May A. X.

Sutradan ujutro, prva stvar koju sam osjetila, i ono što me je probudilo, bio je moj vlastiti želudac.

E ovo mi se još nije dogodilo! Da samse probudila od kruljenja u vlastitom želudcu. Strašno!

Ustala sam iz kreveta i shvatila da na sebi imam piđamu-spavaćicu na raznobojne medvjediće. Slatko! Prišla sam vratima kako bi potražila wc... I nešto za pojesti. Ali, na staklenim vratima nisam našla nikakvu kvaku, nikakvu bravu, ništa! Ništa s čime bi ih se dalo otvoriti. Nakon pet minuta bezuspješnih pokušaja otvaranja (koja su uključivala pokušaj razgovora sa samim vratima), odustala sam i ogledala se po sobi. Uto opazih, na stolu u kutu sobe, jedan veliki pladanj. Puna nade pohitala sam k njemu. Na moje bezgranično zadovoljstvo, bio je prepun raznovrsnih jela. Odmaknula sam (više rastrgala) celofanski omot u koji je bio umotan i, uzevši vilicu, počela hlapljivo jesti.
Francuska salata,pire-krumpir, pohano pureće meso, kuhana jaja, riblji fileti - sve je bilo jednostavno preukusno!

"Čovječe, kao da nisam jela sto godina!", pomislila sam, i odmah zatim se zagrcnula u pire-krumpiru shvativši da nisam daleko od istine.
Kad sam dobrano ispraznila pladanj, ugledala sam, na samom rubu stola preklopljeni list papira koji je tamo vjerojetno završio u mojem gotovo histeričnom trganju celofana. Na njemu je pisalo: "Za gospođicu May Adams Xander".

To bi bila ja.
Otvorim ga i ugledam sitan oštar rukopis.
Pisalo je: "Drago dijete, Molio bih te, kada se probudiš i dobro najedeš, da dođeš u sobu broj četrnaest. To je soba desno niz hodnik, pa na kraju zadnja lijevo. Očekujem te, da zajedno obavimo neke preglede koji će potvrditi ili odbaciti moja nagađanja..."

Preglede? Kakve preglede?

"Dođi čim pojedeš.
Umalo zaboravih! Vrata se otvaraju otiskom palca na ulegnuto mjesto gdje su se nekoć nalazile brave.
A. Leigh".

Nekoć nalazile brave?
Pa da! U četrdeset i tri godine, vjerojatno se ponešto promjenilo.
Četrdeset i tri godine...

Polako sam ustala i zamišljeno se uputila prema vratima. Nakon kraćeg traženja, našla sam ulegnuće i prislonila palac na njega. Vrata su bešumno kliznula u stranu, savršeno se stapajući sa izrazito tankim zidom.

Desno niz hodnik… Dvanaest, trinaest,… A, evo je! Četrnaest!

Baš sam krenula pokucati, kada vrata naglo kliznuše. Prestrašeno sam poskočila kada se iza vrata pojavila zamišljena prilika dr. Leigha.

„… molekularno-sinaptičkom hipertrofijom… O! Dobro jutro, May! Nisam te očekivao ovako rano. Tim bolje, sad ću ja, samo da nešto provjerim!“

„Dobro jutro i vama“, rekla sam pomalo začuđeno.

„Uđi ti, uđi! Evo mene odmah!“, govorio je hitajući niz hodnik.

Ušla sam, znatiželjno se ogledavajući. Vrata iza mene nečujno su kliznula na mjesto. Našla sam se u prostoriji potpuno drugačijoj od one iz koje sam došla. Svi zidovi male sobice bili su pokriveni policama sa nebrojenim knjigama. Sa prozora, jedinog mjesta na kojem nisu bile knjige, bile su odmaknute zavjese i jutarnja svjetlost je obasjavala pomalo prašnjavu sobu. U samom kutu sobe prostirao se veliki radni stol prekriven papirima i knjigama, sa jednom velikom knjigom u sredini.
Moja znatiželja mi nije dala mira. Nagnula sam se nad tu knjigu i radoznalo pročitala: „Sinapsa, sinaptički akceleratori“.
Jedno mjesto, negdje pri dnu stranice, bilo je zaokruženo i podcrtano olovkom. Gonjena znatiželjom, počela sam čitati: „Uslijed vegetativno- neurološkog šoka može doći do jako rijetke pojave poznate kao SHP. SHP se očituje…“

„Jesi me dugo čekala?“, rekao je dr. Leigh nenadano se vrativši.

