Mayre u zemlji čudesa

ponedjeljak, 11.06.2007.

Da da dam da da dam

Ma znam, nema me na blogu, očito, previše me ima svugdje a najmanje za kompom, što je pohvalno a nemam kad sve napisati je mi sad vrijeme prebrzo ide, što je opet dapače, poželjno.

Idem za onim da je život lijep pa hvatam ono što se pruža, a to je tek druga i bome duuuga priča

Sve vas drage ljude namjeravam obići, još bi bolje bilo uživo al otom potom, to ostaje na meni, ne, i koga uspijem nagovorit hi hi

sad sam eto škrta na riječima al zato gomilam fotke i filmiće za jednu skoru budućnost kad odlučim to sve i podijeliti s vama. A u međuvremenu, mislim ono, skupljam materijal A da ne govorim da mi je pristup netu prestrašan ha ha ha, to je ionak stara poznata, i loša priča

Ono što je još zanimljivije da putujem uskoro, i preko bare i po Hrvatskoj pa ću o tome imat šta za napisat, a do tada, mislim, bum ja čitala vas, ponekad

Cmakač veeeelikii!

subota, 17.02.2007.

Totalno sam utonula u svijet knjiga. Bolje rečeno u svijet pojedine knjige kako je čitam.
Kako sam iscrpila obiteljsku biblioteku, i u biti preskočila dobar dio klasičnih djela ( sad mi ipak odgovaraju moderni, pitki tekstovi, a klasiku ostavljam za neko drugo vrijeme, uostalom, knjiga nikud neće pobjeći), posjet knjižnici mi predstavlja neuobičajeno zadovoljstvo. Ta moja zaboravljena strast za knjigama sada je konačno došla na svoje, da budem potpuno iskrena pročitala sam par knjiga zadnjih godina što je gotovo ništa u odnosu na to koliko toga postoji. Sada imam vremena pa korisno trošim vrijeme čitajući knjigu, lijepo je uroniti u razne svjetove, saznati i naučiti štošta ( khm khm, jedan maaaali dio mi stvarno i ostane u glavi nakon nekog vremena ali time i sama spadam u prosječnog čitatelja, što je samo po sebi skroz normalno.)
Pa si mislim koliko je autora knjiga, koje su danas aktualne, knjige ljudi čija lica viđamo bilo na televiziji, u časopisima i sl, a i onih anonimnih naravno, u svoja djela utkalo autobiografskih elemenata i time svoju privatnost ogolili svima. Ne mislim da je to dobro ili loše, to je jednostavno tako, i padne mi na pamet da se dobar dio blogera koji naravno piše o sebi ponaša na isti način. Piše o sebi i ogoljuje svoju intimu ( a od egzibicionista koji bi rekli sve od sebi do savršeno diskretnih ljudi koji blago naznačuju tračke svojeg života). Razmišljajući o tome jasna mi je ta potreba ljudi za pisanjem, iščitavanjem tuđih života ali i izlaganje sebe nepoznatom oku javnosti i očekivanje krititke, komentara, potvrde.....
I iz jednog malog svijeta sobe i kompjutera odjednom čovjek ima uvid u cijeli svijet različitih ljudi različito obojanih života. Uaoooo
Junakinja knjige koju čitam kaže da piše jer tako razumijeva stvari, pa preobrne rečenice pa ih opet sklopi i sve je jasnije. Ona jednostavno tako funkcionira.
Ja sam jednostavno htjela oubličiti ove misli da mi ne pobjegnu kao mnoge proteklog tjedna, pa čak mislim da bih stvarno trebala zapisivati leteće ideje jer mi nešto brzo odlepršaju, vjerujem da zato ljudi koji se bave kretivnim poslovima i radinostima i vode gomile zabilježaka. Prije par godina probala sam voditi neku vrst dnevnika i podsjetnika ali to nije išlo, mislim da, ipak je za to potrebna određena disciplina i volja. Eto, ja sam zaključila da i bez toga dobro funkcioniram, do sada, kada sam primjetila da ideje lete..i prolete.....
I zaključila sam da su ljudi ipak otvoreni ali manje u izravnom kontaktu i puuuno puno više putem bloga, da je čak lakše komunicirati sa nepoznatima jer je lakše i filtrirati informacije koje smo spremni dati i da je blog super stvar.
I skužila sam još jednu stvar, rado dijelim svoje misli ali svoju intimu volim ljubomorno čuvati. Bez obzira da li me itko osobno poznaje. Tko zna, možda se i to promjeni, jer svaka knjiga ima svoj kraj, ali blogovi su djela u nastavcima.


Ovaj post sam napisala prije par dana, veza mi je groooozna i čistila sam komp od svakojakih priljepaka pa će sad raditi kak spada, nadam se, nazalost dok ne riješim neku normalnu vezu na net neću moći (kao ni dosada) blogat kak spada ali oh well....:-)

četvrtak, 01.02.2007.

O bitnim stvarima

Razmišljala sam ovih dana kako sam, kada sam upisala faks, jurcala okolo po cijele dane, što predavanja, što druženja, što druge obaveze, i ništa mi nije bilo teško. Dapače, obični izlazak na kavu sa frendicom imao je totalno drugačiju dimenziju, prozor u mjesto događanja. Danas se s frendicom dogovaram mjesec dana da se nađemo, uživo, mimo telefona. Ne, ne i ne. To je postalo gotovo nemoguće. Ne zato što se obje gušimo u obavezama već zato što se ona, a ni ja, ne trudimo dovoljno, svatko u svojoj kolotečini pretpostavljam. No dobro, ta ženska je uvijek bila poseban slučaj. Niti jedan dogovor nije bio jednostavan.
E sad, sav moj entuzijazam na početku priče se danas smanjio na jednu prilično nisku razinu, i uopće ne mislim da bih se trebala zbog toga zabrinuti. Jest da mi je ponekad žao kad mi izlazak vikendom ne ostavlja neki poseban utisak i kad si mislim da bi mi bilo bolje doma pred tv-om, i još mi čista roba smrdi po dimu (ajajaaaaj), al si onda mislim sve u svoje vrijeme. Ma da, to je zato kaj imam dečka i ne zanimaju me ludi provodi i postala sam dosadna ha ha ha, i baš super! Ovo «dosadna» je slikoviti primjer da je ugodnije biti u obiteljskom okruženju nego u zadimljenom bircu i hrpetinom ljudi mahom stranaca. Poznanici = stranci, niti je njima stalo do mene i obrnuto. To tak ide nažalost. Mislim, to ne znači da mi se koji put ne može zalomiti izlazak......mislim stvarno!
Al jedna stvar koja se u meni sa vremenom skroz promijenila......postala sam nepovjerljiva. Ma mislim, svaka nova osoba koju upoznam mi je draga u početku samo moja osjetila rade bolje i kraće vremena mi treba da prokužim tko šta želi, i redovno se razočaram kad vidim koliko su ljudi sebični, i to se najčešće vidi kroz sitnice jer smo svi naučeni više manje kako se treba ponašati. I baš mi je žao.
Pa sam onda opet zahvalna onoj šačici prijatelja koje imam, naravno. Ne kaže se uzalud da čovjek ima onoliko prijatelja koliko stane na prste jedne ruke....
Moja mama ima jednu prijateljicu još iz studentskih dana. Ne viđaju se a i ne čuju baš često, ali kad god se čuju kao da ništa vremena nije prošlo, lijepo se ispričaju i super. Sad ona seli tu blizu nas. Pa za koju godinu kad dame odu u zasluženu mirovinu, moći će više vremena provoditi zajedno. Bome, to se zove poznavat nekoga cijeli život, dobro, skoro cijeli život. E to je baš lijepo!
Da, još jedna stvar, prijateljstvo se gradi, u njega se ulaže, zalijeva se ko biljčicu, ako ostane bez vode, uvene. I to mnogi zaboravljaju, pa i ja ponekad. Koji je to propust kad je prijateljstvo jedna od najljepših stvari na svijetu.


