Razine odraslosti

Još samo jedna slobodna večer nam namiguje, težnje su dvije gdje boraviti: u Reduti, poznatom praškom jazz clubu ili pogledati koju predstavu crnog teatra. Nema druge, bacamo novčić. Pobjeđuje kazalište, želja je moja. Biram predstavu Aspects of Alice kazališta TaFantastika, iako ju prate loše kritike.

Prije predstave uočavam prednost početka u 21.30h, taman stignemo na večeru s našijencima, na kojoj podnosim žrtvu pušačima sjedeći zamotana u dekicu ispod grijača dok kiša već ozbiljno pljušti i postaje sve hladnije.



Ova je večer shodna zatvorenom prostoru i poluprazno kazalište kućne atmosfere daje joj prihvatljiv okvir. Zbog toga i ne smeta ponegdje izražen amaterizam glavnih glumaca i predugačke scene. Priča je dobra i ostavlja gledatelju izbor shvaćanja i poistovjećivanja.



Ženskom rodu mrvičak više, jer htjela ne htjela, Alisa je ipak odrasla.

Sutradan, trpeći 12 sati vožnje do Zagreba, udovoljavajući prijateljičinoj želji da čita neku literaturu baš u vlaku i rukom pravi bilješke, susrećem se s različitim nivoima odraslosti.

Priklanjam se studentskoj koja ne izuva obuću u vlaku te većinu puta pričam sa češkim studenticama grafike koje dolaze na polugodišnji studijski boravak na zagrebačku grafiku. Pritom stvarno osjećam sjetu, da ne kažem ozbiljnu odraslost, misleći na doba svojeg studiranja i minimalnih studentskih razmjena i skupih školarina inozemnih sveučilišta.

Polako se putujući u sadašnjem vremenu miješa vlastito odrastanje i odraslost, baš kao i u predstavi.



Nemam želju za posjetom, u njemu sam odrasla, moji prijatelji iz doba SSSR-a i Čehoslovačke odrastali su još temeljitije.



Za građane odraslog društva.