Prestrašeno sam odskočila od knjige, kao kakav kradljivac uhvaćen na djelu. Srećom, doktor je nosio neki zavežljaj, pa to nije primjetio. Brzo sam se odmaknula od stola zbunjeno odgovorivši: „N… Ovaj, ne!“
„Odlično! Molim te, prije nego što počnemo, uzmi ovo…“
Dao mi je zavežljaj.
„… i odi se presvući u nešto malo prikladnije. Ne želiš valjda cijeli dan hodati u toj spavaćici?“

„Ja… Ovaj… Ne!“

„Dobro. WC su ti prva vrata lijevo kad izađeš!“

Ispostavilo se da su u zavežljaju bile jedne vrlo uske crne traperice skrojene po najnovijem dizajnu i jedna vrlo zgodna plava majica pripijena uz tijelo. Nemogu reći da mi se nije sviđao moj novi izgled…
Kad sam se vratila, dr. Leigh je bio pognut nad onom debelom misterioznom knjigom.

„Izgledaš vrlo… lijepo.“, rekao je, odmjeravajući me pogledom.
„Znači pogodio sam tvoj konfekcijski broj? Odlično!“, rekao je uz smješak i nastavio čitati.
Mene je sve više i više golicala misao o toj knjizi, i znala sam da ću kad-tad morati pitati, pa…

„Gospodine, možete li mi objasniti pojam sinaptički akcelerator?“

„Vidim da si malo zavirila u moju knjižicu! No, no, ništa strašno.“, rekao je vidjevši moj pokunjeni izraz lica.
„Znatiželja je urođena svakom čovjeku! Ja bih, na tvom mjestu vjerojatno napravio isto. No dopusti, prije nego ti odgovorim na to pitanje, a odgovorit ti hoću, da te zamolim za uslugu. Molim te sjedni.“

Pomalo zbunjena, privukla sam stolicu i sjela.

„A sada bih te zamolio da zatvoriš oči.“
S nevjericom sam ga poslušala.
„Sada mi molim te, sa zatvorenim očima, opiši ovu sobu.“

Ne razumeći zašto, ali naslućujući da ima vevze sa nekim od testova, počela sam opisivati…

„Dobro… Cijela soba je obložena policama… Osim prozora! Na policama su knjige sortirane… Ne po piscu nego po tematici… Vaš stol se nalazi u donjem kraju… Pun je papira i vaših bilježaka. Na svima su neke formule i zapisi o nečemu… U lijevom gornjem kutu stola vam je lampa… Pod je drven, od parketa… Na stropu je neonski luster, a sa prozora su razmaknute zavjese. E da! I na prozorskoj dasci je neka lončanica… Mislim hibiskus… To bi bilo to.“

Otvorila sam oči i pogledala doktora Leigha. On je sjedeći zurio u mene zapanjenim slavodobitnim pogledom.

„Drago dijete… May… Da li ti znaš…“, rekao je ne mogavši doći k sebi od uzbuđenja. „Jesi li ti svijesna da si ovaj moj ured koji vidiš prvi put u životu, opisala i najsitnije detalje?“

I stvarno, had sam pogledala, sve sam opisala onakvo kako je bilo. U detalje. Bez ijedne greške. Shvativši to, zinula sam od čuda.

Smješak na licu dr. Leigha govorio mi je da je to dobro.
„Znao sam!“, rekao je.
„Imaš SHP!“

Točno se sjećam svog izraza lica kada mi je to rekao. Strah pomiješan sa velikom dozom nevjerice odražavao mi se u očima.
Gledala sam u tog doktora, u tog šepavog starčića sa dragim licem, molećivim, upitnim pogledom punim sumnje. A on mi je odvraćao pogled pun razumjevanja koji je govorio: istina je...

Pokušala sam se sabrati: ako ne sanjam (brzo sam se, nepoazice, uštipnula za nogu da se uvjerim u bolnu istinu), i ako ovaj tu čovijek, doktor Leigh, govori istinu, onda sam... bila u komi...

"Četrdeset i tri godine...", šapnula sam jedva čujno, glasom koji je podrhtavao od straha.

"Da dijete drago... Četrdeset i tri godine i dva dana."

Odjednom sam osjetila hladnoću koja nije imala nikakve veze sa vremenom. Postalo mi je toliko hladno da sam se, sjedeći onako na bolničkom krevetu, umotala u plahtu i stisnula uz jastuk.

Kako? Pa nisam se ništa promjenila!