P.S. Ima još lijepih slikica gđe Marije, tam na onom blogu :-))

ponedjeljak, 22.01.2007.

Gospođa Marija

Gospođu Mariju upoznala sam prije par godina. Sijeda kosa, osmijeh na licu, žena puna života, doduše prerano ostarjela, težak život kaže.
-Ne bi mi Bog dao toliko tereta da nije siguran da ga mogu podnijeti – kaže kroz smijeh i uzdahnuvši, pomalo sjetno uputi pogled u daljinu.
- Dakle.....- kaže ona......

Otkako sam upoznala gospođu Mariju ne prestajem se diviti njenoj nepresušnoj energiji, borbi, duhu žene koja se toliko puta pod teretom života mogla slomiti, ali nije. I danas se bori, svaki dan je borba za preživljavanje ali i prilika za novi osmijeh, novi vic...uostalom, ima sjajan smisao za humor pa i u najtežim trenucima nađe vremena za šalu.

Ono zbog čega sam počela pisati o gospođi Mariji su njenih ruku djela, slika od slame, likova od šužbine – kukuruzovog lista, jaslice od isključivo prirodnih materijala, uskršnja jaja ukrašena slamom, mahovinom,......ne bi ja mogla niti nabrojiti što njen um konstantno smišlja i kreira, pa sam zato u dogovoru s njom odlučila otvoriti blog na kojem će biti njena djela, da i drugi vide tu ljepotu, trud i kreativnost uloženi u svaki detalj.
Ja sam se zaljubila u njene radove, par slika od slame i sama imam doma i nikome ih nedam, moje zlato što sja
Pa koga zanima (a mislim, nebi si dragi moji trebali uskratiti ovaj doživljaj) može pogledati blago na slamarka.blog.hr

Danas kad se toliko priča o ekologiji i kada je svjest o očuvanju i vrednovanju prirode na visokoj razini, opet je prava rijetkost vidjeti djela napravljena od čiste prirode, prirodnih materijala (khm khm, ako izuzmemo ljepilo, ha ha) od čega su i naši stari stvarali svoj vid umjetnosti.

Pa si ja pametno mislim, zašto nebi i drugi ljudi doznali za njena djela? A ako se i kome išta svidi, može je i kontaktirati, pa eto, možda napravim i kome uslugu ili se netko neočekivano razveseli, kako god okrenuli i izokrenuli, netko može biti sretan, jupiiiiii!

A i možemo se svi zajedno diviti što je gospođa Marija novoga napravila i sl. Eto zabave )



Meni osobno jedna od najdražih slika


Cvijeće

Što vi mislite o ovome?

srijeda, 10.01.2007.

Ovi dani

Ja bi se malo žalila.

Ma ne zato kaj mi je loše u životu ili sam nesretna nedajBože. Nego samo tako malo žaljenja radi. Kako sam inače svakodnevno ja optimist i realist i bla bla sve super i kako ne volim da se ljudi nešto pretjerano žale i ništa pritom ne poduzimaju, ja bi se sad malo pismeno izžaljevala. Eto tako.
Dakle, ovih dana ništa ne stignem, iako ništa konkretno ne radim. U mome svijetu postoji crna rupa - spavanje. Otkako smo dragi i ja stigli u naš velegrad prvi tjedan smo praktički proveli spavajući, naš organizam još nekako zivio po peruanskom vremenu, pa daj ti to njemu objasni...hmmm, tako recimo zaspimo oko 5 i probudimo se oko 14h, pa 2 sata dana i onda mrak, pa se meni opet prispava al se nedam i onda me spavanac pusti oko 10 navečer i to je to, nema spavanja, pred jutro nekako jedva, uspijem ubiti oko...ili dva....
E sad se to koliko tolko normaliziralo, zaspi se oko 2, i krmi do 12h, što je previše, al aj ti to objasni organizmu.....ovih dana sustavno razgovaram i polemiziram sa sobom i dragim i smišljamo razne taktike uspostavljanja normale u bioritam. Otom potom.

E, uspjela sam se vidjeti samo sa jednom frendicom nakratko i to prije Nove, nisam se niti jednom napila, nije da mi fali glavobolja al mi fali druženje uz pivu i zlabranje do iznemoglosti tak da me grlo boli sutradan jerbo toga nisam imala podosta mjeseci (mislim ablat na spanjolskom do iznemoglosti ipak nisam usavršila) i dok moj dragi boluje od viroze ja namjeravam to nadoknaditi sutra, ako se frendica ne predomisli ili iskrsne neka neodgodiva obaveza ili ak padne divovski sladoled na Zg i zaguši promet, e ukoliko ništa od navedenog ja se sutra družim.
Uaoooo! E da, jes jes, vremena se mijenjaju. Da me mama sad vidi (hi hi, a vidi me svaki dan) prije sam se uredno mimoilazila sa dragim roditeljima, oni doma, ja vani, ja doma, oni vani jupiii, al sad sam velika i ozbiljna (ha ha ha) i ti izlasci su u pravilu dosadni. Osim ak ideš sa frendicom na pivu ižlabrat se do besvjesti. Ma da, onak bapski. Bašmesebriga.
A viroze i gluposti haraju a baš mi se neda biti bolesna, zasad sam se izvukla, kuc kuc o glavicu.

E da, nisam se još požalila za komp. Došla ja doma, zvuk ne radi, zvučnici rade, komp se ne glasa, nitko ne zna što mu je, morat će komp doktoru, izdajica. Slijedeće, nemam kabelski net, razmazila sam se u Peruu, sad dial-upam i ide mi na živce, smišljam isplativu taktiku al možda još putujem pa se ne isplati ništa uzimati, zasad, moji doma ne surfaju. Pa ja još dial-upam. Bla.

slabo blogam, evidentno, kad samo spavam, posjećujem rodbinu i sad prijatelji dolaze na red ako dragi ozdravi. A dok ne prizdravi, ja ću se sama družit, ah sudbine li teške, ma mogu ja to,
A da, ha ha, pa pročitala sam jednu knjigu ovih dana, nije ni to za bacit, mozak ipak radi - ljudi moji pa to je živo! A ja mislila....... ma ne znam što sam mislila.

I tak, napisala bih nešto sadržajno ali radije drugi put, od silnih misli koje mi se roje u glavi i ideja za blog teme sada trenutno nema nijedne jer mi se ne kopa i ne smišlja, al upregnut ću ja te vijuge i probudit se iz zimskog sna tra la la la la, sutra, nakon pive

P.S. Ima li neš normalno u Zg a da radi iza 23h? Nije da će mi trebat sutra, možda za vikend......

Jedino što ikad stvarno nisam istinski voljela su mjesta gdje nemaju velike pive. To je uvijek izazvalo posvemašnju tugu i razočaranje. Nije da sam sad neka pijanica, ma ne, to je stvar principa.

Dosta o tome, nije da nemam šta za reć, nepresušan je to izvor ha ha, begam jer mi je urica za spavat, makar prisilno.
Dragi moji....... pusa!

nedjelja, 31.12.2006.

Domaaa

Jedan ekspres super ultra kratki post!
Dragi i ja smo nakon 2 dana puta konačno stigli doma, o avanturama tijekom puta tek treba napisati post, samo ukratko da smo Badnjak i božićno jutro proveli smrzavajući se na željezničkom kolodvoru u Beču, no preživjeli bi i pretrpili bi i gore samo da sretno stignemo kući, a tako je i bilo i sad iz topline moga doma pišem, možda nekome to ništa naravno ne znači ali meni znači itekako.
Neka u Limi slave ljetni Božić, neka se kupaju i uživaju na suncu, toplinu obiteljskog doma ništa nemože nadomjestiti, obitelj, prijatelji,........huh!
Etoga, DOMA DOMA, presretna sam! Zagreb je hladan, maglovit i baš me briga ,meni je najljepši (mora da sam se stvarno zaželila ha ha ha)
Podijelit ću sa vama dogodovštine sa puta u slijedećem postu ali to i nije toliko bitno, sada mi je bitno zaželjeti svima sretnu Novu pa kak si tko napravi, kak si tko želi, puno snage, sreće i odlučnosti u ostvarenju želja i na pravom putu do cilja, od mene možete dobiti samo puse!
Pa onda evo, CMOK

Op.a. alaj sam se rascmoljila, ha ha, i neka!

