MATIJEVIĆI I NERETVA
16.05.2011., ponedjeljak
NERETVANI NA KRIŽNOM PUTU HRVATSKOG NARODA
|
U znak sjećanja na Neretvane s Križnog puta i Bleiburške tragedije ovaj članak će se kratko osvrnuti na Neretvane koji su stradali na kraju drugog svjetskog rata na strani sila osovine ili od komunističkog terora. Cilj ovog članka nije politiziranje, već samo spomen sjećanja o Neretvanima koji su prije 61 godinu na kraju rata, odnosno poslije završetka rata masovno stradavali od bezobzirne osvete ili čiste mržnje. Na donjoj fotografiji snimljenoj u drugom svjetskom ratu 1944. u nizozemskom Groningenu nalaze se na obuci mnogi Neretvani kao pripadnici, na ovim prostorima poznate njemačke 369. „Hrvatske divizije“ ili kako su je njeni članovi radije zvali „Vražija“ (koju su pak njemci preferirali zvati „"Schachbrett" ili “Šahovnica”). Prvotna njemačka 369. “Ojačana pješačka pukovnija” sastavljena od Hrvata dobrovoljaca je uništena na Staljingradu 1942-1943. godine, pa je nanovno osnovana nova postrojba, ali ovaj put znatno veća i jača te je djelovala uglavnom na području Hrvatske i BiH.  Od osoba koja znam sa sigurnošću da se nalaze na toj fotografiji su pok. Čedo Čarapina iz Novih Sela (treći s lijeva na desno na nogama nakrivljenog šljema), pok. Nikola Manenica pok. Stanke iz Metkovića (četvrti s lijeva na desno na nogama, odmah do Čede), pok. Nedo Marević pok. Ante iz Momića (Glavarić). Navodno se na fotografiji nalaze i drugi Neretvani iz Vida i drugih mjesta, ali nisam uspio saznati imena. Na fotografiji je jasno vidljiva velika njemačka zastava ispod koje je hrvatska šahovnica.  Gore s lijeva na desno: Petar Kaleb, Nedo Marević, Nikola Manenica, dva Neretvanina čija imena nisam saznao. 1945. godine pred sam kraj rata, njemačka (hrvatska) 369. divizija nastoji držati pod kontrolom mostarsku regiju, ali tada nadmoćniji partizani, i opće povlačenje njemačkih snaga prema njemačkoj uzrokovali su povlačenje 369. divizije s mnogobrojnim neretvanima prema zapadu, te prema posljednjem počivalištu mnogih Neretvana – granici Slovenije i Austrije. Svima nam je poznata sudbina Hrvata u ustaškim, njemačkim i domobranskim postrojbama u svibnju 1945. godine na njihovom Križnom putu od Austrije do mnogih stratišta diljem bivše Jugoslavije. pa neću ponavljati o onom o čemu su svi pisali ovih dana. Stotine Neretvana su se tih dana našli na području Bleiburga i sjeverne Slovenije u njemačkim postrojbama većinom hrvatskog sastava (369. “Hrvatske pješačke” zv. i “Vražija” ,373. “Hrvatske pješačke divizije” zv. i “Tigar, 392. “Hrvatske pješačke divizije” zv. i “Plava” i 13. SS “Gorske Handžar divizije” - hrvatsko-muslimanske, ujedno prve negermanske divizije). Deseci tisuća pripadnika njemačkih postrojbi raznih nacionalnosti povlače se zajedno s 200-300 tisuća ustaša, domobrana te manjim dijelom slovenskih “belogardejca”, četnika i drugih “popratnih” postrojba i civilima, uglavnom sklonih NDH. Neretvani su se nalazili i u tim ustaškim i domobranskim postrojbama. Mnogi Neretvani su svjedočili nakon rata da su ih iz pakla Križnog puta često opet njihovi Neretvani spašavali tako što su ih prepoznali i izvlačili ih iz smrtonosnih kolona u kojima su se kao zarobljenici kretali. No mnogi nisu imali te sreće. Sjećam se jedne prilike priče upravo pok. Nikole Manenice koji je jedva preživio Križni put. Prema njegovom kazivanju svi zarobljenici koji su preživjeli Križni put i bili