Hopsanje u ritmu

troprsti tipavac alias ljenjivac jedan je od najljenijih životinja. živi na drveću, a kreće se prosječnom brzinom od 3 km/h. jede jako rijetko, gotovo cijeli dan spava. hrani se samo lišćem kao koala i miće se samo da bi dohvatio tu i tamo listić koji mu nije baš na dohvat ruke i da bi se pario.
sve ovo ne bi bilo bitno da mi njegovo ime nije postalo nadimak! tako me prozvala moja draga Brmba. naravno uvijek se nakostriješim ko dikobraz, iskesim zube ko vuk i počnem režati i braniti sebe, svoj ponos,a i svoju lijenost. iritira me što me se optužuje da samo gledam tv, da samo surfam po netu, da ništa ne radim. a najviše me iritira možda zato kaj je to djelomična istina. mrzim "radne praznike". nikada se nemogu dovoljno odmoriti i nikad se nemogu natjerati na 100%tni rad. zašto je tako samnom, nemam pojma. možda je horoskop takav. možda sam samo lijena. a možda i nisam jedina. a što ako jesam?? što ako sam jedina koja je ,dok mame nema, do podneva u piđami, gledam ko ima novi post, čitam svoje stare postove, komentiram druge i tu i tamo napišem vlastiti novi. onda se oko podneva otuširam, jer bi bio red, pa odem na ručak. po povratku doma, naravno, planiram učiti. ali , vidi vraga, jučer sam morala u dućan, prije dva dana je Brmba imala ideju, danas mi dolazi teta od preko bare... i opet svaki dan propadne učenje u popodnevnim satima. u najboljem slučaju ostanem doma, i krenem učiti, a onda me neko nazove i pola sata ode na razgovor, a kasnije se Brmba tuži da se nikad ne vidimo. i kaj napraviti? a mislila sam da će mi faks donijeti polet za učenje, da ću sve rekorde u učenju preteći, jer je to baš ono kaj me zanima.
i kojeg li paradoksa: što više vremena imam, to mi se manje uči, i to manje i naučim,jer danas još ima vremena, pa ima sutra, pa preksutra, a onda zadnjih 24h se sve praši i sve zbrčka u glavici.
no, sad će ponovo krenuti predavanja pa će se valjda sve vratiti na svoje... nadam se

koji čudan dan...znala sam da će biti čudan čim nisam imala dogovor ni sa kim da ga moram pokupiti negdje na putu za fax. obično moji čudni dani započinju tako, spontano, kad nema dogovora.
i onda, na 2. skretanju naiđem na 2 frenda iz osnovnjaka. zapravo sad smo malo više poznanici, jer sretnem ih tu i tamo vrlo rijetko. zaustavila sam se, pitala ih kamo idu i povezla sa sobom.
naravno, taj put ne bi bio tako neobičan da tu nisu bili popratni efekti ko, kome, koliko, kada i gdje smo sreli stare poznanike. uglavnom smo zaključili da su se svi dosta promijenili. ali, ima jedna priča koja me poprilično šokirala... naime, jedan naš poznanik zaršio je u ludari. da, isti onaj koji me prije desetak godina vozio u autiću nekog ofucanog lunaparka, da, onaj isti s kojim sam išla na neke dodatne aktivnosti, i , da, onaj simpa, mali dečec za kojim sam se i ja ponekad okretala i koji mi je bio drag. nešto mu je došlo i otišo. jednostavno otišo. i priča nas navodi da bi to moglo imat veze s tihom patnjom još iz osnovnjaka. pa, iako sam milijun puta pročitala, još uvijek mi nije jasno, dal se stvarno može od ljubavi poludjeti?? mislite vi tako??
sljedeća stvar je bila, ja i moj fax. eh, iz populacijske i kvantitativne genetike(baš je takva kako zvuči) bila sam među ocjenama 3 i 4 i sad, žena me par puta bila nagovarala na odgovaranje za višu ocjenu, a ja sam nju uvjeravala da mi(cijela generacija) za to nemamo vremena. a onda sam popustila! obećala sam joj da ću pokušati. jučer sam doslovno listala te papire i skužila da mi fali jedna skripta. bila je kod frendice, koja, pogađate, naravno nije bila doma do 22h. poludila sam! izgubila volju za učenjem i sve prepustila slučaju. da, dobila sam tu skriptu, ali puno prekasno, kad je sa svim bilo gotovo. računala sam na poraz i na nižu ocijenu. a onda... došla sam danas u profin kabinet i iako sam odmah htjela reći, profesorice, ja bih ocjenu, ona me pretekla. rekla je: «kolegice, vidim došli ste odgovarati za višu ocjenu, puni znanja.» i šta sad? jednostavno sam progutala knedlu u grlu i samo kimnula: «da, jesam, ali znate, više sam učila teoriju, a formule su mi se malo pomiješale.» ona je samo izvadila svoje papire, tj. moje kolokvije i krenula… pokazivala mi je sve što sam krivo napisala i rekla mi kako je trebalo pisati, a ja sam samo mudro klimala svojom glavom uz neartikulirane zvukove odobravanja. prošle smo bile sve zadatke, a tad me posjela preko puta sebe. pogledala me ravno u oči i pitala: «jeste li sve naučili?» samo sam kimnula. «a gdje je vaš indeks??»pitala me malo oštrije. «oh, tu je, tu je, sad ću vam ga dati», rekla sam ko da me neko naglo probudio iz sna. u tišini ga je preuzela i upisala ocjenu i to onu višu. a toliko sam htjela izbjeći to strašno ispitivanje. naštetila bih sama sebi.
ponosna današnjim ulovom ušla sam u jedan od paviljona i pitala trojicu kolega dal trebaju prijevoz. tad su krenule one dobro poznate šale o ženama i autima. naravno na štetu žena. jedan je ipak želio prijevoz. pa, iskreno, i nadala sam se da će samo on pristati. između nas postoji posebna veza, ona prava bikovska. (ehem, ne , nije to ta veza, dečko ima curu, a vi, bikovi, znat ćete o čemu pričam) i uglavnom, kad su krenule zeke peke stala sam mu na pola puta i rekla mu da može izać van. na kaj se on nasmijao i reko da se samo šalio, a na to sam rekla da sam i ja. (al, fakat, samo rijetki me naljute) poslije smo se zabrbljali, onako kako mi to znamo. došla sam do mjesta do kud je tražio prijevoz, i onda je reko: «znaš, jako dobro voziš. Jako sigurno»(p.s. nije da se hvalim, ali to mi kažu svi dečki koji su se do sad samnom vozili, a primjedbe su imale samo cure).
zadnja stvar danas koju bih htjela spomenuti je DOŠLO JE PROLJEĆE! Ne, ne kalendarski, ali, ako ste sad u sumrak otvorili prozor ili bili vani mogli ste to osjetiti! joj kako obožavam kad je dovoljno hladno da nosim debelu jaknu, a dovoljno toplo da sam otkopčana. kad na golom vratu mogu osjetiti strujanje zraka i kad vani počinje mirisati, i kad je sve onako plavičasto…a onda, još, prije mene je putem prošlo neko muško stvorenje koje jako fino miriši… neki parfem koji se osjetio na još 20ak koraka.
obožavam parfeme i na sebi i na drugome i samo u zraku...