|
Sutradan ujutro, prva stvar koju sam osjetila, i ono što me je probudilo, bio je moj vlastiti želudac.
E ovo mi se još nije dogodilo! Da samse probudila od kruljenja u vlastitom želudcu. Strašno!
Ustala sam iz kreveta i shvatila da na sebi imam piđamu-spavaćicu na raznobojne medvjediće. Slatko! Prišla sam vratima kako bi potražila wc... I nešto za pojesti. Ali, na staklenim vratima nisam našla nikakvu kvaku, nikakvu bravu, ništa! Ništa s čime bi ih se dalo otvoriti. Nakon pet minuta bezuspješnih pokušaja otvaranja (koja su uključivala pokušaj razgovora sa samim vratima), odustala sam i ogledala se po sobi. Uto opazih, na stolu u kutu sobe, jedan veliki pladanj. Puna nade pohitala sam k njemu. Na moje bezgranično zadovoljstvo, bio je prepun raznovrsnih jela. Odmaknula sam (više rastrgala) celofanski omot u koji je bio umotan i, uzevši vilicu, počela hlapljivo jesti.
Francuska salata,pire-krumpir, pohano pureće meso, kuhana jaja, riblji fileti - sve je bilo jednostavno preukusno!
"Čovječe, kao da nisam jela sto godina!", pomislila sam, i odmah zatim se zagrcnula u pire-krumpiru shvativši da nisam daleko od istine.
Kad sam dobrano ispraznila pladanj, ugledala sam, na samom rubu stola preklopljeni list papira koji je tamo vjerojetno završio u mojem gotovo histeričnom trganju celofana. Na njemu je pisalo: "Za gospođicu May Adams Xander".
To bi bila ja.
Otvorim ga i ugledam sitan oštar rukopis.
Pisalo je: "Drago dijete, Molio bih te, kada se probudiš i dobro najedeš, da dođeš u sobu broj četrnaest. To je soba desno niz hodnik, pa na kraju zadnja lijevo. Očekujem te, da zajedno obavimo neke preglede koji će potvrditi ili odbaciti moja nagađanja..."
Preglede? Kakve preglede?
"Dođi čim pojedeš.
Umalo zaboravih! Vrata se otvaraju otiskom palca na ulegnuto mjesto gdje su se nekoć nalazile brave.
A. Leigh".
Nekoć nalazile brave?
Pa da! U četrdeset i tri godine, vjerojatno se ponešto promjenilo.
Četrdeset i tri godine...
Polako sam ustala i zamišljeno se uputila prema vratima. Nakon kraćeg traženja, našla sam ulegnuće i prislonila palac na njega. Vrata su bešumno kliznula u stranu, savršeno se stapajući sa izrazito tankim zidom.
Desno niz hodnik… Dvanaest, trinaest,… A, evo je! Četrnaest!
Baš sam krenula pokucati, kada vrata naglo kliznuše. Prestrašeno sam poskočila kada se iza vrata pojavila zamišljena prilika dr. Leigha.
„… molekularno-sinaptičkom hipertrofijom… O! Dobro jutro, May! Nisam te očekivao ovako rano. Tim bolje, sad ću ja, samo da nešto provjerim!“
„Dobro jutro i vama“, rekla sam pomalo začuđeno.
„Uđi ti, uđi! Evo mene odmah!“, govorio je hitajući niz hodnik.
Ušla sam, znatiželjno se ogledavajući. Vrata iza mene nečujno su kliznula na mjesto. Našla sam se u prostoriji potpuno drugačijoj od one iz koje sam došla. Svi zidovi male sobice bili su pokriveni policama sa nebrojenim knjigama. Sa prozora, jedinog mjesta na kojem nisu bile knjige, bile su odmaknute zavjese i jutarnja svjetlost je obasjavala pomalo prašnjavu sobu. U samom kutu sobe prostirao se veliki radni stol prekriven papirima i knjigama, sa jednom velikom knjigom u sredini.
Moja znatiželja mi nije dala mira. Nagnula sam se nad tu knjigu i radoznalo pročitala: „Sinapsa, sinaptički akceleratori“.