Vidjevši moj krajnje konfuzan pogled, dr. Leigh je, bez riječi, mahnuo prema staklenim vratima koja se odmah otvore, i u sobu uđe jedan mlađi doktor čudnog, pomalo dezorjentiranog pogleda.

"May, ovo je dr. Sanders, koji će ti pokušati objasniti što ti se dogodilo.", reče on sjedajući na rub kreveta.

Pokušao je. Evo koliko sam ja shvatila...

Usljed udarca kamiona, pala sam u nekakav vegetativni šok, umjesto da sam odmah otegnula papke. Sve moje vitalne funkcije, kao što su tlak, otkucaji srca, probava i disanje, spali su na najmanje moguće granice. To bi trebalo objasniti zašto mi mišići nisu antropofirali, i zašto se uopće fizički nisam promjenila.

Trebalo bi...

Doktor Sanders je pričao i mahao rukama... Doktor Leigh je zurio u mene... A ja nisam ništa od toga doživljavala. Nisam bila u stanju slušati, nisam bila u stanju gledati. Stalno mi je pred očima lebdjela slika prazne ceste, kamiona, i...

"May, May! Jesi dobro, May?", govori je neki daleki glas u mojoj podsvjesti, nedajući mi misliti.

"May! MAY!"

Pljus!

"Au!", uzviknula sam trgnuvši se.

"To boli!"

"Oprosti.", rekao je dr. Leigh.

"Ali mislio sam... Jesi dobro?"

"Da.", odgovorila sam trljajući obraz....

Ali nisam bila dobro...

Doktor Sanders je, bez prestanka, govorio: "... Uzevši u obzir kardiovaskularni, živčano - taktilno - olfaktivni, kao i cjelokupni vegetativno - probavni sustav, imajući na umu trajanje kome, mogu sa potpunim pravom tvrditi, pa čak i za današnje prilike, da si ti jedan čisti biološko - medicinski fenomen!"

"...Medicinski fenomen...", ponavljala sam, jedva svjesna svoje okoline.

"Dijete drago, tebi nije najbolje. Trebaš se dobro odmoriti... I naspavati", rekao je dr. Leigh sa smječkom, zaustavljajući dr. Sandersa, koji se spremao održati još jedan zamoran govor.

Naspavati? Pa kao da nisam spavala četrdeset i tri godine bez prestanka! Meni treba nešto protiv glavobolje!

Pogledala sam ga pronicljivo - upitnim pogledom.

"Znam da ti se čini čudna moja ideja o spavanju", rekao je.

"Ali, u komi, čovijekov mozak obrađuje i do dvije tisuće puta više informacija nego u snu. Nebi se moglo reći da si cijelo vrijeme samo spavala!", dodao je, prijateljski se smiješeći.

I stvarno, kad sam malo bolje preispitala svoje duševno i tjelesno stanje, shvatila sam da sam u stvari jako iscrpljena.

"Mi te, s tom tezom, ostavljamo da se dobro naspavaš. Kad se probudiš, već će se netko pobrinuti i za tvoj prazan želudac..."

Izašli su iz sobe, tiho zatvarajući vrata. Preumorna za bilo kakvu daljnju obradu informacija, sklupčana na sredini kreveta, zaspala sam istog trena...

„Au!“, uzviknula sam, trgnuvši ruku. Cigareta, koju sam držala među prstima, dogorila je i opekla me, probudivši me iz sanjarenja.

„Strašno!“, promrmljala sam. „A nisam ni dim potegnula!“

Automatski sam počela prekopavati džepove u potrazi za novom cigarom. Tražeći tako po džepovima, primijetila sam da je napokon prestala padati kiša.

Napokon! Već mi je cijela guzica odrvenjela od stalnog sjedenja!

Našavši traženu cigaretu zapalila sam je, povukla jedan dugi dim, i prije nego sam se snašla, sjećanja su me odvukla…

Misli su mi se kovitlale: mama… gradilište… temeljni blok… suze. Pogreb… suze… tata… crni ljudi… torba… oporuka… suze… kamion!

„NEEEE!!!!“, viknula sam iz sveg glasa, dašćući i pohlepno gutajući zrak, naglo se uspravivši. U… krevetu?

Gdje sam? Znoj! Ja sam… mokra! Mokra od znoja! Što se dogodilo? GDJE SAM? Priberi se may, razmisli!

U taj čas se otvore vrata na kraju prostorije i šestero ljudi u bijelim kutama ulete unutra i sjate se oko mene.