četvrtak, 21.12.2006.

Reggaeton

Volim glazbu, volim pjevati, volim sve što vole mladi ( a jooooooooooooooooj koja prastara fora, iz pretpotopnih časopisa gdje su teenageri 80-tih ostavljali svoje adrese za dopisivanje ha ha ha) i zato mi je peruanska glazba tim više zanimljiva. Više manje je svjetski poznata njihova tradicija, zvuk frule quene i El Condor Pasa koju su '70 tih odsvirali Simon & Garfunkel, ali glazba koja se danas sluša u Peruu a i bome u cijeloj J. Americi je, osim naravno salse, REGGAETON.

Prva asocijacija kad sam prvi put čula tu glazbu je nešto kao južnoamerički hip-hop, makar se glazbenici ne vole tako određivati. Reggaeton je dovoljno, molit ću lijepo, jedna sinergija raznih stilova kroz par desetljeća, danas ovako zvuči. Glazba na temeljima jamajkanskog reggaea sa primjesama južnoameričkih plesnih ritmova i koja mjerica hip hopa iznjedrila je svoj vlastiti, specifičan zvuk. Ima tako zarazan ritam, i daleko od toga da postane dosadno. I malo repanja na španjolskom i da vidiš. Najpoznatija faca reggaetona je Daddy Yankee, stavila sam tamo pjesmicu sa strane za poslušat.
Ima i koka u tom poslu, iako su u početku muškarci držali glavnu riječ ne zaostaju previše ni ženske glazbenice poput recimo Ivy Queen, no budimo realni, muškarci su pogotovo ovdje mačisti, nikad nebi priznali da je žena bolja, a i njen sam spot vidjela svega par puta što se nemože mjeriti sa muškim reggaetoncima koje slušam svaki dan po tkoznakoliko puta, toliko o zastupljenosti.

Inače reggaeton potječe iz Puerto Rica gdje se glazba 90-tih popularizirala a i od kuda potječe dobar dio zvijezda reggaetona, samo vrhunski znalci ipak napominju da se reggaeton stvarao i u Panami i u Dominikanskoj Republici, hajde hajde, to je sve tu negdje (sad kad me zgromi nešto ha ha, meni to sve tu negdje u kvartu a ono na površini pol Evrope, ha ha, baš me zaboli )

Reggaeton je kul glazba koja se pušta po klubovima, radiju, možda neka vrsta južnoameričkog mainstreama, ali što je tu zanimljivo?
Zašto je recimo Shakira ( tu je zovu Čakira ha ha) toliko popularna, zato što tako dobro pjeva ili zato što her hips don't lie?
Mala mrda na sve strane svijeta u zaraznom ritmu tako da ju je totalni gušt gledati, više nego slušati, al da otkrijem jednu istinu. Ovdje svi znaju mrdati. Cic i guzic u ritmu, lijevo desno na trepavicama, kako god okrenuli, sjajno izgleda. Gdje god da se okreneš, bokovi se mrdaju. Nije im Shakira bogznakaj jer si svi znaju tako ko ona.
A kako se mrda na raggaeton, to je mrak. Možda nije toliko napeto meni koliko svekolikom muškom pučanstvu, neko vrijeme je reggaeton izazivao kontroverze zbog naglašene seksualnosti i eksploatacije žena u spotovima i tekstovima koji nisu baš ćudoredni, no da nebi bilo zabune, pjesama ima svakakvih kao i tekstova i tema. Nećemo sad generalizirati.

Nisam mislila stavljat video, al onda, ...ma evo, ovo je jedan od prvih hitova DaddyYankee-a Gasolina




Nekima je ta glazba jeftina, degradirajuća i sl, dalo bi se o tome raspravljati sa svih stajališta, i tko je u biti faca reggaetona a tko pozer, no, ja samo ukratko želim dočarati trentno stanje Ipak sam ja amater i turist, ne.

Uglavnom, ljudi vole plesati, vole se gibati i godine nisu važne. U nedjelju u šetnji prolazimo parkićem i glazba odjekuje, a kad ono, ljudi srednjih godina i stariji nedjelju popodne umjesto u kući provode družeći se i plešući, sjajno!! Malo salse za nedjeljni užitak.


Tancaj, tancaj, sused dragi tancaj

Di bi to kod nas prošlo, nikad, prije vjerujem da bi se ljudi sramili a one najhrabrije komentirali, hi hi, vid ovoga, bla bla , truć truć,..... A baš su mi ovakve razlike u kulturama slatke, svatko ima svoje običaje.

Nikako si ne mogu zamisliti Božić na ljetnim temperaturama, svejedno, što se Božić više bliži, to je sve toplije. Cijela Lima je blještava u ukrašena ali ovako orginalni ukras još nisam vidjela, briga njih doduše kad im je toplo pa su prozori ionako otvoreni....


Djedice djediceeeeeeeeeee


Etoga, još malo i odo ja doma, ma sve je to super, ali doma je najlješe. Nisam mislila da ću biti toliko cmoljava i da će mi toliko faliti dom......eeeee, Božić se bliži, srce domu vuče, obitelj je obitelj, rekla bih zlata vrijedna al ne mogu kad je neprocjenjiva!
Dragi moji, stižemo uskoro, dosta je bilo i Perua i reggaetona i Inka, molim piletinu i mlince i francuske neće škoditi......hmm, sad sam gladna, niš, odo ja, maštariti i veseliti se domu mojem, jupiiiii!

petak, 15.12.2006.

Kako se kupuje fen....?