Jedno mjesto, negdje pri dnu stranice, bilo je zaokruženo i podcrtano olovkom. Gonjena znatiželjom, počela sam čitati: „Uslijed vegetativno- neurološkog šoka može doći do jako rijetke pojave poznate kao SHP. SHP se očituje…“
„Jesi me dugo čekala?“, rekao je dr. Leigh nenadano se vrativši.
Prestrašeno sam odskočila od knjige, kao kakav kradljivac uhvaćen na djelu. Srećom, doktor je nosio neki zavežljaj, pa to nije primjetio. Brzo sam se odmaknula od stola zbunjeno odgovorivši: „N… Ovaj, ne!“
„Odlično! Molim te, prije nego što počnemo, uzmi ovo…“
Dao mi je zavežljaj.
„… i odi se presvući u nešto malo prikladnije. Ne želiš valjda cijeli dan hodati u toj spavaćici?“
„Ja… Ovaj… Ne!“
„Dobro. WC su ti prva vrata lijevo kad izađeš!“
Ispostavilo se da su u zavežljaju bile jedne vrlo uske crne traperice skrojene po najnovijem dizajnu i jedna vrlo zgodna plava majica pripijena uz tijelo. Nemogu reći da mi se nije sviđao moj novi izgled…
Kad sam se vratila, dr. Leigh je bio pognut nad onom debelom misterioznom knjigom.
„Izgledaš vrlo… lijepo.“, rekao je, odmjeravajući me pogledom.
„Znači pogodio sam tvoj konfekcijski broj? Odlično!“, rekao je uz smješak i nastavio čitati.
Mene je sve više i više golicala misao o toj knjizi, i znala sam da ću kad-tad morati pitati, pa…
„Gospodine, možete li mi objasniti pojam sinaptički akcelerator?“
„Vidim da si malo zavirila u moju knjižicu! No, no, ništa strašno.“, rekao je vidjevši moj pokunjeni izraz lica.
„Znatiželja je urođena svakom čovjeku! Ja bih, na tvom mjestu vjerojatno napravio isto. No dopusti, prije nego ti odgovorim na to pitanje, a odgovorit ti hoću, da te zamolim za uslugu. Molim te sjedni.“
Pomalo zbunjena, privukla sam stolicu i sjela.
„A sada bih te zamolio da zatvoriš oči.“
S nevjericom sam ga poslušala.
„Sada mi molim te, sa zatvorenim očima, opiši ovu sobu.“
Ne razumeći zašto, ali naslućujući da ima vevze sa nekim od testova, počela sam opisivati…
„Dobro… Cijela soba je obložena policama… Osim prozora! Na policama su knjige sortirane… Ne po piscu nego po tematici… Vaš stol se nalazi u donjem kraju… Pun je papira i vaših bilježaka. Na svima su neke formule i zapisi o nečemu… U lijevom gornjem kutu stola vam je lampa… Pod je drven, od parketa… Na stropu je neonski luster, a sa prozora su razmaknute zavjese. E da! I na prozorskoj dasci je neka lončanica… Mislim hibiskus… To bi bilo to.“
Otvorila sam oči i pogledala doktora Leigha. On je sjedeći zurio u mene zapanjenim slavodobitnim pogledom.
„Drago dijete… May… Da li ti znaš…“, rekao je ne mogavši doći k sebi od uzbuđenja. „Jesi li ti svijesna da si ovaj moj ured koji vidiš prvi put u životu, opisala i najsitnije detalje?“
I stvarno, had sam pogledala, sve sam opisala onakvo kako je bilo. U detalje. Bez ijedne greške. Shvativši to, zinula sam od čuda.
Smješak na licu dr. Leigha govorio mi je da je to dobro.
„Znao sam!“, rekao je.
„Imaš SHP!“
Eto i mene nazad k pisanju... Nisam mogla prije, bilo je posla za poludit! Ali sad sam se vratila i nadam se da ću vam ovim postom nadoknaditi vrijeme koje nisam pisala...
Postraf!
|