Doktori…? KAMION!, pomislila sam širom otvorivši oči pune straha.
Pa mene je pobro kamion!

Odmah su me počeli pregledavati: puls, srce, tlak i masu drugih stvari. Htjela sam pitati toliko toga, ali što od doktora koji mi nisu dali ni disati, što od šoka, nisam uspijevala prozboriti ni riječi.
Uto se vrata opet otvore i u sobu uđe stariji gospodin, plemenita držanja, malo nagrižen vremenom. Svi oktori su odmah stali sa pregledom i okrenuli se prema njemu.

Dekan!

„Dajte jadnom djetetu zraka dečki“, rekao je ležernim, očinskim tonom.

„Ona je dobro, slobodni ste.“

Bez riječi, svi doktori se pokupe i odu.
Oslanjajući se na smeđi drveni štap, došepesao je do prozora iza mene i snažnim pokretom razmaknuo zavjese. Zaslijepila me svjetlost koja je dopirala iz vana. Zatreptala sam, iznenađena njezinom jačinom. Naviknuvši se na nju nakon nekoliko trenutaka, površno sam se ogledala po sobi. Na satu, koji je visio iznad vrata, mala kazaljka je gotovo dodirivala brojku sedam.

Sedam sati navečer. Dobro, još uvijek stignem doma prije mraka zaključati stan… I razmisliti…

„Gdje sam?“

„U gradskoj bolnici“, odgovori stariji doktor.

„Da se predstavim. Moje ime je Dr. Leigh. Arman Leigh. Bio sam uz tebe svo ovo vrijem dok si bila ovdje… Na odjelu za traumatologiju.“

Traumatologiju? Nije li to…

„Bila sam u komi?“

„Da May, bila si u komi.“

„Koji je datum?“, zapitala sam prestrašeno.

„Danas je sedamnaesti srpnja“, odgovori on.

Sedamnaesti… To znači da…

„Dijete drago, dali se sjećaš datuma kada si imala nesreću?“

„Da“, odgovorih.

„Bio je petnaesti. Znači, prije dva dana!“

Dr. Leigh se nasmiješio i brižljivo me pogledao.

„A dali se sjećaš godine… I dali se sjećaš koliko ti imaš godina?“

Kakva su to glupa pitanja? Pa naravno da znam!

„Da, sjećam se“, odgovorila sam pomalo uvrijeđeno.

„2016. Je godina, i ja imam dvadeset i tri godine!“

Pogledao me je, ravno u oči, pogledom punim sažaljenja i slabašno mi se nasmiješio.
Što je sad ovo? Ništa mi nije bilo jasno.

„I kakva je ovo soba?“, zapitala sam ,začuđeno se osvrćući.

Ugledala sam još tri kreveta, sa nepomičnim tijelima i mnoštvom kardiovaskularnih instrumenata oko njih.

Soba za unesrećene?

„Ovo je soba za stalne pacijente“, odgovori doktor Leigh na moj začuđen pogled.

Stalne pacijente? NIŠTA nisam shvaćala.

Dr. Leigh je odšetao do meni susjednog kreveta, popravio cjevčicu na fiziološkoj otopini, i stao.

„Cijelo ovo vrijeme sam bio s tobom… Svaki dan! Pamtim kako su te donijeli… Bila si sva u modricama.“
Kako nećeš pamtiti, pa to je bilo prekjučer! Ovaj doktor mi je počinjao ići na živce.

„Ma št…“, zastala sam kad se okrenuo prema meni.

„Tri dana smo te pokušavali reanimirati. Tri dana! Nakon toga smo digli ruke od tebe.“

Ma što ovaj priča? Kakva tri dana? Pa nije prošlo ni punih četrdeset i osam sati! Je ovaj malo skrenuo?

„Mislili smo da si gotova. Liječnici su ti dali tjedan, najviše dva. Razumljivo zašto: tlak nemjerljiv, otkucaji srca: sedam u deset minuta! Nisam mogao vjerovati!“

Cijelo vrijem je gledao kroz mene, kao da se pokušava prisjetiti nekog davno minulog događaja… Trgnuo se iz sanjarenja, pogledao me ravno u oči i rekao:
„A za tvoju informaciju, današnji datum je sedamnaesti srpnja… Ali sedamnaesti srpnja 2059. godine…“

Vrijeme je brzo prolazilo. Više nisam bila mala, nisam bila dijete koje se zadovoljavalo površnim odgovorima. Svakim sam danom sve više i više davila tatu s pitanjima o njemu, o njegovom izbivanju, o poslu. A on mi je na sva moja pitanja odgovarao isto:

„Saznat ćeš!“.

