Nastavak


Ponovno sam se zagledala u njegove zelene oči i neprimjetno uzdahnula. Znači on je famozni Michaelov brat. Ali Miki je o njemu uvijek pričao sve najgore. Kako je umišljeni snob, stalno lovi cure, razmažen je, čak je i rekao da se zove Tim!
-Oh, sigurno misliš da sam ja Tim. Nisam to je moj brat blizanac. A usto on nema ovako plavu kosu kao ja.-pojasni mi on
-Čudno, Miki mi nikad nije pričao o tebi.-sumnjičavo ga pogledah
-To je zato što to nije tvoj posao balavice razmažena!-upadne nam u razgovor Miki
Oči su mi zasuzile i skrenula sam pogled od njega. Miki je oduvijek bio moja tiha patnja, a ponašao se prema meni kao da sam mu ja nešto loše napravila ili skrivila.
-Gubi se odavdje glupačo!-započne on ljutito
-Michaele!-odvrati mu Deen
-Koja si ti budala!-pridodam ja
Počela sam plakati i otrčala daljeko, što dalje od njega. Nisam mogla podnijeti da je on takav prema meni i da se tako ponaša. Deen je potrčao za mnom i pokušao me zaustaviti. Prošla sam pokraj Kyre.
-Hej, što j...-započne ona
A ja sam samo trčala, trčala. Pogledala je u Deena kao da mi je on nešto napravio, no kad je vidjela Michaela kako se posprdno smiješi,sve joj je bilo jasno. Noć se polako spuštala, a ja sam zašla u šumu i samo trčala i trčala, bez osvrtanja, kao da se više ne želim vratiti. Iskapala sam sve suze koje sam imala i napokon stala. Tada mi se činilo da me Deen nije sustigao, no ubrzo sam saznala suprotno. Odlučila sam da se više nikad neću vratiti kući i da je bolje da nastavim bježati. Ali tada me iznenadilo...
-Molim te stani! Ne mogu više držati korak s tobom!-uzdihano mi odvrati Deen
-Neću, idem dalje!-odlučno mu odvratim
Približiomi se. Išao je sve bliže i bliže. Zagledao se u mene svojim prekrasnim zelenim očima.
-Ne moraš više bježati! Baš te briga što onaj mulac misli i kako se ponaša! Ignoriraj ga i vidjet ćeš da će ti biti lakše. To sam ja naučio davno prije i to bi i ti trebala naučiti.-kaza mi on i približi mi se još više
-A da? A zašto bi to tebe bilo briga, ha?! Smisli sad neki originalni odgovor!-prkosno mu reknem ja
-Zato jer mi se sviđaš!-kaže on i skroz mi se približi
Koliko mi je bio blizu nosevi su nam se dotakli. Zbrojite dva i dva i dobit ćete...
Poljubio me je, i ja se nisam previše. Zapravo ili bolje rečeno uopće opirala! Prepustih se trenutku i svatih kako znam jednog dobrog brata Robertsa, a to nije Michael.
Deen i ja smo se vratili kući držeći za ruke. Čini se da Michaelove pakosti, koje nikad nisu nikome smiješne (osim meni) nisu uspjele jer po prvi put se ja ne smijem zbog njega nego nekog drugog. Kad smo došli Michael je kipio od bjesa, a ja i Deen smo se za inat, poljubili pred njim!
Vaša draga Destiny!
P.S. Malo mijenjam boxeve pa se nemojte čuditi ako ugledate mene kao npr, Rihannu umjesto ove Lily Allen.


