Nekidan dobih ja na adresu svoju (tamo gdje stanujem) pismo. Kaze pismo da je od Erste....nesto. Super. Opet sam nesto duzan. Ajd da vidim kol'ko, rekoh sebi. Otvorim ja kuvertu kad tamo...... obavjestavaju me da sam ponosan vlasnik par tisucica bodova i, sukladno tome, par desetaka udjela u braniteljskom fondu dionica. Raznih. I onda viknuh ja supruzi svojoj, voljenoj naravno, rijeci u stilu: "jebote, dobio sam dionice!!!".
Supruga moja, voljena naravno, bas je bila prala sudje (kao i svaki dan, u vise navrata. Kad ne pere ves. Il kad ne pegla. Il ne uci s klincima. Il ne kuha rucak...)i nije cula niti jednu moju, kulturno slozenu, knjizevno izrecenu, socijalno izbalansiranu recenicu. A kako bi me i cula kad joj je pjena od "kupujmo hrvatsko" proizvoda za pranje posudja dosla do usiju i zacepila komunikacijski kanal prema istima. Stoga sam ja, usavsi u kuhinju, glasno ponovio svoju, vec prije recenu, recenicu: "jebote, dobio sam dionice!!!!".
Djeca moja, koja su bjesomucno tipkala po uzivajucim stapicima od igrajuce stanice iliti po joysticima playstation-a, samo su trzuli usima provjerivsi odnosi li se moja prekrasna recenica na njih, a posto je u recenici bilo manje od petnaest prostih rijeci, zakljucili su da se moja:"jebote, dobio sam dionice" recenica ne odnosi na njih i nastavili igrati ono sto sam vec spomenuo, istim zarom.
S obzirom da to da je moja supruga, voljena naravno, slucajno okrenula glavu i vidjela me kako zajapuren i izbezumljenih ociju u rukama drzim neki papir, na tren je zastala s pranjem sudja, napregnula svoje mozdane vijuge preko granice moguceg i izrekla recenicu koje se niti Krleza ne bi posramio: "kaje?" (inace, jos i danas ne mogu dokuciti, zapravo, svu dubinu, slozenost i ostroumnost te recenice. Neki mi prijatelji govore da je to iz supruge moje, voljene naravno, progovorio sam svevisnji.... ili svetresnji. Neki, pak, kazu da je to bio glas sudbine, a ima i nekih koji kazu da to nije bio glas s Udbine nego iz kuhinje jednog od zagrebackih naselja. Ne znam. Mislim da ce povijest reci svoj konacni sud o toj recenici.)
Bilo kako bilo, ja sam ponovio (jer ipak je ponavljanje majka ucenja) svoju recenicu:"jebote, dobio sam dionice!". Istog trena, jer je namirisala lovu, supruga moja, voljena naravno, prestala je s, vec rutiniranim, pranjem sudja, obrisala ruke, sjela za stol i pitala:"kol'ko?". E, tu sam se prenerazio od siline te njene recenice. No, prica ide dalje...
Ja, pokusavajuci govoriti sto smirenijim glasom, objasnjavam da sam dobio toliko i toliko bodova, pa da je to toliko i toliko udjela i taman htjedoh nastaviti dalje kad me supruga moja, voljena naravno, prekinula jos jednom u nizu mudrosti:"koliko kuna?" E, sad sam i ja zastao, u ocima mojim sjaj je postao bljedji, a zajapuren izraz lica mog polako se pretapao u, najprije blago, a kasije potpuno, teleci izraz. Jer sve mi je to licilo na "game, set i match" u izvedbi moje supruge, voljene naravno. U njenoj je to, pak, interpretaciji bilo:"kaje,kol'ko i koliko kuna". Sjedoh za stol, jer stajat' vise nisam mogao. U glavi mi se stalno vrtilo to posljednje pitanje i odzvanjalo je mojom, sada vec potpuno, praznom lubanjskom supljinom...."koliko kuna?....koliko kuna?...koliko... Nisam si mogao pomoci. U moje ocne supljine navrle su suze. Od nemoci. Neznanja. Zbunjenosti. Skupio sam posljednje atome snage, podigao pogled prema supruzi svojoj, voljenoj naravno, i zaustio: "neznam." Bio sam svjestan i prije nego se dogodilo, da ce moja supruga, voljena naravno, posprdno se nasmijati, odmahnuti rukom i krenuti ponovo prati sudje (jer je u medjuvremenu mladji sin pojeo eurokrem i praznu teglicu i zlicu odlozio u sudoper). Djeca su i dalje spanala plejku, zena je i dalje prala sudje, a ja sam ostao sam. Sam sa svojim mislima. S propalim nadanjima o poboljsanju zivotnog standarda. S tisucu upitnika...A u ruci mi je i dalje bio papir iz kuverte koje je poslala Erste...nesto kojim me obavjestavaju da sam ponosan vlasnik par tisucica bodova i, sukladno tome, par desetaka udjela u braniteljskom fondu dionica...
...to be (or not to be) continued...