To me pomalo živciralo. Htjela sam znati kakve to misteriozne pozive dobiva, nakon kojih otputuje na nekoliko dana, i kakvi to tajanstveni ljudi dolaze pričati s njim. Željela sam doznati… A opet, bilo me je strah onoga što bi mogla saznati.

Jednog vrućeg ljetnog popodneva, nakon šestog misterioznog poziva toga dana, pozvao me k sebi i rekao:

„May, opet moram na put!“

„Opet? A daj! Pa nisi ni tjedan dana bio doma!“

„Znam, ali sad su me zvali…“

„Da, primijetila sam!“, prekinula sam ga pomalo osorno.

„Ajde, nemoj se sad ljutit… Pa vraćam se za dva dana… najkasnije tri!“, rekao je i nasmijao se.

Značajno sam ga pogledala i sa smiješkom rekla: „Da? Ajde nek' ti bude… Čekat ću te. Kada odlaziš?“

„Sutra rano. Nećeš me čut… Ići ću jako rano.“

„Kako ti drago“, rekla sam smijući se.

Navečer , prije spavanja, ,došao je u sobu, zaželio mi laku noć i poljubio me u obraz, kao i obično. Iako sam imala dvadeset i dvije godine, nije mi smetalo. Nekako me je smirivalo. Kada je zatvorio vrata, nečujno sam navila budilicu u nadi da ću ga sutra vidjeti prije polaska.

Sljedeće jutro probudila sam se vrlo rano, prije šest. Ustala sam se i u nadi pretražila stan. Sve što sam našla bila je šalica tople kave na stolu pored koje je bio kolačić u obliku smajlića. S užitkom sam pojela kolačić, stavila kavu na toplo i vratila se u krevet…

Dane sam provodila očekujući tatin povratak. No, dva dana su prošla, prošao je i treći i četvrti. Oko podneva petog dana, netko pokuca na vrata. Sva sretna šapnula sam: „Tata!“, i potrčala otvoriti ih.

No na vratima nije bio moj tata. Nije bio nitko poznati. Bila su dva čovjeka, ledeno hladna držanja, obučena u crno, sa sunčanim naočalama. Ušli su, unijeli neku torbu, ostavili dva pisma. Pružili su mi ruku , šutke izašli van i odvezli se u isto tako crnom, hladnom autu. Odmah sam znala da nešto nije u redu. Pogledala sam torbu. Na njoj je pisalo: I.C.E. Hunters. U nekom bizarnom naletu blunila, pomislila sam:

„Led? Moj tata je lovac na led? Pih!“

Ali onda, sabravši se, uočila sam dva pisma koja su nepomično i nijemo ležala na stolu. Otvorila sam prvo, teže. Iz njega je nešto ispalo… Nešto… Lančić? Ne! Bile su to identifikacijske pločice na kojim je pisalo S. Xander…

Čim sam ih ugledala, znala sam… Tata se ne vraća… Nikad više. Pokušala sam suspregnuti suze, ali nisam mogla. Potekle su. Nijeme, bez boje. Slane. Stajala sam tako petnaestak minuta naslonjena na stol sa potpuno zamagljenim mislima, nesposobna za misliti, nesposobna za bilo kakvu fizičku aktivnost.

Zadnjim atomima volje prisilila sam se pogledati ostatak pisma kojega sam gnječila u ruci ni ne primjećujući to. Izvukla sam zgužvani papir na kojem je bila prilijepljena fotografija Samuela Xandera, snimljena prije petnaest godina. Ispod fotografije je pisalo:

Samuel Xander, pripadnik I.C.E. Hunters tima. Slijedilo je objašnjenje.

„I.C.E. (Intelligent Crime Establishment) Hunters tim je najelitnija vojna jedinica na Zemlji. Dostupna je samo vrlo ograničenom broju ljudi, koji su za njene usluge spremni platiti cijenu. U I.C.E. Hunters tim ulaze samo najtalentiraniji i najistreniraniji ljudi iz svih krajeva svijeta. Jedinicu čine sedamdeset i dvije osobe…“

Nisam mogla više čitati. Sada, poslije deset godina, doznala sam kakav je lovac on bio… Lovac na glave!
Nisam više mogla! Kroz glavu su mi, kao odbljesci, prolazila sjećanja:

„…poseban lovac…“, „…na put… par dana…“;

Televizija: „…napravljen državni udar…“, „… ubijen najveći diler narkoticima…“…

„Tata!“, šapnula sam i srušila se na stolicu. Još mi nije dospjelo do glave… Pokušala sam se pribrati. Kako bi imala nešto za odvratiti misli, uzela sam drugo pismo. Obična, plava kuverta stajala je okrenuta naopako. Na njoj je pisalo: Samuel Xander. Uzela sam je u ruke u namjeri da je otvorim, kada mi nešto zapne za oko. Okrenem je… I pročitam:

„Oporuka“…

Vrući, šareni ljetni dan u trenu je izblijedio. Tada sam spoznala: „Ja sam…“, nisam mogla, nisam htjela izustiti tu riječ...

siroče!

