MATIJEVIĆI I NERETVA
26.10.2012., petak
NA DANAŠNJI DAN - ILI ĆE MOŽDA BITI NEKI DRUGI DAN?
|
Na današnji dan prije točno 68 godina oslobođena je dolina Neretve od Njemačke okupacije. Zanimljivo da u niti jednom lokalnom mediju nije spomenuta ta obljetnica. Možda je to zbog toga što su svi zauzeti lokalnim aferama i predviđanjima o tome da li će krenuti redovna linija Metković – Zagreb u organizaciji tvrtke USKOK, ali ako se pogleda i niz godina unazad, lako je primjetiti činjenicu da se povijest drugog svjetskog rata u Neretvi zapostavila. Mnogi će zamjeriti na ovom postu smatrajući da je normalnije sjećati se pobjeda iz Domovinskog rata zbog toga što smo u tom ratu bili svi na istoj strani protiv srpske agresije i biti će u pravu – bar u dijelu kad se bune zbog zaborava na te dane devedestih. No doslovce nekoliko stotina žrtava koje je Neretva to vrijeme pretrpjela zaslužuju da se sjeti i tih dana drugog svjetskog rata. Iako se 56 godina na ovaj dan veličala pobjeda parizana nad okupatorima Njemcima i njihovim unutarnjim saveznicima, stvarne činjenice od onih nekada prikazivanih u komunističkom režimu su ponešto drugačije. Zasluge za oslobođenje doline Neretve tog 26. listopada 1944. godine je snosio strateški i taktički vrlo težak položaj Njemaca koji su se povlačili pod teškim napadima saveznika u zapadnoj Evropi i sjeveroistočnoj Evropi pod udarom Rusa i drugih komunističkih saveznika. Njemci su se također povlačili s Balkana, posebice sa samog juga, pa tako i iz Dubrovnika, Pelješca i otoka. Tih dana listopada 1944. godine na prilazima Neretvi odvijale su se najteže borbe u povijesti Neretve u kojima je sudjelovalo nekoliko tisuća vojnika. Mjesto koje je najviše ostalo upamćeno i po kojem se zove poznata bitka je Vukov klanac. Bitka koja se tih dana listopada 1944. godine odvijala svom žestinom na Vukovu klancu nije imala ni približne rezultate ni odvijanje kako je to prikazivano u komunističkoj literaturi. Naime južno od Metkovića, kod Vukovog klanca je 26. dalmatinska (partizani) zajedno s dijelovima 29. hercegovačke (partizanske) divizije 23. listopada potpuno razbila njemačku 369. diviziju i dio popratnih postrojbi. Partizani su na jednom šprengu – prokopu na uskoj cesti u klancu na staroj prometnici Neum-Bijeli Vir-Metković usjeli svladati snažni njemački otpor i dignuti cestu u zrak i time zaustaviti nepreglednu višekilometarsku kolonu njemačkih postrojbi u povlačenju. Njemačke snage su se našle u katastrofalnoj poziciji – vojska je svakako u rasulu zbog povlačenja, a razasuta je kilometrima, bez mogućnosti djelotvornog zapovjedanja , koordinacije i formiranja obrane. Više tisuća boraca s obe strane su se našle u žestokom klinču koji je trajao nešto više od 2 dana i završio je uništenjem cjelokupne njemačke tehnike, ali i probojem dijela tih trupa (kojima su došle u pomoć hrvatsko-njemačke postrojbe iz Mostara) koje su se uspjele izvući prema Mostaru. Partizani su kasnije uporno govorili da je komandant njemačke grupe armije ''E'', general—pukovnik von Lohr, lažno javio Berlinu da su napad izvele jake britanske pješadijske i motorizirane snage podržane avijacijom i ratnom flotom. No činjenica jest bila da je Royal Navy (britanska mornarica) tukla brodskim topovima po njemačkoj koloni koja je gotovo nebranjeno ostala blokirana zaustavljena na Vukovom klancu i u takvom nezavidnom položaju ostala oko dva dana. Partizanske eskadrile su u par navrata djelovale po njemačkim postrojbama te su čak i izgubli jedan zrakoplov, dok Nritanci ni rugi saveznici nisu djelovali. U toj bitki je na Vukovu klancu stradala sva tehnika njemačke 369. („vražije“) divizije koja se sastojala ponajviše od Hrvata (u njoj su bili i mnogi Neretvani!) te ju je komandant njemačke