Ima podosta glupastih situacija u kojam sam se našla u Limi al jedna od najjačih mi je šoping. Al ne bilo šta ili bilokako, o ne ne ne, dakle, kako se kupuje fen u Limi?
Kad sam došla u Peru, naravno nisam nosila cijeli ormar, sobu i kupaonicu jer bi to i za avion bilo previše, nego sam zdravorazumski razmišljala kao neke stvari mogu i kupiti, ne, i tako smo se dragi i ja uputili u dućan tehničke robe kupiti fen ilti sušilo za kosu ili kakogod se to već danas kaže.
Dućan, fini, ugodna atmosfera, doduše ponegdje prenakrcano stvarima al dobro, nisam došla u inspekciju, zaboli me živo, samo da ja nađem taj fen........i kad ono tadadadaaaaaam na sredini dućana na posebnoj ostakljenoj i zaključanoj polici fen, i to kakav, uaoooo, sa nekim ionima i kojekakvim novitetima....dragi i ja se pogledali, ma uzimamo taj, ne?
E sad, kad smo mi gringosi ušli u dućan, tako se odmah pored nas stvorio uljudan prodavač i kako smo se mi gotovo odmah odlučili što bi mi tu kupili, trebalo je samo otvoriti „stakleni sef“ ali naš prodavač nažalost nije bio zadužen za to već je u pomoć pozvao drugog koji je pozvao trećeg jer naime taj ima ključ. Staklena vrata napokon otključana i mi sretni, jupiiii, ajmo na blagajnu.....uuuuuuu kako smo se gadno prevarili!!!
Pravila idu ovako, nakon što se odlučiš na kupnju, onda prvo podatke tko si i što si jerbo ne kupuje se fen samo tako....ha ha ha, da objasnim, prodavač je uzeo fen i odveo nas do jednog stričeka koji sjedi za kompjuterom i ponudio nam stolicu za sjesti (?!) A ja se zapitah, pa kakva je ovo blagajna?
- Ime i prezime molim.
- Ha?
Dragi i ja se pogledali - Da mu dam putovnicu?
- Ma daaaaaaj, ne pričamo španjolski. Nek se lik snađe.
I tako mu dragi promrmljao ime da bi to striček upisao u kompjuter i onda nas poslalo na blagajnu sa papirićem kojeg je on tako vaaaažno isprintao.
Na blagajni iza stakla 3 ženska lica, svaka u svom poslu i ne fermaju nas ni pol posto.
Tu je negdje i prestala zabava i cijeli šoping je postao noćna mora.
- Juhuuu, mi bi platili fen! Alooooo..................!!!!!!!!!!!!!
- Samo trenutak molim – kaže teta br 2, ujedno i najmlađa.
- Daaaa – kaže ona nakon par minuta našeg negodovanja. Dragi turne isprintani papirić kroz mali otvor na blagajni i da i novce. Nakon 5-10min čekanja printanja i tkoznaštajoščega, teta nam da drugi papirić i uputi nas na drugi pult. E sad vidno iznervirani oboje počeli smo se naglas smijati i protestirati - Uuuuu, šta bi tek bilo da kupujemo televizor??
Da objasnim vama koji niste shvatili ovu prejednostavnu i ekonomičnu proceduru, drugi pult je naime onaj gdje se preuzima roba, al samo sa plaćenim računom, ista ona roba koju sam na početku priče ugledala i čak pipnula kutiju na putu prema prvom stričeku za kompjuterom.
E dakle, fen stigao (ptam se nisu li ga naručili iz tvornice i čekali isporuku pa da nam ga onda dostave) i...o ne ne, nemože se samo tako uzeti ta prevrijedna kutija. Prvo na uvid račun, papirić i blabla a onda štambilj da je roba preueta, hej hej, ipak je riječ o fenu, i onda i samo onda ako si cijelu ovu proceduru uspio izdržati stoički, smiješ preuzeti kupljenu robu. Uzeli mi fen u ruke i crta van, ma bjež, ovdje svi ludi, slijedeći put kupujem na ulici, ono ispod pulta, na crno, briga me, e to ti je tako kad ne znaš.
I iz cijele ove priče mogu izvući zaključak: Koliko Peruanaca u dućanu treba da kupiš fen? Nemam pojma! Taman kad smislim da je to to, iskoči još jedan iz kutije! Pasitimisli.

Pitam se postoji li razlog zašto je ova zemlja siromašna, zašto im je prošli predsjednik bio lopov i zašto im je najčešća uzrečica manana ilti sutra?

Dobro mislim, nisu političari u politici iz ljubavi prema narodu niti su svi Peruanci lijeni, naravno, al da ima svašta, ima, slijedi još dogodovština!

I fotka od neki dan, stiže ljeto u punom jeku, al nema vedrine, nije to to, stalno čekam hrvatsko ljeto, mislim da sam se malo preračunala kojih pola svijeta dalje......hi hi


Gradski zalazak sunca

Ali ukrasa ima, Božić dolazi usporedo sa badićima na policama, promatram Peruance sa crvenim kapicama i bijelim cuflekom pored svjetlećeg Rudolfa i cijelo vrijeme pjevušim, I'm dreeeeaaaaaamiiing of a whiteeeeeee Christmaaaaaaaaaaaas.....ha ha, opet sam se preračunala!
Ali dragi moji, ako sve bude po planu i programu, evo mene mojoj majčici doma za Božić da ih sve izgrlim i izljubim do besvjesti.............poblesavim od sreće kad počnem razmišljati o tome i opere me nostalgija...šmrc...e pa neću o tome onda...
E al otom potom, dok ne sjednem u avion...... do tada, još malo izvještaja iz Perua! Mah mah!

nedjelja, 10.12.2006.

Mogućnosti...

Peru je krasna zemlja. Baš razmišljam kako bi izgledalo društvo da Španjolci nisu napravili svoj krvnički pohod,.....bi li se ljudi bavili poljoprivredom, sretno živjeli u simbiozi sa prirodom ili bi prije ili kasnije pokleknuli pod utjecajem nekih drugih, moćnijih naroda....
Danas je zemlja ko i svaka druga zemlja svijeta koja želi držati korak sa napretkom, tehnologijom, boljim životom...?
Po podacima CIE, Peru je zemlja sa 54% siromašnog stanovništva – oni koji žive ispod granice siromaštva, za usporedbu, u Hrvatskoj je taj broj 11%.
Od 28 milijuna stanovnika oko 9-10 mil žive u Limi, ljudi konstantno dolaze u potrazi za boljim životom u velegrad koji ne zna kamo bi sa kriminalom, siromašnima i nezaposlenima, pitam se kamo srljaju ti ljudi, ali znam odgovor, pronaći svoje mjesto pod suncem, ugrabiti priliku za boljim životom.....napustiti selo i doći u veliki grad, tamo ima ipak više šanse, za preživjeti.
Općenito sigurnost je toliki problem da se ta tema razvlači po svim predizbornim kampanjama bilokojeg tipa, Lima je jedini grad za kojeg ja znam da je centar opasan i nesiguran, da, svatko će stranca upozoriti da se čuva džepara i kojekavih smutljivaca koji jedva čekaju naći neku žrtvu........kažu da nije uvijek bilo tako, do prije 10 ak godina je centar bio normalan, siguran dio grada, što se desilo, nemam pojma, možda nesposobnost uprave grada, tko zna, uglavnom i kriminal je lagano procvjetao kao i broj lopova i inih mutikaša i smutljivaca. Pitam se kako, pa to mi stvarno nije jasno, al eto, desilo se. Danas se o sigurnosti priča, ponešto se i radi, ima više policajaca po cesti, to je znak da se zli trebaju bojati, u centru je na svakom koraku policajac, to znači da je sigurnost veća, kad pogledam kako to sve izgleda, moja Hrvatska mi se čini kao Raj na Zemlji, a opet se ljudi stalno žale i žale....

Centar Lime je prekrasan, i po danu a pogotovo po noći, fino su mi tu isprali mozak pa već nesvjesno čvršće stišćem torbicu dok hodam ulicom i nedajBože da držim mobitel u ruci ili na vidnom mjestu, huh, samo upozorenja, pazi seeeee, to znači da u svako doba netko vreba nekoga, predator i plijen, džungla na asvaltu, doslovno.


Centar, po danu


Taxiji u pohodu, inače nisu svi žuti, ovo je samo kap u moru taxija, i

Ima finih kvartova koji su nadgledani kamerama, skuplji stanovi, fini dućani, restorani, ali ima i to svoju cijenu.

Zašto sam počela ovo uopće pisati? Jedna stvar koja me uvijek uznemiravala i izuzetno smetala je nejednakost. Ovdje je ta nejednakost izražena na toliko područja.........prije svega, bijelci su visoki sloj društva, bilo stranci ili Peruanci evropskih crta lica i svjetlije kože. Bijelac ima priliku i može uspjeti, za njega su vrata otvorena, zašto, je su bijelci bolji. Pravi Peruanci, kako ih ja zovem, indijanskih crta lica, danas doduše izmješanih rasa, su pretežno siromašni, a opet najgore prolaze crnci. Potomci afričkih robova koji su se nastanili u Južnoj Americi, većinom imaju lošije poslove i žive u siromašnim kvartovima. Da koji nebijelac ima bolji auto, odmah je meta policiji, potencijalni kriminalac. Jer nema otkuda zaraditi pošteno novce, zašto? Zato što ima tamniju boju kože.