- 19:32 - 29.10.2006. / Komentari(22) Print | # |

Jedan jako cute boy i pustolovina


27.10.2008, ulomak iz mog dnevnika

Ležala sam na klupi i promatrala nebo. Bilo je tako lijepo, modro, bez tračka oblaka. Pokraj mene je ležala Kyra i tiho spavala. Probdjela je cijelu noć jer su neka od manje djece bila bolesna i ona im je osigurala sve uvjete da bi im bilo bolje. To je baš lijepo od nje, zar ne?! Prošetala sam se mala i došla do izvora rijeke Thie, blizu farme. Skinula sam haljinu (ispod sam imala kupaći) i skočila u rijeku. Zaronila sam i ispod površine ugledala nešto svjetlucavo. Bila je to naruvica kakvu dobivaju djeca kad se krste. Zlatna s imenom Deen. Izronila sam pogledala oko sebe. Koliko se meni činilo, nije nikog bilo. Ali tada se on pojavio. Prekrasan dečko od petnasajstak godina, s prodornim zelenim očima i plavom kosom. Bio je znatno viši od mene ali ne i puno stariji. U tom trenu se zagledao u moje oči i prišao mi bliža. Izašla sam van iz rijeke i zbunjeno ga pogledala.
-Jesi li ti Deen?-sramežljivo ga upitah
-Da, kako znaš?!-odgovori mi on zbunjeno
-Po ovoj narukvici. Tvoja je zar ne?-odvratim mu ja
-Da, ali se ne sjećam kad sam je izgubio. Bila je u jezeru?-upita me on
-Aha. A tko si ti i što radiš ovdje?-uzvratim mu ja paljbom pitanja
-Deen Roberts, na usluzi gospođice. I samo sam u prolazu ovdje. A tvoje ime je...-nastavi on sa svojim pitanjima
-Destiny Hope Armonds. Neki me zovu Dess, neki Maybe, a neki Almena po mojoj majci. Možda si vidio onu farmu ovdje blizu. To je farma mog plemena.-pogledam ga očekujuči što će on na to reći
-A je li u tvom plemenu netko po imenu Keane? Crnomanjast dječak visokog uzrasta, voli odgovoriti na sve što mu se kaže?-upita me on još jedanput
-Ne ali jedan dječak odgovara tom opisu, ali je njegovo ime...-zapčnem ja
-Michael Collins Roberts.-smireno mi uzvrati svojim britanskim naglaskom
-Da, zašto?-zbunim se ja
-Jer je on mojbrati!-uzvrati mi on
-Molim?-bijaše to moj krajnji odgovor
Nastaviti će se...


- 19:15 - 27.10.2006. / Komentari(11) Print | # |

Kako je sve započelo


Pa da, znala sam da će do ovog doći. Moja priča, po prvi put ispričana. Sve se dogodilo prije sko ro godinu dana, na moj 13 rođendan. Slavlje je tek bilo počelo, a ujedno i završilo. Kad sam pogledala moju mamu i tatu zavrtilo mi se u glavi. Bili su stari. Mislila sam da je to nekakva šala. Jedan rođendanski dan više. Nisu dugo izdržali.
-Drži se-to je zadnje što sam čula od njih.
Od djece koja su živjela u blizini moje farme nastalo je pleme. The tribe of faith. Svi smo mi više manje znali uzgajati biljke, skupljati sjemenje, brinuti se za životinje, čak smo i svoj izvor vode imali. Živjeli smo na mom velikom imanju i na mene je pala zadaća predstavnika našeg plemena. Zezali su me da sam The boss, kao da sam neki veliki mafijaški šef. Svatko od nas je dobio svoje plemensko ime. Mene su zvali Maybe jer nikad nisu mogli biti sigurni hoću li nešto uistinu napraviti Bez braće i sestara, s 12 članova plemena i jednom simpatijom, život je nastavio teći. Ponekad bi znali i dobiti nekog novog člana, slučajnog prolaznika koji je želio ostati ovdje. Zapravo kad dobro promislim to i nije bila takva rijetkost. Lijepo nam je bilo ovdje, i još uvijek je. Ali kako se bliži moj rođendan i obljetnica stvaranja virusa, sve smo depresivniji. Nitko još nije zaboravio taj dan užasa i boli. S kojom sam lakoćom ovo izrekla, ni sama ne znam kako. Rana je još svježa, ali mi si svi međusobno pomažemo.
Možda (Maybe) će naša sudbina (Destiny) donijeti nadu (Hope).
Zasad sam tu ja!
Pozdrav od Destiny Hope Armonds, za prijatelje Maybe!!!


- 19:08 - 20.10.2006. / Komentari(15) Print | # |

Početak


Inače zovem se Destiny Hope Armonds i imam 13 godina. Živim u svijetu koji je zadesio virus koji je ubio sve odrasle. Ovo je zajednički blog za mene i moje prijatelje. Zapravo se zove The tribe of faith ali sam posudila dizajn od svog starog bloga. Čekam da mi netko napravi dizajn ali tko hoće mi ga može napraviti.
Tko želi pisati sam mnom neka mi kaže i ja ću mu poslati username i password na mail. Boooooook!!!!!!


- 19:33 - 17.10.2006. / Komentari(11) Print | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


Listopad 2006 (4)

  listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



| - - My friends Yes/No - - | Dizajn; Gloria


Naš život

Zajednički blog-život poslije virusa.


Neki ljudi sa farme

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Destiny Hope Armonds zvana Maybe

Image Hosted by ImageShack.us

To sam ja! Imam 13. godina (20.11. je Maybein 14. rođendan) i živim u svijetu koji je zahvatio virus od kojeg su umrli svi odrasli. Ostali smo samo mi, djeca, i moramo se naučiti živjeti zajedno. Ovo je priča o jednom plemenu po imenu The tribe of faith jer to mi i jesmo. Poput nekih blogova i ovo je zajednički blog.






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se