grupe armije ''E'', general—pukovnik von Lohr proglasio nakon toga borbeno nesposobnom. U izvještaju je naveo da su svi tenkovi, artiljerija i gotovo sva vozila uništeni ili zarobljeni, dok se ljudstvo uglavnom izvuklo. Partizani su pak tvrdili da je tehnika sva uništena, ali i da je ubijeno oko 2000 Njemaca (u raznoj literaturi se barata brojkama od 1000-2000), no istina je nešto drugačija. Prema njemačkim izvještajima koje je autor slučajno našao, u borbama na Vukovu klancu i oko njega ubijeno je oko 120 njemačkih vojnika iz 369. divizije i ta brojka je vrlo vjerojatnija od parizanske, posebice ako se uzme u obzir da je kasnije prebrojavanje vojnika 369. divizije utvrdilo netočnost partizanskih podataka. Može se uzeti da je stradalo i i najviše par stotina iz drugih njemačkih (i njima odanih) manjih postrojbi koje su se također našle na Vukovu klancu, ali je teško govoriti o dvije tisuće ili tisuću mrtvih njemačkih (i njima odanih) vojnika jer to nije potrijepljeno niti brojanjem žrtava niti njemačkim podacima. Prema partizanskim podacima zarobljeno je oko 1700 Njemaca i njima odanih postrojbi, što bi mogao biti približan podatak, a ukupni gubici Njemaca i njihovih saveznika (mrtvi + zarobljeni) se realno procjenuju na oko 2.000 ljudi. Uništena njemačka tehnika na Vukovu klancu  Zarobljena tehnika na Vukovu klancu  Iako se uvijek govorilo o protjerivanju okupatora, cijela spomenuta operacija je zapravo bila napada na vojsku u povlačenju. Drugim riječima i da nisu napadnuti, Njemci su se planirali povući prema Mostaru. Partizanski gubici su bili manje od 100 mrtvih i praktički bez značajnijih gubitaka u tehnici (jer je zarobljena veća količina neprijateljske tehnike pa su partizani dobili dobar plijen). S današnjeg odstojanja postavlja se pitanje da li je taj masakr uopće bio potreban obzirom da je vojska bila u povlačenju i ta operacija nije imala utjecaja na daljnji tijek rata. Dolina Neretve bi gledajući tako svakako bila oslobođena,a opet opravdano je postaviti pitanje „da je svatko razmišljao tako, da li bi Evropa bila oslobođena?“ Odgovor na ova taktička, ali i moralna pitanja je teško dati, ali je činjenica da je dvjestotinjak kostura još uvijek zakopano dijlem poteza od Stona do Vukova klanca, a da njihove obitelji nikad nisu imali gdje zapaliti svijeću. Neretva je svoju okupaciju službeno završila tog 26. listopada 1944. godine i ušla u novo (ne)sretnije doba ni ne znajući da će se krv ponovno prolijevati 47 godina kasnije tek nekoliko kilometara dalje od Vukova klanca. No povijesna je istina također da 26. listopada nije bio zadnji dan kada su Njemci šetali Metkovićem. Naime u siječnju 1945. godine njemačko-ustaške postrojbe su izvšile snažan prodor iz zapadne Hercegovine sve do Metkovića i porušile sve mostove kako bi oteželi partizanima progon tijekom njemačkog povlačenja prema Mostaru i dalje prema Zagrebu. I na kraju se postavlja pitanje koji datum slaviti kao dan oslobođenja Neretve (dakle ne samo Metkovića!)? Da li je to 26. listopada 1944. godine - dan kada su se Njemci povukli iz Metkovića i doline Neretve? Da li je to 29. siječnja 1945.godine - dan kada su se Njemci došli do Metkovića, minirali što su htjeli i otišli iz Metkovića? Da li je to 14. rujna 1991. godine - dan kada je oslobođena Pločanska vojarna od JNA? Da li je to 07. lipnja 1992. godine - dan kada je počela operacija „Čagalj“ kojom su oslobođeni Prebilovci, Klepci i Tasovčići od kojih su Metković i dolina Neretve strahovali 1992. godine? Sve su ovo neki ratni datumi, a možda ćemo jednog dana doći svijesti i slaviti dan oslobođenja Neretve kao neki dan koji će se pamtiti po tome što smo u Neretvi dobili vlasti koje će narod voditi bez pohlepe, korupcije i samoljublja. |