E sad je to sve pitanje da li je bila prvo kokoš ili jaje, da li su prvo bili siromašni pa se počeli baviti mutnijim poslovima da bi preživjeli ili jednostavno nemaju priliku uspjeti drugačije.
Vjerujem da iznimaka ima, a opet sa druge strane se pitam koliko se prilike pruža siromašnom djetetu da se kvalitetno školuje i da studira ako želi......postoje javni fakulteti koje financira država i navala je preogromna pa uspiju samo najbolji od najboljih upisati faks, ostali....tko vam je kriv. Privatnih fakulteta ima dosta, ali su i skupi. To je jedan simbol napretka, plati pa ćeš imati. Taj sveprisutni kapitalizam, prije koju godinu smo se svi čudili kako hrvatski fakulteti svake godine povisuju školarinu, a u Americi je normalno da je studiranje skupo, što bolji fakultet, cijena mu je viša.
Istina je da su Španjolci pokorili Inke, al to nije ništa koliko se američki utjecaj integrirao u peruansko društvo danas. Stil gradnje, kuća, stanova, usluge, dućani, restorani.....sve je pod kapitalističkom palicom SAD-a. Ne kažem da je to loše, dapače, ima stvari koje će mi faliti u Hrvatskoj ( tu je normalno da u dućanu osoblje spakira kupljenu robu u vrećice i odnese do auta bez ikakve napojnice jer su za to plaćeni, e to je super) ali sa druge strane je ogroman nesrezmjer onga kako bi trebalo izgedati i kako stvarno je. Opisat ću jednom kako izgleda šoping u Limi, zanimljivo!

a href="http://photobucket.com/" target="_blank">
Callao, gradić pred Lime, gotovo da su povezani, nedjeljni buvljak

Prije nekog vremena sam pričala sa jednim Amerikancem koji tu živi već neko vrijeme, kaže da su Peruanci glupi i lijeni, da samo znaju krasti i lagati, da Peru vodi par ljudi koji drže najveći kapital, i da su bijelci. Zašto on misli tako? Jer je Amerikanac, jer su Amerikanci bolji. Ne znam zašto onda živi u Peruu, možda jer se jedino tu osjeća boljim od drugih......

A da ne kažem kakav je položaj žena u društvu. Prosječna siromašna Peruanka koja ide u javnu školu izgubi nevinost sa 13-14 godina, do 18 ima dijete, normalno je da muškarac od 35 bude sa djevojkom od 18, zapravo one od 20 i koju su za njega stare. Istina je da su muškarci mačisti, i to kakvi. I žene to dopuštaju. Jer nemaju izbora. Prosječna konobarica zaradi oko 1000 ili nešto malo više kuna mjesečno, pitala sam prijatelja kako si ona recimo onda može priuštiti mobitel (i usput, cijena razgovora unutar jedne mreže skuplja je nego u Hrvatskoj), ta jedna konobarica si sigurno ne može priuštiti razne luksuze koje danas svatko želi. Prijatelj odgovara – ima dečka koji joj kupi mobitel.


Siromašni dio Callaa

Upoznala sam jednom jednu Peruanku, normalnu curu, iz dobrostojeće obitelji, gotovo da nema te stvari koja nije slična ili ista mojem odgoju ili mojim navikama doma, priča engleski ( a to je stvaaarno rijetkost), završila je faks, ima super posao, i gledam i mislim si pa vidiš da toga ima u Peruu, naravno.
Ima samo jedna kvaka, cura ima svijetlu kožu, preci su joj Europljani, tata je neka faca u poslovnom svijetu. To je to. Da je jednako pametna i ambiciozna a druge boje kože, sumnjam da bi imala priliku imati takav, normalan život.

Da izvodim nekakav zaključak nema smisla, ima dobrih i loših stvari, kontradiktornosti previše, sa druge strane lijepih običaja i zanimljive kulture.
Svakako je lijepo vidjeti i doživjeti, i kad bi samo dio ljudi koji se stalno žali u Hrvatskoj osjetio što znači ne imati u Peruu, vjerujem da bi ljudi postali zahvalniji. Zahvalniji na onome što imaju i mogu napraviti. Bez da te netko ocjenjuje i procjenjuje po boji kože.

četvrtak, 30.11.2006.

Dakleeeeeee

Ala ljudiiiiii, hm.....nema nikoga..........oh well.......ala ljudiiiii, blog mi konačno proradio, nakon dva tjedna jebade sa bijelim ekranom umjesto mog bloga, sada radi, jel ja to imam neki peh veliki ili je to kad krene onda krene, gremlini kompjuterski si dali truda, nije dosta što mi je komp bio bolestan pa nisam mogla pisati nego tek nakon što je komp ozdravio i ja napisala novi post, blog otišo u k........ ma šta se ja tu sad nesto ustručavam, ošo u kurac i ja popizdila.
Mailovi na help i sl. pomoćni izlistani mailovi uredništva su bili čisti pucanj u prazno, vjerujem da su i oni imali svojih problema ovijeh dana, al bome već sam i ja bila luda, te mislim ono, koji kurac stavljaju mail za pomoć a od pomoći ni traga ni glasa? Al sad me baš briga, imam si blogić i nitko mi ništa nemože!!!!! :-)))
E sad kad sam sretna i zadovoljna. mogu još pomalo piskarat, a i fotki još ima, i stvaram nove :-)))

Dolazi mi ljeto i postaje vruće, sunce prilično peče po danu al ja svoju bijelu kožicu nedam. Jeste li znali da je bijela koža novi trend? Hmmm, ja to tvrdim godinama, al baš me briga, ionako sam u tome ispred svoga vremena (ha ha ha!) U Peruu me ionako gledaju čudno ( ko da sam pala s Marsa, pod uvjetom da su Marsovci bljedoliki, jel), najslađa su dječica, čudno im je vidjeti bljedoliko stvorenje, mislim da je krajnje vrijeme za edukaciju

Evo jedne fotke Pacifika pred zalazak sunca............
Ha ha, baš romantično - dan kad sam to slikala, more ilti ocean je bio tako prljav, sav se rascvjetao, al ipak, lijepo mi je more... makar takvo...
al šta jest jest, nema do našeg!


Moreee

Jupiiiii!!

Provjera, testing testing, jen, dva.......jel ovo fakat radi?! Konačno!!!!

srijeda, 22.11.2006.

I još malo....

Prošli tjedan mi je bio više nego zabavan. I nadasve poučan, naime, stavila sam na komp jedan slatki mali programčić koji je trebao zaštititi ovo čudo a kad ono upravo suprotno, pa je na kraju jedino rješenje ostalo – formatiranje diska. Sva sreća da je disk prilično mali za današnje standarde pa nije bilo previše posla (khm khm....) A trčanje po Limi uzduž i poprijeko u potrazi za komp doktorom je tek priča za sebe. O tome nebi, prepuštam mašti na volju :-) bitno je da je sada sve pod kontrolom, fotke na mjestu pa mogu nastaviti dalje. Htjela sam dovršiti priču o Machu Pichuu, daaaaa, malo se razvuklo.

Postoji jedna stvar koja je fascinantna – Machu Picchu ima nevjerojatnu akustiku. Sad mi je žao što nisam isprobala, mislim šta, mogla sam malo urlikat okolo da vidim koliko se čuje...hmm, ipak dobro da nisam, mislim da bi me bilo sram. Dakle, naš gospon vodič kaže – pjevanje ili sviranje npr. quena – flaute koju su koristili Inke – na bilo kojoj točci grada se jasno može čuti na glavnom trgu, još dodaje da je glavni trg tako koncipiran da sa svojim terasama (za koje vjeruje da se nisu koristile u agronomske svrhe) tvori neku vrstu akustične školjke ilti usnu. A kako je sam grad smješten između planina Huaynapicchu (mlada planina) na sjeveru i Machupicchu (stara planina) na jugu i gomila praznog prostora na 2500m visine, ugođaj flaute mora biti prekrasan, na tom su se mjestu održavale svečanosti poput Festvala Sunca ili Festivala Mjeseca, e sad, tko bi mi htio svirati flautu u Andama? –Tura gradom uključuje samo info vodiča i najbitnije značajke, bla bla... sviranje flaute nije uključeno. Šteta.


