Poput zrcala

Poznajete li onaj osjećaj kad vas potpuni stranac podsjeti na nekog iz prošlosti kad ste bili manje ili više mlađi. Negdje uz put, u prolazu. Ne samo fizičkim izgledom, ono je tek okvir bića koje svojim hodom, otvorenošću pogleda i gestama odaje određeni tip osobe.
Isti lik je u vašem životu već bio, odavno njime prošao, a ovaj sadašnji tako neodoljivo na njega podsjeća, da biste mu mogli priči i pričati, nastaviti priču tamo gdje ste se u nekom životnom trenutku potpuno mirno razdvojili, otišavši svatko svojim poglavljem dalje.

Takvi "susreti" vrlo su rijetki, izazovu sjetu i tužnu nježnost. Slutim ili umišljam da su im životne sudbine iste, mlađahni putuje istim putem kao stvarni znanac, a ja kao prorok šutim i ne usuđujem se ništa slučajnom prolazniku reći, mogu mu samo mislima poželjeti sreću.

Prošlog petka, srela sam, tako, recimo sebe, ugledavši po prvi put jednu djevojku potpuno nalik meni iz davnih mladenačkih dana. Plesala je i činila se sretna. U zadimljenom klubu, okružena prijateljima, lijepog osmijeha, pomalo pripita, prepustila se atmosferi raspojasane karnevalske noći. Prepustila se koliko je mogla, pretpostavljam da nije bila svjesna svojih uzdignutih ramena, grčevitih paljenja cigareta, torbice od koje se nije odvajala, nego je još u plesu, povremeno gurala ruke u nju, provjeravajući je li sve na svom mjestu.

Gledala sam ju prilično dugo, čak s mrvičkom nevjerice, zbog ne samo izrazite fizičke sličnosti; pitajući se, hoće li i ona uzimati slobodu otići u svemu do kraja zadržavajući pritom podignuta ramena bez obzira na širok osmijeh upućen svima.