kad me stislo i šta sad, ništa mala moja, u wc jurećeg vlaka koji se još k tome ljulja ko da je u najmanju ruku potres. Sva sreća da je wc bio mali pa nije bio bed pridržat se negdje al baš tada je vlak prolazio kroz mjesto i u tom delikatnom trenutku sam uspjela iscjedit osmjeh djevojčicama koje su sjedile uz prugu i sa zanimanjem promatrale vlak. Nadasve neponovljivo iskustvo.

Iskrcali smo se u mjestu Ollantaytambo i tamo nas je već čekao naš vozač koji nas je autom odvezao do Cusca. Al prije polaska smo morali mrknut fini kuhani kukuruz sa velikim zrnima za 1,5 kn od neke slatke bakice i pravac Cusco. Trebam li spomenuti da sam opet morala na wc? Na jednoj benzinskoj smo stali pa sam sva sretna zatražila ključ i...........koji horor....nikad neću shvatiti zašto se ta prostorija uopće zaključavala, takav smrad..........al priroda zove, ak mogu oni mogu i ja, još jedno iskustvo više, ha ha ha, moram li napomenuti da sam se izribala kad smo došli u hotel? Hmmm.......

Miris civilizacije i nije baš bio nešto privlačan, al zato, topli tuš i krevet svakako. Planirali smo mi i izaći van tu večer u Cuscu, hmm, da, kažem planirali. Nakon neprospavane noći i uzbudljivog dana, dragi i ja smo u prilično kratkom vremenu utonuli u carstvo snova, a mislim, za pijančevanje po Peruu će se naći vremena, kao da je to bitno u životu, al spavanjeeee...he he.....