Glavni trg

Postoji još jedna zanimljivost. Nekoć davnoooo.......ilti dok su Inke gradili i sagradili grad – svetište, bijaše nasred trga jedan kamen velikih dimenzija, postavljen vertikalno u sami centar trga što bi značilo da je imao priličnu važnost, vjersku, kulturnu........postoje također fotografije prof Hirama Binghama (ilti face koja je otkrila Machu Picchu) još iz 1915.g a i neke kasnije fotke koje to potvrđuju. No danas, hmmmm, danas tog kamena nema. I ja se počešala po glavi pa razmišljam ono, šta, bio potres, munja, nevjerojatno nevrijeme i pijavica koja je odnjela kamen u nepoznato....e pa nije. Mislim da tamo i nema pijavica. Dakle, negdje 1960 tih godina na Machu Picchu su počeli slijetati helikopteri sa naravno velikim i važnim facama - od političara, predsjednika raznih zemalja pa čak i članova svjetskih kraljevskih obitelji, i kako Inke nisu smislili nikakav heliodrom, u tu svrhu je korišten glavni trg. A mislim, bolje i trg nego ništa, jel. Pa im je malo zasmetao taj stršeći kamen, mislim, taj vertikalni kamen je počeo ozbiljno ugrožavati sigurnost važnih putnika pa su ga zato odlučili ukloniti. Zakopali su ga tam negdje, 1993.g ipak su ga odlučili vratiti, no u nešto manjem izdanju, izgleda da su mu još malo „podrezali vrhove“ prilikom prvog uklanjanja jer je dosta izgubio na visini a i smršavio je malo, i na kraju bez ikakvog objašnjenja, '98 je nesretni kamen otišao pa-pa. Opet je nekome zasmetao. Bah. Da, vade se oni iz svojih govana sa pričama da to nije u biti bilo orginalno od Inka već je neki radnik samoinicijatvino postavio kamen u vertikalu na trgu, pa su ga morali maknuti, ha ha ha, smiješniju priču nisam čula. Takve devastacije objekata od tolike važnosti da se dešavaju u 20 st kad se ljudi smatraju civiliziranima, malo prestrašno. Peru je takva zemlja, puno siromašnih koji gledaju kako će se nahraniti i bogati koji u biti mogu sve, novac je u Peruu ( a nije li svugdje) alfa i omega, the ultmate power. Sa novcem se može i ono nezamislivo. Pa i dotjerat vodu sa izvora u hotel, potplatiti sve i svakoga, o da, i to u puno većoj mjeri nego u Hrvatskoj. Čak su i policajci jeftiniji – za 20-30 solesa (ilti 30-50kn) će pustiti lika ako nema vozačku, a ako je nešto ozbiljnije onda je i više para, koliko se da izmusti, ipak su ljudi slabo plaćeni, pa zašto ne.


Gradskim ulicamaaaaa

Prije koju godinu je filmska ekipa došla snimati reklamu za peruansku pivu na Machu Picchu. Ambijent prekrasan, Pravi peruanski. Jedino što je filmska ekipa tu došla odraditi posao. Sve bi to bilo ok da nije u jednom trenutku pao kran koji je držao kameru i pošteno oštetio sveti Sunčani Sat.Ah....bed......što sad...ma daj, to je samo čudan kamen...... Tada su zabranili snimanja blizu objekata i ogradili bitne. Mislim zasad, ovisi, ne......


Sunčani Sat i Huaynapicchu

Tu u biti leži suština problema. Machu Picchu se više manje promatra kao arheološko nalazište kojih ima na teritoriju Inka podosta, isto tako sam i ja gledala na to mjesto dok nisam čula cijelu priču od našeg vodiča Darwina. To je mjesto sveto u očima Inka i takvim se treba tretirati, u relanosti su to grupe turista, sa ili bez vodiča koji hopsaju po zidovima, pljuckaju okolo, bacaju smeće....no to promijeniti i organizirati drugačije ne bi trebao biti neki problem, no isto tako se to neće desiti jer se ionak i ovak sada fantastično zarađuje.
Ipak, najveći je problem što grad polako tone i gubi strukturu, stari Inke su taj problem riješili no danas bi najbolje rješenje bilo obnoviti grad kakav je bio za vrijeme Inka, sa krovovima, pročišćenim i obnovljenim kanalima za odvod vode i još štošta. Što će od toga biti, tek ćemo vidjeti.
Kao što sam već rekla, jedan dan nije dovoljan kako bi se upoznao grad i istražilo sve što se nudi u Aguas Calientes ilti pueblo Machu Picchu ( mislim da se ni oni nisu dogovorili kako se stvarno zove) al to je bio naš plan pa smo proslijedili dalje.

Povratak
Nakon obilaska grada, sjeli smo u obližnji restoran, najeli se ko veliki i pravac na bus u pueblo MP. Sva puna dojmova i presretna što imam knjigu pa si još mogu malo proučavat doma, pokušala sam pogledom uhvatiti svu tu ljepotu da mi što dulje ostane u sjećanju, al jedna osoba mi je stalno odvraćala pozornost. Naime, mali dječarac, od nekih 10 godina, obučen u, pretpostavljam, odjeću starih Inka nas je na svakom zavoju pozdravljao na raznim jezicima, prvo sam mislila da nas samo pozdravlja na odlasku i kak je to baš simpatično, no kako se bus spuštao sve niže i niže tako nas je i dječarac uredno pozdravljao i ubrzo je postao prava atrakcija u busu jer su svi htjeli vidjeti kako je mali uspio spustiti se odozgo prateći nas i uredno pozdravljajući. Koliko uspjeli vidjeti, postoje neke kamene stepenice koje sijeku cestu a kojima je mališa šprintao dolje, al bome, po vlažnom kamenu jurcat........ pred ulaz u Aguas Calientes, vozač je stao i pustio dječaka u autobus gdje nas je, dočekan gromoglasnim pljeskom, pozdravio na quechua jeziku i na još par običnih i mi smo ga, naravno skroz razdragani njegovim trudom, nagradili sa par novčanica i kovanica, ma bravo! Mališa je onako sav znojan i uspuhan spremno pozirao turistima, pa, bar nešto zaradi.


Mališa Jurcoslav

Povratak vlakom nazad u Cusco je bilo zanimljivo. Bio je malo lošiji vlak od onog kojim smo došli i onu jednu pivu što sam popila ranije si nisam mogla oprostit u trenutku kad me stislo i šta sad, ništa mala moja, u wc jurećeg vlaka koji se još k tome ljulja ko da je u najmanju ruku potres. Sva sreća da je wc bio mali pa nije bio bed pridržat se negdje al baš tada je vlak prolazio kroz mjesto i u tom delikatnom trenutku sam uspjela iscjedit osmjeh djevojčicama koje su sjedile uz prugu i sa zanimanjem promatrale vlak. Nadasve neponovljivo iskustvo.

Iskrcali smo se u mjestu Ollantaytambo i tamo nas je već čekao naš vozač koji nas je autom odvezao do Cusca. Al prije polaska smo morali mrknut fini kuhani kukuruz sa velikim zrnima za 1,5 kn od neke slatke bakice i pravac Cusco. Trebam li spomenuti da sam opet morala na wc? Na jednoj benzinskoj smo stali pa sam sva sretna zatražila ključ i...........koji horor....nikad neću shvatiti zašto se ta prostorija uopće zaključavala, takav smrad..........al priroda zove, ak mogu oni mogu i ja, još jedno iskustvo više, ha ha ha, moram li napomenuti da sam se izribala kad smo došli u hotel? Hmmm.......

Miris civilizacije i nije baš bio nešto privlačan, al zato, topli tuš i krevet svakako. Planirali smo mi i izaći van tu večer u Cuscu, hmm, da, kažem planirali. Nakon neprospavane noći i uzbudljivog dana, dragi i ja smo u prilično kratkom vremenu utonuli u carstvo snova, a mislim, za pijančevanje po Peruu će se naći vremena, kao da je to bitno u životu, al spavanjeeee...he he.....

nedjelja, 12.11.2006.

