Hopsanje u ritmu

bila sam na faksu! napokon. bila sam kod mistera Alokhola! napokon. odgovarala sam! napokon. postavio mi je praktički 2 pitanja na koja sam samouvjereno, i vrlo opsežno i spremno odgovorila i sve je to bilo točno, bez suvišnih profesorovih rečenica! napokon. rekao mi je da sam prošla! napokon. mislim da sam dobila 5! napokon. a sad još samo 6 takvih kolokvija i valjda je onda kraj!

prije par dana zaratila sam s Brmbom. naravno opet sam na meti ja i moje učenje, ja i moj pas, ja i nebriga oko nje, ja i moj nerad. kako to obično biva djelomično su njezine optužbe bile na mjestu, ali djelomično i nisu. planula je samo zbog toga jer je vođenje knjiga postalo nemoguće kao i svake godine u ovo doba. inače bi se sve to riješilo mirovnim sporazumom.
danas sam ustala sa željom da budem dobre volje i da popijem svoj kapučino u njezinom društvu. njezin njakajući "dobro jutro" ubio je tu želju. otišla je na posao bez da smo progovorile jednu složenu rečenicu. (rječice tipa bok i ok se ne broje kao rečenice)
vukla sam se po stanu čekajući nešto, ni sama ne znam što. iz te letargije zdrmao me zvuk mog mobitela i vrištanje: dođi na faks ranije, ili odmah , ja danas nemam predavanje!
ok,ok...stani malo, ipak je tek oko 8. malo mi je rano. ali da, uzela sam uzicu i odšetala s Chinkyjem par metara , tek toliko da se ne popiški doma, vratila ga doma, uzela ključeve i krenula put faksa.
na faksu je napokon sve ok! vratili su se profači koji su se provodili u Opatiji za vrijeme ispitnih rokova, i ja sam ugovorila jedan ispit sutra, i da sad umjesto da ovo pišem trebala sam učiti, ali jbg.
vrijeme vani nije davalo nikakvu energiju pa sam se vratila doma svojoj sobi i knjizi koju sam čitala već oko tjedan dana prije spavanja. (volim čitati) a knjiga je bila jako zanimljiva. zove se Šetačica pasa.
nakon nekoliko poglavlja i omiljene-serije-koju-gledam-dok-peglam (volim peglati) otišla sam i u dućan. (jer Brmba će biti bolje volje ako joj donesem što treba iz dućana) ugledala sam opet onaj mali Rosalov LipBalm city lips koji me već danima s blagajničke police moli da ga kupim. danas nije molio, danas je vrištao: UZMI ME! SAMO SAM TVOJ! (kad bi bar tako dečki vrištali zamnom) i u slijedećem se trenu već nalazio u vrećici i vračao samnom doma. (čak sam mu dala prednost pred bombončićima ORBIT drops s okusom breskve za kojima sam odnedavno ovisna. bila je borba ili-ili)
kad smo kretali k baki Štrukl na ručak, Chinky je veselo skakutao , a moje su se usnice lijepo napućile od novog LipBalma. proziran je i ističe onu prirodnu ljepotu. daje sjaj i čvrstoću. i... tako miriše na breskvu (AHA! to je još jedan poveznica s bombončićima) bila sam zadovoljna. a i dan je nekako postao vedriji.
nakon obilnog ručka, taman prije nego otključam lesu, podsjetila sam Chinkyja da ide pozdraviti baku. naučila sam ga da se vrati do nje i njuškom samo takne ruku i tako joj kaže "Bok" na pseći. s druge strane lese bili su dečki iz kvarta. nešto su pomagali susjedi koja ima radove i renovira stan. jedan je pitao dal grize. koje pitanje... mislim, i ja sam ga puno puta postavila, ali... jednostavno više ne znam što da odogovorim kad me tako netko pita. ako nije ničim izazvan, neće gristi, ali ako se igra, onda zna i mene čak lagano grickati. ali kako da i ja znam namjere tog "mazitelja"? možda me želi lupiti i ukrasti mog psa, a tada bi bio red da ga ugrize! ili barem zareži.
a onda, nakon maženja i svega, čula sam neki poznati bok. okrenem se, a tamo moj poznanik iz davnih dana. namignuo mi je. ja sam se nasmiješila. preplavio me osjećaj za feeling da to nije bio običan bok. znam, sigurno je primijetio moj novi LipBalm, i moje čvrste usnice, i moju zmazanu kosu i umorne oči i... no dobro , ok. vidio me, pozdravio i to je sve. ali bilo bi lijepo znati dal je sve ovo primijetio... duboko sam udahnula zrak i nestala.
po povratku kući naletjeli smo na staricu koja voli svog aprikot pudla . nije bila dosadna. bilo je zanimljivo šetati s njom i praviti joj društvo.
sada sam doma i pišem ovo. vedra sam i vesela. nadam se samo da mi Brmba neće pokvariti ostatak dana.

cijelog života želim biti dijelom nećega.
želim imati svoje društvo.
želim se osjećati nečijom.
želim da je nekome do mene stalo.
želim pripadati nekome.
želim imati ljude oko sebe koji me vole.
mislim da bi bila možda malo sretnija u obitelji sa više članova.
sada živim s mamom i psom.