Tada me je pogodila sva silina te riječi. Zamagljena uma od boli, gubitka i spoznaje gubitka, stišćući neotvorenu oporuku u ruci, ridajući i jecajući, izletjela sam iz kuće. Plačući, pretrčala sam travnjak i našla se na cesti. Tada je naišao kamion… I tu prestaje moje sjećanje…

Dim cigarete mješao se sa čađavim zrakom koji je obavijao cijelo gradilište. Potegnula sam još jedan dim i s užitkom ga otpuhnula u hladan noćni zrak. Kiša, koja je padala već puna dva dana, polako je jenjavala.
„Jedna dobra stvar kod kiše je ta što možeš razmišljati… Ionako nemaš pametnijeg posla!“, mislila sam, sama, isopod strehe koja je prokišnjavala,na trećem katu nedovršene čelične konstrukcije neke zgrade koja je već mjesecima čekala da je sruše. Bila sam mokra. Nije me bilo briga. Marte- lako za njih, već će se one osušiti… Moje crne, najdraže traperice bile su gotovo sasvim suhe, vojnička košulja i kožna jakna također. Samo mi je crna, ravna kosa, slijepljena od vode, padala na lice… Anđeosko lice, znala mi je reći Marjorie… Kako je to davno bilo!
Bilo je to… Prije dvanaest godina… kada mi je zadnji puta to rekla. Bio je sunčani dan, negdje u lipnju… Deveti lipnja točnije. Marjorie je, kao i obično, nadgledala sve radove na konstrukciji novog bloka zgrada. Ja sam veselo skakala okolo, vješala se po skeli,… Ili nisam bila vesela? Tada me je dozvala:

„May, pazi da se ne udariš!“

„U redu!“, rekla sam.

Baš sam htjela nešto dodati, kada se to dogodilo… Nikad to neću zaboraviti! Sjećam se… Kao u bljesku… Njeno uvijek nasmijano lice kako gleda u mene… Prodoran fijuk pucanja… I zaglušujući štropot rušenja. Smješak mi se ledio na usnama dok sam pokušavala shvatiti što se dogodilo.

„MAMAAA!!!“, viknula sam i potrčala… Nije bilo odgovora.

„MAAAMAAAA!!!“, vikala sam iz svega glasa dok su mi suze navirale na oči.

„Mama!“, ponovila sam tiho, u polutami prohladnog gradilišta. Nitko tada nije znao što se zapravo dogodilo. Dan poslije došao je moj tata, kojeg sam rijetko viđala. Rekli su mu što se dogodilo. Sada i ja znam: dvadeset i osam tona težak temeljni blok raskinuo je sajlu na kojoj je visio. Zašto? Zato jer se neki idiot preračunao u tonaži, eto zašto!
Od Marjorie nisu našli ništa... Ništa što bi podsjećalo na nju...
Od tada MRZIM gradilišta! Organski mi se gade!
Ipak... Svaki put kada sam tužna ili loše volje, najsigurnije se osjećam upravo na njima...
Nemogu bez njih!
(...)
Tako sam počela živjeti s mojim tatom, ali on je često izbivao, tako da sam većinu vremena provodila sama. Jednom, dok se spremao na odlazak, upitala sam tatu:

"Tata, zašto stalno nekamo ideš?"

"Idem raditi, dušo", rekao je.

"A što radiš?", opet sam pitala.

"Ja sam ti... lovac!", odgovorio je pomalo nesigurno.

"Da? A zašto onda nikad ne doneseš doma neku životinju?", navaljivala sam.

"Dušo... Ja sam... malo drugačiji lovac.", rekao je s bolnim smješkom

"Da? A kakav?", nisam mu dala mira.

"Saznat ćeš jednom prilikom...", rekao je smireno i uzdahnuo.

Tada, sa nepunih deset , nisam znala kakav je on lovac bio...