Machu Picchu, glavom i bradom

Ta da da daaaaaaaaaaam


Macchu Picchu sa "vrha" grada

Nije li krasan? E sad, o Machu Picchuu se ima šta za napisati i zato ljudi pišu knjige, a ja ću malo o onome što je meni najzanimljivije, a ni toga nije malo ha ha ha, jedna brzinska tura po gradu
Naš kričavozeleni vodič sa kišobranom i kemijskom iste boje (e, da se ne izgubimo, ne) nas je odmah na početku upozorio da, budući da je grad sveto mjesto, nema ostavljanja smeća, hodanja po zidovima (khm, što neke turiste nije spriječilo da malo hopsaju po njima) i sl, mislim jasno, nismo došli tamo gimnasticirat, ili....?
Imali smo sreće, fakat smo imali sreće, iako je kiša padala kada smo stigli, dok smo ulazili u Machu Picchu kiša je prestala, jeeeeeeeeeeeeeeee!

Ovo što ću pisati o gradu je većinom iz usta i pera našeg vodiča Darwina, koji je napisao i knjigu o tome i naravno ima svoje zaključke o tome što i kako se tamo radilo, jel. Ja mu vjerujem, a i ono što je rekao zvuči savršeno logično, pa hajde.

Machu Picchu je podjeljen u 2 sektora, agrikulturni i urbani. Ono što dijeli grad na 2 sektora je kanal koji je sluzio kao drenažni sustav za kišnicu a i za odvod vode sa terasa. I sve u Urubambu.


Agrikulturni dio, terase i kućice u kojima su živjeli farmeri

Dakle, taj agrikulturni dio se sastoji od gro zemljanih terasa na kojem su Inke uzgajali hranu a i služile su protiv erozije, jerbo prije ili kasnije svi bi završili u Urubambi :-). E sad, po nekim procjenama, u gradu je zivjelo oko 500 ljudi a na tim se terasama moglo uzgojiti hrane za 50 ljudi, pa kako su se prehranjivali onda?
E bili pametni ti Inke, na tim su se terasama uzgajale biljke (kuruza, slatki krumpir, koka, i još štošta što ne znam prevest) koje su prethodno bile posijane u njihovim staklenicima (kako god to izgledalo) pa presađene na terase radi daljnjeg uzgoja, e tu nije kraj, kvalitetno sjeme dobiveno od tih biljaka su dalje transportirali u Cusco i druge dijelove carstva kako bi poboljšali kvalitetu usjeva. A za sebe su hranu uzgajali u dolini Urubambe, kaj malo se spustili dole......ti su ljudi fakat morali biti spretni, jerbo se meni samo noge lagano odsjeku pri samom pogledu prema dolje..huh


Na putu prema doooooooooooljeeeeeeeeee

Na vrhu, iznad terasa, je stražarnica sa koje se kontrolirao put Inka i grad i nema da se netko približi a da ga se ne uoči. Al pogled pucaaaa, ona fotka grada gore, snimljena je sa tog mjesta.


Stražarnica

A urbani dio...........u tih par sati smo doblili okvirnu predodžbu kako je taj grad funkcionirao, malo puf pant penjanja po njihovim poluskliskim i za moj ukus prilično strmim stepenicama, pa malo spuštanja (da, nakon što sam već dušu ispustila) i više manje smo obišli bitne punktove.

Al prije tih bitnih punktova još malo zanimljivosti.
Inke su štovali vodu. Budući da su pretežno bili farmeri, a voda život znači, kišnicu i rijeke kao i snježne vrhove su smatrali svetima. Ime rijeke Urubambe je bilo Willicamaya što znači Sveta Rijeka, koja okružuje svetište i štiti ga. Lijepo, a?
Vodu su dobivali iz 2 prirodna izvora koje su Inke pronašli na vrhu planine Machu Picchu i te izvore su tako fino obradili da su njima i za vrijeme suhe sezone opskrbljivali grad sa svježom izvorskom vodom kroz 16 fontana strateški smještenih po gradu.
I danas to sve naravno postoji samo voda iz izvora putuje u hotelčić Sancutary Lodge, taman smještenog pred ulaz u grad-svetište, ha ha, kak je to vlasniku uspjelo? Voda i dalje teče kanalima al nije za piti, mislim, tamo žive sada negdje 20-tak ljama koje tamo rado ostave pokoji poklončić ako znate na što mislim, a ne !


Ljame u šetnji

Inače, ljame su mi preslatke, al dobro, ja baš nisam neki kritičar jer su mi sve životinje više manje saltke, šašave, blesave, al ove ljame ipak žive tam, slobodne su i imaju svoju ekipu i niš im ne fali. I tako sam sretna što sam ih uspjela uslikati sa Machu Picchu u pozadini. Jedino im se nisam htjela baš previše približiti, alooooooo, znaju one dobro pljunut, ma mislim, koja im je to fora? Jedna me nakon što sam par puta blicnula fotićem počela interesantno gledat pa sam se odlučila na strateško povlačenje. Ne znam što je htjela, možda ništa al to iskustvo ipak nisam htjela doživjeti.

Kad sam počela pisati post, kažem ja sebi – u kraktim crtama, samo najbitnije bla bla al kad ima toliko toga, i malo kulutre i malo kamenja i malo ažuriranih informacija, pa nastavljam ovu priču o gradu-svetištu slijedeći put.
A ja odo !

četvrtak, 09.11.2006.

Put na Machu Picchu

E tako smo se mi lijepo smjestili u vlakić, koji je, da napomenem, bio onaj skuplji jer jeftnijeg nisu imali, kao došli smo prekasno – a jedina razlika je panoramski prozor na vrhu skupljeg koji usput nije niš posebno.
Teta iz agencije nam je rekla da će nas naš vodič sam pronaći, a tako je i bilo. Na jednoj od stanica lik je uletio, skužio nas u hipu, nabrzaka promrmljao da se nađemo na zadnjoj stanici u holu i zbriso van, dakle, kako je taj čovjek došao do Machu Picchua, neznam, leteći možda? Al znam da će mi to ostati enigma. Možda se zakačio za vlak pa lepršao putem? A barem smo imali o čemu razglabat tijekom puta.
A nadasve prekrasnog krajolika, pogled na Cusco iz vlaka dok vlakić vozi čas naprijed čas nazad, jelte pametni ti Peruanci –tzv. zig zag pruga da se sa što manje puta vlakić popne uzbrdo, zgodno.
Al koliko tek ovdje ima siromašnih, iz vlakića se osim panorame grada lijepo da vidjeti kako ljudi žive. Bilo je oko 6 ujutro, maloj curici u lavoru ispred kuće braco pere kosu, svinje se slobodno šeću po zemljanoj ulici, poneka je privezana, blatnjavi psi na svakom koraku - ipak su oni gazde, kuće većinom građene od zemlje – ono zemlja u kalupe pa se dobi cigla, mozda se i termički obradi, djeluje otužno......a ja se nešto žalim na vlagu u stanu.........ne znam kad sam zadnji put vidjela naslikanu reklamu na zidu, možda poluoguljenu i izblijedljelu na nekoj prastaroj fasadi u Hrvatskoj, al bome ovdje je to normalno, mislim ono, Coca cola ima cijeli zid ofarban u crveno. I tak. Da se razmemo, ovo je siromašan dio grada, ljudi koji žive na rubovima grada, uzbrdo, a i dalje u unutrašnjost nije puno drugačije. Ipak ima neki šarm. Onaj peruanski, naravno.


Predgrađe Cusca

Vožnja vlakom traje 3h i 15min, ukupno 120 km pruge, na negdje 82 km može se nastaviti pješke, rezervirano samo za avanturiste, putem Inka – camino de los Incas – pa udri po poljskom putu 2 – 4 dana, uzbrdo i nizbrdo, prekrasne prirode i skrivenih ostataka građevine Inka, jedna od najjačih i ako ne i najtežih staza te vrste u svijetu, no, budimo realni, vlak je vlak, bus je bus, nisam ja kaskader!
Pogledom smo ispratili one hrabre avanturiste koje smo sretali putem redovito im mahnuvši – barem ja, jel – i zaključili kako fakat imaju muda, il su ludi, nešto od toga je.
Da ne zaboravim napomenuti, dobar dio puta pruga prati tok rijeke Urubambe, najveće kamenčine koje sam vidjela u jednoj rijeci, uživo.