ovu jesen vratila sam se svom čoporu.
to nisu svi oni isti ljudi ,koji su bili u mom čoporu prije par godina, iako dobar dio njih je.
stvorila sam svoj novi čopor.
za svaku jedinku u tom čopru, točno se zna koje mjesto ima.
svatko ima svoju funkciju.
svoje vrline, mane i mušice.
svatko je jedinstven.
svatko ima svoj znak i nadimak.
kad netko fali, točno se osjeti da ga nema.
svatko za sebe pojedinačno tvori taj jedan, jedini, jedinstveni moj čopor.

a onda, kao u svakom čoporu, i tu je došlo do malih problema.
upoznali smo se malo bolje.
naša razmišljanja nisu uvijek ista.
pomalo rastemo , razvijamo se u tuđim očima.
otkrivamo jedni druge , kakvi stvarno jesmo.
neki nisu zadovoljni ishodom.

bojim se...ne želim da se moj čopor raspadne...

dosta mi je!!! dosta!
neću više biti cendralo, ni mrgud!
nisam zbunjena i znam što hoću.
imam mozak i promislila sam.
nije to za mene.
bila bi to samo muka i tlaka i bol.
baš sve one emocije koje mi vuku krajeve usnica prema dolje.
a ja nisam lopta s tužnićem na sebi.
barem ne želim biti.
fakat je dosta!
(makar mi je baš sad došo sms...on ne zna stati)
vani je lijepo vrijeme i dolazi proljeće!
(i meni je došla tetka iz Rusije pa nema pms-a a to je bitna sastavnica mog ponašanja)
mislim da idem hopsati, to mi je u krvi!

što je čovjek bez prijatelja? on je jedrilica bez vjetra (i pomoćnog motora). jesen bez kiše. more bez riba. baš ništa. običan čovjek koji se nema zašto smijati jer ga nitko ne čuje. nema zašto plakati, jer mu nitko ne može obrisati suze. nema se zašto ljutiti jer ga nema tko naljutiti. niti ga itko može rastužiti, ali ni razočarati. nitko ne zna dal on uopće postoji. nitko neće primijetiti da ga nema ako umre ili nestane. čovjek bez prijatelja, kao da nije čovjek u pravom smislu te riječi.
nikad nisam bila bez prijatelja. imala sam poznanike, prijatelje , susjede, super prijatelje, loše prijatelje, prijatelje iz vrtića ,sa engleskog, baleta. iz škole, sa faksa, neprijatelje... i sada hvala Bogu imam svoje najdraže prijatelje koji vole ples, (namjerno sam tako napisala, tako da se tu nađu i prijašnji plesni prijatelji i sadašnji) i one koji nisu toliko zaljubljeni u ples, ali hopšu samnom.
uvijek su mi prijatelji bili bitniji od svega. i prijateljski nastupam na prvu loptu, ali baš prema svima. i svi su mi dragi, dok i ako se ne dokaže suprotno.
ali... baš zato što sam svima draga prijateljica, prijateljicom me smatraju baš svi. i curke koje upoznajem, ali i svi dečki koje upoznajem. uredu je to, imam ja i prijateljica koje bi dale sve da ih neki dečko gleda kao prijateljicu, ali ja više ne. i ja sam osoba kojoj treba netko samo moj, i taj netko tko bi bio više od samog prijatelja. da se razumijemo: svi moji dragi prijatelji koji mi jeste prijatelji SVE VAS JA JAKO VOLIM, I ŽELIM DA MI I DALJE BUDETE PRIJATELJI. ali trenutno nema više mjesta za još jednog "samo" prijatelja. moje prijašnje i kvazi i prave vezice završavale su rečenicom: "ti si meni stvarno jako , jako , jako draga FRENDICA. i želim da mi takva i ostaneš." danas tako počinju moja poznanstva sa bilo kime.
lijepo je znati da me ljudi cijene ko prijateljicu, ali koji je to prekidač u meni uključen na Friend zone pa da ja s niti jednim dečkom ne mogu preći u ništa više? nije da se ne trudim, ali sve što učinim, učinim prijateljski...

ima dana kad fakat više ništa ne kužim.
nitko i ništa mi nije jasno.
ljudi koji su mi dragi, postanu u najmanju ruku manje dragi.
oni čudni postanu mi normalni.
oni koji su mi se kleli u iskrenost ispadnu peslabi da bi mi rekli istinu.
osjećam neku tjeskobu, preslabu da bih plakala.
nisam sigurna dal sam tužna i povrijeđena, ali nekako nemam zadovoljstvo u srcu.
a opet, imam osjećaj da mi tako malo treba da bih se nasmijala.
samo jedna pjesma, jedan stih, možda samo pogled u nebo.
ono što sam mislila da volim, više ne volim.
ono za što sam mislila da mi nije bitno, BOLI kao da mi je neizmjerno stalo.
ništa me ne zadovoljava i ništa mi nije zanimljivo.
ništa mi se ne da.
samo ležim i piljim u prazno, a nešto iz moje nutrine bi trčalo dok ne padne od malaksalosti.
vrištala bih... pod tim mislim STVARNO vrištala.
ali danas čovjek nema gdje vrištati.
u zatvorenom ne smijem radi susjeda, vani ne smijem radi nećih tuđih susjeda.
nešto bih, a ne znam što.
uzet ću Chinkya i otići trčati na beskrajnu ledinu gdje me nitko neće naći...