MATIJEVIĆI I NERETVA
21.02.2012., utorak
BOŽE MOJ, BOŽE MOJ ZAŠTO SI NAS OSTAVIO
|
Neretva. Godina je 2012. Cijelo društvo, a posebno Neretva, nalazi se u strahovitoj depresiji. Otprilike dva tisućljeća nakon smrti Isusa Krista, otprilike godinu dana nakon što se na proteklom popisu stanovništva vjernicima deklariralo oko 98 % Neretvana, gledam u nebo, zemlju, vodu i društvo i vidim tugu, jad i nesreću Neretve. Od 2009. godine kad je Neretvu pogodila nezapamćena krupa, pa 2010. godine poplava, pa 2011 poplava pa suša, pa 2012. godine neviđeno snježno nevrijeme, ali i prije njega orkanska bura, a svih tih godina uz povremena nevremena u vidu suše, obilnih kiša, vlaga, mraza, pokoje tuče i olujnog vjetra, Neretva se ipak koliko toliko održala na nogama. Neretvi je Bog dao poljoprivredu za uzgoj, more i riječice za ribolov, močvare i brda za lov, ljepotu za turizam, strateški prometni položaj, ali gledajući u kakvom se stanju danas nalazi društvo neretvanske doline, pitam se da li nas je Bog ostavio. Kada je Isus Krist umirao na križu, zadnjim umornim riječima izriče potresne riječi „Eli Eli lama sabachthani“ – "Bože moj, Bože moj, zašto si nas ostavio". Te potresne riječi, trenutak prije smrti Sin Božiji upućuje vapijući svom Ocu u muci koja ga je snašla u tom trenutku, osjećajući se ostavljeno od Njega. Ovaj, svakako jedan od najupečatljivijih trenutaka cijelog Novog zavjeta, danas Neretva može osjetiti kao malo tko. Za ledom, sušom, vjetrom i mrazom uništenu poljoprivredu sliježemo ramenima i gledamo u nebo zazivajući Božiju pomoć, zazivajući Božije Ime tražeći razloga za sve ove nevolje koje nas snađoše i nalazimo jedinu moguću rečenicu koju možemo uputiti nebu: „Bože moj, Bože moj, zašto si nas ostavio“ . I stvarno, sve moguće meteorološke nevolje koje su se mogle dogoditi zadnje 3 godine, dogodile su se upravo nama Neretvanima. Štete koje smo pretrpjeli malo koje društvo može samo iznijeti na svojim ramenima. Nakon svake nevolje samo se gleda prema državi, županiji, općinama i gradovima koliko ćemo dobiti pomoći za elementarnu nepogodu. Pretvaramo se u siromahe, prosjake koji mole na državnoj ulici one sretnije duše da nam udijele pomoć da preživimo do sutra. U ovim raznim nevoljama sliježemo ramenima, možda ne govoreći, ali pomalo misleći „Bog nas je zaboravio“. No sve ove naše nevolje nisu izašle iz neba. Za naše stanje u kojem se Neretva nalazi nije kriva ni krupa, ni snijeg, ni mraz, ni kiša. Neretva je nekada bila mjesto gdje je svaki čovjek mogao zarađivati svoj kruh, gdje je skoro svaki čovjek jutri išao na posao, gdje je skoro svaki otac svojoj obitelji mogao osigurati ručak, gdje se skoro svaki čovjek upravo osjećao čovjekom. To društvo, nimalo idealno, nimalo kršćansko, ipak je bilo u duhu svakog čovjeka kršćanskije nastrojeno nego ovo današnje. I to tadašnje društvo je uništila ljudska pohlepa, ljudski nemoral i kruta bezbožnost tadašnjeg sistema. Društvo u kojem sloboda misli nije bila poželjna, bilo je osuđeno na propast prije ili kasnije. No trka za bogatstvom 90-tih godina, trka za moći i glad za vladanjem zadnjih 20-ak godina doveli su do toga da Neretva konstantno reljefno, društveno, ekonomski, duhovno i psihički propada. Tražeći krivce u svemu tome svatko od nas ima nečije ime i prezime u svojim ustima, možda neku političku stranku, društvenu grupaciju, narod, neku interesnu grupu, ali malo tko od nas se jutri pogleda u ogledalo i razmisli o tome što je njegova uloga bila zadnjih 20 ili više godina. Da li sam ja taj koji je svojim glasom, onim izbornim ili onim iz grla pravio ovo društvo boljim ili gorim. Da li sam ja sa svojim svakodnevnim životom gradio ovo društvo bilo duhovno ili ekonomski ili sam svojim životom i djelovanjem pomogao urušavanju našeg društva. Da li sam birao ono što mislim da će meni osobno, mojoj pohlepi odgovarati ili sam birao put pravednosti. Da li je moj izbor bio izbor gradnje stupova morala, izbor izgradnje ovog društva na bolje ili je moj izbor bio izbor gradnje isključivo osobnog interesa, izbor rušenja stubova ovog društva ne bi li se dobio dočepao kojeg vrijednog komada tog društva. Da li sam živo sa sloganom „izgradimo kuću da svi imamo krov nad glavom“ ili „srušit ću kuću, jer mi se sviđa kamen temeljac“. Svatko sebe gleda kao moralnu osobu, ali je nepobitna činjenica da ovo društvo u kojem živimo nije moralno,a to društvo činimo upravo mi – ja, ti koji ovo čitaš i onaj koji neće ovo pročitati ni čuti. Ako je društvo u propadanju, a njegovi stupovi smo ja, ti i „oni“, onda je sasvim jasno da sa svima nama nešto nije uredu. Dan uoči korizme pišem ovaj tekst misleći se što u korizmi, čega se odreći, čega se primiti, ali zapravo shvaćam da za odgovor na to pitanje prvo trebam doći do odgovora tko sam, što sam, što radim, što želim i kamo idem. Onaj tko bude čitao ovaj tekst, vjerojatno i neće previše razmišljati o sebi, već će nabrzinu odreći se neke vrste hrane, alkohola, cigareta, izlazaka..., nastavljajući na drugim poljima jednak način života kao što je bio i prije korizme. No to nije smisao korizme. Smisao korizme je analiziranje sebe, svog života, svojih djela i nedjela, svoje duhovnosti i ono najvažnije rad na sebi i mijenjanje sebe. Riječi „nisam ubio, nisam ukrao, nisam neki grešnik“, postale su najveća opasnost za moral svakog čovjeka jer to znači da smo se uljuljali u veliku zabludu da smo gotovo savršeni ljudi. Kad svakodnevno gledam i sebe i ljude oko sebe zapravo shvatim – nisi ti Bože ostavio nas. Mi smo ostavili tebe. Oprosti nam zbog toga. |