Urubamba

Napokon smo stigli u pueblo Machu Picchu, i naravno, kiša. Ma znam da počinje kišna sezona al zaštooooo???????!!!!!!!!!!!!
Da bi stvar bila bolja, nit sam imala kišobran, nit kapuljaču, al smo zato u duhu ostalih turista kupili plastični pončo sa kapuljačom protiv kiše pa smo svi lijepo izgledali ko gomila šarenih budala raštrkanih okolo. Pametno.
Našli mi vodiča, ukrcali se u bus, još 20 min uzbrdo i konačno iskrcaj ispred vrata čudesnog grada. Nas vodič Darwin nam je pričao na engleskom i čak je bio vrlo zanimljiv s čime su se složili i moji supatici i ipak odustali od ideje da nakon 2 drveta i 3 kamena pobjegnu u obližnji restač i tamo me pričekaju.
Gospon Darwin je Peruanac. Voli svoju zemlju i ostavštinu, Priča engleski, ipak je akademski obrazovan, profesor. Proučavanju i istraživanju Machu Picchua posvetio je dobar dio svog života pa nje ni čudo da nam je mogao pružiti svježe informacije iz prve ruke.
O Machu Pichuu postoji mnogo zabluda, prva je da je taj grad bio mjesto za odmor glavešina Inka, ili da je to bila vojna tvrđava. E pa nije.


Mistični grad Inka

Machu Picchu je prije svega bio i jest i bit će svetište Inka. Smatraju ga najvažnijim svetim mjestom Anda. Još jednim svjetskim čudom. Ne samo skupom ruševina i arheoloških ostataka.
Grad je bio religijski centar prvog reda, astronomski centar gdje su znanstvenici Inka u svojim opservatorijima proučavali svemir, sveučilišni kao i politički centar. Za Inke, taj je grad predstavljao i objedinjavao sve. Zato je toliko bilo bitno zaštititi ga.
Kako su Španjolci haračili i uništavali carstvo Inka, tako su, svjesni opasnosti, Inke napustili grad, porušili puteve Inka koji su vodili do grada ne bi li ga tako sačuvali od Španjolaca.
Dalje su se povukli u grad Vilicabamba dublje u prašumu koje je bilo zadnje utočište Inka. Nakon 37 godina ratovanja, Španjolci su uhvatili zadnjeg vladara Inka - Tupac Amaru- 1572 i time su zatrli vladajuću klasu Inka.
Machu Picchu je ostao sakriven u Andama prekriven prašumskim raslinjem koje će grad sačuvati od Španjolaca i ostati svjedočanstvo kulture Inka za kasnije generacije.
Aj falaBogu kažem ja. Pametni ti Inke bili.

Sve što nam je gospon Darwin ispričao totalno me ostavilo bez daha a i saznanje da su ti ljudi toliko proniknuli u tajne prirode i razvili prema njoj duboko poštovanje pa su grad izgradili u skladu sa prirodom i sve u njemu ima svoju svrhu i smisao. Fascinantno, a? O gradu pišem sutra. Ili preksutra. Da ne pretjeram danas :-)

utorak, 07.11.2006.

Cusco

Odakle da počnem?
Cusco je grad kojeg su Inke smatrali pupkom svijeta (Qoscqo na quechua starosjedilačkom jeziku znači pupak svijeta), središtem njihovog svijeta a tako je i danas želi li se iz prve ruke upoznati kultura Inka. Cusco je postojao i prije Inka (no Inke su ga izgradili u složenu urbanu cjelinu), a dolaskom Španjolaca grad je postao sjedište prvog južnoameričkog biskupa, blago rečeno grad je prošao sve i svašta i ima burnu povijest. No ono što je mene u ovom slučaju zanimalo - Cusco je polazište za najpoznatiju građevinu Inka, Machu Picchu.
Možda je najjednostavnije kupiti neki od aranžmana u gro turističkih agencija po Limi, no mi smo lijepo kupili avionske karte Lima-Cusco-Lima, a ostalo ćemo u hodu. Može se do Cusca i autom, kojim se vozi 40-tak sati od Lime, mislim tko voli......mi nismo bili toliko avanturistički raspoloženi.
Let je bio super, klopa neloša, fina čokoladica..... mljac, let ugodan i kratak. E al kad smo došli u Cusco, izašli iz aviona......
Osjećaj ravan 5-6 žestici s nogu i trčanje oko zgrade par puta, jest da nisam probala al imam viziju... dakle, ono što smo mi smetnuli sa uma je to da je Lima uz ocean, na razini oceana a Cusco na negdje 3400 m nadmorske visine, pa nakon 1-2 leta avionom tjelešca naša nisu ni očekivala ovakav šok, niš strašno, mladi smo zdravi smo, prilagodit ćemo se.
Na aerodromu na svakom koraku agencije sa planom puta, hoteli, što god Mr. Turist želi, na kraju smo pokleknuli i gospoda iz agencije nas odfurali u hotel Royal Inka, e pa baš, kad smo tu zbog Inka, nek i hotel bude u tom duhu.
Lijepo smo se smjestili pa krenuli brže bolje bacit pogled na grad dok ne padne mrak.


Plaza de Armas, Cusco

Mrak je pao. Prebrzo, moj fotić ne voli slikat po noći, kaže da su fotke loše bez stativa, slažem se. Teta iz hotela nam je preporučila ulicu sa kul bircevima i sl, kao ono, tu je to blizu......nekih 15min dalje puf pant uzbrdo kleli smo i nju i nas lude i nadmorsku visinu i uricu moju što mi iz prsa htjela iskočit....da bi došli u famoznu ulicu sa par romantičnih praznih restorana....a bircevi? Da, dobrodošli u Peru. Htjela sam uzet pivu u dućanu i sjest se na rubnik. To bi bila fotka. Moja ideja nije naišla na oduševljenje mojih supatnika, pitam se zašto......hmmmm?
Dok smo mi tako pregovarali di i šta i dok sam ja urlikala Dragom preko ceste što da mi kupi u dućanu, zaustavi se jedan mladac, zgođušan dečko – „Croacia?“- „Siiii, que sorpresaaaa!!!!“ Kažem ja. Da ne kažem da svi misle da smo u najmanju ruku Rusi a dobar dio nas trpa u Talijane ???!!!!, ovo je bilo totalno iznenađenje. Da skratim priču, lik je bio s jednom Zagrepčankom par mj koja je nešto radila u Cuscu, pa eto....ljubio on rvaticu....i sad nas prepoznaje na cesti, uvalio nam par flayera i svatko otišao svojim putem.
Našli smo super birc, usput Peruanci vole jesti, kod njih postoji kultura jedenja, frendove zoveš van na žderačinu, ne cugu - to eventualno kasnije, pa smo i mi našli zgodan bircić-restorančić, popili fino vino i u krpe, jerbo autić nas kupi između 5 i 5,30 da nebi zakasnili na vlak za Machu Picchu.


Cusco iz vlaka

Nisam ni oka sklopila. A ni supatnici. Mozda me par puta zavarao san na koju minuticu, srce mi je toliko lupalo da sam se bojala da će se premorit, a što ću ja onda??!!! Bome nisam ni slutila da promjene nadmorske visine mogu biti toliko naporne, svejedno smo mi uspjeli doručkovat u hotelu gdje sam jos proćaskala sa Mrs. Turisticom o zdravlju i urici, kaže ona – „Niš se ti ne sekiraj, pij puno vode i sve će bit ok dok se organizam ne prilagodi.“ Pa hajde. Poslije doručka i vrućeg čaja i bol u prsima je prestala, jupiiiiiii, e sad sam spremnaaaaa!!!!