stacionirani u logorima, morali su napisati svoje osobne podatke i mjesto odakle su. Ti podaci su se slali potom u u kotareve i odbore nadležnim partizanskim vlastima na “ocjenu osobe”. On se mislio da li napisati da je iz Borovaca (odakle mu je otac) ili Metkovića (gdje se rodio i živio), ali je smatrao da je bolje ne pisati da je iz Borovaca obzirom da su Njemci i ustaše popalili Borovce. To se prema njegovim riječima pokazalo pametnim jer se nitko od zarobljenih tko je bio iz Borovaca i prijavo se da je iz Borovaca, nije se vratio živ, dok su oni koji su se prijavili da su iz Metkovića spasili jer su dobili iz Metkovića “pozitivnu” ocjenu. Inače navedene njemačke divizije su uglavnom bile sastavljene od dobrovoljaca, no malo njih se prijavljivalo zbog ideološke pripadnosti nacizmu ili Njemačkoj. Većina Neretvana se prijavila u SS postrojbe jer su one jamčile veću sigurnost svojih vojnika, urednu obuću i odjeću te uglavnom redovan obrok svaki dan te po potrebi sigurnu liječničku njegu. To se pokazalo i u primjeru još živog Petra Curića pok. Andrije iz Vlake (Opuzen), pripadnika 369. divizije koji je teško ranjen 1944. godine u glavu (lice) na Vukovu klancu prilikom najveće bitke u Neretvi kada su partizani zaustavili oko 2000 njemačkih vojnika koji su se povlačili. Iako teško ranjen u bitki, odmah mu je pružena liječnička pomoć te je prebačen na liječenje u Mađarsku, a potom u Njemačku i vratio se živ poslije rata, izbjegavši Križni put i vjerojatnu smrt. Dakle osuđivanje zašto je tko dočekao rat na kojoj strani nije primjereno u niti jednom ratu, a kamoli drugom svjetskom ratu gdje su Hrvati bili u njemačkim, partizanskim, ustaškim i domobranskim postrojbama, a malo njih je odlazilo u te postrojbe po vlastitom izboru ili iz vlastite ideologije. Zvjerstva koja su se događala na Križnom putu su za svaku osudu i možemo samo zamisliti što se sve događalo kada svakih par mjeseci netko u Sloveniji nađe novu masovnu grobnicu Njemaca, Hrvata ili Slovenaca koju su ubijani na okrutne načine. No sjetimo se što se sve događalo i u Domovinskom ratu pa nam neće biti teško razumijeti ljudsko zlo koje se javlja u čovjeku koji ima oružje i “slobodu” da odlučuje o tuđem životu. Ivan Volarević “Ćirko” iz Vida (Dragovije) se tog kobnog svibnja 1945. slučajno susreo u okolici Bleiburga sa svojim župljanima Jozom Sutonom, Jurom Markotom, Ivanom Volarevićem (svi iz Vida) i još jednim Volarevićem iz Pruda, te sa Matom Bebićem i Mićom - Mijom Marevićem sa Dragovije, ali je Ivan Volarević bio veće sreće i izvukao živu glavu za razliku od ostalih navedenih koji su ubijeni. Bernard – Valentin Marušić, također Vidonjac, zatekao se u povlačenju na Bleiburgu, kao pripadnik postrojbi odanih NDH (bio je kuhar). Njega je spasio rođak koji se zatekao u partizanima na tom području, rekavši za Bernarda da je njegov brat. No Bernardov pravi brat - Petar Marušić je nestao na Bleiburgu 1945. godine. Te kobne 1945. godine na samom kraju rata, odnosno nakon završetka rata, od strane partizana i komunista, odnosno zločinaca iz njihovih redova, ubijeno je preko stotinu Neretvana čija imena će biti objavljena u idućem članku po mjestima gdje su živjeli. Ukoliko netko prepozna još neke pripadnike s ovih fotografije, molio bih da napiše u komentaru ili javi na mail norinmatijevici@yahoo.com . Posjedujem i fotografije velikog formata za lakše prepoznavanje pa iste mogu poslati na traženje |
