|
Vrijeme je brzo prolazilo. Više nisam bila mala, nisam bila dijete koje se zadovoljavalo površnim odgovorima. Svakim sam danom sve više i više davila tatu s pitanjima o njemu, o njegovom izbivanju, o poslu. A on mi je na sva moja pitanja odgovarao isto:
„Saznat ćeš!“.
To me pomalo živciralo. Htjela sam znati kakve to misteriozne pozive dobiva, nakon kojih otputuje na nekoliko dana, i kakvi to tajanstveni ljudi dolaze pričati s njim. Željela sam doznati… A opet, bilo me je strah onoga što bi mogla saznati.
Jednog vrućeg ljetnog popodneva, nakon šestog misterioznog poziva toga dana, pozvao me k sebi i rekao:
„May, opet moram na put!“
„Opet? A daj! Pa nisi ni tjedan dana bio doma!“
„Znam, ali sad su me zvali…“
„Da, primijetila sam!“, prekinula sam ga pomalo osorno.
„Ajde, nemoj se sad ljutit… Pa vraćam se za dva dana… najkasnije tri!“, rekao je i nasmijao se.
Značajno sam ga pogledala i sa smiješkom rekla: „Da? Ajde nek' ti bude… Čekat ću te. Kada odlaziš?“
„Sutra rano. Nećeš me čut… Ići ću jako rano.“
„Kako ti drago“, rekla sam smijući se.
Navečer , prije spavanja, ,došao je u sobu, zaželio mi laku noć i poljubio me u obraz, kao i obično. Iako sam imala dvadeset i dvije godine, nije mi smetalo. Nekako me je smirivalo. Kada je zatvorio vrata, nečujno sam navila budilicu u nadi da ću ga sutra vidjeti prije polaska.
Sljedeće jutro probudila sam se vrlo rano, prije šest. Ustala sam se i u nadi pretražila stan. Sve što sam našla bila je šalica tople kave na stolu pored koje je bio kolačić u obliku smajlića. S užitkom sam pojela kolačić, stavila kavu na toplo i vratila se u krevet…
Dane sam provodila očekujući tatin povratak. No, dva dana su prošla, prošao je i treći i četvrti. Oko podneva petog dana, netko pokuca na vrata. Sva sretna šapnula sam: „Tata!“, i potrčala otvoriti ih.
No na vratima nije bio moj tata. Nije bio nitko poznati. Bila su dva čovjeka, ledeno hladna držanja, obučena u crno, sa sunčanim naočalama. Ušli su, unijeli neku torbu, ostavili dva pisma. Pružili su mi ruku , šutke izašli van i odvezli se u isto tako crnom, hladnom autu. Odmah sam znala da nešto nije u redu. Pogledala sam torbu. Na njoj je pisalo: I.C.E. Hunters. U nekom bizarnom naletu blunila, pomislila sam:
„Led? Moj tata je lovac na led? Pih!“
Ali onda, sabravši se, uočila sam dva pisma koja su nepomično i nijemo ležala na stolu. Otvorila sam prvo, teže. Iz njega je nešto ispalo… Nešto… Lančić? Ne! Bile su to identifikacijske pločice na kojim je pisalo S. Xander…
Čim sam ih ugledala, znala sam… Tata se ne vraća… Nikad više. Pokušala sam suspregnuti suze, ali nisam mogla. Potekle su. Nijeme, bez boje. Slane. Stajala sam tako petnaestak minuta naslonjena na stol sa potpuno zamagljenim mislima, nesposobna za misliti, nesposobna za bilo kakvu fizičku aktivnost.
Zadnjim atomima volje prisilila sam se pogledati ostatak pisma kojega sam gnječila u ruci ni ne primjećujući to. Izvukla sam zgužvani papir na kojem je bila prilijepljena fotografija Samuela Xandera, snimljena prije petnaest godina. Ispod fotografije je pisalo:
Samuel Xander, pripadnik I.C.E. Hunters tima. Slijedilo je objašnjenje.
„I.C.E. (Intelligent Crime Establishment) Hunters tim je najelitnija vojna jedinica na Zemlji. Dostupna je samo vrlo ograničenom broju ljudi, koji su za njene usluge spremni platiti cijenu. U I.C.E. Hunters tim ulaze samo najtalentiraniji i najistreniraniji ljudi iz svih krajeva svijeta. Jedinicu čine sedamdeset i dvije osobe…“
Nisam mogla više čitati. Sada, poslije deset godina, doznala sam kakav je lovac on bio… Lovac na glave!
Nisam više mogla! Kroz glavu su mi, kao odbljesci, prolazila sjećanja:
„…poseban lovac…“, „…na put… par dana…“;
Televizija: „…napravljen državni udar…“, „… ubijen najveći diler narkoticima…“…
„Tata!“, šapnula sam i srušila se na stolicu. Još mi nije dospjelo do glave… Pokušala sam se pribrati. Kako bi imala nešto za odvratiti misli, uzela sam drugo pismo. Obična, plava kuverta stajala je okrenuta naopako. Na njoj je pisalo: Samuel Xander. Uzela sam je u ruke u namjeri da je otvorim, kada mi nešto zapne za oko. Okrenem je… I pročitam:
„Oporuka“…
Vrući, šareni ljetni dan u trenu je izblijedio. Tada sam spoznala: „Ja sam…“, nisam mogla, nisam htjela izustiti tu riječ...
siroče!
Tada me je pogodila sva silina te riječi. Zamagljena uma od boli, gubitka i spoznaje gubitka, stišćući neotvorenu oporuku u ruci, ridajući i jecajući, izletjela sam iz kuće. Plačući, pretrčala sam travnjak i našla se na cesti. Tada je naišao kamion… I tu prestaje moje sjećanje…
Evo i drugi post...
Sad, kad imate materijala, navalite na kritike!
I da, sve informacije oko likova, tijeku priče i radnji dobivat ćete s vremenom... hehe
Polagano, na kapaljku!
Tako je zabavnije... hehe
|
